Poslovni broj Gž-473/2024-3
Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
Poslovni broj Gž-473/2024-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od Tajane Polić, predsjednice vijeća, Brankice Malnar, sutkinje izvjestiteljice i Alena Perhata, člana vijeća u pravnoj stvari tužiteljice HZ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] koju zastupa punomoćnik Ivan Opačak, odvjetnik iz [adresa] protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB 14036333877 koju zastupa Odvjetničko društvo Knezović i partneri j.t.d. iz Zagreba, radi utvrđenja djelomične ništetnosti, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Požegi, poslovni broj P- 205/2022-45 od 22. studenog 2023., 17. rujna 2025.
p r e s u d i o j e
I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Požegi, poslovni broj P- 205/2022-45 od 22. studenog 2023. u točkama I, II i usvajajućem dijelu točke IV izreke.
II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka, kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja, točkom I izreke utvrđuju se ništetnim odredbe članka 3. i 4. Ugovora o [broj kredita] od 31. ožujka 2005. zaključenog između stranaka postupka u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Točkom II izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 1.476,36 eur po osnovi razlike valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose kao u tom dijelu izreke. Točkom III izreke odbijena je tužiteljica s dijelom tužbenog zahtjeva za isplatom iznosa od 0,65 sa zateznim kamatama dok se točkom IV izreke nalaže tuženiku da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.343,02 eur sa zateznim kamatama kao u tom dijelu izreke dok se s preostalim zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka tužiteljica odbijena.
2. Protiv usvajajućeg dijela te presude, žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14. i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23:dalje-PP).
3. Tuženik u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja pobijanom presudom počinio bitnu povredu postupka jer da presuda u dijelu ništetnosti ugovora ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Presuda da se temelji samo na utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Rijeci koja da nije primjenjiva u ovom predmetu jer se predmetna tražbina ne odnosi na naknadu štete. Tvrdi da je tuženik na odgovarajući način informirao tužiteljicu o svim odredbama Ugovora. Nije ju informirao da će tečaj aplicirati jer to nije znao ni mogao znati. Ugovorne odredbe da su jasne i razumljive i kao takve transparentne pa da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene. Test poštenja da nije pravilno proveden jer da je izostanak pojedinačnih pregovora tek prva od pretpostavaka koje moraju biti zadovoljene da bi s pristupilo ocjeni jeli ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja. Ugovaranjem valutne klauzule da su stranke postupka dobrovoljno pristale na rizik promjene tečaja. Tvrdi i da je sud prvog stupnja kod utvrđenja razlike zanemario negativne razlike, za razdoblje u kojemu je tečaj CHF bio niži od onog koji je vrijedio na dan isplate kredita. Tvrdi da se odredbama ZOO-a izričito dopušta ugovaranje valutne klauzule te da je tužitelj sklapanjem takvog ugovora pristao na rizik valutne klauzule. Jednako tako da ni odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije protivna pravnim propisima i da nije ništetna već da je razumljiva i lako uočljiva. Osporava i utvrđenje suda prvog stupnja o neosnovanosti prigovora zastare po predmetnoj tužbi kao i tijeku zateznih kamata tvrdnjom da tuženik nije nepošten stjecatelj kao i odluku suda u dijelu troškova postupka.
4. Predlaže uvaženje žalbe.
5. Odgovor na žalbu nije dostavljen.
6. Žalba nije osnovana.
7. Prvostupanjski sud kod donošenja pobijane presude nije počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11, 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti i na koje se poziva tuženik. Presuda nije proturječna, sadrži razloge o odlučnim činjenicama glede ništetnih odredbi i može se ispitati.
8. Ovaj sud prihvaća činjenično utvrđenje prvostupanjskog suda kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje te pravne zaključke suda prvog stupnja vezano za pitanje pravne valjanosti spornih odredbi konkretnog Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, koje je pitanje sud prvog stupnja pravilno riješio.
10. Protivno žalbenim tvrdnjama presuda donesena u kolektivnom sporu pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača zbog postojanja povrede propisa zaštite potrošača ima obvezujući učinak na ovaj predmet i utvrđenje o ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz tog predmeta ima učinak i na ovaj predmet.
11. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena u odnosu na promjenjivu kamatu stopu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-249/2014 od 9. travnja 2015., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih banaka i ovdje tužena povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom vremena mijenjana jednostranom odlukom kreditora, uključujući i tuženika, te drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja ugovora, potrošač i kreditor nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom točno utvrdili parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, jer je na taj način došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost takvih ugovornih odredbi.
12. Nadalje, istom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u konačnici potvrđena i u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tužena povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbebile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.
13. Nastavno, odredbom članka 118. ZZP/14 propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa.
14. Iako je do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama ZPP ("Narodne novine" broj 70/19), sud bio vezan za utvrđenja iz predmeta kolektivnih tužbi samo u postupcima za naknadu štete, dok je predmet ovog postupka stjecanje bez osnova valja reći da su obje kategorije materijalnog prava (obje predstavljaju izvan ugovorne obveze, te pravnu osnovu za isplatu), a šteta je u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08. - dalje ZOO) i umanjenje nečije imovine. Stoga je pravilan stav prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti valutne klauzule i ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu ZID ZPP/19, temeljem članka 502.c ZPP-a, vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.
15. Pritom treba napomenuti da tuženik tijekom postupka, nije dokazao da bi postojao informirani pristanak tužiteljice na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu na način da bi joj prilikom sklapanja tog ugovora bile dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi na određivanje njegovih obveze i da je unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Tuženik je trebao dokazati da se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo te da je tužiteljica kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bila informirana o svim rizicima koje prate ugovorenu valutu CHF i promjenjivu kamatnu stopu ili pak da su tužiteljici jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja, odnosno promjenjiva kamatna stopa, a to tuženik sadržajem iskaza saslušane svjedokinje ni priloženom materijalnom dokumentacijom nije dokazao.
16. Naime, prosječnom potrošaču u RH u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato, da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva.
17. Osim toga tužiteljica nije ni mogla znati zašto se mijenja kamatna stopa jer predmetnim Ugovorom o kreditu promjenu ugovorne kamate stranke čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, konkretno tuženika, a da u isto vrijeme tim Ugovorom precizno ne određuju uvjete promjenjivosti i referentnu stopa za koju se veže promjena, već vjerovnik (ovdje tuženik) jednostrano određuje obvezu dužniku (ovdje tužitelju) koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.
18. Dodatno se navodi, da „Metodologija promjene kamatnih stopa“ kojom su definirani parametri koji utječu na promjenjivost kamatnih stopa na kreditne proizvode tuženika, a na koju se poziva tuženik, nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude. Navedena Metodologija po svojem sadržaju obuhvaća isključivo definicije pojmova kao što administrativna kamatna stopa, EURIBOR, LIBOR, ZIBOR, financijske izvedenice ili derivati kao što su CDS odnosno "credit default swap", premije rizika na državne obveznice (5Y CDS), sve s upućivanjem za detaljnije informacije na neke druge mrežne stranice i domene koje ne pripadaju podnositeljici (pravnoj prednici i članicama koncerna), te matematičku formulu za korekciju kamatne stope, razumljive tek osobama sa specifičnim ekonomskim znanjem dok se nigdje se ne objašnjava potrošaču na njemu razumljiv način što ti pojmovi znače za njegovu novčanu obvezu i kako će utjecati na određivanje kamatne stope i eventualni pad ili rast visine anuiteta kredita. Pored toga, tuženik nije pružio dokaza da je Metodologiju predao tužitelju prije sklapanja predmetnog ugovora.
19. U odnosu na opširne žalbene navode tuženice o dispozitivnosti sklapanja ugovora s valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom treba reći da je nesporno odredbama ZOO-a dopušteno zaključivanje takvih ugovora, no u konkretnom slučaju djelomična ništetnost predmetnog ugovora o kreditu nije utvrđena zbog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope već iz razloga jer tuženik nije na pravilan način informirao tužitelja o rizicima takve klauzule, a što je dovelo do neravnoteže između parničnih stranaka.
20. Pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je odbio prigovor zastare u odnosu na valutnu klauzulu kao neosnovan.
21. Naime, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje primjenjuje se sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima, („Narodne novine“ broj 35/05, 41708, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), odnosno članka 104. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 197/95., 71/96., 91/96., 112/99. i 88/01.).
22. U konkretnom slučaju, a imajući u vidu vrijeme podnošenja tužbe 19 svibnja 2022., tražbina tužiteljice po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nije u zastari. Predmetna presuda u odnosu na ništetnost valutne klauzule i ovdje tuženika postala je pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Pž- 6632/2017. od 14. lipnja 2018. te rok od pet godina nije protekao do dana podnošenja tužbe u ovom predmetu. Podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu bila je prekinuta zastara, u smislu odredbe članka 241. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005:dalje-ZOO-a) i rokovi zastare ponovno su počeli teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u tom predmetu.
23. Pravilno je utvrdio sud prvog stupnja i da tužiteljici pripada pravo na povrat razlike između plaćenih anuiteta obračunatih u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan plaćanja i anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan prijenosa kredita u otplatu, jer to pravo proizlazi iz članka 323. stavak 1. ZOO-a u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a, u pogledu čega je iznos od 1. 476,36 eur pravilno utvrđen provedenim financijskim vještačenjem i to utvrđenje suda glede samog izračuna visine razlike po toj osnovi određenim žalbenim tvrdnjama nije dovedeno u pitanje.
24. Pogrešno žalitelj ističe obvezu suda na umanjenje dosuđenog iznosa za negativnu tečajnu razliku. Predmet spora je povrat uplata za koje se u smislu članka 1111. ZOO-a neosnovano obogatio tuženik kada je dio imovine tužiteljice prešao u njegovu imovinu na temelju ugovorne odredbe koja je, jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice, utvrđena ništetnom. S obzirom na to da zakonska pravila vraćanja stečenog bez osnove (članci 1112. do 1120. ZOO-a) ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja niti je to po prirodi stvari moguće pored činjenice da nikakva imovina tuženika nije bez pravne osnove prešla u imovinu tužiteljice, prilikom ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva pravilno sud prvog stupnja nije uzeo u obzir tzv. negativne tečajne razlike.
25. Neosnovano tuženik žalbom osporava stav prvostupanjskog suda o tijeku zateznih kamata na valjano dosuđeni iznos od svake uplate ističući da banka nije nesavjesni stjecatelj. U konkretnom predmetu utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom članka1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Savjesnost se prosuđuje prama okolnostima svakog pojedinog slučaja, a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.
26. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio opravdanim troškove postupka, primjenom odredbe članak 155. ZPP-a i dosudio ih tužiteljici koja je uspjela u sporu (članak 154. stavak 1. ZPP-a). Žalbeni navodi kojima tuženik osporava visinu vrijednosti boda nije opravdan jer je odredbom Tbr. 48. st. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” broj 142/12., 103/14., 118/14.,107/15., dalje: Tarifa/12) koja je bila na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, kao i odredbom Tbr. 52. stavak 3.Tarife („Narodne novine br 138/23) koja je bila na snazi u vrijeme donošenja pobijane odluke, određeno je da sud ili drugo tijelo, kada odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Sukladno tome pravilno je sud prvog stupnja na sve poduzete radnje u postupku odlučio primjenom Tarife koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke, dakle u konkretnom slučaju prema Tarifi/22 kojom je u Tbr 50. propisana vrijednost boda u iznosu od 2,00 eur.
27. Iz navedenih razloga svi žalbeni navodi su neosnovani te je primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci.
28. Odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka jer tuženik nije uspio sa žalbom (članak 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a).
29. Nepobijani dio točke III i odbijajući dio točke IV izreke presude, ostaje neizmijenjen.
Rijeci, 17. rujna 2025.
Predsjednica vijeća
Tajana Polić
