Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-1201/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od Tajane Polić, predsjednice vijeća, Brankice Malnar, sutkinje izvjestiteljice i Alena Perhata, člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja HĆ iz [adresa], OIB; [osobni identifikacijski broj], zastupanog po Ani Galoši Comisso, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Porsche leasing d.o.o., Zagreb, Velimira Škorpika 21, OIB; 36514183925, zastupan po odvjetnicima odvjetničkog društva Stefanović i Vrdelja iz Zagreba, radi isplate, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 27 P-6120/2020-42 od 25. travnja 2024., 17. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 27 P-6120/2020-42 od 25. travnja 2024. u točkama I i II izreke.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, točkom I izreke, utvrđena je ništetnom odredba Ugovora o operativnom leasingu broj 32791 sklopljenom između tužitelja i tuženika dana 17. studenog 2008. u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valute uz koju je vezana glavnica, porez na dodanu, svi troškovi i kamate, koji terete potrošača uz valutu švicarski franak. Točkom II izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.739,16 eura sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose kao u tom dijelu izreke. Točkom III izreke odbijen je tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 251,68 eura sa zateznim kamatama.

2. Protiv usvajajućeg dijela te presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14. i 70/19, 80/22, 114/22i 155/23:dalje -ZPP).

3. Tuženik u žalbi tvrdi da sud utvrđuje tužitelja potrošačem, a da ne navodi zašto se ima smatrati potrošačem. Ugovor o operativnom lizingu da je propisan drugim zakonskim normama od ugovora o kreditu i da primatelj lizinga ne stječe vlasništvo na objektu i da ne sadrži kamatnu stopu pa da je nejasna odredba iz izreke koja se odnosi na glavnicu, porez na dodatnu vrijednost, troškove i kamatu koja tereti potrošača uz valutu švicarski franak. Sud da se ne osvrće na okolnosti da je tužitelj u svakom trenutku mogao ranije vratiti vozilo i raskinuti ugovor o operativnom lizingu te da vlasništvo vozila pripada Porsche leasingu d.o.o. Spori primjenu kolektivne presude na konkretan predmet te tvrdi da se pravna shvaćanja iz te presude ne mogu primijeniti na ovaj predmet. Ugovorena valutna klauzula da nije bila vezana uz glavnicu već uz naknadu za korištenje objekta leasinga, odnosno uz najamninu. Tvrdi da nije cijenio iskaz svjedoka ČĆ te da je neosnovano odbio prigovor zastare.

4. Predlaže uvaženje žalbe.

5. Odgovor na žalbu nije dostavljen.

6. Žalba nije osnovana.

7. Prvostupanjski sud kod donošenja pobijane presude nije počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11, 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti i na koje se poziva tuženik. Presuda nije proturječna, sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama i može se ispitati. Žalbena tvrdnja da prvostupanjski sud ne obrazlaže status tužitelja kao potrošača, u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 79/07 i 125/07- dalje: ZZP/07), nije odlučna jer tuženik tijekom prvostupanjskog postupka nije isticao taj prigovor već je prvi puta prigovorio u ovoj žalbi, a to je nedopušteno, u smislu odredbe čl. 352. ZPP-a. Osim toga za istaknuti je da je teret dokaza na tvrdnji da tužitelji nije potrošač na tuženiku, a ne tužitelju dok iz sadržaja ugovora i iskaza tužitelja proizlazi da je kupio osobno vozilo za osobne potrebe.

8. Protivno žalbenim tvrdnjama, pobijanom presudom utvrđuje se ništetnim odredba o valutnoj klauzuli dok se porez na dodatnu vrijednost, troškovi i kamate utvrđuju ništetnim tek u mjeri u kojoj su vezani za tu odredbu.

9. Sud prvog stupnja pobijanom presudom nije posebno analizirao iskaz ČĆ ali taj iskaz nije ni odlučan za ishod ovog postupka i ne govori u prilog navodima tuženika budući da navedeni svjedok navodi da prodavači nisu dobili konkretne upute kako da značaj i rizike valutne klauzule prenesu i objasne krajnjim korisnicima što opravdava tvrdnju tužitelja da nisu dali nikakve obavijesti tužiteljima o eventualnim rizicima.

10. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio bitne činjenice i primijenio materijalno pravo kada je udovoljio tužbenom zahtjevu i to utvrđenje suda prvog stupnja bitnim žalbenim tvrdnjama nije dovedeno u pitanje.

11. Prije svega treba kazati da su neosnovane žalbene tvrdnje o primjeni utvrđenja ništetnosti iz pravomoćne odluke Trgovačkog suda u Zagrebu donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača jer sud prvog stupnja nije temeljio predmetno utvrđenje na sadržaju te presude već je u ovom postupku analizom provedenih dokaza utvrdio bitnu činjenicu ništetnosti ugovora o valutnoj klauzuli.

12. U ovom postupku nije sporno da je između tužitelja, kao korisnika operativnog leasinga (kredita) i tuženika, kao davatelja kredita, 17. studenog 2008. sklopljen Ugovor o operativnom leasingu broj: 32791, temeljem kojeg se tuženik, kao kreditor obvezao za potrebe tužiteljice pribaviti osobno vozilo VW Golf 1.9 TDI Trendline za nabavnu vrijednost od 22.221,79 CHF s obavezom tužitelja plaćati mjesečnu ratu leasinga uvećane za PDV u iznosu od 247,22 . Nije sporno ni da je prvi anuitet dospio 15. siječnja 2009. i da je posljednja uplata izvršena 16. svibnja 2013. Sporno je jeli odredba o ugovorenoj valutnoj klauzuli ništetna i posljedično tome ima li tužitelj osnovano pravo od tuženika zahtijevati isplatu navedenih novčanih iznosa koje je tuženik od nje naplatio temeljem ništetne odredbe po pravilima o stjecanju bez osnove (članak 1111. i članak 1115. Zakona o obveznim odnosima - „Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO) te je li zastarjela predmetan tražbina.

13. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio ništetnom odredbu o valutnoj klauzuli, u smislu odredbe čl. 96. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07.,-dalje ZPP/07) utvrđujući da se o toj odredbi nije je pojedinačno pregovaralo i da je suprotna načelu savjesnosti i poštenja.

14. Pritom treba napomenuti da tuženik tijekom postupka, nije dokazao da bi postojao informirani pristanak tužitelja na sklapanje predmetnog ugovora o operativnom leasingu na način da bi mu prilikom sklapanja tog ugovora bile dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i da bi unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristala na sklapanje takvog ugovora. Tuženik je trebao dokazati da se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo te da je tužitelj kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bio informirana o svim rizicima koje prate ugovorenu valutu CHF ili pak da su tužitelju jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja, odnosno promjenjiva kamatna stopa, a to tuženik sadržajem iskaza saslušane svjedokinje ni priloženom materijalnom dokumentacijom nije dokazao. Naprotiv iz iskaza tužitelja proizlazi da nije dobio nikakvu informaciju već mu je dostavljen tipski ugovor na potpis.

15. Za istaknuti je da prosječnom potrošaču u RH u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato, da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva.

16. Osim toga za utvrđenje ništetnosti nije odlučno je li tužitelj stekao pravo vlasništva na vozilu koje je predmetom kupoprodaje (u konkretnom slučaju nije jer je vratio vozilo budući da nije mogao plaćati naknadu) jer se u smislu odredbe članka 1. ZZP-a tim zakonom osigurava zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga, kao i pri drugim oblicima stjecanja proizvoda i usluga na tržištu, a predmetni ugovor odnosio se na te druge oblike stjecanja proizvoda.

17. Sukladno tome pravilno je utvrdio sud prvog stupnja i da tužitelj ostvaruje pravo na povrat razlike, u smislu odredbe članka 323. u vezi s člankom 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22.,156/22. i 155/23. - dalje: ZOO) u visini razlike između plaćenih anuiteta obračunatih u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan plaćanja i anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan početnog izračuna u iznosu od 1. 739,16 eur pravilno utvrđenog provedenim financijskim vještačenjem i to utvrđenje suda glede samog izračuna visine razlike po toj osnovi određenim žalbenim tvrdnjama nije dovedeno u pitanje.

18. Pravilno je prvostupanjski sud otklonio tuženikov prigovor zastare temeljem utvrđenja da zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništavosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništavost ugovora. Imajući u vidu da se u ovom postupku odlučivalo o ništavosti odredbi o valutnoj klauzuli, jasno je da nije protekao petogodišnji zastarni rok.

19. Sud prvog stupnja je pravilno zaključio da je u konkretnom slučaju tuženik nepošten stjecatelj i da je, kao takav na ovaj primljeni iznos stečen bez osnove dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja (članak 1115. ZOO), jer je već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o leasingu mogao znati da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nepoštene i posljedično tome ništetna i da mu sve ono što temeljem tako ugovorenih odredbe bude primio ne pripada, pa je žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovom dijelu.

20. U odnosu na troškove postupka prvostupanjski sud je tužitelju pravilno dosudio parnične troškove primjenom članka 154. stavak 2. ZPP-a razmjerno uspjehu dok utvrđenje suda u djelu osnovanosti visine određenim žalbenim tvrdnjama nije dovedeno u pitanje.

21. Iz navedenih razloga je primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a odlučeno kao u točki 1. izreke.

22. Odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka jer je tuženik nije uspio sa žalbom (članak 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a) te je odlučeno kao u točki 2. izreke.

23.Nepobijani dio točke III izreke presude, ostaje neizmijenjen.

U Rijeci 17. rujan 2025.

Predsjednica vijeća

Tajana Polić