Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-1206/2024-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od Tajane Polić, predsjednice vijeća, Brankice Malnar, sutkinje izvjestiteljice i Alena Perhata, člana vijeća u pravnoj stvari tužiteljice IB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Filip Miličić, odvjetnik u Vukovaru, protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik iz Zagreba, radi isplate, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-420/2022-13 od 25. svibnja 2023., 17. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-420/2022-13 od 25. svibnja 2023.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, točkom I izreke, utvrđena je ništetnom odredba sadržana u čl. 2 i čl. 3. 3. Ugovora o [broj kredita] od 23. svibnja 2006., sklopljenog između stranaka postupka kojim se glavnica kredita i otplata anuiteta vežu za valutu švicarskog franka. Točkom II izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici s osnova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita, temeljem ništetne odredbe kojima se glavnica kredita i otplata anuiteta vežu za valutu švicarskog franka (CHF) isplati novčani iznos od 1.428,33 eur sa zateznim kamatama kao u tom dijelu izreke. Točkom III izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici nadoknadi parnični trošak u iznosu od 2.560,62 eura sa zateznim kamatama.

2. Protiv te presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14. i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23:dalje-ZPP).

3. Tuženik u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja pobijanom presudom počinio bitnu povredu postupka jer da presuda u dijelu ništetnosti ugovora ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama i da se temelji isključivo na utvrđenju iz postupka povodom kolektivne tužbe. Sud da nije utvrđivao u čemu se sastoji neravnoteža i da je potrošače koji su sklopili ugovor o kreditu u chf s valutnom klauzulom neosnovano stavio u nepovoljniji položaj od korisnika kredita u eur. Slavonska banka da nije obuhvaćena izrekom presude u kolektivnom sporu i da se ne spominje u obrazloženju te presude Sud prvog stupnja da je neosnovano odbio dokazni prijedlog za saslušanjem djelatnika banke na okolnosti da se o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pregovaralo jer činjenica da taj djelatnik nije pristupio na ročište nije opravdan razlog za odustajanje od njegovog saslušanja. Sud da nije proveo savjesnu i brižljivu ocjenu dokaza te da nije uzeo u obzir činjenicu da tužiteljica nije pročitala ugovor pa da ne može ni zahtijevati zaštitu prosječnog potrošača. Nastavno ističe i da se na predmetni ugovor ne mogu primijeniti odredbe Direktive kako to pogrešno čini sud prvog stupnja. Razlika da se nije mogla utvrđivati u odnosu na početni tečaj i da je primijenjena pogrešna metodologija izračuna. Tvrdi da promjenu tečaja strane valute banka nije mogla predvidjeti i da tuženik nije mogao procijeniti tečaj chf u trenutku sklapanja ugovora to bilo neizvjesno. Osporava i utvrđenje suda prvog stupnja o neosnovanosti prigovora zastare po predmetnoj tužbi kao i tijek zateznih kamata tvrdnjom da tuženik nije nepošten stjecatelj.

4. Predlaže uvaženje žalbe.

5. Odgovor na žalbu nije dostavljen.

6. Žalba nije osnovana.

7. Prvostupanjski sud kod donošenja pobijane presude nije počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11, 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti i na koje se poziva tuženik. Presuda nije proturječna, sadrži razloge o odlučnim činjenicama glede ništetnih odredbi i može se ispitati.

8. Nije počinio ni relativno bitnu povredu postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP- a zbog povrede odredbe čl. 248. ZPP-a jer to nije utjecalo na donošenje predmetne presude. Sud prvog stupnja opravdano nije ponovno pozivao svjedoka djelatnika banke PB radi saslušanja jer njegovo saslušanje u ovom postupku nije bilo od bitnoga značaja. Navedeni svjedok predložen je na okolnosti davanja odgovarajućih obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli dok iz iskaza samog tuženika u kojemu navodi da promjenu tečaja strane valute banka nije mogla predvidjeti i da nije mogao procijeniti tečaj chf u trenutku sklapanja ugovora jasno proizlazi da o mogućim eventualnim promjenama nije obavijestio tužiteljicu.

9. Ovaj sud prihvaća činjenično utvrđenje prvostupanjskog suda kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje te pravne zaključke suda prvog stupnja vezano za pitanje pravne valjanosti spornih odredbi konkretnog Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu, koje je pitanje sud prvog stupnja pravilno riješio.

10. Protivno žalbenim tvrdnjama, pravilno je utvrdio sud prvog stupnja da se kolektivna tužba odnosi na konkretni predmet jer se Slavonska banka d.d. Osijek s kojom je ovdje tužitelj sklopio Ugovor o kreditu pripojila se Hypo Alpe Adria banci 2009., koja je bila jedan od tuženika u kolektivnom sporu, a njezin slijednik je sadašnji tuženik pa kako je tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača podnesena tek 2012., Slavonska banka d.d. dakle nije niti mogla biti tuženica u tom postupku, već je to bila Hypo Alpe Adria H. A. A. B. d.d., pod kojim nazivom je tuženica poslovala u vrijeme pokretanja spora.

11. Sukladno tome i presuda donesena u kolektivnom sporu pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača zbog postojanja povrede propisa zaštite potrošača ima obvezujući učinak na ovaj predmet i utvrđenje o ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz tog predmeta ima učinak i na ovaj predmet. Stoga nisu prihvatljive ni žalben tvrdnje da banka nije mogla predvidjeti promjenu tečaja jer je u tom predmetu utvrđeno da su tuženik i ostale banke imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača s kojim saznanjem nisu upoznale korisnike kredita.

12. Tom je presudom između ostaloga utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) te je utvrđeno da da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne, ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača pa da je time uz ostale banke i ovdje tuženica postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 06. kolovoza 2007.(razdoblju u kojem je sklopljen predmetni ugovor 05. travnja 2006.) i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima zbog čega ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

13. Odredbom članka 118. Zakon o zaštiti potrošača (“Narodne novine”, br. 41/14., 110/15. i 14/19.:dalje-ZZP/14), koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja predmetne tužbe propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz tog članka obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika dok je člankom 502.c ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

14. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa.

15. Pravilno je utvrdio sud prvog stupnja da tužiteljica nije bila upoznata s rizicima konkretnog ugovora jer je tuženik u ovom predmetu trebao dokazati da bi ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila razumljiva, u smislu da bi tuženik dao tužitelju sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose, stoga i da je tužiteljica i pažljivo pročitala predmetni ugovor ne bi bila upoznata sa stvarnim rizicima pa su i žalbeni navodi u kojima ukazuje da nije pročitala ugovor neodlučni.

16. Protivno njegovim tvrdnjama, prosječnom potrošaču u RH u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe. Stoga prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva.

17. Neodlučna je i tvrdnja da bi predmetni ugovor sada bio povoljniji od ugovora koji je sklopljen u eur. Ništetnost navedenih ugovornih odredbi temelji se na činjenici da je navedeni Ugovor formulirao tuženik unaprijed, da tužitelj o istom nije posebno pregovarao, te da tužitelj nije bio upoznat sa parametrima i kriterijima na temelju kojih će doći do promjene redovne kamate, odnosno do promjene tečaja, te je time onemogućen da donese odgovarajuću i razumnu odluku o tome želi li zaključiti ugovor o kreditu po takvim uvjetima i da bi mogao eventualno predvidjeti koliko bi se njegova obveza vraćanja kredita mogla promijeniti na njegovu štetu tijekom roka otplate kredita.

18. Žalbena tvrdnja da se pogrešno sud prvog stupnja poziva na odredbe Direktive Vijeća 93/13EZ od 5. travnja 1993., koja da se ne primjenjuju na ugovore o kreditu sklopljene prije dana pristupanja Republike Hrvatske Europskoj unije nije od utjecaja na zakonitost pobijane presude jer je sud prvog stupnja iako se pozvao i na odredbe Direktive utvrđenje iz pobijane presude u bitnome temeljio na važećim odredbama ZZP-a/03 koje se primjenjuju u ovom predmetu. Osim toga postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.

19. Sukladno tome pravilno je sud prvog stupnja utvrdio djelomično ništetnim predmetni ugovor o kreditu u dijelu ugovaranja valutne klauzule.

20. Također, pravilan je stav prvostupanjskog suda da tužiteljici, s obzirom na djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu, pripada pravo na povrat onoga što je isplatila na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u visini razlike između iznosa koji je platila i koji bi platio da je plaćao anuitet po tečaju švicarski franak u odnosu na kunu važeći na dan korištenja kredita i tuženik na matematički izračun nije imao nikakve primjedbe. To pravo proizlazi iz odredbe članka 323. stavak 1. ZOO- a u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a, slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je obvezao tuženika na isplatu utuženog iznosa tužiteljici.

21. Nisu osnovane ni žalbene tvrdnje o zastari predmetne tražbine, vraćanju primljenog zbog ništetnosti odredbe ugovora o valutnoj klauzuli koja zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina, u smislu odredbe članka 225. ZOO-a. Protivno žalbenim navodima zastara počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke u predmetu zaštite kolektivnih prava, pokrenute podnošenjem kolektivne tužbe Udruge '' Potrošač '', pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P - 1401/12 od 4. travnja 2012., a koja je u odnosu na valutnu klauzulu i ovdje tuženika postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018. i do podnošenja tužbe u ovom predmetu, 09. ožujka 2020., nije istekao rok zastare od pet godina. Naime, podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu bila je prekinuta zastara, u smislu odredbe članka 241. ZOO-a i rokovi zastare ponovno su počeli teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u tom predmetu.

22. U odnosu na dosuđenu tražbinu pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz odredbe članka 1115. ZOO-a kada je obvezao tuženika na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa razlike pa do isplate. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, dakle bez valjane pravne osnove, pa se isti ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa.

23. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno kada je tužiteljici koja je uspjela u sporu dosudio troškove postupka i pravilno je utvrdio koji su opravdani troškovi postupka i njihovu visinu, odgovarajućom primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika(„Narodne novine br 138/23) koja je bila na snazi u vrijeme donošenja pobijane odluke u smislu koje mu za poduzimanje pojedine radnje pripada vrijednost boda od 2,00 eur dok je sud dosudio tužiteljici i nešto manji iznos (vrijednost boda od 1,99 eur) a to nije na štetu tuženika.

24. Iz navedenih razloga, primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, odlučeno kao u izreci.

25. Odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka jer tuženik nije uspio sa žalbom (članak 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a).

U Rijeci 17. rujna 2025.

Predsjednica vijeća:

Tajana Polić