Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-782/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Ivane Čačić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak- Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Grada Zagreba, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61817894937, protiv tuženika ĆKO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Sanji Tafra, odvjetnici u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Povrv-3807/2022-18 od 4. travnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 17. rujna 2025.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Povrv- 3807/2022-18 od 4. travnja 2025. i predmet se vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. Odluka o troškovima žalbenog postupka ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom, u točci I. izreke, u cijelosti ukinut platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika Tomislava Žabeka iz Zagreba, poslovni broj Ovrv- 1524/2022 od 24. studenog 2022. te je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev. Točkom II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku troškova postupka od 1.000,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 4. travnja 2025. do isplate.

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom u cijelosti pobija tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP) i zbog pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se prvostupanjska presuda preinači na način da se tužbeni zahtjevi usvoji uz naknadu troškova postupka tužitelju zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, podredno se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva i naknadu troškova sudske pristojbe na žalbu.

3. Tuženik je u odgovoru na žalbu predložio istu odbiti tvrdeći da je prvostupanjska presuda detaljno obrazložena i sadrži sve odlučujuće razloge te da je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev. Pritom smatra odlučnim da je tužitelj (već) odbijan za isplatu koju je u drugim parnicama zahtijevao od tuženika ili ĆK za drugo vremensko razdoblje.

4. Žalba je osnovana.

5. Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 1.583,63 EUR s pripadajućim zateznim kamatama s osnove naknade za bespravno korištenje poslovnog prostora u [adresa], tijekom 2020. i 2021.

7. Na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne i onih koje je utvrdio čitanjem isprava koje su u spisu te čitanjem zapisnika o dokazima izvedenim u drugom postupku, sud prvog stupnja je utvrdio sljedeće činjenično stanje:

- da je tužitelj bio zakupodavac poslovnog prostora u podrumu ulične zgrade u [adresa] u [adresa], izgrađenoj na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] od 1967.

- da je u zakupu tog poslovnog prostora od 1988. nadalje bila Hrvatska autorska agencija

- da predmetni poslovni prostor nije u zemljišnim knjigama upisan kao posebni dio nekretnine

- da je riječ o nekretnini koja je u društvenom vlasništvu s pravnim prednikom tužitelja kao upisanim nositeljem prava upravljanja

- da je u posjedovnom listu Gradskog ureda za katastra i geodetske poslove Grada Zagreba kao posjednik zgrada, kuća i dvorišta u [adresa] i [adresa] ukupne površine 814 m[2] upisan tužitelj

- da je pravomoćnim rješenjem nadležnog upravnog tijela od 28. veljače 2019. obustavljen postupak u povodu zahtjeva za povrat predmetnog poslovnog prostora jer je podnositelj zahtjeva za povrat povukao podneseni zahtjev

- da je tuženik 2020. i 2021. bio u (su)posjedu predmetnog podruma zajedno sa JK

- da tuženik za utuženo razdoblje nije plaćao naknadu za korištenje te da je tužitelju vraćao račune koji su mu za tu naknadu ispostavljeni

- da je tuženik zajedno sa JK kupio predmetni podrumski poslovni prostor od prodavatelja RK

- da je tužitelj u odvojenom postupku u kojem je bio tužen radi utvrđenje prava vlasništva na predmetnoj nekretnini i izdavanja tabularne isprave poricao svoju pasivnu građanskopravnu legitimaciju tvrdeći da je stupanjem na snagu Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine izgubio vlasnička prava na predmetnoj nekretnini i

- da su tužiteljevi zahtjevi za isplatom naknade za bespravno korištenje tog poslovnog prostora upereni protiv tuženika ili ĆK u drugim postupcima u kojima je predmet spora bila ta naknada za druga razdoblja odbijeni s time da su neke od presuda koje su donesene u tim predmetima postale pravomoćne.

8. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja zaključuje (u točci 29. obrazloženja pobijane odluke) da tužitelj ničim nije dokazao da je vlasnik predmetne nekretnine te ocjenjuje da nema njegove aktivne legitimacije za traženu isplatu. Osim toga, ocjenjuje da je tuženik, na temelju ugovora o kupoprodaji od 17. svibnja 2018. postao „suvlasnik i vanknjižni vlasnik“ predmetnog poslovnog prostora te da je otad u njegovom poštenom posjedu. Zbog toga odbija tužbeni zahtjev u cijelosti pozivajući se na odredbu članka 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" br. 91/1996., 68/1998., 137/1999., 22/2000., 73/2000., 114/2001., 79/2006., 141/2006., 146/2008., 38/2009., 153/2009., 90/2010., 143/2012., 152/2014., ZV) prema kojoj naknadu za korištenje njegove stvari vlasniku duguje samo nepošteni posjednik.

9. Pravno shvaćanje prvostupanjskog suda o nedostatku građanskopravne legitimacije tužitelja ne može se prihvatiti.

10. Iz stanja spisa proizlazi da je postupak u povodu zahtjeva za povrat imovine oduzete za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine zaključcima nadležnog upravnog tijela od 28. veljače 2019. (u odnosu na predmetni poslovni prostor) i od 8. svibnja 2019. (u odnosu na ostatak nekretnine) obustavljen jer je podnositelj zahtjeva (Srpska pravoslavna crkva) u cijelosti povukao zahtjev za povrat nekretnine u [adresa], upisanu u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina].

10.1. Imajući na umu navedenu činjenicu, ima se smatrati da (povučeni) zahtjev za povrat nije bio ni podnesen pa je pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini danom stupanja na snagu Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine" br. 92/1996., 92/1999., 39/1999., 42/1999., 43/2000., 131/2000., 27/2001., 34/2001., 65/2001., 118/2001., 80/2002., 81/2002. i 98/2019., dalje: Zakon o naknadi) stekla Republika Hrvatska i to na temelju članka 77. toga Zakona. Takvo je i pravno shvaćanje koje je Vrhovni sud Republike Hrvatske izrazio primjerice u odlukama Rev 2446/2013 od 28. kolovoza 2013., Rev x 599/2011- 2 od 9. travnja 2014., Rev 1564/2012-2 od 29. kolovoza 2018., Rev 199/2021-2 od 2. ožujka 2021., Rev 1033/2021-2 od 28. rujna 2021. i 1756/2017-2 od 11. svibnja 2022. i to je ustaljena praksa tog Suda. Iz stanja spisa također proizlazi da je prijedlog za utvrđenje prava vlasništva na zgradi u [adresa], sagrađenoj na zk.č.br. 3184 i upisanoj u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] na temelju članka 77. Zakona o naknadi Republika Hrvatska podnijela nadležnom upravnom tijelu u svibnju 2023. Drugim riječima, tužitelj nije vlasnik predmetnog poslovnog prostora niti ima pasivnu građanskopravnu legitimaciju za vlasničke tužbene zahtjeve za utvrđenje prava vlasništva na toj nekretnini pa je neodlučna činjenica koju je u svojem obrazloženju (u točci 18. obrazloženja) naglasio prvostupanjski sud i koju tuženik ponavlja u odgovoru na žalbu, da je tužitelj u odvojenoj vlasničkoj parnici za utvrđenje prava vlasništva u kojoj je bio tuženik osporavao svoju pasivnu legitimaciju tvrdeći da nema vlasničkopravnih ovlaštenja na predmetnoj nekretnini.

11. Međutim, u ovom postupku tužbeni zahtjev nije uperen na isplatu koristi utemeljen na činjenici da tuženik bespravno drži u nepoštenom posjedu nekretninu koja je u vlasništvu tužitelja pa je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je o osnovanosti toga zahtjeva odlučio uz primjenu članka 165. ZV-a.

11.1. Tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa koji su bez osnove prešli u imovinu tuženika neplaćanjem zakupnine za taj poslovni prostor (naknade za bespravno korištenje) temelji se upravo na pravu tužitelja da daje u zakup i poduzima druge radnje upravljanja poslovnim prostorom koji je bio u društvenom vlasništvu s njegovim (tužiteljevim) pravom upravljanja, a ne na tvrdnji da je on njegov vlasnik. Treba razlikovati stjecanje prava vlasništva određene nekretnine od strane Republike Hrvatske na temelju članka 77. Zakona o naknadi i pravo jedinica lokalne samouprave da daju u zakup i poduzimaju druge radnje upravljanja poslovnim prostorom koji je bio u društvenom vlasništvu s pravom korištenja tih teritorijalnih jedinica (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev 1033/2021-2 od 28. rujna 2021.).

12. U skladu s člankom 41. Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnoga prostora ("Narodne novine" br. 125/2011., 64/2015. i 112/2018., dalje: ZZKPP), po odredbama toga Zakona Grad Zagreb, gradovi i općine mogu davati u zakup poslovne prostore koji su bili u društvenom vlasništvu s pravom korištenja Grada Zagreba, gradova i općina za koje se vode postupci na temelju Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, do pravomoćnog okončanja tih postupaka.

12.1. Tumačeći navedenu odredbu smisleno, u skladu s društvenom svrhom koja se njome želi postići, shvaćanje je ovog suda da navedenu odredbu zakona koja ovlašćuje Grad Zagreb i ostale jedinice lokalne samouprave da poslovni prostor koji je bio u društvenom vlasništvu s pravom korištenja daju u zakup do pravomoćnog okončanja postupaka koji se vode na temelju Zakona o naknadi, treba tumačiti na način da ta odredba ovlašćuje tužitelja da te poslovne prostore daje u zakup sve dok se ne utvrdi vlasnik prema odredbama Zakona o naknadi - bilo pravomoćnošću odluke o povratu, bilo pravomoćnošću rješenja kojim je na temelju članka 77. Zakona o naknadi utvrđeno pravo vlasništva Republike Hrvatske na toj nekretnini. S obzirom na to da nema podataka o tome da je o zahtjevu Republike Hrvatske za utvrđenje prava vlasništva doneseno pravomoćno rješenje prije razdoblja o kojem se u ovom predmetu odlučuje (2020. i 2021.) niti je to po prirodi stvari za očekivati, s obzirom na to da je zahtjev podnesen u svibnju 2023., osim kao ovlašteniku prava upravljanja predmetnom nekretninom i na temelju Zakona o naknadi (vidjeti Rev 1756/2017-2 od 11. svibnja 2022., točka 16.), tužiteljeva aktivna legitimacija za davanje predmetne nekretnine u zakup proizlazi i iz članka 41. ZZPKPP (vidjeti Rev 1033/2021-2 od 28. rujna 2021., točke 13. i 14.).

13. Prema pravnom shvaćanju ovoga suda koje je podudarno s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske sadržanom u odlukama Rev 1218/2014-4 od 13. veljače 2019., Rev-857/2015 od 23. srpnja 2019., Rev 1033/2021-2 od 28. rujna 2021 i Rev 161/2022-2 od 20. travnja 2022., ovlast davanja u zakup prostora daje tom ovlašteniku i ovlast zaštite toga prostora pa time i druge vlasničkopravne ovlasti od postojanja kojih ovisi ovlast ili mogućnost njegova davanja u zakup, primjerice: ovlast ostvarivati i štititi posjed prostora ili ovlast ostvarivati naknadu za njegovo protupravno korištenje - ako u svezi takvog korištenja nije ostvarivao pripadajuću mu zakupninu a drugi se na račun toga neosnovano okoristio. Zbog toga je tužitelj aktivno legitimiran za naknadu za bespravno korištenje predmetnog poslovnog prostora.

14. Iako je sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane odluke dao odlučno značenje (u točkama 24., 25. i 26.) tome da su u drugim postupcima koji se odnose na naknadu za bespravno korištenje predmetne nekretnine u drugim razdobljima donesene drukčije odluke o aktivnoj legitimaciji tužitelja te da se na tu činjenicu poziva i tuženik u odgovoru na žalbu, riječ je o okolnosti koja nije odlučna za odlučivanje. Najprije, navedene sudske odluke nisu neposredni izvor prava i ne mogu se pretpostaviti citiranim pozitivnim pravnim propisima koji to jesu. Nadalje, pravno shvaćanje o aktivnoj legitimaciji tužitelja koje je izraženo u ovom predmetu i koje je različito od pravnog shvaćanja u drugim sudskim odlukama donesenim među istim strankama za drugo razdoblje i koje su postale pravomoćne, ne ukida njihovu pravomoćnost niti njihov obvezujući učinak pa načelo presuđene stvari nije povrijeđeno. Naposljetku, načelo res iudicata samo po sebi ne zahtijeva od sudova da slijede odluke koje su već donesene u usporedivim predmetima. To znači da su slučajevi kada različiti prvostupanjski i drugostupanjski sudovi, svaki u okviru svoje nadležnosti, donose različite, ali unatoč tome racionalne i obrazložene zaključke u vezi s istim pravnim pitanjem pokrenutim u istim ili sličnim činjeničnim okolnostima, neizbježni i kao takvi ne dovode u pitanje pravnu sigurnost. To tim više što je odredbama ZPP-a predviđen mehanizam ujednačavanja sudske prakse radi osiguranja jedinstvene primjene prava.

15. Imajući na umu da je ovlaštenje tužitelja da naplaćuje naknadu za korištenje nekretnina koje je ovlašten davati u zakup proizlazi iz zakona, potrebni su snažni razlozi da se tuženik koji je u posjedu te nekretnine oslobodi obveze plaćanja naknade za bespravno korištenje nekretnine. U tom je smislu potrebno ocijeniti ima li tuženik pravo koje ga ovlašćuje na samostalan posjed predmetne nekretnine koje se može pretpostaviti tužiteljevu pravu da za predmetnu nekretninu naplaćuje naknadu za bespravno korištenje u skladu sa Zakonom o naknadi i ZZKPP-om.

16. S obzirom na to da se vlasništvo na temelju pravnog posla u skladu s člankom 119. stavkom 1. i člankom 122. ZV-a stječe uknjižbom tog prava u zemljišnim knjigama, nepravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je tuženik postao suvlasnik predmetnog poslovnog prostora na temelju ugovora koji je kao kupac, zajedno s JK, zaključio 17. svibnja 2018. s prodavateljem RK. Naime, nije sporno da na temelju tog ugovora o kupoprodaji nije izvršena nikakva uknjižba prava (su)vlasništva tuženika na predmetnoj nekretnini. Iz istog razloga vlasništvo tog poslovnog prostora, kao posebnog dijela nekretnine, nije stekao niti KK, pravni prednik prodavatelja RK, jer sporazum koji je o tome postignut (26. studenog 2001.) nije upisan u zemljišne knjige. Naime, prema članku 72. stavku 1. ZV-a vlasništvo određenoga posebnoga dijela nekretnine uspostavlja se upisom u zemljišnu knjigu kao pravo povezano s određenim suvlasničkim dijelom te nekretnine. Zbog toga činjenica da predmetni prostor predstavlja samostalnu uporabnu cjelinu i da o tome postoji potvrda nadležnog upravnog tijela nije odlučna. S obzirom na to da iz navedenih razloga tuženik nije suvlasnik predmetne nekretnine, ostaje za ispitati imali kakvo drugo pravo koje ga ovlašćuje na samostalni (su)posjed predmetne nekretnine. Iz isprave koju je u spis predmeta dostavio sam tuženik proizlazi da je KK kao zakonski zastupnik društva HRVATSKA AUTORSKA AGENCIJA - Promotivno galerijski centar d.o.o. u likvidaciji, 5. ožujka 2007. potpisao odluku o ustupanju vlasništva predmetnog poslovnog prostora jedinom vlasniku KK. S obzirom na to da je riječ o društvu koje je, poslujući pod tvrtkom HRVATSKA AUTORSKA AGENCIJA d.o.o., bilo zakupnik – nesamostalni posjednik - predmetnih poslovnih prostorija, ne može se zaključiti da je to društvo moglo raspolagati pravom na samostalni posjed te nekretnine, čak i pod pretpostavkom da navedena odluka predstavlja valjanu ispravu za prijenos prava vlasništva. Činjenicu da HRVATSKA AUTORSKA AGENCIJA d.o.o. nije bila samostalni posjednik predmetne nekretnine nego njezin zakupnik od 1988. u skladu s ugovorima koji su u spisu (najkasniji za 1996.), ne mijenjaju tvrdnje tuženika i svjedoka ĆK sadržane u zapisnicima o saslušavanju tih osoba za potrebe drugih predmeta o tome da je KK "90-tih godina prošlog stoljeća osposobio ovaj prostor" te da je on u taj prostor "izvršio prva ulaganja 90-tih godina prošlog stoljeća". Zbog toga je nepravilan zaključak suda prvog stupnja da je tužitelj "izvanknjižni vlasnik" predmetnog poslovnog prostora odnosno da drži predmetnu nekretninu u samostalnom (su)posjedu te da nije u obvezi plaćati naknadu za korištenje tog prostora.

17. S obzirom na to da zahtjev za povrat stečenog bez osnove zastarijeva u općem zastarnom roku, prigovor zastare za tužbu (prijedloga za donošenje ovrhe na temelju vjerodostojne isprave) koja je za potraživanja koja su dospijevala 2020. i 2021. podnesena u rujnu 2022., nije osnovan na temelju članka 225. ZOO-a, a ne članka 165. stavka 2. ZV-a koju je pogrešnu odredbu primijenio sud prvog stupnja.

18. Imajući na umu da je zbog pogrešnog pravnog pristupa o (ne)postojanju tužiteljeve aktivne legitimacije za utuženu ispravu prvostupanjski sud propustio utvrditi činjenice odlučne za visinu zahtjeva koja je odgovoru na tužbu (prigovoru protiv rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave) također osporena, potrebno je pred tim sudom održati novu glavnu raspravu i utvrditi visinu zahtjeva pa je uz primjenu članka 370. ZPP-a ukinuta prvostupanjska presuda i predmet je vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

19. Odluka o ostavljanju odluke o troškovima žalbenog postupka za konačnu odluku o troškovima temelji se na članku 166. stavku 3. ZPP-a.

U Varaždinu 17. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer