Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
Poslovni broj Gž-1280/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Tajane Polić, predsjednice vijeća, Brankice Malnar, sutkinje izvjestiteljice i Alena Perhata, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EB, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Stjepku Medvedu, odvjetniku iz Valpova, protiv tuženika Privredne banke Zagreb, OIB:02535697732 sa sjedištem u [adresa], zastupana po punomoćnici Katarini Prelec, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Leko i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, poslovni broj P-136/2023-26 od 01. srpnja 2025., 17. rujna 2025.
p r e s u d i o j e
I Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu poslovni broj P-136/2023-26 od 01. srpnja 2025. uz ispravak u točki V izreke tako da umjesto „ V“ piše „IV“.
II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka, kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja, točkom I izreke, utvrđena je ništetnom odredbe Ugovora o kreditu br. [broj kredita] koji su tužitelj EB, OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženik Privredna banka Zagreb d.d., [adresa], OIB:02535697732, sklopili dana 10. travnja 2007. na iznos od 43.830,45 CHF s rokom otplate od 20 godina, a koje predviđaju jednostranu izmjenu visine kamatne stope odlukom tuženika. Točkom II izreke utvrđene su ništetnim sve odredbe navedenog potrošačkog ugovora o kreditu kojom su glavnica i kamate vezani uz CHF. Točkom III izreke naloženo je tuženici da tužitelju isplati novčani iznos od 4.829,62 eura sa zateznim kamatama kao u tom dijelu izreke. Točkom IV izreke (koja je pogrešno navedena točkom V izreke) naloženo je tuženici da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.578,09 eura sa zateznim kamatama kao u tom dijelu izreke
2. Protiv te presude u žali se tuženica zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23- dalje: ZPP).
3. Tuženica u žalbi tvrdi da je sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu kreditni odnos između stranaka izmijenjen te da sud prvog stupnja pogrešno tumači sadržaj sporazuma o konverziji i njegove pravne učinke kao i odredbe članka ZID ZPK („Narodne novine" 102/15). Tvrdi da navedeni Sporazum o konverziji ima značaj novog pravnog posla kojim su tužitelj i tuženik uredili svoj pravni odnos nastao temeljem Ugovora o kreditu. Svrha konverzije kredita bila je trajno i konačno, voljom ugovornih strana riješiti ugovorni odnos banke i potrošača. Tvrdi da je sklapanjem sporazuma o konverziji onemogućeno potrošaču ostvarenje zahtjeva s naslova stjecanja bez osnove. Prihvaćanjem izračuna konverzije potrošači da su se doveli u poziciju koju su imali korisnici kredita u eur te da neosnovano potražuju još povoljnije uvjete. ZID ZPK da je specijalni propis donesen sa svrhom rješavanja predmetnog pitanja. Takvo stanovište da je zauzeo Vrhovni sud u predmetu Rev-2221/18 obrazlažući da pravni interes za pokretanje postupka utvrđenja ništetnim imaju samo oni korisnici koji nisu iskoristili pravo an konverziju. Poziva se i na odluku Europskog suda u predmetu C- 567/20 te odluku VS u predmetu Gos 1/2019. Tvrdi da nisu ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i da je kod sklapanja osnovnog ugovora poštivana zakonska regulativa budući da je dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Nastavno ističe da vještačenjem nije umanjen iznos priznat konverzijom te da je dopuštenjem presude došlo do dvostrukog obeštećenja tužitelja. Osporava i utvrđenje suda o neosnovanosti prigovora zastare.
4. Predlaže uvaženje žalbe.
5. Odgovor na žalbu nije dostavljen.
6. Žalba nije osnovana.
7. Sud prvog stupnja kod donošenja pobijene presude nije počinio bitne povrede postupka iz članka 365. stavak 2. ZPP-a na koje ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, a nije povrijedio ni odredbu članka 354. stavak 1. točka 11. ZPP-a na koju se poziva tuženica jer pobijan presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati.
8. Pravilno je utvrdio da presuda donesena u kolektivnom sporu pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača zbog postojanja povrede propisa zaštite potrošača ima obvezujući učinak na ovaj predmet te da utvrđenja o ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz tog predmeta ima učinak i na ovaj predmet.
9. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena u odnosu na promjenjivu kamatu stopu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev- 249/2014 od 9. travnja 2015., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih banaka i ovdje tužena povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom vremena mijenjana jednostranom odlukom kreditora, uključujući i tuženika, te drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja ugovora, potrošač i kreditor nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom točno utvrdili parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, jer je na taj način došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost takvih ugovornih odredbi.
10. Nadalje, istom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u konačnici potvrđena i u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tužena povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženica, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.
11. Odredbom članka 118. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/2015; dalje-ZZP ) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženice, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa.
12. Stoga je pravilan stav prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti valutne klauzule i ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu ZID ZPP/19, temeljem članka 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022). kroz i to utvrđenje ne dovodi u pitanje činjenica da tužiteljica nije konvertirala kredit.
13. Osim toga tuženik ni u ovom postupku nije dokazao da bi postojao informirani pristanak tužitelja na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu na način da bi mu prilikom sklapanja tog ugovora bile dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi na određivanje njezinih obveza i da bi unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Tuženica je trebala dokazati da se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo te da je tužitelj kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bio informiran o svim rizicima koje prate ugovorenu valutu CHF ili pak da su mu jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja, odnosno promjenjiva kamatna stopa, a to tuženik ne dokazuje.
14. Naime, prosječnom potrošaču u RH u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato, da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva.
15. Osim toga tužitelj nije ni mogao znati zašto se mijenja kamatna stopa jer predmetnim Ugovorom o kreditu promjenu ugovorne kamate stranke čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, konkretno tuženika, a da u isto vrijeme tim Ugovorom precizno ne određuju uvjete promjenjivosti i referentnu stopa za koju se veže promjena, već vjerovnik (ovdje tuženik) jednostrano određuje obvezu dužniku (ovdje tužitelju) koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.
16. Protivno navodima žalitelja, postupanjem po odredbi članka 19. b., 19. s. t. 6. ZID ZPK i sklapanjem Sporazuma o konverziji tužitelj nije u potpunosti obeštećen jer se tim Sporazumom rješava samo pitanje određivanja kamatnih stopa nakon zaključenja Sporazuma, a ne i pitanje pretplaćenih kamata za ranije razdoblje.
17. Sud prvog stupnja je pravilno primjenom nacionalnog prava odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ("Narodne novine" broj 96/03 – dalje ZZP/03) ZZP- a, Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje ZOO) i ZID ZPK), i zaključio da tužitelj ima pravo na obeštećenje. Ništetnost nastupa po samom zakonu i tvrdnja tuženice da bi stranke Sporazumom o konverziji istu otklonile protivna je prisilnom propisu iz odredbe čl. 326. ZOO-a. Sklapanje Sporazuma o konverziji ima svoje izvorište u zakonu i bankarske su institucije bile dužne postupiti po ZID ZPK za razliku od potrošača koji su imali pravo izbora čime nova pravna osnova nije nastala neposredno na temelju zakona već proizlazi iz ugovornog odnosa (pravno stajalište VS RH iz Gos-1/2019). No to ujedno ne znači kako smatra tuženica da bi se tužitelj kao potrošač na neki način "odrekao" ili izgubio pravo na obeštećenje time što je sklopio Sporazum o konverziji s ciljem da prekine situacije dužničke krize nastale nepoštenom poštenom praksom tuženice kao kreditne institucije. Utoliko je sud prvog stupnja pravilno ocijenio da postupanjem po odredbi čl. 19. b. kao i odredbi čl. 19. s. t. 6. ZID ZPK odnosno činjenicom sklapanja Sporazuma o konverziji tužitelj nije u potpunosti obeštećen budući se citiranim zakonom rješava samo pitanje određivanja kamatnih stopa nakon zaključenja Sporazuma a ne i pitanje pretplaćenih kamata za ranije razdoblje.
18. Konačno za primijetiti je kako ne bi bilo pravično i po stajalištu ovog suda bilo bi diskriminirajuće da oni potrošači koji su sklopili Sporazum o konverziji u namjeri da olakšaju nezavidnu financijsku situaciju nemaju pravo na obeštećenje za razliku od onih potrošača koji nisu sklopili Sporazum o konverziji i koji su potpuno obeštećeni. Sporazumom o konverziji nisu otklonjene sve posljedice ništetnosti i u isti nisu uračunate sve tužiteljeve pretplate budući to jasno proizlazi iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka koji je izračunao da tužitelju pripada pravo na daljnju razliku u iznosu od 4. 829,62 eur .
19. Istovjetna pravna shvaćanja zauzeta su i u predmetima Suda Europske unije pod brojem C-118/2017 i C-452/2018. zbog čega je ovom sudu u svemu prihvatljiva odluka suda prvog stupnja koja se temelji na prednje citiranim zakonskim propisima i kojom je tuženici naložena isplata novčanog iznosa i u visini koja nije bila sporna i predstavlja razliku do potpunog obeštećenja tužitelja kao potrošača.
20. Protivno žalbenim tvrdnjama odluka u predmetu C-567/20 ne dovodi u pitanje utvrđenje iz ovog predmeta jer se u toj odluci Sud Europske nije dotaknuo merituma spora, već je naznačio da je to zadaća sudova u Republici Hrvatskoj dok zaključak suda da Direktiva 93/13 nije primjenjiva na osnovni Ugovor nije odlučan je je sud osnovanost zahtjeva u bitnome temeljio na nacionalnim propisima ZZP-a, ZOO i ZID ZPK .
21. Pogrešno se poziva žalitelj na rješidbu u Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine, te posljedično tome na odredbu članka 502.n stavak 1. ZPP-a jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetnoj odluci jedino odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji tako što je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke, te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu nije izrazio pravno shvaćanje o ostalim pravnim pitanjima, već je u tom pogledu u obrazloženju, između ostalog, naveo:"...Vrhovnom sudu Republike Hrvatske nije omogućeno zauzimati pravna shvaćanja o pitanjima glede kojih odgovori ovise o posebnim okolnostima pojedinog slučaja (npr. jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji)." Isti sud je u obrazloženju gornjeg rješenja naveo da se i u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. taj sud izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju.
22. Nisu osnovane ni žalbene tvrdnje o zastari dosuđene tražbine po osnovi nepoštenih odredbi o valutnoj klauzuli jer ta tražbina nije u zastari budući da tražbina po osnovi restitucijskog zahtjeva, vraćanju primljenog zbog djelomično ništetne odredbe ugovora, zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina, u smislu odredbe članka 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/18; dalje ZOO). Osim toga pravilno je utvrdio sud prvog stupnja, a protivno žalbenim tvrdnjama, da zastara počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke u predmetu zaštite kolektivnih prava, pokrenute podnošenjem kolektivne tužbe Udruge '' Potrošač '', pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P - 1401/12 od 4. travnja 2012., a ta odluka je u dijelu utvrđenja ništetnim valutne klauzule i ovdje tuženika postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018., odnosno za promjenjivu kamatnu stopu 12. lipnja 2014., i do podnošenja tužbe u ovom predmetu 11. lipnja 2019. taj rok nije protekao.
23. Tuženik u žalbenoj fazi postupka nije doveo u pitanje matematički izračun dok je pravo na vraćanje sud prvog stupnja pravilno temeljio na odredbi članka 323. stavak 1. ZOO-a u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a koja propisuje da tužitelju s obzirom na djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu, pripada pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetne ugovorne odredbe.
24. Pravilno je sud prvog stupnja dosudio tužitelju koji je uspio u sporu troškove postupka, primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a u vezi s odredbom članka 155. ZPP-a i protivno žalbenim navodima ukupni iznos troškova pravilno je zbrojen i iznosi 2. 578,09 eur, koji je sud prvog stupnja dosudio tužitelju.
25. Sukladno predmetnom utvrđenju, primjenom odredbe članka 368. stavak 1.
ZPP-a, odlučeno je kao u izreci.
26. Sud prvog stupnja je uslijed očite greške u pisanju točku IV izreke pogrešno označio brojem V pa je ovaj žalbeni sud izrekom presude izvršio ispravak primjenom odredbe čl. 342. ZPP-a.
27. Odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka jer je tuženik uspio tek sa dijelom sporedne tražbine (članak 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a).
U Rijeci 17. rujna 2025.
Predsjednica vijeća
Tajana Polić
