Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-766/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od Tajane Polić, predsjednice vijeća, Brankice Malnar, sutkinje izvjestiteljice i Alena Perhata, člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja SĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Nenad Horvat, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-206/2022-30 od 14. veljače 2024., 17. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-206/2022-30 od 14. veljače 2024., u točkama I do III te u točki IV izreke do iznosa od 2.242,41 eur sa zateznim kamatama.

II Preinačuje se citirana presuda u dijelu točke IV izreke za iznosu od 250,00 eur sa zateznim kamatama te se odbija zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u tom iznosu.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, točkom I izreke, utvrđena je ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj [broj kredita], sklopljenog između stranaka postupka u čl. 2. Ugovora o kreditu, koja glasi“Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.” Točkom II izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju na ime ništetne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva iznos od 183,78 eura sa zateznim kamatama kao u tom dijelu izreke. Točkom III izreke nalaže se tuženiku da isplati tužitelju na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF iznos od 3.343,73 eura sa zateznom kamatom kao u tom dijelu izreke. Točkom IV izreke nalaže se tuženiku da nadoknadi tužitelju parnične troškove u iznosu 2.492,41 eura sa zateznim kamatama kao u izreci dok je točkom V odbijen zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova.

2. Protiv usvajajućeg dijela te presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14. i 70/19, 80/22, 114/22i 155/23:dalje -ZPP).

3. Tuženik u žalbi tvrdi da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama te da je neosnovano stajalište suda prvog stupnja da bi ugovorna odredba o ulaznoj naknadi bila nepoštena jer da u vrijeme naplate nisu postojala nikakva zakonska ograničenja i da je sam tuženik na objektivan i valjan način upozorio i obavijestio tužitelja na okolnosti naplate i da je tužitelj mogao razumno shvatiti o kakvim se troškovima radi. Sud da nije provodio test nepoštenosti kod utvrđenja te naknade .Tvrdi da nije sporno da je prvostupanjski sud nije utvrdio da bi tužiteljica doista bila potrošač. Osporava i utvrđenje suda prvog stupnja o neosnovanosti prigovora zastare kao i pravo na isplatu zateznih kamata od dana pravomoćnosti sudske odluke. Tvrdi i da su pogrešno dosuđene zatezne kamate za razdoblje interventnih mjera u ovršnim i stečajnim postupcima. Osporava i odluku suda u dijelu troškova postupka.

4. Predlaže uvaženje žalbe.

5. Odgovor na žalbu nije dostavljen.

6. Žalba je djelomično osnovana.

7. Prvostupanjski sud kod donošenja pobijane presude nije počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11, 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti i na koje se poziva tuženik. Presuda nije proturječna, sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama i može se ispitati.

8. Pravilno je utvrdio, ocjenom provedenih dokaza u ovom predmetu ništetnim odredbu o isplati naknada za obradu kredita, odnosno temeljem dokaza provedenim u ovom predmetu i utvrđenja iz tužbe u kolektivnom sporu pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., odlučujući kao o prethodnom putanju, ništetnim odredbu o valutnoj klauzuli.

9. Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u konačnici potvrđena i u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tužena povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

10.Odredbom članka 118. ZZP/14 propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa.

11. Sukladno navedenom pravilan je stav prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti valutne klauzule i ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu ZID ZPP/19, temeljem članka 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-507/2022 od 14. lipnja 2022).

12. Pri tom treba kazati da tuženik ni tijekom ovog postupka, nije dokazao da bi postojao informirani pristanak tužitelja na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu na način da bi tužitelju prilikom sklapanja tog ugovora bile dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi na određivanje njegovih obveze i da bi tužiteljica unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Osim toga tuženik u žalbi izričitim žalbenim navodima ni ne dovodi u pitanje to utvrđenje suda prvog stupnja.

13. Pravilno je utvrdio sud prvog stupnja da je sporna ugovorna odredba o plaćanju tzv. ulazne naknade unaprijed formulirana od strane tuženika i da tužitelj kao potrošač na istu nije imao utjecaja, da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelju pojašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i zauzvrat pruženih usluga u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa sporne naknade, odnosno koji opravdavaju plaćanje iste. Osim toga tuženik nije vodio računa o zakonitim interesima tužitelja jer je riječ o tipskim ugovorima i o spornoj odredbi se nije moglo pregovarati, niti je tužitelj imao mogućnost izbora odbijanja prihvaćanja te odredbe jer u tom slučaju tuženik očito ne bi sklopio ugovor, kako to proizlazi iz iskaza tužitelja, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i to je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Protivno svim žalbenim tvrdnjama to i prema ocijeni ovog suda, imajući u vidu sve pravno relevantne činjenice iz čl. 81., 83. i 85. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03:dalje-ZZP) sporna ugovorna odredba je nepoštena i time u smislu čl. 87. ZZP-a ništetna, kako je to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

14. S obzirom na utvrđenu djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu, pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 323. st. 1. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41708, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO) tužitelju pripada pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, te pri utvrđenju da je tužitelj na temelju ništetne valutne klauzule u CHF preplatio iznos od 3. 343,73 eur, a na temelju ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita iznos od 183,78 eura i prvostupanjski je sud pravilno obvezao tuženika na isplatu navedenih iznosa tužitelju, sa zateznim kamatama sukladno čl. 1115. ZOO-a od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta do isplate, odnosno od dana plaćanja tzv. ulazne naknade, kao dana kada je tuženik neosnovano stekao preplaćene iznose.

15. Tuženik žalbom neosnovano osporava odluku prvostupanjskog suda o tijeku zateznih kamata. Naime, u konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost tuženika, slijedom čega tužitelju primjenom čl. 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta odnosno od dana plaćanja tzv. ulazne naknade u trenutku stavljanja kredita u otplatu, kako je to odlučeno pobijanom presudom.

16. Neosnovano se žalitelj poziva na tijek zateznih kamata za vrijeme važenja Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima („Narodne novine broj 53/20:dalje ZOIM) jer se taj Zakon ne odnosi na parnične postupke budući da su člankom 1. tog Zakona propisane posebne interventne mjere samo u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti uslijed proglašenja epidemije bolesti COVID-19 uzrokovane virusom SARS-CoV-2.

17. Vezano za prigovor zastare, pravilno je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima taj prigovor ocijenio neosnovanim u odnosu na novčanu tražbinu tužitelja s osnove ništetne valutne klauzule i tzv. ulazne naknade. Naime, i prema pravnom shvaćanju ovog suda, a sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., u odnosu na tražbinu tužitelja s osnove ništetne valutne klauzule zastara je u smislu čl. 241. ZOO-a prekinuta podnošenjem tužbe u postupku kolektivne zaštite potrošača, s time da je zastarni rok u odnosu na tražbinu po toj osnovi počeo ponovno teći od dana pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., dok zastara tražbine s osnove ništetne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi počinje teći tek pravomoćnošću presude donesene u ovom postupku kojom je utvrđena ništetnost te odredbe. Stoga, imajući u vidu vrijeme podnošenja tužbe 13. siječnja 2022. u konkretnom slučaju od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na ništetnost valutne klauzule u CHF 14. lipnja 2018. nije protekao zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO-a pa nije nastupila zastara novčane tražbine tužitelja po toj osnovi, kao niti zastara tražbine po osnovi ništetne tzv. ulazne naknade jer je ništetnost te odredbe utvrđena tek u ovom postupku.

18. S obzirom da je tužitelj u cijelosti uspio u parnici, pravilno mu je prvostupanjski sud dosudio troškove postupka, ali je pogrešno utvrdio opravdane troškove postupka (čl. 155. ZPP-a) kada je tužitelju dosudio nagradu za sastav podneska od 21. travnja 2023. uvećano za PDV u iznosu od 250,00 eur jer sastav tog podneska nije bio potreban. Osim toga u smislu odredbe tbr. 8. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine br. 138/23) tužitelj ostvaruje pravo na sastav četiri podneska. Ostali troškovi pravilno su utvrđeni. Stoga je valjalo preinačiti pobijanu presudu u dijelu troškova postupka iz točke IV izreke za iznos od 250,00 eur i odbiti zahtjev za naknadu troškova postupka u tom iznosu.

19. Iz navedenih razloga, valjalo je pozivom na temelju čl. 368. st.1. ZPP-a i članka 373. stavak 1. točka 3. ZPP-a odlučiti kao u točki 1. i 2. izreke.

20. Odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka jer tuženik nije uspio sa žalbom u dijelu glavne tražbine (članak 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a) te je odlučeno kao u točki 3. izreke.

21. Nepobijani dio točke V izreke presude, ostaje neizmijenjen.

U Rijeci 17. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Tajana Polić