Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Virovitica, T. Masaryka 8

Poslovni broj: P-357/2024-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici, po sucu Darku Barišiću, u parničnom predmetu po tužbi tužitelja LU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnicama iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Saja Oulovski i Nevena Oulovski, odvjetnicama u Pakracu, Petra Preradovića 5/13, protiv tuženika Erste&Steiermarkische banke d. d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3 A, zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d. o. o., odvjetnicima u Zagrebu, Lopašićeva 6, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave, u prisutnosti punomoćnika stranaka, 17. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 34, OIB: 23057039320 da isplati tužitelju LU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 6.492,27 EUR sa zakonskim zateznim kamatama po stopi od 14 % godišnje, tekućom od 20.10.2010. godine do 30.06 2011. godine, a po eskontnoj stopi hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena tekuću od- 01.07.2011. godine do 31.07.2015. godine, a od 01.08.2015. do 31.12.2022. godine sa zakonskom zateznom kamatom određenom za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračuna za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska Središnja banka primijenila na svoje posljednje glavna operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 31.12.2023. godine pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena i to na iznos od:

– 29,51€ od 20.10.2010. do naplate

– 62,91€ od 22.11.2010. do naplate

– 73,65€ od 21.12.2010. do naplate

– 94,74€ od 21.01.2011. do naplate

– 82,01€ od 23.02.2011. do naplate

– 83,60€ od 23.03.2011. do naplate

– 70,87€ od 21.04.2011. do naplate

– 91,55€ od 23.05.2011. do naplate

– 103,89€ od 30.06.2011. do naplate

– 126,97€ od 21.07.2011. do naplate

– 178,50€ od 22.08.2011. do naplate

– 114,66€ od 21.09.2011. do naplate

– 102,35€ od 20.10.2011. do naplate

– 104,24€ od 18.11.2011. do naPlate

– 103,50€ od 20.12.2011. do naplate

– 109,41€ od 20.01.2012. do naplate

– 115,32€ od 20.02.2012. do naplate

– 114,58€ od 20.03.2012. do naplate

– 110,89€ od 26.04.2012. do naplate

– 112,36€ od 21.05.2012. do naplate

– 116,80€ od 28.06.2012. do naplate

– 111,62€ od 31.07.2012. do naplate

– 113,84€ od 24.08.2012. do naplate

– 564,01€ od 01.10.2012. do naplate

– 112,05€ od 30.11.2012. do naplate

– 110,80€ od 21.12.2012. do naplate

– 110,27€ od 30.01.2013. do naplate

– 106,20€ od 28.02.2013. do naplate

– 107,84€ od 29.03.2013. do naplate

– 111,87€ od 30.04.2013. do naplate

– 104,67€ od 29.05.2013. do naplate

– 100,59€ od 21.06.2013. do naplate

– 97,93€ od 25.07.2013. do naplate

– 100,03€ od 30.08.2013. do naplate

– 103,13€ od 27.09.2013. do naplate

– 105,80€ od 30.10.2013. do naplate

– 107,63€ od 29.11.2013. do naplate

– 111,76€ od 31.12.2013. do naplate

– 107,34€ od 31.01.2014. do naplate

– 95,61€ od 26.02.2014. do naplate

– 97,66€ od 31.03.2014. do naplate

– 96,05€ od 30.04.2014. do naplate

– 92,61€ od 28.05.2014. do naplate

– 93,68€ od 27.06.2014. do naplate

– 95,74€ od 29.07.2014. do naplate

– 97,45€ od 28.08.2014. do naplate

– 97,60€ od 25.09.2014. do naplate

– 100,03€ od 27.10.2014. do naplate

– 102,69€ od 27.11.2014. do naplate

– 102,91€ od 23.12.2014. do naplate

– 104,18€ od 26.01.2015. do naplate

– 103,55€ od 26.02.2015. do naplate

– 103,26€ od 18.03.2015. do naplate

– 103,26€ od 21.04.2015. do naplate

– 103,26€ od 25.05.2015. do naplate

– 103,26€ od 24.06.2015. do naplate

– 103,26€ od 30.07.2015. do naplate

– 103,26€ od 28.08.2015. do naplate

– 103,26€ od 25.09.2015. do naplate, sve u roku 15 dana, kao i naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.625,00 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, tekuću od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj LU u tužbi kod Općinskog suda u Bjelovaru dana 27. srpnja 2023. godine, a koji je odlukom predsjednika Županijskog suda u Bjelovaru, delegiran Općinskom sudu u Virovitici, navodi da je s tuženikom sklopio 13. listopada 2005. godine Ugovor o kreditu kojim ugovorom je tužitelju stavljen na raspolaganje stambeni kredit za kupovinu nekretnine u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 112.400,00 CHF, obračunat prema srednjem tečaju HNB s rokom otplate kredita od 360 mjeseci. Ugovor je zaključen sa valutnom klauzulom u CHF koja je utvrđena nepoštenom i ništetnom pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj 6632/17 od 14. lipnja 2018. godine te je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine, a ista presuda je potvrđena Revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. godine. Naprijed navedenim presudama utvrđene su nepoštene ugovorne odredbe u valutnoj klauzuli u CHF za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine.

1.2. Tužitelj se poziva na čl. 502.c ZPP-a gdje je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na naprijed navedena pravna utvrđenja istaknuta u spomenutim presudama. Tužitelj je sa tuženikom 9. veljače 2016. godine sklopio dodatak ugovoru o kreditu, ali provedbom konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR nije obeštećen za preplaćene iznose nastale kao posljedica ugovaranja ništetnih odredbi valute CHF, radi čega je postavio restitucijski zahtjev temeljen na odredbama čl. 323 ZOO-a, s tim da je došlo do prekida zastare potraživanja od dana 14. lipnja 2018. godine te je zastara počela teći iznova. Temeljem odredbi čl. 1111. st. 1., čl. 1115. i čl. 1046. ZOO-a, tužitelj je postavio tužbeni zahtjev koji je preciziran u podnesku od 27. lipnja 2025. godine na način naveden u izreci ove presude te je predložio da sud tužbeni zahtjev usvoji kao osnovan u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da tužitelj ne bi bio aktivno legitimiran zahtijevati sve navodne preplate, koje su vršene po ovom kreditu, iz razloga što uplate nisu vršene samo od strane tužitelja, nego i od strane drugih osoba te bi, stoga, tužitelj mogao samo potraživati navodno preplaćene iznose, koje je sam vršio, kada bi uopće zahtjev za isplatu tužitelja bio osnovan, a što se osporava u cijelosti. Iz prometa po partiji kredita razvidno je da su uplate na ime podmirenja ovog kredita, između ostalog, vršene od strane LUČ i društva Radionica Željezničkih vozila Čakovec d.o.o. Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

2.1. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 126. ZZP-a u svezi odredbe čl. 230. ZOO-a. Odredbom čl. 126. ZZP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a.

2.2. Tuženik nadalje navodi da je odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik dana 9. veljače 2016. godine sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu (dalje u tekstu: Dodatak) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Dodatkom je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Cilj i osnovno načelo ZIDZPK/15 propisano je odredbom čl. 19.b koja navodi da konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Odredbom čl. 19.c određen je način izračuna konverzije, gdje se u toč. 1. i 2. navodi da se na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu.

2.3. Tuženik ostaje kod istaknutog prigovora nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja, odgovora na tužbu, svih prigovora, dokaznih prijedloga i dosadašnjih navoda. U odnosu na predmetni nalaz i mišljenje vještaka, tuženik ističe da ne prigovara samom matematičkom izračun vještaka, međutim i dalje osporava osnovu potraživanja tužitelja, i to iz razloga koje je iznio u dosadašnjem tijeku postupka. Nadalje, tuženik smatra i da je sud, ukoliko nađe tužbeni zahtjev osnovanim (a što se osporava u cijelosti), dužan u obzir uzeti i iznose, odnosno razdoblja kad je tužitelj plaćao manje anuitete kada je tečaj CHF bio niži od tečaja po kojem je isplaćen kredit, a koje postojanje tzv. „negativnih tečajnih razlika“ se može zaključiti i iz nalaza i mišljenja vještaka. Naime, kao pravni učinak ništetnosti ZOO, odredbom članka 323. propisuje da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Obzirom da se u slučaju utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi ugovora prema općim pravilima obveznog prava ugovorni odnos između ovdje parničnih stranaka sveo na početno ugovorene parametre, to bi značilo da bi i tuženik imao potraživanje prema tužitelju, a sve iz razloga što je tijekom otplate kredita tužitelj plaćao i anuitete po nižem tečaju od onoga po kojem je kredit bio isplaćen.

2.4. Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor radi prijeboja manje plaćenih iznosa s osnove tečaja u iznosu od 3.882,18 HRK, odnosno 515,26 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama kako je istakao u prigovoru radi prijeboja (str. 125-127).

2.5. Stoga tuženik predlaže tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti kao neosnovan, uz naknadnu troškova parničnog postupka.

3. Predmet spora je novčana tražbina s osnova preplate po sklopljenom Ugovoru o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102666558 (u daljnjem tekstu ugovor) od 13. listopada 2005. i to zbog ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

4. Tijekom postupka nije sporno da je tužitelj 13. listopada 2005. zaključio s tuženikom ugovor o kreditu na iznos od 112.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, kao stambeni kredit, s rokom otplate od 360 mjeseci i Aneks ugovora (Dodatak ugovora o kreditu) od 9. veljače 2016.

5. Sporno je da li se na ovaj pojedinačni spor mogu primjenjivati utvrđenja iz pravomoćno okončanog postupka za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, kojima je utvrđeno da je, između ostalog i tuženik, u ugovorima o kreditu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica obveze – švicarski franak te visina preplate.

6. Sporno je i da li je za potraživanje tužitelja nastupila zastara, zatim aktivna legitimacija na strani tužitelja kao i status potrošača te prigovor radi prijeboja.

7. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je izvršio uvid u otplatni plan (str. 8-46), u izračun konverzije i obavijest o izračunu konverzije (str. 47-66), u potvrdu (str. 67-68), u ugovor o kreditu (str. 69-76), u zk. izvadak (str. 80), u potvrdu (str. 81), u obavijest o povećanju kamatne stope (str. 82), u potvrde o plaćenim kamatama po namjenskom stambenom kreditu i o uplaćenim premijama osiguranja života (str. 83-88), u obavijest o promjeni kamatne stope (str. 90-91), u otplatni plan (str. 92-102), u obrasce kredita uz valutnu klauzulu u CHF (str. 128-130), u obrazac za prihvat izračuna konverzije (str. 131-137), u pisani iskaz (str. 138-139), u dopis HNB-a (str. 140-142), u izvješće o izloženosti valutnom riziku po pojedinim valutama (str. 143-146) ,u pitanja i odgovore za stambene kredite (str. 147-148), u priopćenje HNB-a (str. 149-160), u sudsku praksu (str. 161-162), u deviznu poziciju (str. 163), u zaključak (str. 187), u informacije Erste banke (str. 188-195), u sudsku praksu (str. 268-288), u obavijest o izračunu konverzije kredita (str. 289-301), u obrazac (str. 302-311), u sudsku prasku (str. 312- 330), u povijesni izvadak iz sudskog registra (str. 352-418), te u nalaz i mišljenje vještakinje Dajane Vuković (str. 444-477), saslušan je tužitelj (str. 493).

8. Provedene dokaze sud je cijenio temeljem čl. 8. Zakona o parničnom postupku tj. koje će činjenice uzeti kao dokazane sud je cijenio na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

9. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

10. Ocjenjujući izvedene dokaze zasebno, i u cjelini, sud je iskaz tužitelja ocijenio životnim, logičnim pa stoga i vjerodostojnim jer taj iskaz potvrđuje i dokumentacija, odnosno ugovor o kreditu iz kojega, kao i iskaza tužitelja, proizlazi da je tužitelj 13. listopada 2005. godine sklopio ugovor o stambenom kreditu na iznos od 112.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a prilikom sklapanja tog ugovora, tužitelju nije objašnjen rizik niti je on kao potrošač bio u mogućnosti pregovarati o uvjetima o kreditu, osim o promjenjivoj kamatnoj stopi. Taj ugovor je bio tipski ugovor te ga je tužitelj dobio unaprijed pripremljenog od strane banke. Tužitelj navodi da je cjelokupni iznos kredita iskoristio za kupnju stana kao i troškove koji su prethodili kupnji stana, a on je u trenutku podizanja kredita bio fizička osoba te nije imao OPG, obrt ili nešto slično. Tužitelj navodi da mu je rata od početnih 400,00 CHF porasla na preko 600,00 CHF te navodi da ne bi niti podizao taj kredit da je znao što će se dogoditi s valutom CHF. Tužitelj navodi da je podigao kredit u CHF iz razloga što je banka nudila takve kredite kao najpovoljnije pri čemu mu nije predstavljen model ugovora u EUR niti su mi dane bilo kakve brošure ili letci u svezi valute CHF. Njemu je objašnjeno da zbog promjene tečaja CHF, rata kredita može varirati ali ne u tolikom iznosu, a konverziju je sklopio zato jer je iz medija saznao da bi to zapravo bilo najbolje. Iz naprijed navedenoga, proizlazi da je u trenutku podizanja kredita tužitelj bio potrošač.

11. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještakinje Dajane Vuković (str. 444-477), iz razloga što je isti sačinjen stručno, objektivno i razumljivo, a na takav nalaz sudske vještakinje, stranke nisu imale primjedbu, tužitelj nije uopće imao primjedbi, dok tuženik nije imao primjedbi na matematički izračun već samo na pravnu osnovu provedenog vještačenja.

12. Na temelju izvedenih dokaza utvrđene su slijedeće relevantne činjenice:

– da su stranke, i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, 13. listopada 2005. zaključili Ugovor o kreditu i Aneks ugovora o kreditu od 9. veljače 2016.

– da je tužitelj kupio stan za osobne potrebe,

– da je navedenim ugovorom tužitelju odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 112.400,00 CHF, prema srednjem tečaju tuženika odnosno kreditora, važećim na dan korištenja kredita,

– da je ugovoren rok otplate 360 mjeseci,

– da je u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka (i ovdje tuženika) pravomoćnom presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., te presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđeno nesavjesno postupanje banaka, pa i tuženika, kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom odnosno korištenje nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba o promjenjivosti stope ugovorne kamate i o valutnoj klauzuli ,

– da je tužitelj tijekom otplate kredita isti preplatio u iznosu od 7.395,97 EUR, pri čemu je uzeta u obzir i potplata temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli od 903,70 EUR, pa kada se od ukupne pretplate umanji iznos potplate ostaje iznos od 6.492,27 EUR, na ime razlike glavnice nastale po konverziji i to temeljem valutne klauzule vezane za valutu CHF.

13. Za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, relevantne su odredbe Zakona o zaštiti potrošača ( NN 125/07, dalje u tekstu: ZZP/07) Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 u daljnjem tekstu ZOO-a), kao i odluke i to Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., te presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-222/2018-11 od 3. rujna 2019.

14. Zakonom o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora u čl. 3. definiran je pojam potrošača tako da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti. Iz Ugovora o kreditu koji se nalazi u spisu, vidljivo je da je korisnik kredita fizička osoba, bez navođenja da se radi o osobi koja je poduzetnik, obrtnik ili općenito trgovac. Štoviše, navedeno proizlazi i iz samog iskaza tužitelja.

15. Odredbom čl. 219. st. 1. ZPP-a (Narodne novine“ br. 91/92., 112/99., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19., dalje u tekstu: ZPP) propisano da je svaka stranka dužna predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode protivnika, pa sud smatra da je upravo tuženik bio dužan dokazati svoje navode kojima osporava tužitelju svojstvo potrošača, a što nije učinio.

16. U odnosu na navode tuženika da se u konkretnom slučaju ne primjenjuju utvrđenja iz kolektivnog postupka, valja reći, da je ovoj parnici prethodila parnica u kolektivnom sporu vođena u skladu s odredbama članka 131. do članka 141.b Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 125/07, dalje u tekstu: ZZP/07).

17. Tužitelj u ovoj parnici traži povrat danog u izvršenju ništetnog ugovora, a što mu pripada temeljem odredbe članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br.: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO). S obzirom da predmetnu parnicu pokreće pojedini potrošač u smislu naprijed navedene odredbe članka 140. ZZP/07 (članka 120. ZZP/14) nakon prethodno pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, u predmetnoj parnici tužitelj je, u skladu s odredbom članka 502.c ZPP-a, bio ovlašten pozvati na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora, kao što je i sud u predmetnoj parnici, u skladu sa odredbom članka 138.a ZZP/07 (članka 118. ZZP/14), vezan tim pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača.

18. Na pravna utvrđenja iz pravomoćnih sudskih odluka (presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019.), ovaj sud se ne bi se mogao pozvati pri donošenju odluke samo u situaciji da je tuženik dokazao činjenice iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje ta pravna utvrđenja – ili da je dokazao posebne okolnosti - da se o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora pregovaralo slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim ili da tužitelj ne potpada pod pojam potrošača.

19. Obzirom da je, dakle, tužitelj kao pojedinačni potrošač podnio tužbu u ovom predmetu, nakon što je već pravomoćno okončan postupak za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a u kojem je postupku težište stavljeno na prosječnog potrošača – banci nepoznate i apstraktne fizičke osobe u dijelu predugovorne faze u kojem je pojedina banka komunicirala na općoj razini, neosnovano je tuženikovo pozivanje na određene informacije o kretanju švicarskog franka, koje su nesporno bile objavljene u sredstvima javnog priopćavanja.

20. Ovaj sud, naime, nalazi, da u ovom postupku koji pokreće pojedini potrošač, nisu bitne informacije koje je tužitelj dobio u periodu koji je prethodio obraćanju istog kao pojedinačnog potrošača tuženiku (određenoj banci), obzirom da je upravo taj period u kolektivnom sporu razmatran kao pravno relevantan i upravo je za taj period utvrđeno da banke (između ostalog i tuženik) nisu dale potrošačima sve potrebe informacije kako bi mogli donijeti informiranu odluku o tome kako će sklapanje ugovora o kreditu utjecati na njihovu financijsku sudbinu. Već je u kolektivnom sporu utvrđeno da objave u javnim medijima (novine) koje su se dogodile pojedinačno, jedanput ili dvaput, ne znače da je prosječni potrošač od strane tuženika o postojećem riziku obaviješten uredno ni u razumnoj mjeri da bi mogao razumjeti sporne odredbe.

21. Stoga, obzirom da je u kolektivnom sporu već ocjenjeno ponašanje banaka kao financijskih institucija (između ostalog i tuženika) u dijelu predugovorne faze u kojoj se banka obraćala potrošačima, banci nepoznatim – apstraktnim osobama, za pojedinačne postupke koje pokreće potrošač, kao što je i ovaj postupak, nije relevantno predmetno razdoblje, već razdoblje nakon što se pojedini potrošač obratio banci, odnosno nakon što je zatražio ponudu za sklapanje ugovora.

22. Taj je period relevantan za pojedinačni odnos banke i potrošača, te se stoga, informacije koje su nesporno objavljivane prije tog perioda u javnim medijima, ne mogu uzeti u obzir ni prilikom ocjene da li je tuženik kao banka odnosno financijska ustanova na odgovarajući način obavijestio tužitelja o svim parametrima potrebnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu, niti prilikom ocjene pažnje i opreza tužitelja kao pojedinog potrošača.

23. Pri tomu je teret dokazivanja odgovarajućeg obavještavanja potrošača na banci (tuženiku). Dakle, tuženik je trebao dokazati, da je tužitelj, nakon što se isti obratio radi ishođenja kredita, dao sve potrebne obavijesti o uvjetima kredita na jasan i razumljiv način pa i o tome na koji će način valutna klauzula u CHF utjecati na njenu financijsku sudbinu.

24. Upravo radi utvrđivanja da li je u konkretnom slučaju tuženik u procesu pojedinačnih pregovora na odgovarajući način obavijestio tužitelja o naprijed navedenim okolnostima, sud je saslušao tužitelja, a iz njegovog iskaza proizlazi da nije bio dovoljno upozoren na mogući rizik promjene tečaja valutne klauzule vezane uz CHF.

25. Zbog svega navedenog, sud nalazi da tuženik nije dokazao da su u periodu pojedinačnih pregovora s tužiteljem istom objašnjeni razlozi i izneseni točni i razumljivi kriteriji na temelju kojih bi mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u CHF valuti, odnosno da tuženik nije dokazao da je tužitelja obavijestio da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći nego li primjerice isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR.

26. Prema tome, imajući u vidu naprijed navedeno, sud izvodi zaključak da su predmetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u konkretnom ugovoru o kreditu nepoštene ugovorne odredbe, i to u smislu odredbe članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/2003) važećeg u vrijeme zaključenja ugovora, jer se radilo o nerazumljivim odredbama iz kojih nisu bili jasno vidljivi povećani rizici kojima je zbog promjene tečaja bio izložen tužitelj kao ugovaratelj kredita s valutnom klauzulom u CHF, a radilo se i o odredbama unaprijed formuliranog ugovora sačinjenog po tuženiku o kojim se odredbama nije pregovaralo.

27. Tuženiku se ukazuje da je dopušteno ugovoriti valutnu klauzulu, odnosno ne dovodi se u pitanje pravo tuženika kao kreditora da u ugovorima sa svojim klijentima glavnicu obveze veže uz valutnu klauzulu. No, bitan je način na koji je ista ugovorena, odnosno da li je prilikom ugovaranja iste, drugoj ugovornoj strani, iznio točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije na temelju kojih bi tužitelj mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja te valutne klauzule.

28. Vrhovni sud je u odluci broj Rev-575/16-5 od 13. listopada 2017. naveo da je ključno za predmetni spor jesu li banke kao financijske ustanove znale odnosno morale znati kakav će u budućem ugovornom razdoblju trajanja kredita biti smjer kretanja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni krediti uz primjenu valutne klauzule u smislu pitanja da li su postojale naznake na globalnom, svjetskom planu kao i na gospodarstvu Republike Hrvatske, a koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izvjesno i izgledno utjecati na tečaj te valute prema kuni u budućem razdoblju. Predmetno pitanje je dakle, kao ključno pitanje, već raspravljeno u kolektivnom sporu i u istom je zaključeno da su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta (stranica 46 do 77 Presude Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018.).

29. Tuženiku se ukazuje i da prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u odluci Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. (u kojoj se VSRH pozvao na svoje ranije zauzeto pravno shvaćanje iz odluke Rev- 3142/18 od 19. ožujka 2019.):“…u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom na to da postoji na temelju odredbe članka 502.c ZPP, a isto tako i odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 41/14 i 110/15 - dalje: ZZP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz odredbe članka 106. stavka 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

30. Obzirom da su sporne ugovorne odredbe pojedinačnog ugovora o kreditu i ugovorne odredbe koje se razmatrane u kolektivnom sporu identičnog sadržaja; da je u kolektivnom sporu utvrđeno da iste odredbe podliježu testu poštenosti; da sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ništetne; da postoji vezanost ovog suda za postojanje povrede zaštite potrošača te da tuženik nije dokazao postojanje posebnih okolnosti koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, odlučeno je kao u izreci ove presude.

Prigovor aktivne legitimacije

31. Tuženik je u svojem odgovoru na tužbu istaknuo prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja navodeći kako su uplate po kreditu vršene ne samo od strane tužitelja nego i od strane drugih osoba te bi tužitelj mogao potraživati navodno pretplaćene iznose koje je sam uplaćivao jer se iz prometa po partiji kredita vidi da su uplate na ime podmirenja ovoga kredita između ostalog vršene od strane LUČ i društva Radiona Željezničkih vozila Čakovec d.o.o. Međutim, među strankama nije sporno da su sve te uplate vršene za otplatu točno određenog kredita a to je upravo ovaj kredit koji je predmet spora između tužitelja i tuženika, te su vršene u korist tužitelja kao korisnika kredita tako da isti ima pravo po ocjeni ovog suda, potraživati sve iznose po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu i za sve pretplate koje su izvršene u korist tuženika. Naime, banka je prihvatila te i takve uplate koje su izvršene u korist banke kao uplate koje je izvršio tužitelj ili netko drugi u njegovo ime, pa je po ocjeni ovog suda tužitelj ovlašten pretplate po tim uplatama potraživati jer banka niti ranije takve uplate nije dovodila u pitanje, a sasvim drugi pravni odnos je odnos između tužitelja kao korisnika kredita i osoba koja su u njegovo ime i za njegov račun izvršile uplate po partiji odobrenog kredita.

Prigovor zastare

32. Prigovor zastare nije osnovan, jer zastara tužiteljevog potraživanja počinje teći danom pravomoćnosti presude kojom je utvrđena ništetnost odredbe valutnoj klauzuli u CHF, u kolektivnom sporu, a pravomoćnost je nastupila donošenjem presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni Pž-6632/2017 - 14. lipnja 2018.

33. Tužiteljeva tražbina zastarijeva u općem zastarnom roku (pet godina), a tužba je podnesena 27. srpnja 2023. Računajući od dana kada je kolektivni spor pravomoćno završio 14. lipnja 2018., pa do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari nije protekao zastarni rok za podnošenje tužbe. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći od početka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te žalbe, dakle od 14. lipnja 2018. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 27. svibnja 2023., to do tada nije istekao zastarni rok od 5 godina po čl. 225. ZOO-a (tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018.). Imajući u vidu dan podnošenja tužbe te izraženo pravo shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske u pogledu zastare restitucijskih zahtjeva, a što je u skladu i sa pravnim shvaćanjem iz Odluka Suda Europske unije u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/2019 prema kojem shvaćanju potrošač koji je sklopio ugovor o zajmu u stranoj valuti nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u taj ugovor ne može biti izložen roku zastare za povrat plaćenih iznosa na temelju te ugovorne odredbe, sud nalazi da tužiteljeva tražbina nije zastarjela.

O učincima konverzije

34. Prema odredbi čl. 19.c. ZID ZPK točkom 1.-3. zakonodavac je propisao kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (točka 1.) dočim u točki 2. čl. 19.c. ZID ZPK zakonodavac propisuje da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u točki 3. čl. 19.c. ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom. Sud ističe kako je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 18/2018 od 26. svibnja 2018. godine zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Imajući u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud je ocijenio da tužitelj osnovano zahtjeva isplatu s osnova ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli bez obzira što su ništetne odredbe zamijenjene novim odredbama provedenom konverzijom kredita.

34.1. Sud je imao u vidu i presudu suda Europske unije C-118/17 od 14.ožujka 2019.godine u kojem je izraženo stajalište kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavim te zamijenjene novim odredbama da bi se održao postojeći ugovor na snazi ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima.

34.2. Nadalje ovaj sud je imao u vidu i izraženo stajalište Europskog suda u odluci broj C-452/18 od 9.srpnja 2020. godine u kojoj odluci se navodi „…da članak 6.stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelje usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da to odricanje rezultat je slobodnog i informiranog pristanka potrošača…“. Nadalje se navodi „Članak 3. stavak 1. Direktive93/13 u vezi s točkom 1. Podtočkom (q) njezina Priloga, kao njezin članak 6. stavak 1. treba tumačiti na način da:

-odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom“, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze;..“ Kako je prethodno navedeno imajući u vidu sadržaj Dodatka br. 1 Ugovora o kreditu koji su sklopili tužitelj i tuženik te naprijed citiranih odredaba ZID ZPK, kao i stajališta Europskog suda i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj Rev 18/2018 a kojim stajalištem je vezan ovaj sud, mišljenje je ovog suda da tužitelj osnovano zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnova promjenjive kamatne stope koju je tuženik mijenjao jednostranom odlukom te s osnova valutne klauzule, a jednako tako i povrat razlike do koje je došlo tijekom konverzije kredita, a koju razliku utvrđuje vještak u nalazu i mišljenju. Nadalje prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a tuženik nije dokazao da bi tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke, eventualne rizike (promjena tečaja i sl), a niti je dokazao daje tužitelju pružio na jasan i nedvojben način sam postupak konverzije i na koji način i temeljem kojih parametara ju vrši.

35. S obzirom na sve navedeno, sud cijeni konačno postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan te mu u cijelosti udovoljava.

36. S obzirom da je tuženik tijekom ugovornog razdoblja obračunavao i naplaćivao dospjele anuitete temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, tužitelju pripada pravo od tuženika tražiti povrat preplaćenog u otplaćenom iznosu, sve to temeljem već naprijed citirane odredbe čl. 323. st. 1. ZOO/05.

37. Odredbom čl. 1115. ZOO-a propisano je, da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, mora se platiti i zatezna kamata i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja. U konkretnom slučaju, sasvim je evidentno da je tuženik nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja, slijedom čega tužitelj ostvaruje pravo na platež zatezne kamate počevši od dana plaćanja svakog utuženog anuiteta, kako je to naznačeno u točki I. izreke presude. Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a.

38. Dakle, budući da je tuženik prema pravnim utvrđenjima u postupku kolektivne zaštite nepošten stjecatelj, sukladno odredbi čl. 214. ZOO-a dužan je platiti zateznu kamatu od dana stjecanja pojedinih iznosa. Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je do 31. prosinca 2007. odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05), u smislu odredbe članka 1165. ZOO/05, a od 1. kolovoza 2015. temelji se na odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.).

39. U odnosu na prigovor radi prebijanja, sud o istom nije odlučivao u izreci ove presude jer nije niti postavljen u vidu prijebojnog tužbenog zahtjeva već u vidu prigovora radi prijeboja, a sud je isti odbio kao neosnovan iz sljedećih razloga. U svom podnesku od 27. lipnja 2025. tužitelj je naveo da ukupna preplata temeljem ništetnih ugovora o valutnoj klauzuli iznosi 7.395,97 EUR, a potpala temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli iznosi 903,70 EUR, tako da je već prilikom podnošenja tužbe, tužitelj umanjio iznos potplate za 903,70 EUR, tako da je u konačnosti potraživao iznos od 6,492,27 EUR. Pri tome, tužitelj nije u tijeku postupka niti osporavao negativne iznose pa je tužbeni zahtjev u konačnosti postavio tako da je umanjio iznose pretplate od najstarijeg dospijeća te nije potraživao niti kamate za navedeno razdoblje radi čega je prigovor radi prijeboja neosnovan, jer ga je sud već uzeo u obzir prilikom donošenja odluke o postavljenom tužbenom zahtjevu.

40. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a, sukladno važećoj vrijednosti predmeta spora od 6.492,27 EUR i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

40.1. Obzirom na vrijednost predmeta spora (6.492,27 EUR) i odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14.,107/15., 37/22. i 126/22., u daljnjem tekstu: Tarifa) tužitelju pripada za sastavljanje tužbe-100 bodova (Tbr.7. t.1. Tarife), za obrazloženi podnesak od 19. rujna 2023.-100 bodova, za sastav žalbe od 03. travnja 2024. -50 bodova, te za zastupanje na ročištima od 6. studenoga 2024., 21. siječnja 2025., 27. lipnja 2025. i 17. rujna 2025. po 100 bodova (Tbr.9. t.1. u vezi s Tbr.7. t.1. Tarife), odnosno ukupno 650 bodova, što pomnoženo s 2,00 EUR, koliko iznosi vrijednost boda (Tbr.48. t.3. i Tbr.50. Tarife) daje iznos od 1.300,00 EUR, čemu treba dodati porez na dodanu vrijednost (25%) u iznosu od 325,00 EUR, što onda iznosi 1.625,00 EUR.

40.2. Prema tome, tužitelju pripadaju troškovi postupka u ukupnom iznosu od 1.625,00 EUR, zajedno sa zateznim kamatama koje na predmetni iznos troška teku od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate, zbog čega je odlučeno kao u izreci ove presude.

U Virovitici 17. rujna 2025.

Sudac:

Darko Barišić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka. Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Za tužitelja – Odvjetnica Nevena Oulovski, Petra Preradovića 5/13, Pakrac

2. Za tuženika - OD Metelko, Knežević & Partneri d. o. o., Lopašićeva 6, Zagreb