Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-1417/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od Tajane Polić, predsjednice vijeća, Brankice Malnar, sutkinje izvjestiteljice i Alena Perhata, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RI, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupanog po punomoćnici Ivani Jurčević, odvj. u [adresa], protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupana po odvjetnicima iz OD Mađarić & Lui d.o.o., Zagreb, radi isplate, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima, Stalna služba u Otoku poslovni broj P-445/2022-19 od 14. svibnja 2024., 17. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima, Stalna služba u Otoku poslovni broj P-445/2022-19 od 14. svibnja 2024. u točkama I do VI izreke.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, točkom I izreke, utvrđena je ništetnom i bez pravnog učinka odredba čl. 2. Ugovora o kreditu broj 198-50-3071702 sklopljenog 29. rujna 2005. između stranaka postupka koji je Ugovor solemniziran 01. listopada 2005. kod javnog bilježnika Bore Arambašića, Vukovar, pod brojem: OU-621/2005, u dijelu u kojem je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika kao kreditora. Točkom II izreke utvrđena je ništetnom i bez pravnog učinka odredba čl. 7. Ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika kao kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća. Točkom III izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju, razliku anuiteta nastalih uslijed promjena tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom trajanja otplate kredita u iznosu od 1.192,13 eura sa zateznim kamatama kao u tom dijelu izreke. Točkom IV izreke utvrđena je ništetnom i bez pravnog učinka odredba čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu dijelu u kojemu je ugovorena naknada u iznosu od 3,30% od iznosa kredita naplaćena jednokratno prilikom prvog korištenja kredita. Točkom V. izreke nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 331,70 eura sa zateznim kamatama kao u tom dijelu izreke. Točkom VI izreke nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.726,54 eura sa zateznom kamatom kao u tom dijelu izreke dok se točkom VII odbija zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa od 1.726,54 eura, kao neosnovan.

2. Protiv usvajajućeg dijela te presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14. i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23:dalje-ZPP).

3. Tuženik u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu postupka jer da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama i da sud zanemaruje navode i dokazne prijedloge tuženika da su sporne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi valutnoj klauzuli i ulaznoj naknadi bile jasne i da se o njima pojedinačno pregovaralo te da je tuženik postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tvrdi da tužitelj nije zahtijevao fiksnu kamatu već da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Ugovorne strane da su pregovarale o valutnoj klauzuli da je tužitelj upoznat s okolnostima i rizicima različite valute. Tvrdi i da nije primio nikakav prigovor u odnosu na ugovorenu naknadu. Zaključno navodi i da sud prvog stupnja pogrešno presumira nepoštenje tuženika. Tvrdi i da pogrešno smatra sud prvog stupnja da bi ništavost ugovornih odredbi bila utvrđena u postupku kolektivne zaštite jer da u tom postupku tuženik nije mogao dokazati da je upravo s tužiteljem pojedinačno pregovarao kod sklapanja predmetnog ugovora.

4. Predlaže uvaženje žalbe.

5. Odgovor na žalbu nije dostavljen.

6. Žalba nije osnovana.

7. Prvostupanjski sud kod donošenja pobijane presude nije počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11, 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti i na koje se poziva tuženik.

8. Protivno žalbenim tvrdnjama, presuda nije nerazumljiva ni proturječna, sadrži razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati i u presudi je određeno i jasno navedeno na čemu sud prvog stupnja temelji utvrđenje o ništetnosti Ugovora o kreditu i dani su odlučni razlozi za takvo utvrđenje. Osim toga su prvog stupnja je pravilnom analizom svih provedenih dokaza utvrdio bitne činjenice odlučne za donošenje zakonite odluke dok tuženik nije dokazao ni predlagao relevantan dokaz odlučne za utvrđenje jesu li odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli i ulaznoj naknadi ništetne.

9. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio bitne činjenice i primijenio materijalno pravo kada je udovoljio tužbenom zahtjevu.

10. Protivno žalbenim tvrdnjama, pravilno je utvrdio da presuda donesena u kolektivnom sporu, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača zbog postojanja povrede propisa zaštite potrošača, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. ima obvezujući učinak i na ovaj predmet u dijelu utvrđenja ništetnim odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer je i predmetni ugovor sklopljen na isti način i u isto vrijeme na koje se odnosi i utvrđenje ništetnosti glede valutne klauzule i promjenjive kamatne stope iz tog predmeta.

11. Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., u odnosu na koju je Vrhovni sud u odluci Revt-249/14- 2 od 9. travnja 2015. odbio reviziju tuženika i točkom 2. izreke utvrđeno je da je ovdje tuženik u razdoblju od 01. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i predmetni ugovor o kreditu) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora ovdje tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time ovdje tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01. studenog 2004. do 06. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 12/05, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom ovdje tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora ovdje tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku ovdje tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time ovdje tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 06.kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

12. Prema odredbi članka 502. a stavak 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502. b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz članka 502. a ZPP-a, dok je čl. 502. c ZPP- a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

13.Osim toga tuženik tijekom postupka, a niti sada u žalbi nije iznosio činjenice niti pružio nijedan dokaz o postojanju informiranog pristanka tužitelja na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu u smislu da bi tužitelju prilikom sklapanja tog ugovora bile dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi na određivanje njegove obveze i da je tužitelj unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora dok iz sadržaja iskaza tužitelja to ne proizlazi pa u takvim okolnostima nije primjenjiva odluka Ustavnog suda broj U-III/5458/2021 od 30. lipnja 2022.

14. Nije prihvatljiva žalbena tvrdnja o lakoj razumljivosti predmetnog Ugovora jer pojmovi koje koriste banke u svojim odlukama, uključujući i dio koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njihova obračuna su visoko stručni i kao takvi razumljivi samo onim osobama koje se bave bankarskim poslovanjem, dok je za prosječnog potrošača takva terminologija nerazumljiva. Osim toga tuženik, kao i ostale banke imao je saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača s kojima nije upoznao tužitelja. Stoga sama činjenica je li tužitelj pročitao predmetni ugovor nije odlučna jer da ga je i pročitao ne bi razumio sporne odredbe ni mogao postavljati odlučna pitanja. Kako je naprijed navedeno bilo bi odlučno je li tuženik kod sklapanja ugovora obavijestio tužitelja o mogućim rizicima, naravi i posljedicama, a na to se tuženik ni činjenično ne poziva i ne dokazuje.

15. Za istaknuti je da prosječnom potrošaču u RH u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima treba kazati da bi banka na transparentan način trebala informirati potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, jer je to bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, a to tuženik ne tvrdi i ne dokazuje.

16. Pravilno je utvrdio ništetnom i ugovornu odredbu iz članka 3. kojom je ugovorena obveza plaćanja jednokratne naknade od 3,30 % od iznosa kredita.

17. Budući da je tuženik, nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade i da se o toj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo jer tuženik to nije dokazao, sukladno tome nije dokazao ni opravdanost određivanja te naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača.

18. Pri tome treba kazati da iz sama činjenice da se naknada određuje u postotku od odobrenog iznosa kredita, proizlazi da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

19. Također, pravilan je stav prvostupanjskog suda da tužitelju, s obzirom na djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu, pripada pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u visini razlike između iznosa koji je platio i koji bi platio da je plaćao anuitet po tečaju švicarski franak u odnosu na kunu važeći na dan korištenja kredita kao i iznosa plaćene jednokratne naknade i to utvrđenje suda prvog stupnja tuženik određenim žalbenim tvrdnjama nije osporio dok tuženik tijekom postupka na matematički izračun nije imao nikakve primjedbe. To pravo proizlazi iz odredbe članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine”, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18:dalje-ZOO) u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a, slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je obvezao tuženika na isplatu utuženog iznosa tužitelj.

20. Tuženik žalbom neosnovano osporava odluku prvostupanjskog suda o tijeku zateznih kamata. Naime, u konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost tuženika, slijedom čega tužitelju primjenom čl. 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta odnosno od dana plaćanja tzv. jednokratne naknade , kako je to odlučeno pobijanom presudom.

21. Vezano za prigovor zastare, pravilno je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima, taj prigovor ocijenio neosnovanim u odnosu na novčanu tražbinu tužitelja s osnove ništetne valutne klauzule i tzv. ulazne naknade. Naime, i prema pravnom shvaćanju ovog suda, a sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., u odnosu na tražbinu tužitelja s osnove ništetne valutne klauzule zastara je u smislu čl. 241. ZOO-a prekinuta podnošenjem tužbe u postupku kolektivne zaštite potrošača, s time da je zastarni rok u odnosu na tražbinu po toj osnovi počeo ponovno teći od dana pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., dok zastara tražbine s osnove ništetne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi počinje teći tek pravomoćnošću presude donesene u ovom postupku kojom je utvrđena ništetnost te odredbe. Stoga, imajući u vidu vrijeme podnošenja tužbe 05. prosinca 2022. u konkretnom slučaju od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na ništetnost valutne klauzule u CHF 14. lipnja 2018. nije protekao zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO-a pa nije nastupila zastara novčane tražbine tužitelja po toj osnovi, kao niti zastara tražbine po osnovi ništetne naknade jer je ništetnost te odredbe utvrđena tek u ovom postupku.

22. Iz navedenih razloga svi žalbeni navodi tuženika u dijelu glavne tražbene su neosnovani.

23. Pravilno je sud prvog stupnja dosudio tužitelju troškove postupka, primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a i pravilno je utvrdio koji su opravdani troškovi postupka (članka155. ZPP-a) i to utvrđenje suda prvog stupnja određenim žalbenim tvrdnjama nije ni dovedeno u pitanje.

24. Sukladno predmetnom utvrđenju, primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, odlučeno kao u izreci presude i rješenja.

25. Nepobijeni dio točke VII izreke presude, ostaje neizmijenjen.

U Rijeci 17. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Tajana Polić