Republika Hrvatska
Županijski sud u Dubrovniku
Dubrovnik
Poslovni broj: Gž R-12/2023-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Dubrovniku, po sucu Zoranu Nikoliću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja VA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici-odvjetnici iz Odvjetničkog društva Mišević i Jarić iz Osijeka, protiv tuženika Klinički bolnički centar Zagreb, Zagreb, Kišpatićeva 12, OIB: 46377257342, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu broj: Pr-12809/2021-24 od 8. studenoga 2022., 17. rujna 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba kao neosnovana te se u pobijanom dijelu (točka I. izreke) potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj: Pr-12809/2021-24 od 8. studenoga 2022.
II. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troška žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu broj: Pr-12809/2021-24 od 8. studenoga 2022. suđeno je:
" I. Nalaže se tuženiku Kliničkom bolničkom centru Zagreb iz Zagreba, Kišpatićeva 12, OIB: 46377257342, da tužitelju ŠA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati razlike manje isplaćenih plaća u iznosu 5.904,48 kuna/ 783,66 eura1 bruto zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom:
- za studeni 2018. godine, na iznos od 260,79 kune od 15. prosinca 2018.,
- za prosinac 2018. godine, na iznos od 293,88 kuna od 15. siječnja 2019.,
- za siječanj 2019. godine, na iznos od 281,10 kune od 15. veljače 2019.,
- za veljaču 2019. godine, na iznos od 196,97 kune od 15. ožujka 2019.,
- za ožujak 2019. godine, na iznos od 357,60 kune od 15. travnja 2019.,
- za travanj 2019. godine, na iznos od 357,22 kuna od 15. svibnja 2019.,
- za svibanj 2019. godine, na iznos od 264,60 kune od 15. lipnja 2019.,
- za lipanj 2019. godine, na iznos od 593,83 kuna od 15. srpnja 2019.,
- za kolovoz 2019. godine, na iznos od 310,01 kuna od 15. rujna 2019.,
- za rujan 2019. godine, na iznos od 426,34 kuna od 15. listopada 2019.,
- za listopad 2019. godine, na iznos od 217,90 kune od 15. studenog 2019.,
- za studeni 2019. godine, na iznos od 842,89 kuna od 15. prosinca 2019.,
- za prosinac 2019. godine, na iznos od 448,50 kune od 15. siječnja 2020.,
- za siječanj 2020. godine, na iznos od 340,37 kune od 15. veljače 2020.,
- za veljaču 2020. godine, na iznos od 247,64 kuna od 15. ožujka 2020.,
- za ožujak 2020. godine, na iznos od 464,84 kunu od 15. travnja 2020., osim za isplatu zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u gore navedenim bruto iznosima, sve do isplate, te parnični trošak ovoga postupka u iznosu od 6.687,50 kuna/ 887,58 eura2 zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena od 8. studenoga 2022. do isplate, sve u roku od 15 dana.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška za preostali iznos preko dosuđenog."
2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom ovu presudu, u točki I. izreke, pobija tuženik zbog žalbenih razloga predviđenih člankom 353. stavkom 1. točkom 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22 i 155/2023 – u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući u pobijanom dijelu prvostupanjsku presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti, podredno ukinuti i vratiti na ponovno suđenje.
3. Na žalbu nije odgovoreno.
4. Žalba nije osnovana.
5. U prvom redu treba istaknuti da se ovdje, u smislu članka 458. ZPP-a, radi o sporu male vrijednosti, budući se tužbenim zahtjevom traži isplata iznosa manjeg od 1320,00 eura (ranije 10.000,00 kuna).
6. Predmet spora je zahtjev tužitelja, zaposlenog kod tuženika na radnom mjestu medicinski tehničar, za isplatom novčanog potraživanja na ime manje isplaćenih dodataka na plaću za posebne uvjete rada, za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, naknade plaće za korištenje godišnjeg odmora i naknade zbog privremene nesposobnosti za rad, za razdoblje od prosinca 2018. do travnja 2020.
7. Knjigovodstveno-financijskim vještačenjem je utvrđeno da tuženik u spornom razdoblju nije isplaćivao tužitelju dodatak na posebne uvjete rada koji iznosi 4.394,65, kn, a nije ni isplaćivao dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi koji za sporno razdoblje iznosi 979,93 kn. Manje obračunati iznos naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i zbog privremene nesposobnosti za rad ukupno iznosi 529,90 kn, pa ukupno potraživanje tužitelja temeljem naprijed neobračunatih dodataka iznosi 5.904,48 kn.
8. Prvostupanjski je sud zaključio da je tužitelj imao pravo na isplatu tih dodataka i za prekovremene sate rada pozivajući se na članke 47., 51., 57., 59a Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja sklopljenog 2. prosinca 2013. („Narodne novine“ broj: 143/13, dalje u tekstu: KU/13) koje odredbe su identične odredbama članka 45., 49., 55. i 58. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, sklopljenog 26. ožujka 2018. („Narodne novine“ broj: 28/18, dalje KU/18) i koji se primjenjuje od 1. ožujka 2018.
9. S obzirom da je utvrđeno da tuženik tužitelju nije obračunao dodatak za posebne uvjete rada i za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi na sve odrađene sate, već samo na dio odrađenih sati, prvostupanjski sud je zaključio da je došlo i do pogrešnog obračuna naknade bruto plaće tužitelju za vrijeme godišnjeg odmora i privremene nesposobnosti za rad, pa je na temelju članka 36. KU/13, i 34. KU/18, dosudio razliku naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora, a na temelju članka 59. TKU-a za službenike i namještenike u javnim službama ("Narodne novine" 141/12, dalje u tekstu TKU/12) te članka 58. TKU-a za službenike i namještenike u javnim službama ("Narodne novine" 128/17, dalje u tekstu TKU/17) dosudio razliku naknade plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad.
10. Ispitujući pobijanu presudu na temelju članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio neku od bitnih povreda parničnog postupka na koju tako pazi po službenoj dužnosti.
10.1.Ovaj sud ne nalazi niti da bi bila počinjena bitna povreda parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju samo paušalno ukazuje žalitelj navodeći njezinu zakonsku definiciju, ali ne konkretizirajući čime je ta povreda počinjena, odnosno što je to što bi u pobijanoj presudi bilo proturječno i/ili nerazumljivo.
11. Konkretni žalbeni navodi odnose se na pogrešnu primjenu materijalnog prava, jer se daje tumačenje prava koje je različito od onog prvostupanjskog suda i kojima se ponavljaju tvrdnje iznesene tijekom prvostupanjskog postupka o tome kako se navedeni dodaci, na koje tužitelj nesporno ima pravo, ne obračunavaju i isplaćuju i za prekovremene sate rada, već samo na osnovnu plaću, dakle onu koja tužitelju pripada za redovne sate rada, i to zato što je propisano da plaću radnika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću, a osnovnu plaću čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je radnik raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku godinu radnog staža.
11.1. Takvo tuženikovo tumačenje značilo bi da tužitelj nema posebne uvjete rada i odgovornost za život i zdravlje ljudi u vrijeme kada prekovremeno radi, već samo kada radi u redovnom radnom vremenu, a to bi bilo u suprotnosti sa zakonskom obvezom (Zakon o radu, "Narodne novine" 93/14, 127/17) poslodavca isplatiti radniku primjerenu plaću za obavljeni rad.
11.2. O tom, za žalitelja spornom, pitanju izjasnio se i Vrhovni sud Republike Hrvatske i to kroz pravno shvaćanje od 9. prosinca 2019. na koje se prvostupanjski sud pravilno pozvao i koje glasi: "Zdravstveni radnici za vrijeme važenja Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine" broj 143/13 i 96/15, dalje: KU/13) koji u redovnom radu imaju pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada iz čl.57. KU i pravo na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi iz čl.59. KU, imaju pravo na te dodatke (kumulativno) i za sate ostvarene u prekovremenom radu."
11.3. Kako i KU/18, a koji se odnosi na razdoblje od 1. ožujka 2018. pa do 31. prosinca 2022., sukladno Dodatku I. ("Narodne novine" 78/19) i Dodatku II. ("Narodne novine" 92/19), jednako regulira pitanje navedenih dodataka, to nema razloga za drugačije shvaćanje od navedenog i u odnosu na razdoblje koje je predmet ovog spora, zbog čega je neosnovan žalbeni navod o pogrešnoj primijeni materijalnog prava.
12. Tužitelju, suprotno žalbenim navodima, pripada pravo i na trošak podneska od 30. travnja 2021. Naime, zbog navoda tuženika iznesenih u odgovoru na tužbu, tužitelj je bio primoran detaljno obrazložiti svoje stavove te dodatno pojasniti pravnu osnovu svojih zahtjeva. U istom podnesku tužitelj je predložio i ustrajao na izvođenju dokaza, priložio relevantnu sudsku praksu u predmetima istovjetne pravne prirode te se izričito očitovao na činjenične i pravne prigovore tuženika. Nadalje, predmetnim podneskom tužitelj se pravovremeno očitovao na navode sadržane u odgovoru na tužbu, koristeći pritom svoja procesna ovlaštenja, čime je spriječio moguće sankcije koje bi mogle nastupiti u slučaju da sud ocijeni kako su određeni činjenični navodi tuženika trebali biti osporeni. Iako predmetni podnesak sadrži određene dijelove koji su preuzeti iz tužbe, to ne umanjuje činjenicu da se radi o podnesku kojim tužitelj aktivno raspravlja s tuženikom te je isti nužan s aspekta vođenja postupka, osobito imajući u vidu da se tuženik, unatoč postojanju sudske prakse koja je zauzela pravno stajalište u predmetu, i dalje protivi tužbenom zahtjevu.
13. Kako je žalba tuženika neosnovana u pogledu glavne stvari i troškova postupka to je na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a odlučeno kao pod točkom I. izreke ove drugostupanjske odluke.
14. Kako tuženik nije uspio u žalbenom postupku uspio, to mu ne pripadaju troškovi sastava žalbe, pa je na temelju članka 166. stavak 1. ZPP-a u vezi članka 154. stavka 1. ZPP-a odlučeno kao pod točkom II. izreke.
Dubrovnik, 17. rujna 2025.
Sudac:
Zoran Nikolić
