Republika Hrvatska

Općinski sud u Zadru

Stalna služba u Biogradu na Moru

Biograd na Moru

Poslovni broj: P-223/2023-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, Stalna služba u Biogradu na Moru, po sucu Ivici Marinoviću, na temelju prijedloga sudske savjetnice Martine Vukić Maslarde, u pravnoj stvari tužitelja GI, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Ante Galešić, odvjetnik u Zadru, protiv tuženika Privredna banka d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 02535697732, koje zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Leko i partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 4. rujna 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja Ante Galešića, odvjetnika u Biogradu na Moru te zamjenika punomoćnika tuženika Ivana Galića, odvjetnika u Biogradu na Moru, na ročištu za objavu presude 17. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Privredna banka d.d., da tužitelju GI isplati iznos od 3.946,44 EUR (tritisućedevestočetrdesetšest eura i četrdesetčetiri centa) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 3,70 EUR od 1. lipnja 2006. do isplate,

- na iznos od 2,85 EUR od 1. srpnja 2006. do isplate,

- na iznos od 0,04 EUR od 1. kolovoza 2006. do isplate,

- na iznos od 2,52 EUR od 1. rujna 2006. do isplate,

- na iznos od 2,89 EUR od 1. listopada 2006. do isplate,

- na iznos od 1,62 EUR od 1. studenog 2006. do isplate,

- na iznos od 1,45 EUR od 1. prosinca 2006. do isplate,

- na iznos od 1,96 EUR od 1. travnja 2008. pa do isplate,

- na iznos od 20,79 EUR od 1. studenog 2008. pa do isplate,

- na iznos od 1,24 EUR od 1. prosinca 2008. pa do isplate ,

- na iznos od 22,11 EUR od 1. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos od 25,29 EUR od 1. veljače 2009. do isplate,

- na iznos od 26,69 EUR od 1. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 22,30 EUR od 1. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 23,00 EUR od 1. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 17,27 EUR od 1. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 12,38 EUR od 1. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 13,48 EUR od 1. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 16,29 EUR od 1. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 15,98 EUR od 1. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 13,29 EUR od 1. studenog 2009. do isplate,

- na iznos od 18,32 EUR od 1. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 21,99 EUR od 1. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 27,88 EUR od 1. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 26,35 EUR od 1. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 33,96 EUR od 1. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 32,30 EUR od 1. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 35,77 EUR od 1. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 58,83 EUR od 1. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 53,90 EUR od 1. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 67,19 EUR od 1. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 62,92 EUR od 1. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 53,87 EUR od 1. studenog 2010. do isplate,

- na iznos od 71,37 EUR od 1. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 93,16 EUR od 1. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 78,14 EUR od 1. veljače 2011. do isplate,

- na iznos od 83,59 EUR od 1. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos od 76,27 EUR od 1. travnja 2011. do isplate,

- na iznos od 77,37 EUR od 1. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos od 106,49 EUR od 1. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 108,44 EUR od 1. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 133,57 EUR od 1. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos od 121,39 EUR od 1. rujna 2011. do isplate,

- na iznos od 107,96 EUR od 1. listopada 2011. do isplate,

- na iznos od 106,28 EUR od 1. studenog 2011. do isplate,

- na iznos od 105,09 EUR od 1. prosinca 2011. do isplate,

- na iznos od 110,99 EUR od 1. siječnja 2012. do isplate,

- na iznos od 117,20 EUR od 1. veljače 2012. do isplate,

- na iznos od 117,67 EUR od 1. ožujka 2012. do isplate,

- na iznos od 113,51 EUR od 1. travnja 2012. do isplate,

- na iznos od 115,57 EUR od 1. svibnja 2012. do isplate,

- na iznos od 117,51 EUR od 1. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos od 114,42 EUR od 1. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos od 115,46 EUR od 1. kolovoza 2012. do isplate,

- na iznos od 113,72 EUR od 1. rujna 2012. do isplate,

- na iznos od 109,30 EUR od 1. listopada 2012. do isplate,

- na iznos od 113,97 EUR od 1. studenog 2012. do isplate,

- na iznos od 116,55 EUR od 1. prosinca 2012. do isplate,

- na iznos od 115,65 EUR od 1. siječnja 2013. do isplate

- na iznos od 105,65 EUR od 1. veljače 2013. do isplate,

- na iznos od 114,17 EUR od 1. ožujka 2013. do isplate,

- na iznos od 114,58 EUR od 1. travnja 2013. do isplate

- na iznos od 110,98 EUR od 1. svibnja 2013. do isplate,

i to do 31. prosinca 2007. sukladno stopi određenoj člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 (pet) postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 (tri) postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koje je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja teče na pojedinačne iznose od dana njihova dospijeća pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka d.d., isplatiti tužitelju HI, trošak postupka u iznosu od 2.628,88 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17. rujna 2025. kao dana donošenja ove presude pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev za naknadu parničnog troška odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj 31. siječnja 2023. navodi da je 26. travnja 2006. sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu broj 9011198513 kojim mu je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 34.783,57 CHF, po srednjem tečaju HNB za CHF na dan korištenja kredita ( u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu ). Nadalje, tužitelj ističe da je u članku 1. Ugovora o kreditu navedeno da se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 34.783,57 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke na dan korištenja kredita, a kojom odredbom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak, a u daljnjem tekstu ugovora i to u članku 7. u točki 2. navedeno je da se iznos kredita otplaćuje u 84 jednaka mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora o kreditu. Tužitelj ističe da su navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu iz kojih proizlazi da je glavnica vezana uz valutu švicarski franak ništetne te da je tuženik temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli bez osnove stekao određene novčane iznose. Tužitelj se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđenu presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., u dijelu vezanom uz ugovaranje valutne klauzule u CHF, a koja je u odnosu na potonje potvrđena i presudom VSRH broj Rev-2221/18-11 od dana 03. rujna 2019. Ističe da je u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača utvrđeno da tuženik (među ostali bankama) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, koristeći u ugovorima o kreditima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme sklapanja ugovora trgovac nije potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja te je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a čime da je tuženik postupao suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj ističe da je ovaj sud vezan takvim pravnim shvaćanjima sukladno čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku. Nadalje, da je propuštanjem davanja informacija potrošačima u predugovornoj fazi dovelo do toga da su ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljive, a da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru kojeg je kao takvog Banka sastavila te tužitelju nije dana mogućnost pregovaranja o pojedinim odredbama. Zaključno, tužitelj ističe da je tuženik na temelju ništetnih odredbi o valutnoj kaluzuli, bez osnove obračunavao tužitelju veće iznose anuiteta, te na taj način bez osnove stekao određeni novčani iznos te predlaže ovom sudu donošenje presude kojom će naložiti tuženiku da tužitelju taj iznos i vrati.

2. Tuženik je podnio odgovor na tužbu 13. studenog 2023. u kojem osporava osnovu i visinu predmetnog potraživanja te ističe prigovor zastare i prekluzije. Navodi da je tužitelj cijelu tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi iako je isti prestao otplatom kredita. Ističe da interes za podizanje tužbe postoji samo ako i dalje postoji povreda, a kako je u ovom slučaju kredit u cijelosti isplaćen, da povrede u trenutku podizanja tužbe (više) nema te da odluka suda ne može biti usmjerena na otklanjanje povrede koja više niti ne postoji, odnosno iste da nikada nije niti bilo. Nadalje, tuženik ističe kako iz odredbi čl. 138 a Zakona o zaštiti potrošača te 502. Zakona o parničnom postupku kao temelju po kojem bi navedena presuda obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete, a budući da se u konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi stjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude VTS-a broj PŽ- 7129/13 da je pravno irelevantna u smislu odredbi čl. 138.a. i 502.c. ZPP-a. Nadalje, tužitelj ističe da je ugovaranje valutne klauzule izričito dopušteno Zakonom o obveznim odnosima, da je to politika monetarne vlasti te da svaki poduzetnik, neovisno o djelatnosti kojom se bavi, ima pravo kao vjerovnik ugovarati valutnu klauzulu za svoju novčanu tražbinu. Ističe i da ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Ističe i da je tužitelj poslovno sposobna osoba te da prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije izdvojio niti jedno pitanje kao sporno niti tražio bilo kakva dodatna razjašnjenja svojih ugovornih obveza, već da se svjesno odlučio za predmetni ugovor koji mu je najviše odgovarao sukladno njegovim potrebama i mogućnostima. U odnosu na prigovor zastare tuženik navodi da zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe nije identičan zahtjevu vjerovnika iz konkretnog ugovora o kreditu pa podnošenjem kolektivne tužbe nije moglo doći do prekida zastare u ovom postupku, a osim toga da je tužitelj podnio tužbu dana 14. lipnja 2023. godine stoga da je evidentno kako je za njegov zahtjev nastupila zastara, obzirom da je presuda Visokog trgovačkog suda posl. broj Pž-6632/17, donesena u postupku kolektivne zaštite potrošača, postala pravomoćna 14. lipnja 2018. godine, slijedom čega je protekao petogodišnji zastarni rok. Slijedom iznesenog predlaže tužbu i tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovane u cijelosti uz naknadu parničnog troška tuženiku.

3. Tijekom postupka sud je pročitao cjelokupnu dokumentaciju priloženu spisu i to: ugovor o kreditu broj 9011198513. (list spisa 8-13), otplatnu tablicu sa prikazom efektivne kamatne stope (list spisa 14-17), knjigovodstvenu karticu Privredne banke Zagreb na ime korisnika GI na dan 25. siječnja 2023. (list spisa 18-29), plan otplate (list spisa 30-31), pročitan je nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Sandre Došen, dipl. oec. (list spisa 86-83), te je proveden dokaz saslušanjem stranke GI (list spisa 96-97).

3.1. Nije proveden dokaz saslušanjem osobnog bankara obzirom je sud smatrao da je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno stoga je sud takav dokaz ocijenio kao nepotreban.

4. Konačan tužbeni zahtjev tužitelj je postavio podneskom od 2. listopada 2024. (list spisa 106-108) po provedenom financijskom vještačenju na način da sud obveže tuženika na isplatu iznosa od 3.946,44 EUR, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Navedeni podnesak tužitelja uredno je dostavljen tuženiku, a isti se nije posebno očitovao pisanim putem niti na raspravi održanoj 4. rujna 2025.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja usmjeren prema tuženiku radi isplate iznosa od 3.946,44 EUR s pripadajućim zateznim kamatama, a koji predstavlja razliku preplaćenih mjesečnih anuiteta nastalih uslijed promjene tečaja švicarskog franka u odnosu na početni tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita.

7. Između stranaka nije sporno da su stranke 26. travnja 2006. zaključile predmetni ugovor o kreditu broj: 9011198513 na temelju kojeg je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje iznos od 34.783,57 CHF ( u kunskoj protuvrijednosti), uz valutnu klauzulu i promjenjivu redovnu kamatnu stopu koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,50%, a bilo je ugovoreno da se otplaćuje u mjesečnim ratama, s rokom otplate 84 mjeseci.

8. Između stranaka je sporna osnovanost i visina tužbenog zahtjeva, te je li ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli i je li nastupila zastara tužiteljevog restitucijskog zahtjeva te je li osnovano pozivanje tužitelja na presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

9. S obzirom da tužitelj temelji tužbeni zahtjev na tvrdnji da je platio nešto što nije bio dužan, to se na konkretan pravni odnos ima primijeniti institut stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., u nastavku teksta: ZOO), prema kojem kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

10. Odredbom članka 1021. ZOO-a propisano je da ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganja određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

11. Odredbom članka 1022. stavka 1. ZOO-a, ugovor o kreditu mora biti sklopljen u pisanom obliku, dok je stavkom 2. istog članka određeno da se ugovorom o kreditu utvrđuju iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita.

12. Odredbom članka 7. Ugovora o kreditu, određeno je kako se kredit otplaćuje u 84 jednaka mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja.

13. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je isti nakon što je dobio posao na neodređeno odlučio kupiti automobil te kako je od ranije imao otvoren račun kod Privredne banke kao njihov klijent otišao je u poslovnicu kako bi se raspitao vezano za uvjete oko podizanja kredita za kupnju automobila. Prilikom dolaska u poslovnicu Privredne banke primio ga je osobni bankar koji mu je predočio da je najpovoljnije da podigne kredit u švicarskim francima, navodeći da je to najstabilnija valuta koja ujedno nudi i najpovoljniju kamatnu stopu. Tužitelj je iskazao da ga u banci nisu upozorili na rizik koji sa sobom nosi kredit u švicarskim francima, pa se je u konačnici i to 2006. godine odlučio podignuti kredit baš u toj valuti, a da je na kraju bilo sve suprotno od onoga što su mu u banci rekli. Također, tužitelj je posebno napomenuo da je par mjeseci nakon što je zaključio ugovor razgovarao s kolegom jer je i on htio podignuti kredit radi kupnje automobila, a poznato mu je bilo da je taj osobni bankar koji je njega savjetovao da podigne kredit u švicarskim francima rođak tog kolege. U razgovoru sa kolegom da mu je isti rekao da je podignuo kredit u kunama jer da mu je taj isti bankar, koji je njegov rođak, tako savjetovao. Iskazao je također da prije samog razgovora s djelatnikom banke nije imao u planu baš podignuti kredit u švicarskim francima već da je isto odlučio nakon savjetovanja i po prijedlogu upravo djelatnika banke jer njemu kao stolaru po struci s prekvalifikacijom vatrogasca ta terminologija nije poznata te je smatrao da će mu u banci najbolje preporučiti. Nadalje, tužitelj je iskazao da mu osobni bankar s kojim je pregovarao u pogledu podizanja kredita nije ponudio drugu opciju pored kredita u švicarskim francima te da ga niti jedan djelatnik banke nije upozoravao na eventualni rizik koji nosi takva ugovorena valutna klauzula, isti da je laik i vjerovao je osobnom bankaru koji mu je izričito prezentirao švicarski franak kao stabilnu valutu, a ujedno da mu je rekao da ima najpovoljniju kamatnu stopu. Nadalje, isti ističe da nije mogao pregovarati o pojedinim odredbama ugovora već je dobio "gotov ugovor" na potpis, da nikad prije nije dizao kredit, a da je ovaj kredit davno isplatio, da ga je upravo on otplaćivao i da mu se mjesečna rata skidala sa računa putem trajnog naloga. Iskazao je također da prilikom sklapanja ugovora nije rekao da mu pojedine odredbe nisu jasne ili da ih ne razumije, ali da je smatrao da to tako treba biti. Iskazao je da se nije kod drugih banaka raspitivao u pogledu uvjeta oko podizanja kredita jer da je ranije bio klijent Privredne banke i odlučio i odlučio je u svojoj banci podignuti kredit. Prilikom sklapanja ugovora da je isti u cijelosti pročitao, a razumio u onoj mjeri u kojoj je mogao kao laik, a kasnije kada se rata kredita povisila da je postao svjestan značenja pojedinih odredbi ugovora. Iskazao je također i da je svojevoljno sam potpisao ugovor o kreditu, da ga osobni bankar nije upoznao s rizicima sklapanja istog i da ga je upoznao da on 99,9% takav ugovor u švicarskim francima ne bi zaključio.

14. Analizirajući sadržaj Ugovora o kreditu, a imajući u vidu rezultate cjelokupnog postupka, ovaj sud zaključuje kako tuženik nije dokazao da je tužitelju dao informacije o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, iako mu je bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak i rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže uz ovu valutu, slijedom čega se radi o ništetnoj i nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja jer uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

14.1. Dakle, nije sporno da su tužitelju ugovorne odredbe bile jasne i razumljive u formalnom i jezičnom smislu, ali zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi tužitelja kao prosječnog potrošača ne svodi se samo na navedeno već i na razumljive i precizne informacije temeljem koji može procijeniti ekonomske posljedice i rizike koje određene odredbe Ugovora mogu imati na njegove financijske obveze. Tuženik nije dokazao da je takve informacije dao tužitelju prije sklapanja Ugovora, već samo navodi da tužitelj nije tražio nikakvo dodatno pojašnjenje svojih ugovornih obveza te da je sam svjesno odlučio sklopiti predmetni ugovor o kreditu jer je ocijenio da mu isti najviše odgovara. Štoviše, iz iskaza tužitelja može se zaključiti da mu je podizanje kredita u valuti CHF od strane osobnog bankara bilo prezentirano kao najpovoljnija i najstabilnija opcija te da se upravo zbog toga tužitelj odlučio sklopiti takav ugovor, a da ga pri tom niti jedan djelatnik banke nije upozorio na moguće rizike sklapanja takvog ugovora.

15. Naime, da tužitelj ima status potrošača proizlazi iz činjenice što je Ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, ni njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, pa je time dokazao svojstvo potrošača prema definiciji iz čl. 3. st. 1. alineja 9. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12 i 56/13, u nastavku teksta: ZZP/07), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, a prema kojoj je "potrošač" fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, a što tuženik tijekom postupka nije argumentirano osporio.

16. S obzirom na prethodno, ovaj sud zaključuje kako je tužitelj svoj zahtjev osnovano utemeljio na odredbi čl. 502. c ZPP-a i presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je ovdje tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03, u nastavku teksta: ZZP/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, u nastavku teksta: ZZP/07) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

17. Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., u dijelu u kojem je presuđeno da je ovdje tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika ugovarajući u ugovorima o kreditu ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak te su prihvaćeni razlozi navedeni u toj presudu u odnosu na nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditima koje su tužene banke kao trgovci u naznačenim razdobljima sklapale s korisnicima kredita kao potrošačima uz ugovorenu valutu uz koju je veza glavnica bio švicarski franak, a kojima su na taj način povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača. U obrazloženju presude se navodi kako je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, te da su znale za rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a da nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač koji je vidio reklame dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. U opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka da nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

18. Imajući u vidu odredbe čl. 138. a ZZP i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 14/14, 110/15 i 14/19, u nastavku teksta: ZZP/14), te čl. 502. c ZPP-a, koji propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a, ovaj sud je na ovaj slučaj primijenio citirana pravna shvaćanja vezano za povredu interesa i prava potrošača korisnika kredita vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak.

19. U navedenom postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno je odlučeno o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ocijenjeno da su tužene banke, tako i ovdje tuženik, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u CHF, a iz dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu CHF, te informirano odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama.

20. Dakle, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporna odredba o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu nije bila jasna ni lako razumljiva, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, to se u konkretnom slučaju radi o ništetnoj odredbi. Stoga, tužitelj ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetne odredbe Ugovora o kreditu, po pravilima o stjecanju bez osnova, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja sukladno odredbi članka 1115. ZOO.

21. Na okolnost visine potraživanja tužitelja proveden je dokaz financijskim vještačenjem koje je povjereno stalnoj sudskoj vještakinji financijske struke Sandri Došen, dipl. oec. koja je u svom nalazu i mišljenju od 8. svibnja 2024. navela kako je temeljem Ugovora o kreditu broj 9011198513 od 26. travnja 2006. tužitelj preplatio ukupan iznos od 3.946,45 EUR s uračunatim pozitivnim razlikama anuiteta i to kroz mjesečne anuitete zbog ugovorene valutne klauzule (promjene tečaja) na koje tužitelj nije imao primjedbi, te je u skladu s nalazom vještaka i uputama suda uredio tužbeni zahtjev podneskom od 2. listopada 2010., koji je uredno dostavljen tuženiku te tuženik na isti nije imao prigovora, dok je tuženik prigovorio nalazu i mišljenju vještaka.

21.1. Tuženik je podneskom od 13. lipnja 2024. naveo da osporava navedeni nalaz jer da je baziran na pogrešnoj premisi da je između stranaka fiksiran tečaj CHF, što niti je bila ugovorna volja stranaka niti to proizlazi iz samog sadržaja predmetnog ugovora o kreditu. Navodi da je predmetni nalaz i mišljenje vještaka neosnovan, promašen i nepotreban u smislu činjeničnih tvrdnji tuženika kako namjera ugovornih stranaka nije bila ugovaranje fiksnog tečaja CHF što se implicira provođenjem predmetnog vještačenja.

21.2. Sačinjeni pisani nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka cijenio stručnima, objektivnima i argumentiranima, te sačinjenima u skladu s pravilima struke. Tuženik nije imao primjedbi na matematički izračun vještaka već predmetno vještačenje pobija kao dokazno sredstvo temeljem kojeg sud može utvrditi kao dokazane činjenice na koje se tužitelj u tužbi poziva, te prigovara zadatku koji je sud da vještaku, navodeći da sud polazi od pogrešne premise da je između stranaka fiksiran tečaj CHF, a što nije bila volja ugovornih strana. Zbog činjenice da tuženik nije imao primjedbe na matematički izračun sud je smatrao da nije bilo potrebno usmeno saslušavati vještaka, obzirom je isti svoj nalaz i mišljenje izradio u skladu sa pravilima struke te u skladu sa zadatkom koji mu je naložen.

22. Nadalje, odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. stavka 1. ZOO-a.

23. Imajući u vidu da je ovaj sud vezan citiranim odlukama donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, te kako je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ništetna, a odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, to je ocjena ovog suda kako je tuženik dužan vratiti tužitelju razliku koji je pretplatio u razdoblju od svibnja 2006. do svibnja 2013. u iznosu od 3.946,44 EUR koje tužitelj traži, sa zateznim kamatama od dana kada su izvršene uplate sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a, a po stopi propisanoj članka 29. stavka 2. ZOO-a.

24. U odnosu na prigovor zastare, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

24.1. Pored toga, sukladno Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, koje je doneseno na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom 31. siječnja 2022., zauzeto je pravno shvaćanje prema kojem ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite, te se navedeni zaključak odnosi na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.

24.2. Imajući u vidu da je tužba u ovom sporu podnesena 31. siječnja 2023., te da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF postala pravomoćna 14. lipnja 2018., s time da se odnosi i na zahtjeve restitucije otplaćenih kredita, a ne samo onih koji se otplaćuju, pa u konkretnom slučaju nije protekao zastarni rok od pet godina propisan člankom 225. ZOO-a, slijedom čega je neosnovan tuženikov prigovor zastare utužene tražbine. Pogrešno tuženik navodi da je tužba u ovom postupku podnesena 14. lipnja 2023. Kako je ranije navedeno, tužba je podnesena 31.siječnja 2023., dakle pet mjeseci prije isteka zastarnoga roka.

25. Nadalje, neosnovano se tuženik poziva na prigovor prekluzije isticanja ništetnosti iz odredbe članka 326. ZOO, budući da se u konkretnom slučaju, po ocjeni ovog suda, ne radi o zabrani odnosno uzroku manjeg značenja, već upravo o takvoj povredi pravnog poretka i kršenju propisa koja je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i stoga tužitelj ima pravo na isticanje ništetnosti unatoč tome što je predmetni ugovor nedvojbeno ispunjen.

26. Naime, okolnost da je Ugovor ispunjen prijevremenom isplatom, nije zapreka za utvrđenje ništetnosti njegovih pojedinih odredbi jer tužitelj kao korisnik tog kredita ima pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, među ostalim, i u svrhu ostvarenja kondemnatornog tužbenog zahtjeva. Ništetnost nastupa ex lege i ugovor je ništetan već od trenutka sklapanja, pa takav ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana minorna, a pritom u cijelosti ugovor ispunjen što međutim, nije slučaj u situaciji sklapanja ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom. Prema tome, neovisno od okolnosti što je tužitelj u cijelosti otplatio predmetni kredit, on nije izgubio pravo isticati ništetnost spornih ugovornih odredbi i isplatu preplaćenih iznosa.

27. Slijedom navedenog, a na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog pojedinačnog dokaza i svih dokaza zajedno, kao i rezultata cjelokupnog provedenog postupka, sukladno članku 8. ZPP-a, sud je zaključio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti, te su na iznos glavnice od 3.946,44 EUR dosuđene i zatezne kamate na temelju odredbe članka 111. stavka 1. ZOO-a i članka 1115. ZOO-a. Tuženik je kao trgovačko društvo koje se bavi financijskim poslovanjem nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja tj. od dana kada joj je tuženik plaćao mjesečne anuitete te je dužan tužitelju platiti zateznu kamatu od plaćanja svakog mjesečnog anuiteta. Visina zatezne kamate određena je na temelju odredbe članka 29. stavka 2. ZOO-a, slijedom čega je odlučeno kao u točki I. izreke presude.

28. Na temelju članka 154. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (" Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19) i Tarife o nagradama i naknadi troška za rad odvjetnika ( " Narodne novine" 138/23; dalje - OT) tuženik je u obvezi tužitelju naknaditi troškove postupka jer je tužitelj u cijelosti uspio u sporu.

28.1. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7.t.1. OT), trošak sastava podneska od 13. studenog 2023. u iznosu od 100 bodova (Tbr. 8.t.1. OT), trošak sastava podneska od 19. veljače 2024. u iznosu od 100 bodova (Tbr. 8.t.1. OT), zastupanja na ročištu 28. ožujka 2024. u iznosu od 100 bodova (Tbr. 9.t.1. OT), trošak zastupanja na ročištu 21. kolovoza 2024. u iznosu od 100 bodova (Tbr. 9.t.1. OT), trošak sastava podneska od 17. svibnja 2024. u iznosu od 100 bodova (Tbr. 8.t.1. OT), trošak sastava podneska od 2. listopada 2024. u iznosu od 100 bodova (Tbr. 8.t.1. OT), zastupanja na ročištu 5. rujna 2025. u iznosu od 100 bodova (Tbr. 9.t.1. OT), što uz vrijednost boda od 2,00 eura (Tbr. 54. Tarife) iznosi 1.600,00 EUR, a uvećano za PDV od 25 % iznosi 2.000,00 EUR. Nadalje, tužitelju je priznat trošak predujma za vještačenje u iznosu od 500,00 EUR, trošak sudske pristojbe na tužbu u plaćenom iznosu od 42,96 EUR i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 85,92 EUR, što sveukupno iznosi 2.628,88 EUR.

28.2. Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadom troška vještačenja po vještaku Petru Bajlu s obzirom da isti nije bio potreban za vođenje ove parnice sukladno članku 155. stavku 1. ZPP-a. Navedeno vještačenje provedeno je po volji tužitelja a ne po nalogu suda stoga je valjalo tužitelja odbiti s preostalim zahtjevom za naknadom troškova postupka kao neosnovanim, pa je odlučeno kao pod točkom II. izreke presude.

28.3. Odluka o zateznim kamatama na dosuđeni iznos troškova postupka sud je donio na zahtjev tužitelja, na temelju odredbe članka 151. stavka 3. ZPP-a kojom je propisano da parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, a o kojim sud odlučuje na zahtjev stranke.

29. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

Biograd na Moru, 17. rujna 2025.

Sudska savjetnica

Sudac

Martina Vukić Maslarda

Ivica Marinović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave ove odluke odnosno primitka prijepisa ove odluke, ovisno o ispunjenju uvjeta iz članka 335. ZPP.

Dostaviti:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku po punomoćnicima

- u spis.