Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-1949/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od Tajane Polić, predsjednice vijeća, Brankice Malnar, sutkinje izvjestiteljice i Alena Perhata, člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja SD, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Ivanu Adžiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, zastupanog po punomoćnici Mateji Vidaković, odvjetnici u Zagrebu, radi ništetnosti, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4961/2024-39 od 29. studenog 2024., 17. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4961/2024-39 od 29. studenog 2024. u točki I i II te u dijelu točke III izreke do iznosa od 3.623,72 eur sa zateznim kamatama.

II Preinačuje se citirana presuda u dijelu točke III izreke za iznosu od 30,00 eur sa zateznim kamatama te se odbija zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u tom iznosu.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, točkom I izreke, utvrđene su ništetnim odredbe Ugovora o [broj kredita] od 22. kolovoza 2005. stranaka postupka kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, dakle točka 1. Ugovora u dijelu u kojem je iznos kredita određen u kunskoj protuvrijednosti CHF 20.122,38 po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja te točka 7. Ugovora u dijelu u kojem se tužitelj obvezao otplaćivati kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća. Točkom II izreke nalaže se tuženiku da tužitelju na ime preplate po kreditu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF isplati ukupan iznos od 1.463,70 eur sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose kao u tom dijelu izreke od dospijeća do isplate. Točkom III izreke nalaže se tuženiku da tužitelju isplati troškove parničnog postupka u iznosu od 3.653,72 eur sa zateznim kamatama kao u tom dijelu izreke.

2. Protiv te presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14. i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23:dalje-ZPP).

3. Tuženik u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja povrijedio pravo na pravično suđenje i obrazloženu sudsku odluku jer je zanemario dokazne prijedloge tuženika, odnosno presuda ne sadrži odlučne razloge neosnovanosti tih prijedloga i da presuda ne sadrži sve što mora sadržavati čime da je povrijeđena odredba članka 338. stavak 4. ZPP-a. Tvrdi da je povrijedio i odredbu članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer da pobijana presuda nema razloge o odlučnim činjenicama. Tvrdi da su odredbe Ugovora o kreditu jasne i razumljive i da se o njima pojedinačno pregovaralo i da je tužitelj i imao mogućnost izbora između kredita u eur- i chf, a te navode da sud prvog stupnja nije uzeo u obzir. Tvrdi da isključenje pretpostavke nepoštenosti tuženik nije mogao dokazati u postupku kolektivne zaštite dok sud onemogućava tuženiku dokazivati te tvrdnje u ovom postupku. Osporava i tvrdnju da bi valutna klauzula prouzrokovala znatnu neravnotežu na štetu potrošača. Tvrdi da je sud dosudio tužitelju veći iznos od iznosa utvrđenog vještačenjem te da je tužitelj postavlja tužbeni zahtjev bez umanjenja za manje plaćene iznose. Osporava i nalaz vještaka tvrdnjom da je isti izrađen kao da je ugovoren kunski kredit. Nastavno ističe da se presuda u kolektivnom sporu ne može primijeniti na ovaj predmet. Ponavlja navode iznesene tijekom prvostupanjskog postupka o zastari predmetne tražbine te tvrdi da se sud prvog stupnja nije očitovao na prigovor zastare predmetne tražbine. Tvrdi i da se radi o zabrani manjeg značaja te da sud nije dokazao zašto tuženika smatra nesavjesnim. Osporava i odluku suda u dijelu troškova postupka.

5. Predlaže uvaženje žalbe.

6. Odgovor na žalbu nije dostavljen.

7. Žalba je djelomično osnovana.

8. Prvostupanjski sud kod donošenja pobijane presude nije počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11, 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti i na koje se poziva tuženik. Pobijana presuda je razumljiva i neproturječna i može se ispitati. Tražbina je dosuđena u visini utvrđenoj vještačenjem bez umanjenja za negativnu pretplatu tečaja i na računski izračun vještaka stranke postupka nisu imale nikakvih primjedbi pa ga je opravdano sud prvog stupnja prihvatio istinitim i na njemu temeljio osnovanost visine tražbine. Iako se sud prvog stupnja pobijanom presudom nije izričito očitovao o prigovoru zastare to ne dovodi u pitanje njezinu zakonitost jer ga je sadržajno pravilno odbio.

9. Nije počinio ni relativno bitnu povredu parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a i nije povrijedio odredbu članka 338. stavak 4. ZPP-a na koju se poziva tuženik jer je sud u pobijanoj presudi naveo odlučne činjenice na kojima temelji osnovanost tužbenog zahtjeva i opravdano je odbio dokazni prijedlog za saslušanjem Javnog bilježnika i predložene svjedokinje ZD. Naime, saslušanjem javnog bilježnika koji je solemnizirao ugovor o kreditu ne može se dokazivati činjenica obaviještenosti potrošača budući javni bilježnik prema postojećem zakonodavnom okviru nije imao ovlasti odnosno dužnost upozoriti potrošača na rizike fluktuacije tečaja u CHF ili pak objasniti parametre promijene kamatne stope dok predložena svjedokinja kako proizlazi iz iskaza tužitelja koji je sud prvog stupnja opravdano prihvatio istinitim proizlazi da taj svjedok nije sudjelovala kod sklapanja ugovora.

10. Pravilno je sud prvog stupnja analizom svih provedenih dokaza utvrdio bitne činjenice i primijenio materijalno pravo kada je udovoljio tužbenom zahtjevu i to utvrđenje prvostupanjskog suda žalbenim tvrdnjama nije dovedeno u pitanje.

11. Pravilno je utvrdio i da presuda donesena u kolektivnom sporu, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača zbog postojanja povrede propisa zaštite potrošača, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u konačnici potvrđena u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., ima obvezujući učinak i na ovaj predmet jer je i predmetni ugovor sklopljen na isti način i u isto vrijeme kao i ugovori na koje se odnosi utvrđenje ništetnosti glede valutne klauzule iz tog predmeta.

12. Tom je presudom između ostaloga utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) te je utvrđeno da da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne, ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača pa da je time uz ostale banke i ovdje tuženica postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 06. kolovoza 2007.(razdoblju u kojem je sklopljen predmetni ugovor 05. travnja 2006.) i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima zbog čega ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

13. Odredbom članka 118. Zakon o zaštiti potrošača (“Narodne novine”, br. 41/14., 110/15. i 14/19.:dalje-ZZP/14), koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja predmetne tužbe propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz tog članka obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika dok je člankom 502.c ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

14. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa.

15. Pravilno je utvrdio sud prvog stupnja da tužitelj nije bio upoznat s rizicima konkretnog ugovora jer je tuženik u ovom predmetu trebao dokazati da bi ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila razumljiva, u smislu da bi tuženik dao tužitelju sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose, pa su žalbene tvrdnje kojima se iskazuje drugačije neosnovane. Suprotno tome u ovom predmetu sam tuženik (u odgovoru na tužbu) navodi da na području svjetskog i domaćeg tržišta nisu postojale okolnosti koje bi izvjesno mogle utjecati na tečaj CHF te da bi svakoj punoljetnoj osobi trebalo biti jasno da se tijekom dugog razdoblja može očekivati da će se prilike u društvu promijeniti što opravdava zaključak da nije na odgovarajući način informirao potrošača o rizicima ugovaranja kredita s valutnom klauzulom.

16. Protivno njegovim tvrdnjama prosječnom potrošaču u RH u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe. Stoga prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva.

17. Ne može se smatrati ni da je uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi bila zabrana manjeg značaja, pa da se tužitelj na ništetnost ne bi mogao pozivati, u smislu odredbe članka 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/18; dalje ZOO)., jer je u konkretnom slučaju tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zajamčene spomenutim zakonom o zaštiti potrošača, što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na štetu potrošača. Stoga nije odlučna ni okolnost da je tužitelj u cijelosti otplatilo predmetni kredit jer zbog toga nije izgubio pravo isticati ništetnost spornih ugovornih odredbi i tražiti isplatu preplaćenih iznosa.

18. Pogrešan je i stav tuženika da se utvrđenjem ništetnosti navedenih odredbi Ugovora isti pretvorio u kunski kredit jer je navedeni kredit i dalje ostao kredit sa valutnom klauzulom, u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan stavljanja kredita u korištenje. Ništetnost navedenih ugovornih odredbi temelji se na činjenici da je navedeni Ugovor formulirao tuženik unaprijed, da tužitelj o istom nije posebno pregovarao, te da tužitelj nije bio upoznat sa parametrima i kriterijima na temelju kojih će doći do promjene redovne kamate, odnosno do promjene tečaja, te je time onemogućen da donese odgovarajuću i razumnu odluku o tome želi li zaključiti ugovor o kreditu po takvim uvjetima i da bi mogao eventualno predvidjeti koliko bi se njegova obveza vraćanja kredita mogla promijeniti na njegovu štetu tijekom roka otplate kredita.

19. Sukladno tome pravilno je sud prvog stupnja utvrdio djelomično ništetnim predmetni ugovor o kreditu u dijelu ugovaranja valutne klauzule.

20. Također, pravilan je stav prvostupanjskog suda da tužitelju, s obzirom na djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu, pripada pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u visini razlike između iznosa koji je platio i koji bi platio da je plaćao anuitet po tečaju švicarski franak u odnosu na kunu važeći na dan korištenja kredita i tuženik na matematički izračun nije imao nikakve primjedbe. To pravo proizlazi iz odredbe članka 323. stavak 1. ZOO- a u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a, slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je obvezao tuženika na isplatu utuženog iznosa tužitelj.

21.Neosnovano žalitelj sadržajno prigovara da je za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva odlučna tzv. negativne tečajne razlike. Predmet spora je povrat uplata za koje se u smislu članka 1111. ZOO-a neosnovano obogatio tuženik kada je dio imovine tužiteljice prešao u njegovu imovinu na temelju ugovorne odredbe koja je, jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice, utvrđena ništetnom. S obzirom na to da zakonska pravila vraćanja stečenog bez osnove (članci 1112. do 1120. ZOO-a) ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja niti je to po prirodi stvari moguće pored činjenice da nikakva imovina tuženika nije bez pravne osnove prešla u imovinu tužiteljice, prilikom ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva pravilno sud prvog stupnja nije uzeo u obzir tzv. negativne tečajne razlike.

22. Nisu osnovane ni žalbene tvrdnje o zastari predmetne tražbine, vraćanju primljenog zbog ništetnosti odredbe ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina, u smislu odredbe članka 225. ZOO-a. Protivno žalbenim navodima zastara počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke u predmetu zaštite kolektivnih prava, pokrenute podnošenjem kolektivne tužbe Udruge '' Potrošač '', pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P - 1401/12 od 4. travnja 2012., a koja je u odnosu na valutnu klauzulu i ovdje tuženika postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018. i do podnošenja tužbe u ovom predmetu, 23. prosinca 2020., nije istekao rok zastare od pet godina. Naime, podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu bila je prekinuta zastara, u smislu odredbe članka 241. ZOO-a i rokovi zastare ponovno su počeli teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u tom predmetu.

23. U odnosu na dosuđenu tražbinu pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz odredbe članka 1115. ZOO-a kada je obvezao tuženika na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa razlike pa do isplate. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, dakle bez valjane pravne osnove, pa se isti ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa.

24. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno kada je tužitelju koji je uspio u sporu dosudio troškove postupka i pravilno je utvrdio koji su opravdani troškovi postupka i njihovu visinu. Protivno žalbenim tvrdnjama na ročištu održanom 16. veljače 2022 i 17. listopada 2022 raspravljalo se i o glavnoj stvari ne samo o procesnim pitanjima i opravdan je trošak sastav podneska od 13. svibnja 2021. i 27. kolovoza 2024.

25. Međutim, pogrešno je sud prvog stupnja utvrdio ukupnu visinu tih troškova u iznosu od 3. 653,72 eur jer pravilan zbroj dosuđenih troškova iznosi 3. 623,72 eur. Stoga je valjalo potvrditi pobijanu presudu u dijelu troškova postupka iz točke III izreke za iznos od 3. 623,72 eur odnosno preinačiti i odbiti zahtjev za naknadu troškova postupka u preostalom iznosu od 30,00 eur.

26. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava visinu vrijednosti boda nije opravdan jer je odredbom Tbr. 48. st. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” broj 142/12., 103/14., 118/14.,107/15., dalje: Tarifa/12) koja je bila na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, kao i odredbom Tbr. 52. stavak 3.Tarife („Narodne novine br 138/23) koja je bila na snazi u vrijeme donošenja pobijane odluke, određeno je da sud ili drugo tijelo, kada odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Sukladno tome pravilno je sud prvog stupnja na sve poduzete radnje u postupku odlučio primjenom Tarife koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke, dakle u konkretnom slučaju prema Tarifi/22 kojom je u Tbr. 50 propisana vrijednost boda u iznosu od 2,00 eur.

27. Iz navedenih razloga, primjenom odredbe članka 368. stavak 1. i članka 373. stavak 1. točka 3. ZPP-a, odlučeno je kao u točki 1. i 2 izreke.

28. Odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka jer je tuženik uspio tek s neznatnim dijelom žalbe u odnosu na sporednu tražbinu (članak 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a).

U Rijeci 17. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Tajana Polić