P-418/2023

REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg J.F. Kennedyja 11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu toga suda Maji Šebalj Širić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja INKASO.HR d.o.o., Osijek, Ulica Lorenza Jägera 5, OIB: 82925459345, kojeg zastupa punomoćnik Valentin Lovrić, odvjetnik u OD Borić & Toš d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 kojeg zastupa punomoćnik Mateja Vidaković Sertić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Glamuzina i Grošeta, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 4. rujna 2025., u nazočnosti punomoćnika tužitelja Valentina Lovrića odvjetnika te punomoćnika tuženika Jurice Grbića, odvjetnika, dana 17. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 1.044,23 eur sa zateznim kamatama koje teku na iznos od:

0,16 € od 05.09.2006

0,98 € od 06.12.2008

1,86 € od 24.12.2008

10,94 € od 22.01.2009

10,77 € od 24.02.2009

5,98 € od 19.03.2009

9,16 € od 30.04.2009

7,07 € od 21.05.2009

5,38 € od 19.06.2009

4,97 € od 30.07.2009

5,75 € od 01.09.2009

5,44 € od 02.10.2009

6,41 € od 25.11.2009

10,09 € od 30.01.2010

10,46 € od 23.02.2010

13,60 € od 01.04.2010

13,35 € od 23.04.2010

22,68 € od 30.06.2010

24,54 € od 24.07.2010

23,74 € od 19.08.2010

26,59 € od 14.10.2010

824,31 € od 04.12.2010

i to po stopi koja je za razdoblje do 31. prosinca 2007. određena čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 997,23 EUR sa zateznim kamatama od 17. rujna 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 21. veljače 2023. navodi da istu podnosi radi isplate iznosa od 1.044,23 eura. U tužbi je naveo da su FČ i tuženik sklopili ugovor o kreditu 13. ožujka 2006.. kojim je odobren kredit u valuti CHF. Kredit je u cijelosti otplaćen. Tužitelj je 11. rujna 2020. sklopio ugovor o ustupu tražbine s FČ kojim mu je ustupljena tražbina prema tuženiku po osnovi ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezanju glavnice ugovora za valutu švicarski franak. Navodi da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/12 koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći ništetne i nepoštene odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica – švicarski franak, čime je tuženik postupio protivno Zakonu o zaštiti potrošača. Ugovor o kreditu sklopljen između FČ i tuženika ispunjava uvjete iz ovih presuda jer je sklopljen unutar razdoblja obuhvaćenog kolektivnom presudom i sadrži ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima. Tužbenim zahtjevom traži isplatu iznosa od 1.044,23 eura s osnove ništetnih odredbi o vezivanju glavnice za valutu CHF.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Navodi da tužitelj kao pravna osoba nije potrošač te da prema odredbi čl. 80. Zakona o obveznim odnosima vjerovnik ne može na trećega prenijeti tražbinu koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog. Navodi da se u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. U kolektivnom sporu sudovi nisu izvodili dokaze o tome jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu nepoštene. Ističe i da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen radi kupnje vozila, a presuda u kolektivnom sporu se ne odnosi na autokredite, već na stambene kredite. Navodi da je odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli jasna, razumljiva i lako uočljiva, o njoj se pojedinačno pregovaralo i nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik je korisniku kredita prije sklapanja ugovora dao sve informacije na temelju kojih je korisnik mogao donijeti informiranu odluku. O ugovornoj odredbi se pojedinačno pregovaralo jer je tužitelj mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR. Korisnik kredita je mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i učinila. Navodi i to da u ovom slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navodi da je ugovor o kreditu otplaćen u cijelosti, a da povrede na koje tužitelj ukazuje predstavljaju eventualno zabrane manjeg značaja, zbog čega se ništetnost ne može isticati. Ističe i prigovor zastare. Navodi da ne prigovara visini tužbenog zahtjeva, već prigovara osnovanosti. Navodi i to da tuženik ne može biti nesavjesni stjecatelj u smislu čl. 1115 Zakona o obveznim odnosima. Tuženik je tijekom otplate kredita u cijelosti postupao sukladno propisima koji reguliraju njegovo poslovanje i u skladu s regulativom Hrvatske narodne banke. Kasnije tijekom postupka ističe da ne osporava visinu potraživanja, već prigovara osnovanosti, tj. priznaje činjenicu visine potraživanja, a osporava osnovanost potraživanja. Ne spori niti činjenicu da su premetni iznosi plaćeni na način kako je tužitelj zatražio u tužbi.

3. Tijekom postupka izvođenja dokaza sud je izvršio uvid u ugovor o ustupu tražbine, ugovor o kreditu, otplatni plan, presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013., presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., zahtjev za kredit, uvjete za odobravanje kredita građanima za kupnju rabljenih automobila, saslušan je svjedok FČ.

4. Sve izvedene dokaze sud je ocijenio primjenom odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, dalje: ZPP) te je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

5. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli.

6. Nije sporno da su tuženik i FČ sklopili ugovor o kreditu dana 16.ožujka. 2006.

7. Iz ugovora o kreditu proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru jer korisnik kredita nije obrtnik, niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik je ugovor o kreditu sklopio kao banka u čiji redovni predmet poslovanja ulazi odobravanje kredita. Prema tome, tuženik je u tom ugovoru imao ulogu trgovca. Točkom 1. ugovora o kreditu ugovoreno je da je iznos kredita kunska protuvrijednost 16.850,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja.

8. Nije sporno da je tuženik u cijelosti otplatio predmetni kredit.

9. Iz ugovora o ustupu tražbine utvrđeno je da su FČ i tužitelj sklopili ugovor o ustupu tražbine 11.9.2020. Čl. 1. i 2. ugovora o ustupu tražbine ugovoreno je da FČ ustupa tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku nastalu po osnovi nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu sklopljenog između FČ i tuženika, i to ugovora o kreditu od 16.3.2006. te će nominalni iznos ustupljene tražbine biti točno utvrđen u sudskom ili izvansudskom postupku kojim će tužitelj od dužnika (tuženika) zahtijevati naplatu ustupljene tražbine. Tražbina iz čl. 2. ugovora o ustupu potraživanja je odrediva, tj. činidba koja je predmet ustupa je odrediva, bez obzira na to što u čl. 2. ugovora o ustupu tražbine nije naveden konkretan novčani iznos. Ugovor o ustupu tražbine sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi nepoštenih i ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu, a da će sama visina te tražbine biti utvrđena u sudskom postupku koji će tužitelj pokrenuti. Takvim naznačavanjem predmeta cesije tražbina je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi.

10. Nije osnovan tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije koji tuženik temelji na tvrdnji da je tražbina potrošača strogo osobne naravi pa da ne može biti predmet ustupa.

11. Odredbom čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18 – dalje: ZOO) propisano je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

12. Suprotno tuženikovim navodima, tražbina koje je predmet ugovora o ustupu potraživanja nije strogo osobne naravi bez obzira na to što je ustupitelj potrošač sukladno čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača – "Narodne novine" broj: 96/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu), a primatelj je pravna osoba (dakle, nije potrošač). Tražbina koje je predmet ustupa je novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu.

13. Promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine pa nije odlučno to što je ustupitelj potrošač, a primatelj nije. Identitet tražbine ustupom nije promijenjen što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača, pa tako i pravomoćne presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača.

14. Nadalje, i Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi C-383/18 od 23. svibnja 2019. (sudska praksa je javno dostupna na Internetskim stranicama Europskog suda). Europski sud je u točki 20. obrazloženja presude C-383/18 zauzeo sljedeće stajalište: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima."

15. Pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12, vođen je parnični postupak između tužitelja Potrošača – Hrvatske udruge za zaštitu potrošača i tuženika Zagrebačke banke d.d., Privredne banke d.d., Erste & Steiermärkische bank d.d., Raiffeisenbank Austria d.d., Hypo Alpe-Adria Bank d.d., OTP banka Hrvatska d.d., Societe Generale – Splitska banka d.d. i Sberbank d.d., radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Presudom P-1401/12 od 4. srpnja 2013. pod točkom 4. njene izreke utvrđeno je da je Raiffeisenbank Austria d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju -ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora Raiffeisenbank Austria d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time Raiffeisenbank Austria d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82 .i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju

- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom Raiffeisenbank Austria d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora Raiffeisenbank Austria d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku Raiffeisenbank Austria d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time Raiffeisenbank Austria d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

16. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. odbijena je žalba Raiffeisenbank Austria d.d. (i ostalih tuženika u tom predmetu) i potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013., između ostalog i u točki 4. njene izreke u dijelu kojim je utvrđeno da je Raiffeisenbank Austria d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

17. Sukladno navedenom, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. postala je pravomoćna u dijelu koji se odnosi na vezivanje glavnice uz valutu švicarski franak.

18. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

19. Ova odredba stupila je na snagu 1. srpnja 2013. sukladno odredbi čl. 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 57/11), a tužba u kolektivnom sporu podnesena je 2012. godine. Međutim, prema odredbi čl. 53. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 57/11) odredbe tog Zakona, pa prema tome i odredba čl. 502.c ZPP-a primjenjuje se na sve postupke koji budu u tijeku na dan njegova stupanja na snagu.

20. Također, i odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

21. Pogrešno tuženik smatra da se pravomoćna presuda P-1401/12 ne primjenjuje u smislu odredbe čl. 138.a ZZP-a jer ovaj parnični postupak nije pokrenuo osobno potrošač, već tužitelj. Kako je već obrazloženo, ustupom tražbine nije došlo do promjene identiteta tražbine i tužitelj ima sva prava prema tuženika koja je imao i vjerovnik FČ. Stoga se na odnos tužitelja i tuženika primjenjuju i svi propisi o zaštiti potrošača, kao i pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sporu.

22. Pojam naknade štete iz odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača obuhvaća sve postupke pokrenute radi isplate novčanog iznosa kao posljedice povrede zaštićenih kolektivnih interesa i prava, a ne samo naknadu štete kako je definirana odredbom čl. 1046. ZOO-a, jer tako uskim tumačenjem odredba čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača onda ne bi imala smisla.

23. Prema tome, ovaj sud je vezan za utvrđenja i odluku suda u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a koja presuda je pravomoćna. Zauzeta pravna stajališta u pravomoćnoj presudi u kolektivnom sporu o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu u pogledu vezivanja glavnice uz valutu švicarski franak odnose se i na predmetni ugovor o kreditu koji su sklopili FČ i tuženik. Taj ugovor o kreditu sklopljen je 3. rujna 2007., dakle, u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli koje su navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđene ništetnima. Tuženik nije dokazao da je u pogledu ovog konkretnog ugovora o kreditu potrošač UČ dobio sve informacije koje su mu bile potrebne da shvati što navedene odredbe podrazumijevaju i koje rizike nose, niti da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo ili da su bile lako razumljive konkretnom potrošaču, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne. Iz zahtjeva za kredit proizlazi da je ispunjen na obrascu kojeg je sastavio tuženik. Sama činjenica što je potrošač FČ u tom obrascu stavio "x" u rubriku valuta CHF ne znači da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, niti da je tuženik dao sve potrebne informacije potrošaču, a niti da je potrošaču lako razumljiva odredba o valutnoj klauzuli u CHF, odnosno da mu je lako razumljivo kako je rizik ugovaranja te valutne klauzule znatno veći od ugovaranja valutne klauzule euro i da je tečaj CHF prema kuni bio puno nestabilniji od tečaja euro prema kuni. Iz promotivnih uvjeta za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih vozila u periodu od 1.1.2006. do 31.3. 2006. ne proizlazi da ih je tuženik dostavio potrošaču FČ, niti da mu je objasnio značenje valutne klauzule u CHF, odnosno objasnio mu je li tečaj CHF nestabilniji prema kuni u odnosu na tečaj eura prema kuni i zbog kojih razloga. Iz tih uvjeta ne proizlazi da su njima objašnjeni rizici ugovaranja valutne klauzule u CHF.

24. Iz iskaza svjedoka FČ proizlazi kako je sklopila ugovor o kreditu s ovdje tuženikom za kupnju automobila. Taj automobil joj je trebao za njegove osobne potrebe. Prije sklapanja ugovora u banci joj nisu objasnili ništa vezano uz odredbe Ugovora o kreditu, ne zna zašto je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF te ističe da joj banka nije ponudila sklapanje ugovora u nekoj drugoj valuti. Nije joj bilo jasno da bi moglo doći do jačanja valute, te nije znala da sklapanje kredita u CHF nosi veći rizik od kredita u EUR, niti ju je itko u banci upozorio na taj rizik. Nije bila upoznata niti sa činjenicom da HNB štiti tečaj kune u odnosu na valutu EUR a i ne u odnosu na CHF.

25. Sud je prihvatio iskaz svjedoka FČ jer je u odlučnim dijelovima logičan i uvjerljiv, a također, iz niti jednog dokaza u spisu ne proizlazi da je tuženik dao bilo kakve informacije potrošaču. Tuženik niti ne iznosi činjenicu koji zaposlenik banke je vodio pregovore s potrošačem oko sklapanja ugovora.

26. S obzirom na to da tuženik i u pogledu konkretnog ugovora o kreditu sklopljenog s FČ nije dao potrošaču informacije u vezi valutne klauzule, niti mu objasnio koje su razlike u mogućim posljedicama ugovaranja pojedinih valutnih klauzula (razlike u rizicima CHF i euro), a niti su takve posljedice mogle biti lako razumljive potrošaču, te da se o ovoj valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo, to se utvrđenja iz presude P-1401/12 u kolektivnom sporu odnose i na ovaj ugovor. Kako su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu koje je tuženik sklapao u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. u pogledu valutne klauzule vezane uz švicarski franak već utvrđene nepoštenim i ništetnim pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu, to su i odredbe o valutnoj klauzuli predmetnog ugovora o kreditu sklopljenog između FČ i tuženika također nepoštene i ništetne.

27. Nisu odlučni tuženikovi navodi kako je predmetni ugovor o kreditu sklopljen radi kupnje automobila jer se pravomoćna presuda P-1401/12 odnosi na sve potrošačke ugovore o kreditu sklopljene u razdoblju navedenom u izreci te presude, a ne samo na stambene kredite kako to smatra tuženik. U izreci presude P-1401/12 jasno je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača u ugovorima o potrošačkom kreditiranju (dakle, svim ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a ne samo onim ugovorima kod kojih je namjena kredita bila kupnja stana).

28. Sud je odbio tuženikov prijedlog za saslušanjem svjedoka javnog bilježnika Tanje Ferenc predložene na okolnost da je javni bilježnik objasnio korisniku kredita smisao i sadržaj posla, sukladno odredbi čl. 292. st. 4. ZPP-a jer nije bio važan za odluku. Iz toga ne proizlazi da se o odredbi o valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo, da je tuženik dao sve potrebne informacije korisniku kredita, a niti da je odredba o valutnoj klauzuli bila lako razumljiva potrošaču.

29. Visina potraživana u vidu preplaćenih iznosa anuiteta s osnove valutne klauzule u odnosu na iznos anuiteta bez valutne klauzule nije sporna između stranaka, kao niti datumi plaćanja pojedinih anuiteta od stanka korisnika kredita. Tuženik je u tijeku postupka naveo da visina potraživanja nije sporna. Stoga, ukupno preplaćeni iznos po osnovi valutne klauzule je 1.044,23 eura. Zbog navedenog nije izveden dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem.

30. Ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez tih odredbi sukladno odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a.

31. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

32. Dakle, posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala.

33. Neosnovano se tuženik poziva na odredbu čl. 326. st. 2. ZOO-a kojom je propisano da ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost se ne može isticati. Suprotno tuženikovim navodima, korištenje nepoštenih i ništetnih odredbi u ugovorima o kreditu sklopljenim s potrošačima, što je utvrđeno pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12, ne predstavlja zabranu manjeg značaja.

34. Slijedom navedenog, obveza tuženika po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a je vratiti tužitelju iznos od 1.044,23 eura.

35. Tuženikov prigovor zastare je neosnovan. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

36. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača podnesena je 4. travnja 2012. i time je zastara prekinuta sukladno odredbi čl. 241. ZOO-a. Zastara počinje ponovno teći od pravomoćnosti presude, što znači da u pogledu restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje ponovno teći 14. lipnja 2018. kada je presuda u tom dijelu postala pravomoćna. Tužba u ovom parničnom predmetu je podnesena 22. veljače 2023., dakle prije proteka općeg zastarnog roka računajući od pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu.

37. U odnosu na zatezne kamate prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 utvrđeno je pod točkom 4. izreke da je tuženik sklapao ugovore o kreditima s potrošačima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz čega proizlazi nesavjesnost tuženika jer je morao znati da su takve odredbe nepoštene. Zbog toga, zatezne kamate teku od dana izvršenih plaćanja. Stopa zatezne kamate određena prema odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose jer tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora.

38. Nije osnovan ni prigovor tuženika u kojem ističe da je predmetni kredit otplaćen pa da samim time predmetne sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu ništetne jer je tzv. Zakonom o konverziji isključena mogućnost primjene tog zakona na kredite koji su već otplaćeni budući da navedeni zakon se ne primjenjuje u konkretnom slučaju niti je činjenica što je kredit otplaćen od utjecaja na gore navedena utvrđenja ovog suda o ništetnosti pojedinih odredbi.

39. Tužitelj je uspio u parnici pa mu je tuženik dužan nadoknaditi parnične troškove sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a. Tužitelju su priznati samo oni troškovi koji su bili potrebni radi vođenja parnice i odmjereni su prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23 – dalje: Tarifa) sukladno odredbi čl. 155. ZPP-a.

40. O troškovima postupka sud je odlučivao na temelju odredbi iz čl. 151. st. 1., čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/2023. - dalje u tekstu: Tarife).

41. Stoga je, kao potrebne za vođenje parnice, u smislu odredbe iz čl. 155. st. 1. ZPP-a, tužitelju valjalo priznati trošak sastava tužbe u iznosu od 150,00 EUR na temelju Tbr. 7.1. Tarife, trošak sastava podneska od 22.11.2024. u iznosu od 150,00 EUR na temelju 8.1. Tarife, kao i troškove zastupanja po punomoćniku, na ročištima 28.4.2025., 5.6.2025. i 4.9.2025. za svako ročište iznos od 150,00 EUR na temelju Tbr. 9.1. Tarife. Navedeni iznose valjalo je uvećati za trošak PDV-a od 25 %.Također, tužitelju pripada trošak sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 19,91 EUR i presudu u iznosu od 39,82 EUR. Slijedom iznesenog, tužitelju je valjalo dosuditi troškove parničnog postupka u iznosu od sveukupno 997,23 EUR, a na troškove postupka dosuditi zatezne kamate na temelju čl. 151. st. 3. ZPP-a, po stopi iz čl. 29. st. 2. ZPP-a koja se primjenjuje u ostalim odnosima, zbog čega je valjalo odlučiti kao u t. IV. izreke.

42. Tuženiku nije priznat trošak postupka budući da je u cijelosti izgubio spor čl 154 st. 1 ZPP-a

U Zagrebu, 17. rujna 2025.

S u d a c:

Maja Šebalj Širić

:

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena ako je stranka bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, odnosno u roku od 15 dana od primitka presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, a podnosi se putem ovog suda.

Presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. t. 3. ZPP-a, i zbog pogrešne primjene materijalnog prava

DNA

1. Tužitelju pp uz naplatu sudske pristojbe na presudu u iznosu od 39,82 eur

2. Tuženiku pp

3. kal 30 dana