Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-1222/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinje Ksenije Dimec, kao predsjednice vijeća, Ive Smokvina Dadasović kao sutkinje izvjestiteljice i Kristine Vukelić Aničić kao članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja OG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po Mariji Vučković, odvjetnici iz Zagreba protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička 50, OIB: 02535697732, zastupan po Andreju Šooš Maceljski, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1409/2024 od 28. svibnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 17. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1409/2024 od 28. svibnja 2025.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točci I) izreke utvrđena je ništetnom odredba čl. 11.3 Ugovora o kreditu br. [broj kredita], kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita sklopili 05.12.2006. u Zagrebu, u dijelu kojim je utvrđena obveza korisnika kredita da prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita plati banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,00% sukladno Odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornog vozila, dok je toč. II) izreke naloženo tuženiku da isplati tužitelju iznos od 498,50 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 11.12.2006. do isplate, a toč. III) izreke je naloženo tuženiku da nadoknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.063,27 eura sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

2. Protiv citirane presude žalbu podnosi tuženik zbog bitne povrede parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, odnosno iz razloga navedenih u čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ( NN 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP-a). Predlaže preinačiti pobijanu odluku i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja, uz naknadu troška žalbenog postupka.

3. U žalbi tuženik u bitnom navodi da je donošenjem pobijane odluke počinjena bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Navodi da prvostupanjski sud nije utvrdio odlučnu činjenicu da li je među ugovornim stranama zbog ugovaranja predmetne naknade nastala značajna neravnoteža, te da je pogrešno proveo test transparentnosti i test poštenosti u odnosu na spornu ugovornu odredbu. Navodi da se fiksni iznos naknade za obradu kreditnog zahtjeva od 1,50% nikako ne može smatrati značajnim, da je prvostupanjski sud propustio obrazložiti pretpostavke za njegovo postupanje suprotno savjesnosti i poštenju, da je predmetna ugovorna odredba propisana i izričito dopuštena, odnosno da nije protivna Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva, već da je u skladu s načelom slobode uređivanja obveznih odnosa. Navodi da je sklapanje tipskih ugovora također dopušteno, a tužitelj da nije dokazao da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo. Navodi kako je predmetna odredba bila jasna, lako uočljiva i lako razumljiva, da je prvostupanjski sud pogrešno odlučio o istaknutom prigovoru zastare, te da mu je pobijanom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Osporio je i odluku o trošku kao nezakonitu.

4. Odgovor na žalbu nije podnijet.

5. Žalba nije osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe čl. 11.3. Ugovora o kreditu br. [broj kredita] od 05.12.2006. zaključenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao banke, a koja se odnosi na ugovorenu naknadu za obradu kredita ( tzv. ulaznu naknadu ) i naknadu za osiguranje kredita, uz restitucijski zahtjev na povrat novčanog iznosa naplaćenog primjenom navedene ugovorne odredbe.

7. Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrđuje:

- da je među strankama sporno da li je predmetna ugovorna odredba čl. 11.3. Ugovora o kreditu temeljem koje je tužitelju uskraćen iznos za obradu kredita od 498,50 eura, dana 11.12.2006. nepoštena i ništetna,

- da iz iskaza tužitelja, a kojeg sud prihvaća kao iskrenog i životno logičnog, proizlazi da mu je od strane tuženika rečeno da treba platiti predmetne naknade, da je situacija bila da prihvati kredit ili ne, da se zbog proteka vremena ne može sa sigurnošću sjetiti da li je pitao pojedinosti vezane uz naknade, ali da se sjeća da mu je naknada uskraćena prilikom isplate kredita,

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da nije bilo pregovora o spornoj odredbi, iako da je na nju bio upozoren, da se radilo o tipskom ugovoru uz uvjete koje je nametnuo tuženik, te je unatoč tome što je u ugovor unesen postotak naknade ,tužitelj za visinu iste saznao tek kod isplate kredita,

- da prigovor zastare nije osnovan jer da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora,

- da je tužitelj u svojstvu potrošača platio tuženiku utuženu jednokratnu naknadu na temelju standardne, odnosno tipske ugovorne odredbe u kojoj nije bilo jasno navedeno od čega se sastoji predmetna naknada, niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova tj. od čega se isti sastoje i u kojem konačnom iznosu,

- stoga da je predmetna ugovorna odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, sijedom čega da je ista ništetna,

- da tužitelj na tu odredbu nije mogao utjecati jer ju je tuženik sastavio, pa da je time tužitelj doveden u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora, a što da je suprotno odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora,

- da prema odredbi čl. 5. navedene Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo,

- da nesavjesnost tuženika proizlazi iz činjenice da je unaprijed formulirani tekst ugovora u kojem odredbe o predmetnoj naknadi nisu bile jasne, niti obrazložene iskoristio da naplati više od onoga što je stvarno smio naplatiti,

- da visina plaćene naknade od 498,50 eura nije sporna.

8. Slijedom navedenog prvostupanjski sud primjenom odredbe čl. 81., čl. 84. i 87. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/03, dalje ZZP/03) u svezi s čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ( NN 35/2005, 41/008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/22, dalje ZOO-a ) prihvaća tužbeni zahtjev. Odluku o trošku donosi primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

9. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a. Isto tako nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje žalitelj, jer odluka nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

10. Također pravilno je i potpuno utvrđeno činjenično stanje i pravilno je primijenjeno mjerodavno materijalno pravo kada je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice.

11. U odnosu na žalbene navode valja istaknuti da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu ( 05.12.2006. ) bio na snazi ZZP/03 koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa.

12. Tako je odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca ( st. 2. ). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati ( st. 4. ).

13. Isto tako odredbom čl. 84. ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

14. Također je odredbom čl. 87. ZZP/03 bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

15. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je odredba čl. 11.3. koja se odnosi na sporne ugovorene naknade bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je navedenom odredbom bilo jasno naznačeno da naknada za troškove obrade kredita iznosi 1,50%, dok da naknada za osiguranje kredita iznosi 2,00% jednokratno iz čega proizlazi da je ta ugovorna odredba bila jasna.

16. Dakle, sporna ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi za obradu kredita i naknadi za osiguranje kredita bila je u svakom trenutku dostupna tužitelju i ista je bila jasno sastavljena, te mu je omogućavala da, postupajući s pažnjom prosječnog potrošača, precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze slijedom čega je riječ o odredbi koja je bila transparenta.

17. Stoga je u odnosu na predmetnu odredbu bilo potrebno ocijeniti da li je ista bila razumljiva tužitelju kao korisniku kredita i potrošaču posljedično čemu da li je ista poštena u smislu naprijed navedene zakonske odredbe čl. 84. ZZP/03.

18. Naime, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je takva odredba poštena, već je u okviru ocjene poštenosti, potrebno u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

19. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, uz primjenu članka 83. ZZP/03 potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

20. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. st. 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj bio prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo.

21. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

22. Dakle, cijeneći sadržaj sporne odredbe čl. 11.3. predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da naknada za korištenje kredita iznosi 1,50%, a za osiguranje kredita 2,00% od iznosa kredita jednokratno, međutim nije vidljivo od čega se sastoje te naknade i zašto su određene baš u navedenoj visini od ukupnog iznosa kredita, te koje to troškove pokrivaju, niti da su tužitelju kao potrošaču prezentirani ti podaci. Dakle tužitelj je bila informiran o obvezi plaćanja predmetnih naknada i mogao je razumno izvesti zaključak o njihovoj visini ( jer su određene u postotku od iznosa kredita), ali nije bila informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje tih naknada i njihovoj krajnjoj svrsi.

23. Kada se pri tom uzme u obzir i da je za iznos predmetnih naknada tužitelju povećan iznos kredita koji mu je stavljen na raspolaganje, a time i njegova obveza, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

24. Također kada se uzme u obzir da predmetna odredba ne sadrži konkretan opis troškova, niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora u smislu odredbe čl. 59. toč. 3. ZZP/03 prema kojoj ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, kao i da se po stavu ovog suda ne radi o samorazumljivim troškovima, tada se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

25. Dakle, tuženik je spornom odredbom čl. 11.3. ugovora o kreditu očito na tužitelja prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima i na taj način sebe de facto oslobodio od obveze iz čl. 59. toč. 3. ZZP/03 da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini ugovorenih naknada od 1,50% i 2,00% od iznosa kredita, a što po stavu ovog suda utječe na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

26. Štoviše tuženik niti tijekom ovog postupka nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, koju je naplatio u trenutku isplate kredita. Pri tome sama činjenica da su predmetne naknade za obradu kreditnog zahtjeva i osiguranja kredita određene u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovorenim naknadama nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog kreditnog zahtjeva i osiguranju kredita jer bi u tom slučaju naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu.

27. Stoga, a kako je provedenim dokaznim postupkom utvrđeno da se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, već da je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika, te kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. ZOO- a, kao i načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe čl. 7. ZOO, to u situaciji kao što je konkretna, kada u ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to troškove banka ima i koje sve troškove naplaćuje iz jednokratne naknade, ista i po stavu ovog suda uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, pa je ništetna, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud.

28. Valja istaknuti da je na tuženiku, koji je nedvojbeno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita i osiguranju kredita, sukladno čl. 81. st. 4. ZZP/03 bio teret dokazivanja da je sa tužiteljem pojedinačno pregovarao o toj naknadi i njezinoj visini, a što isti nije dokazao, niti je na okolnosti predložio bilo kakve dokaze. Stoga su žalbeni navodi u tom smislu neosnovani.

29. Isto tako valja istaknuti da je Sud EU u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi: „

Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti za zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovora stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri“.

30. U odnosu na žalbene navode valja istaknuti da odredbama čl. 1021. do 1024. ZOO-a nije predviđeno plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije bila previđena niti tada važećim Zakonom o bankama ( NN 84/02 i 141/06). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti, pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP/2003 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba.

31. Pravilno je odlučeno i o prigovoru zastare tužiteljeve tražbine. Naime, prema odredbi čl. 328. ZOO-a pravo na ništetnost se ne gasi, odnosno ne zastarijeva. Pored toga smisao i domet odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a je da odluka u sporu o utvrđenju ništetnosti ugovora ima za posljedicu ostvarivanje prava na restituciju. Stoga novčano potraživanje tužitelja predstavlja zahtjev za povrat onog što je dano na temelju ništetne ugovorne odredbe i treba ga promatrati zajedno sa zahtjevom za ništetnost takve odredbe slijedom čega takvo ostvarivanje prava tužitelja na restituciju ne podliježe zastari jer bi ograničenje restitucije zastarom umanjilo značaj instituta ništetnosti koji je bezvremenski. Obzirom na navedeno zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

32. Pored toga i u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C- 782/19 Sud EU je, u skladu sa svojom dosadašnjom praksom, istumačio kako Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.g. ne dopušta zastarijevanje utvrđenja nepoštenosti ugovorne obveze, odnosno da stav prema kojem bi zastarni rok za restituciju zbog nepoštenosti ugovorne odredbe istekao prije nego što je potrošač mogao saznati za nepoštenost odredbe, ne može ni u kojem slučaju biti u skladu s Direktivom.

33. Pravilno je prvostupanjski sud i obvezao tuženika na povrat zateznih kamata od dana stjecanja u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a. Naime, tuženik se kao trgovac, u konkretnom slučaju, nije prilikom ugovaranja predmetne naknade za korištenje kredita, vodio načelom savjesnosti i poštenja slijedom čega je isti nesavjesni stjecatelj.

34. Slijedom navedenog, a kako u konkretnom predmetu nije utvrđeno da bi tuženiku tijekom prvostupanjskog postupka, zbog osobito teških povreda parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava bilo povrijeđeno pravo na pošteno suđenje kao temeljno pravo zajamčeno Ustavom RH i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, to nisu niti osnovani žalbeni navodi u tom smislu.

35. Također je pravilna i odluka prvostupanjskog suda o naknadi parničnog troška obzirom da je tužitelj u cijelosti uspio sa tužbenim zahtjevom, primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Pri tom valja istaknuti da iz sadržaja žalbe ne proizlazi na koje se konkretno parnične troškove i iz kojeg razloga upire žalbom, a ovaj sud temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a ne pazi po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

36. Obzirom na navedeno, a primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Rijeci, 17. rujna 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Ksenija Dimec