Republika Hrvatska

Poslovni broj Gž-917/2023-3

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Lidije Oštarić Pogarčić predsjednice vijeća, Nataše Peršić Brleković članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Branke Ježek Mjedenjak članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. FI, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], 2. ŽI, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] i 3. mlt. EI, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po majci ŽI kao zakonskoj zastupnici, oboje kao nasljednici iza pok. ZI, protiv tuženih: 1. VI, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] i 2. GI, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], oboje kao nasljednici iza pok. OI, zastupani po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Vukić, Jelušić, Šulina, Stanković, Jurcan i Jabuka iz Rijeke, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj Pn-136/2016-41 od 29. studenog 2018., u sjednici vijeća održanoj 17. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj Pn-136/2016-41 od 29. studenog 2018. u točki I. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženima da isplate tužiteljima ukupni iznos od 41.217,28 EUR s pripadajućom kamatom koju banke u mjestu ispunjenja plaćaju na devizne štedne uloge po viđenju u valuti EUR tekućom od 25.3.2013. pa do isplate u roku od 15 dana.

II. Žalba tuženika djelomično se prihvaća te se presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj Pn-136/2016-41 od 29. studenog 2018. djelomično preinačava u točki I. izreke i sudi:

Odbija se kao neosnovan zahtjev za isplatu zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnice od 41.217,28 eur za razdoblje od 9.4.2008. do 24.3.2013. Nalaže se tuženima naknaditi prouzročeni parnični trošak tužiteljima u iznosu od 2.903,37 eur u roku od 15 dana dok se odbija parnični trošak preko tog iznosa kao neosnovan.

III. Nalaže se tužiteljima naknaditi tuženima trošak žalbenog postupka u iznosu od 303,10 eur u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

"I. Tuženi 1. VI i 2. GI su dužni tužiteljima 1. FI i 2. ZI isplatiti ukupni iznos od 41.217,28 EUR (četrdesetjednutisuću dvjestosedamnaest eura dvadesetosam centi) i to 1. tužitelju FI iznos od 20.608,64 EUR (dvadesettisuća šestoosam eura šezdesetčetiri centa), te 2. tužitelju ZI iznos od 20.608,64 EUR (dvadesettisuća šestoosam eura šezdesetčetiri centa), sve u protuvrijednosti kuna, po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja i s pripadajućom kamatom koju banke u mjestu ispunjenja plaćaju na devizne štedne uloge po viđenju u valuti EUR, tekućom od dana podnošenja tužbe tj. od 9. travnja 2008. pa do isplate, kao i naknaditi tužiteljima 1. FI i 2. ZI prouzročeni parnični trošak u iznosu od 75.517,10 kn (sedamdesetpettisuća petstosedamnaest kuna deset lipa), sve u roku od 15 (petnaest) dana, pod prijetnjom ovrhe.

II. Odbijaju se tužitelji 1. FI i 2. ZI sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva do ukupnog iznosa 125.000 eura (stodvadesetpettisuća eura) sve u protuvrijednosti u kunama, po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja, kao i sa preostalim zahtjevom za nadoknadu kamate i parničnog troška do ukupnog iznosa od 506.370,93 kn (petstošesttisuća tristosedamdeset kuna devedesettri lipe)."

2. Tuženici su pravovremeno podnijeli žalbu pobijajući citiranu presudu u točki I. izreke iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje ZPP) te predlažu preinačiti odluku sukladno žalbenim navodima uz naknadu žalbenog troška.

2.1. U žalbi u bitnome navode da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio izvedene dokaze posljedično čemu je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tuženike obvezao na povrat dosuđenog iznosa tužiteljima. Žalbom tuženi upiru na pogrešan zaključak prvostupanjskog suda u ponovljenom postupku da bi isplaćeni iznos predniku tuženika od ukupno 65.000,00 eur predstavljao kaparu ugovorenu kao odustatninu prema predugovoru o kupoprodaji od 31.10.2004. te da se ne radi o pozajmici prema zaključenom ugovoru o zajmu od 19.4.2005. Također tuženici ističu da kao nasljednici odgovaraju za dugove ostavitelja do visine naslijeđene imovine koja odgovara visini dosuđene glavnice, ali da dosuđene zakonske zatezne kamate na glavnicu i troškovi postupka prelaze procijenjenu vrijednost naslijeđene imovine čime se premašuju okviri zakonske odgovornosti tuženika.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja na isplatu dvostrukog iznosa kapare temeljem zaključenog predugovora o kupoprodaji nekretnine od 31.10.2004. između 1. tužitelja i prednika 2. tužitelja kao kupaca te prednika tuženika kao prodavatelja radi odustanka prodavatelja od zaključenja glavnog ugovora.

6. Po provedenom postupku sud prvog stupnja je utvrdio:

- da nije sporno da su tužitelji i pravni prednik tuženih zaključili predugovor o kupoprodaji 31.10.2004., predmet ugovora su bile nekretnine u k. o. [katastarska općina], ukupne površine 3813 m2 i dogovorenom kupoprodajnom cijenom od 38 eur po m2,

- da nije sporno da je s naslova kapare isplaćen iznos prodavatelju od 3.000 eura te da su se kupci obavezali u čl. 5. predugovora da će isplatiti prodavatelju s naslova kapare i daljnji iznos od 70.000 eura pa u slučaju da prodavatelj odustane od zaključenja glavnog ugovora dužan je kupcu isplatiti dvostruki iznos kapare,

- da iz potvrde od 29.12.2004. proizlazi da se doplaćuje na kaparu od 3.000 eura iznos od 15.000 eura vezano za predugovor o kupoprodaji od 31.10.2004. koja je potpisana po ZI, OI i svjedoku KI,

- da iz potvrde od 8.2.2004. proizlazi da se potvrđuje dodatnom gore navedenom iznosu doplata od još 15.000 eura po istom predugovoru, koja je također potpisana po OI, ZI i KI,

- da su stranke zaključile 19.4.2005. ugovor o zajmu kojim tužitelji kao zajmodavci pozajmljuju OI kao zajmoprimcu iznos od 65.000 eura s time što konstatiraju da je zajmoprimac već ranije primio od zajmodavaca 33.000 eura, a o čemu da postoji pisana potvrda te sada prima iznos od 32.000,00 eur,

- da iz zapisnika o deponiranju novca od 4.12.2007., sastavljenog kod javnog bilježnika Velibora Panjkovića, proizlazi da prednik tuženika OI deponira iznos od 71.000 eura u protuvrijednosti u kunama u korist ZI i DI na ime vraćanja dvostruke kapare po predugovoru od 13.10.2004. te ugovoru o pozajmici od 19.4.2005.,

- da je prema iskazima tužitelja ZI, tuženika OI kao i svjedoka AI sud zaključio da su se stranke pridržavale odredbi predugovora o isplati novčanih iznosa na ime kapare, a da očito nisu razmišljali da ukoliko ne dođe do realizacije pravnog posla da ostaje velika obveza na ime kapare za prodavatelja koji bi morao vratiti dvostruki iznos, odnosno da bi kupci ostali bez dane kapare; da je predniku tuženika bilo važno da dođe do novca za gradnju kuće pa da je olako pristajao na uvjete kupaca i odvjetnika, a da su se ugovorom o zajmu prodavatelji željeli osigurati za isplaćeni novac,

- da su stranke u predugovoru o kupoprodaji dogovorile kaparu kao odustatninu pa da se ima primijeniti odredba čl. 83. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91, 73/91, 58/93, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 129/00, 88/01, 35/05 – dalje ZOO/91),

- da je doista bila ugovorena visoka kapara, i to gotovo u visini polovice kupoprodajne cijene nekretnina, ali da je zahtjev za utvrđivanje razumne kapare pravomoćno odbijen,

- da stranke nisu odustale od odredbi predugovora o kupoprodaji kada su zaključile ugovor o zajmu i da isplaćeni novac prodavatelju ne bi bio pozajmica jer da su ta dva ugovora povezana i ugovor o zajmu je trebao biti još jedan modus osiguranja kupaca,

- da se zajam daje uz kamate što u konkretnome nije slučaj, a ugovorne strane nisu bile u bliskim ili rodbinskim odnosima već samo poslovnim,

- da je nelogična tvrdnja tuženih da bi samo iznos od 3.000 eura bio dan na ime kapare dok se u ugovoru o zajmu navodi iznos od 65.000 eura, a u kojem je uključen i iznos od 3.000 eura koji je OI dobio nesporno na ime kapare,

- da je građevinskim vještačenjem utvrđeno da je cijena predmetnih nekretnina značajno porasla na tržištu u narednom periodu,

- da je prednik tuženika odustao od sklapanja kupoprodajnog ugovora pa da stoga tužitelji osnovano mogu potraživati dvostruki iznos kapare u ukupnom iznosu od 130.000,00 eur umanjen za nesporno vraćeni iznos od 71.000,00 eur,

- da je prodavatelj OI umro **.**.2013. te je prema njegovoj ostavinskoj imovini u rješenju o nasljeđivanju utvrđena ukupna vrijednost naslijeđene imovine tuženika u ukupnom iznosu od 41.217,28 eur čemu stranke nisu prigovarale.

6.1. Slijedom prednjih utvrđenja prvostupanjski sud, pozivom na odredbu članka 139. stavak 3. Zakona o nasljeđivanju (Narodne novine broj 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15 i 14/19 – dalje ZN), obvezuje tuženike na isplatu ukupnog iznosa od 41.217,28 eur tužiteljima u jednakim dijelovima uvećano za tražene zatezne kamate od podnošenja tužbe 9.4.2018. do isplate te primjenom odredbe članka 154. stavak 2. ZPP-a obvezuje tuženike na naknadu parničnog troška tužiteljima u ukupnom iznosu od 75.517,10 kn.

7. U donošenju pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz odredbe članka 354. stavak 2. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

8. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika o počinjenju relativno bitne povrede odredaba postupka iz članka 354. stavak 1. u svezi članka 8. ZPP-a glede utvrđenja pravne naravi nesporno plaćenog iznosa predniku tuženika u ukupnom iznosu od 65.000,00 eur temeljem predugovora o kupoprodaji od 31.10.2004. i ugovora o zajmu od 19.4.2005. kao ugovorenoj kapari kao odustatnini sukladno odredbi članka 5. predugovora, a u smislu tada važeće odredbe članka 83. ZOO/91.

8.1. Naime, tuženici u žalbi elaboriraju cjelokupni postupak i iznose vlastitu analizu i ocjenu provedenih dokaza, interpretirajući na svoj način i u prilog svojih tvrdnji dokumentaciju i iskaze saslušanih svjedoka te zaključuju da je prednik tuženika deponiranjem iznosa od 71.000,00 eur u cijelosti namirio potraživanje tužitelja. Protivno navodima u žalbi sud prvog stupnja je detaljnom analizom svih provedenih dokaza, kako materijalnih tako i personalnih dokaza, te na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, pravilno zaključio da je prednik tuženika u obvezi vratiti dvostruki iznos na ime primljene kapare kao odustatnine od 65.000,00 eur.

8.2. Pritom prvostupanjski sud polazi od sadržaja članka 5. predugovora i nesporne činjenice da je prilikom potpisivanja predugovora prednik tuženika primio iznos od 3.000,00 eur od kupaca na ime kapare. Nadalje je prednik tuženika kao prodavatelj neprijeporno primio daljnjih 30.000,00 eur od kupaca o čemu svjedoče i potvrde od 29.12.2004. i 8.2.2005. u kojima je jasno naznačeno da se doplaćuje kapara po predugovoru. Potom slijedi potpisivanje ugovora o zajmu 19.4.2005. kojim se potvrđuju prethodne isplate od ukupno 33.000,00 eur te se predniku tuženika isplaćuje daljnji iznos od 32.000,00 eur, beskamatno na rok od godine dana uz dozvolu prednika tuženika na upis založnog prava na nekretninama radi osiguranja iznosa predanog predniku tuženika. Imajući u vidu okolnosti da kupac nije bio državljanin RH kao i odredbu članka 5. stavka 2. i 4. Predugovora od 31.10.2004. kojom su se kupci obvezali isplatiti i daljnju kaparu u iznosu od 70.000,00 eur, zatim utvrđenje građevinske vještakinje o rastućoj vrijednosti nekretnina koje su bile predmetom Predugovora (što opravdava visoko ugovorenu kaparu) te iskaz svjedoka AI o potrebi kupaca da osiguraju isplaćeni novac predniku tuženika založnim pravom na nekretnini, to se nameće kao životno i pravno logičan zaključak prvostupanjskog suda o povezanosti predugovora i ugovora o zajmu u smislu da ukupno isplaćeni iznos od 65.000,00 eur predniku tuženika čini kaparu kao odustatninu temeljem odredbe članka 5. Predugovora, a ne pozajmicu kako to pogrešno tvrde tuženici u žalbi.

8.3. Budući da je nesporno prednik tuženika odustao od sklapanja glavnog kupoprodajnog ugovora to je ispravno prvostupanjski sud, pozivom na odredbu članka 83. ZOO/91 i prednje citirane odredbe Predugovora, utvrdio obvezu prednika tuženika na povrat dvostrukog iznosa primljene kapare, umanjenog za nesporno vraćeni iznos, odnosno preostali iznos od 59.000,00 eur na jednake dijelove tužiteljima.

9. Međutim, djelomično su osnovani žalbeni navodi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, odnosno odredbe članka 139. stavak 3. ZN-a koja pripisuje:

"(3) Nasljednik odgovara za ostaviteljeve dugove do visine vrijednosti naslijeđene imovine, s time da na visinu vrijednosti naslijeđene imovine i vrijednost ostaviteljevih dugova koje je nasljednik već podmirio sud pazi samo na prigovor nasljednika."

9.1. Naime, u okolnostima konkretnog predmeta nesporno je da vrijednost naslijeđene imovine iza sada pok. OI iznosi 41.217,28 eur do kojeg iznosa odgovaraju tuženici kao njegovi nasljednici za dug ostavitelja prema tužiteljima. Prvostupanjski sud je obvezao tuženike, kao nasljednike pok. OI, na isplatu navedenog iznosa u vrijednosti naslijeđene imovine na ime glavnice dugovanja, ali nastavno i na zakonske kamate na glavnicu od podnošenja tužbe (9.4.2008.) do isplate, čime je tuženicima nametnuta veća isplata nego što je vrijednost naslijeđenog dijela. Na taj se način, plaćanjem zateznih kamata prije nego što su tuženici kao nasljednici došli u zakašnjenje, povećala njihova odgovornost za dugove ostavitelja preko naslijeđenog iznosa (Rev-x 56/16-2 od 14.2.2017.)

9.2. Iz navedenih je razloga prvostupanjski sud pogrešno primijenio citiranu odredbu ZN-a kada je tuženike obvezao, pored isplate glavnice u vrijednosti naslijeđene imovine, i na plaćanje zatezne kamate od podnošenja tužbe do trenutka smrti ostavitelja OI. Nakon smrti prednika tuženika 24.3.2013., dug ostavitelja postaje dug nasljednika, sada tuženika, koji neisplatom dužnog iznosa tužiteljima padaju u zakašnjenje sukladno odredbi članka 29. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – dalje ZOO/05) te su u obvezi namiriti tužiteljima i zatraženu kamatu na glavnicu.

10. Slijedom izloženog žalbu tuženika valjalo je djelomično odbiti kao neosnovanu i temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a odlučiti kao u točki I. izreke ove presude, te ju djelomično usvojiti kao osnovanu i primjenom odredbe članka 373. točke 3. ZPP-a preinačiti prvostupanjsku presudu i odlučiti kao u točki II. izreke ove odluke.

11. U odnosu na odluku o trošku, sadržanu u točki I. izreke pobijane odluke, osnovani su žalbeni navodi tuženika da bi plaćanjem parničnih troškova nastalih prije smrti prednika tuženika neosnovano bili terećeni za dugove ostavitelja preko vrijednosti naslijeđene imovine iz prednje navedenih i obrazloženih razloga, a u smislu odredbe članka 139. stavak 3. ZN-a.

11.1. Stoga su tuženici u obvezi namiriti tužiteljima troškove postupka razmjerno njihovom uspjehu u sporu od 33,97% sukladno odredbi članka 154. stavak 2. ZPP-a za troškove na ime nagrade punomoćniku tužitelja prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika važećoj u vrijeme donošenja odluke (dalje Tarifa), sudske pristojbe na presudu i troškove građevinskog vještačenja, a koji su nastali nakon nastavka postupka i njegovog preuzimanja od tuženika kao nasljednika.

11.2. Tužitelji su imali trošak na ime nagrade punomoćniku tužitelja prema odredbama Tarife za zastupanje na ročištima 2. ožujka 2015. u iznosu od 500,00 kn, 14. lipnja 2016. u iznosu od 9.086,25 kn, 21. rujna 2011. u iznosu od 9.086,25 kn, 1. kolovoza 2017. u iznosu od 9.086,25 kn i 15. listopada 2018. u iznosu od 9.086,25, za podneska od 8. siječnja 2015. u iznosu od 500,00 kn i podneska od 15. lipnja 2016. u iznosu od 500,00 kn, a što ukupno iznosi 37.845,00 kn, uvećano za 10% za zastupanje dvije osobe i PDV od 25% iznosi 52.036,87 kn/ 6.906,48 eur. Nadalje su tužitelji imali trošak sudskih pristojbi na presudu u iznosu od 5.000,00 kn/ 663,61 eur. Razmjerno uspjehu tužitelja u ovom postupku u omjeru od 33,97% valjalo im je priznati ukupno navedene troškove u iznosu od 2.571,56 eur/ 19.375,42 kn te trošak za građevinsko vještačenje u cjelokupnom iznosu od 331,81 eur/ 2.500,00 kn kao nužan za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari. Stoga je tuženike valjalo obvezati na naknadu parničnih troškova tužiteljima koji su im nastali nakon nastavka postupka u ukupnom iznosu od 2.903,37 eur.

11.3. Slijedom navedenog te primjenom odredbe članka 166. stavak 2. ZPP-a trebalo je odlučiti kao u točki II. izreke ove presude.

12. Glede troška žalbenog postupka, a obzirom na djelomičan uspjeh tuženika koje je ovaj sud ocijenio sa 30%, valjalo je primjenom odredbe članka 154. stavak 2. ZPP-a te odredbe Tbr. 10.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23) i troškovniku, priznati tuženima na ime nagrade po punomoćniku za sastav žalbe iznos od 303,10 eur/ 2.283,75 kn te odlučiti kao u točki III. izreke ove presude.

13. Prvostupanjska presuda u točki II. izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci 17. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Lidija Oštarić Pogarčić