Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-674/2025-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Ivane Čačić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak- Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ADRIATIC OSIGURANJE d.d., Zagreb, Listpadska ulica 2, OIB: 94472454976, zastupanog po punomoćniku Stansilavu Ostojiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženice B (nominativ: J) Š iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Andreasu Mlikoti, odvjetniku u Osijeku, radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Đakovu, poslovni broj P-671/2023-19 od 11. travnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 17. rujna 2025.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Đakovu, poslovni broj P-671/2023-19 od 11. travnja 2025. i predmet se vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. Odluka o troškovima žalbenog postupka ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom su presudom, u točci I. izreke, proglašeni nedopuštenima pljenidba i prijenos novčanih sredstava za iznos od 6.682,86 EUR /50.352,03 kn/[1] u postupku izravne naplate pokrenute kod Financijske agencije 10. lipnja 2021. na temelju presude Općinskog suda u Belom Manastiru, poslovni broj P-559/2008 od 2. svibnja 2012. Točkom II. izreke naloženoj je tuženici isplatiti tužitelju 6.682,86 EUR /50.352,03 kn/ sa zateznim kamatama od 10. kolovoza 2021. do isplate dok joj je točkom III. izreke naloženo naknaditi tužitelju troškove postupka od 1.363,28 EUR sa zateznim kamatama od 11. travnja 2025. do isplate.

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom u cijelosti pobija tuženica iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013. , 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP) uz prijedlog da se prvostupanjska presuda preinači na način da se tužbeni zahtjevi odbiju uz naknadu troškova postupka tuženici, podredno se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Zahtijeva i naknadu troškova sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu.

3. Tužitelj nije odgovorio na žalbu.

4. Žalba je osnovana.

5. Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

6. Ispitujući na takav način pobijanu presudu, ocjena je ovog suda da u njezinom donošenju nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

7. Neosnovani su žalbeni navodi da u ovom predmetu nisu bile ispunjenje „niti osnovne pretpostavke za meritornim odlučivanjem o postavljenom tužbenom zahtjevu“ jer da je zahtjev za proglašenjem nedopuštenim pljenidbe i prijenosa nepodoban za raspravljanje s obzirom na to da se tužbom tek moglo tražiti utvrđenje te nedopuštenosti, a ne i njezino proglašenje, čime tuženica sadržajno upućuje na bitnu povredu iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 109. ZPP-a. Zahtjev za proglašenje nedopuštenim pljenidbe i prijenosa u postupku izravne naplate postavljen je u cijelosti u skladu s člankom s člankom 210. stavcima 1. i 2. tada važećeg Ovršnog zakona („Narodne novine“ br. 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017. i 131/2020., dalje: OZ) prema kojima je u postupku izravne naplate jedno od pravnih sredstava ovršenika upravo prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim. Zbog toga su promašeni žalbeni navodi da je tužbeni zahtjev postavljen u skladu s tim propisima nepodoban za raspravljanje. Drukčije ne proizlazi niti iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 697/2009-2 od 28. kolovoza 2012. na koju se u žabi poziva tuženica. U toj je odluci tužbeni zahtjev glasio „proglašava se poništenje ili/i ništavost ugovora“, a s obzirom na to da nije bilo jasno što je tužitelj u tom predmetu podrazumijevao izrazom „i/ili“, revizijski je sud ocijenio da je zahtjev nerazumljiv i neodređen te da stoga nisu ispunjene procesne pretpostavke da bi se o njemu moglo meritorno suditi. Očito je da u o ovom predmetu nije riječ o usporedivoj situaciji.

8. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje da su nedopušteni pljenidba i prijenos 6.682,86 EUR /50.352,03 kn/ u postupku izravne naplate pokrenute kod Financijske agencije 10. lipnja 2021. na temelju presude Općinskog suda u Belom Manastiru, poslovni broj P-559/2008 od 2. svibnja 2012. te zahtjev za povrat iznosa koji su prisilno naplaćeni tom nedopuštenom izravnom naplatom.

9. Na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne i onih koje je utvrdio pregledavanjem isprava, sud prvog stupnja je utvrdio sljedeće činjenično stanje:

- da je presudom Općinskog suda u Belom Manastiru, poslovni broj P-559/2008 od 2. svibnja 2012. naloženo tužitelju isplatiti tuženici naknadu neimovinske štete u iznosu od 22.000,00 kn sa zateznim kamatama od 10. listopada 2008. do isplate, naknadu imovinske štete u iznosu od 3.000,00 kn sa zateznim kamatama od 10. listopada 2008. do isplate, zateznu kamatu koja je na zakašnjelo plaćanje glavnice neimovinske štete od 110.000,00 kn tekla od 10. listopada 2008. do 27. listopada 2009. i naknadu troškova postupka koji tuženici (kao jednoj od četiri vjerovnika djeljive novčane tražbine naknade troškova postupka od 24.599,79 kn) pripadaju u iznosu od 6.149,94 kn

- da je ta presuda postala pravomoćna 9. listopada 2014., a ovršna 25. listopada 2014.

- da je rješenjem o osiguranju Općinskog suda u Belom Manastiru, poslovni broj Ovr- 1260/2013 od 23. prosinca 2023., na prijedlog predlagatelja osiguranja, odvjetnika BR, za osiguranje njegove novčane tražbine prema tuženici – protivnici osiguranja iz odvojene pravne stvari, privremenom mjerom zabranjeno tužitelju, kao dužniku tuženice – protivnice osiguranja iz presude Općinskog suda u Belom Manastiru, poslovni broj P-559/2008 od 2. svibnja 2012., da isplati protivnici osiguranja potraživanje navedeno u toj presudi te da je istom sudskom odlukom zabranjeno tuženici kao protivnici osiguranja da to potraživanje od tužitelja naplati i inače raspolaže njime

- da je navedeno osiguranje novčane tražbine vjerovnika BR obustavljeno 2. lipnja 2020. kada je ukinuta navedena privremena mjera zabrane tužitelju kao dužnikovom dužniku da isplati tražbinu iz navedene ovršne isprave i zabrane tuženici da primi to ispunjenje.

- da je tuženica (kao ovrhovoditeljica) 10. lipnja 2021. Financijskoj agenciji podnijela protiv tužitelja (kao ovršenika) zahtjev za izravnu naplatu tražbina određenih presudom Općinskog suda u Belom Manastiru, poslovni broj P-559/2008 od 2. svibnja 2012.

10. Na temelju tih utvrđenja prvostupanjski je sud ocijenio da je ostvaren žalbeni razlog iz članka 50. stavka 1. točke 11. OZ-a jer da je nastupila zastara tražbine kamata o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom. Pritom je ocijenio da zastara tražbina kamatama o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom nije zastala za vrijeme trajanja zabrane ispunjenja i primanja ispunjenja po toj ovršnoj ispravi. Zbog toga je uz primjenu članka 52. stavka 3. OZ-a na koju upućuje članak 210. stavak 2. OZ-a, točkom I. pobijane presude pljenidbu i prijenos iznosa od 6.682,86 EUR /50.352,03 kn/ na temelju te ovršne isprave proglasio nedopuštenim. Odluka iz točke II. izreke pobijane presude kojim je usvojen zahtjev za isplatu ne sadrži nikakve razloge kako u pogledu osnovanosti tako i u pogledu visine kondikcijskog zahtjeva.

11. Iz stanja spisa proizlazi:

- da je tuženica zahtjevu za izravnu naplatu priložila specifikaciju potraživanja na način da je na svoj zaštićeni račun zahtijevala iznos neplaćene glavnice neimovinske štete od 1.080,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 10. listopada 2008. do isplate, zakonsku zateznu kamatu zbog zakašnjelog plaćanja neimovinske štete od 20.920,00 kn koja je na taj iznos tekla od 10. listopada 2008. do 2. travnja 2020. i zateznu kamatu koja je na zakašnjelo plaćanje glavnice neimovinske štete od 110.000,00 kn tekla od 10. listopada 2008. do 27. listopada 2009.

- da su na zaštićeni račun tuženice otvoren kod HPB d.d. s računa tužitelja 10. kolovoza 2021. isplaćeni iznosi od 43.802,50 kn i 96,69 kn

- da je tuženica zahtjevu za izravnu naplatu priložila specifikaciju potraživanja na način da je na svoj tekući račun zahtijevala iznos neplaćene glavnice imovinske štete od 3.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 10. listopada 2008. do isplate

- da je na tekući račun tuženice otvoren kod HPB d.d. s računa tužitelja 10. kolovoza 2021. isplaćen iznosi 6.777,16 kn

- da je tuženica zahtjevu za izravnu naplatu priložila specifikaciju potraživanja na način da je na poslovni račun svog punomoćnika zahtijevala iznos neplaćenih troškova parničnog postupka od 6.149,94 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 2. svibnja 2012. do isplate i 1.000,00 kn na ime predujama troškova Financijske agencije za provedbu osnove za plaćanje

- da su na poslovni račun punomoćnika tuženice otvoren kod PBZ d.d. s računa tužitelja 10. kolovoza 2021. isplaćeni iznosi od 10.930,82 kn i 150,00 kn

- da je zaključkom Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Ovr- 1942/2021 od 8. srpnja 2021. upućen ovršenik da iz žalbenog razloga iz članka 50. stavka 1. točke 11. OZ-a u roku od 15 dana o dana dostave tog zaključka pokrene parnicu protiv ovrhovoditeljice radi proglašenja nedopuštenim pljenidbe i prijenosa u tom postupku izravne naplate.

12. Žalbeni se navodi u bitnome iscrpljuju u osporavanju pravnog shvaćanja suda prvog stupnja o tijeku i roku zastare zateznih kamata čiju je prisilnu naplatu tuženica ostvarila u postupku izravne naplate.

13. Tužena je u postupku izravne naplate koji je pokrenut 10. lipnja 2021., na temelju sudske odluke zahtijevala isplatu sljedećih kamata:

- zateznih kamata koje na iznos od 1.080,00 kn teku od 10. listopada 2008. do isplate

- zateznih kamata koje su na iznos od 20.920,00 kn tekle od 10. listopada 2008. do 2. travnja 2020.

- zateznih kamata koje su na iznos od 110.000,00 kn tekle od 10. listopada 2008. do 27. listopada 2009.

- zateznih kamata koje na iznos od 3.000,00 kn teku od 10. listopada 2008. do isplate

- zateznih kamata koje na iznos od 6.149,94 kn teku od 2. svibnja 2012. do isplate.

14. U skladu s člankom 215. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023., dalje: ZOO), zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. U skladu s člankom 216. ZOO-a zastara nastupa kad istekne posljednji dan zakonom određenog vremena. Zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze (članak 214. stavak 1. ZOO-a). Prema članku 237. ZOO-a zastara ne teče za vrijeme za koje vjerovniku nije bilo moguće zbog nesavladivih prepreka sudskim putem zahtijevati ispunjenje tražbine. Ako zastara nije mogla početi teći zbog nekog zakonskog uzroka, ona počinje teći kad taj uzrok prestane (članak 238. stavak 1. ZOO-a).

15. Među strankama nije sporno da je pravomoćnim rješenjem o osiguranju Općinskog suda u Belom Manastiru, poslovni broj Ovr-1260/2013-2 od 23. prosinca 2013. radi osiguranja novčane tražbine treće osobe prema tuženici, danom dostave tog rješenja i zabranjeno tužitelju (koji je tada poslovao pod tvrtkom Jadransko osiguranje d.d.) isplatiti tuženici iznose određene presudom Općinskog suda u Belom Manastiru, poslovni broj P-559/2008 od 2. svibnja 2012. uz istovremenu zabranu tuženici da to potraživanje naplati od tužitelja ili da inače raspolaže njime. Iz stanja spisa proizlazi da je to rješenje dostavljeno tuženiku 27. prosinca 2013.

16. Imajući na umu da je navedenom sudskom odlukom tuženici bilo zabranjeno primiti ispunjenje tražbine iz ovršne isprave, pogrešno je shvaćanje suda prvog stupnja da stupanje na snagu te zabrane nije za tuženicu predstavljalo nesavladivu prepreku sudskim putem zahtijevati ispunjenje tražbina određenih ovršnom ispravom u smislu članka 237. ZOO-a.

17. Zastara potraživanja određenih pravomoćnom sudskom odlukom u smislu članka 215. stavka 1. ZOO-a počinje teći protekom dobrovoljnog roka za ispunjenje odnosno od ovršnosti te sudske odluke. Imajući na umu da je presuda Općinskog suda u Belom Manastiru, poslovni broj P-559/2008 od 2. svibnja 2012. postala ovršna 25. listopada 2014., dok su nesavladive prepreke za sudsko ostvarivanje te tražbine nastupile još 27. prosinca 2013. (otkad su počeli učinci zabrane ispunjenja i primanja ispunjenja), zastara je počela teći kad je taj uzrok prestao. Iz stanja spisa proizlazi da su rješenjem Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj Pu Ovr-50/2020-9 od 2. lipnja 2020. ukinute zabrane ispunjenja i primanja ispunjenja potraživanja iz presude Općinskog suda u Belom Manastiru, poslovni broj P-559/2008 od 2. svibnja 2012. Zbog toga je zastara tražbina određenih ovršnom ispravom u skladu s člankom 238. stavkom 1. ZOO-a počela teći toga dana.

18. U skladu s člancima 29. stavkom 1. i 183. ZOO-a obveza na isplatu zateznih kamata posljedica je zakašnjenja dužnika. Među strankama nije sporno da je pravomoćnom sudskom odlukom o osiguranju tužitelju kao dužniku bilo zabranjeno od 27. prosinca 2013. do 2. lipnja 2020. ispuniti novčanu obvezu koju ima prema tuženici kao vjerovniku iz ovršne isprave - presude Općinskog suda u Belom Manastiru, poslovni broj P-559/2008 od 2. svibnja 2012. Nije sporno niti to da je ta zabrana tužitelju kao dužniku tuženice izrečena još prije ovršnosti navedene presude te da je trajala do 2. lipnja 2020. Iz toga slijedi da tuženik nije ispunio svoju obvezu u roku koji je ovršnom ispravom određen za ispunjenje jer mu je to pravomoćnom sudskom odlukom bilo zabranjeno do 2. lipnja 2020. Zbog toga što neispunjenje (do 2. lipnja 2020.) nije posljedica zakašnjenja, nego na pravu osnovane zabrane, tužitelj do 2. lipnja 2020. nije bio obveznik plaćanja zateznih kamata koje su dospjele nakon stupanja na snagu te zabrane do njezina prestanka. Naime, neprihvatljivi su navodi žaliteljice izneseni tijekom postupka i koje ponavlja u žalbi, o tome da se njezinom pravu na zastoj zastare ne može suprotstaviti pravo tužitelja na prestanak tijeka zateznih kamatama koje duguje. To shvaćanje tuženice u biti predstavlja zlouporabu zastoja zastare gdje, s jedne strane, tužena zbog nemogućnosti primanja ispunjenja ne trpi štetne pravne posljedice te nemogućnosti (jer joj ne teče zastara), a s druge strane, tužitelj koji bez svoje krivnje ne može ispuniti tražbinu, trpi zbog toga štetne posljedice tijeka zateznih kamata. To je shvaćanje žaliteljice protivno člancima 3., 4., 6. i 8. ZOO-a koji, s jedne strane, zabranjuju zlouprabu prava iz obveznog odnosa (na zastoj zastare) i prouzročenje štete i, s druge strane, određuju ravnopravnost sudionika u obveznom odnosu i nameću dužnost pridržavanja savjesnosti i poštenja. U tom je smislu pravilno shvaćanje prvostupanjskog suda da se dužniku ne može staviti na teret zakašnjenje koje podrazumijeva nastanak obveze plaćanja zateznih kamata, kada tražbinu ne ispuni u roku zbog zabrane koja onemogućuje ispunjenje iz razloga za koji on ne odgovara. Imajući na umu da je polaganje dugovane stvari kod suda ili za to zakonom ovlaštene osobe, u skladu sa zakonom prema pravnim učincima izjednačeno s ispunjenjem tražbine vjerovniku, a koje je ispunjenje tužitelju bilo zabranjeno, na (ne)postojanje tužiteljeve obveze na isplatu zateznih kamata ne utječu žalbeni navodi tuženice o tome da je tuženik unatoč zabrani ispunjenja, mogao ispuniti obvezu polaganjem novca u sudski ili javnobilježnički polog. Deponiranjem dugovane svote kod suda ili javnog bilježnika tuženik bi postupio protivno jasnoj zabrani izrečenoj sudskom odlukom.

18.1. Međutim, zatezne kamate čije je plaćanje tužitelju naloženo od 10. listopada 2008. nadalje određene su posebnim propisom (od dana podnošenja odštetnog zahtjeva) i nisu posljedica neispunjenja ovršne isprave u paricijskom roku, nego su posljedica neispunjenja odštetnog zahtjeva podnesenog prije podnošenja tužbe u skladu s posebnim zakonom. Zbog toga zabrana koja je izrečena tužitelju ne utječe na njegovu obvezu plaćanja zateznih kamata koje su u skladu s posebnim zakonom dospjele do dana stupanja na snagu te zabrane (27. prosinca 2013.). Drugim riječima, za zatezne kamate koje su u skladu s posebnim propisima dospjele do izricanja zabrane i koje nisu posljedica zabrane, tužitelj odgovara.

19. U skladu s člankom 233. stavkom 1. ZOO-a, sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom zastarijevaju za deset godina, pa i one za koja zakon inače predviđa kraći rok zastare. Prema članku 233. stavku 2. ZOO-a, sve povremene tražbine koje proistječu iz takvih odluka i dospijevaju ubuduće zastarijevaju u roku predviđenom za zastaru povremenih tražbina.

20. Prema članku 226. stavku 1. ZOO-a, tražbine povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima, pa bilo da se radi o sporednim povremenim tražbinama, kao što je tražbina kamata, bilo da se radi o takvim povremenim tražbinama u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je tražbina uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Taj se rok primjenjuje i za tražbine kamata koje također predstavljaju povremene tražbine, kao što proizlazi iz samog teksta odredbe članka 226. stavka 1. ZOO-a. Takvo je i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u, primjerice, II Rev-41/1999- 2 od 12. veljače 2003., Gzz 170/2002-2 od 26. ožujka 2002., Rev 87/2022-2 od 12. travnja 2022. i Rev 208/2021-2 od 17. siječnja 2024.

21. To znači da potraživanja zatezne kamate koje su zajedno s glavnicom utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom i koje dospijevaju ubuduće, u skladu s člankom 233. stavkom 2. ZOO-a zastarijevaju u trogodišnjem roku predviđenom za zastaru povremenih tražbina računajući od ovršnosti ovršnih isprava. To stoga što početak tijeka zastare iz članka 233. stavka 1. ZOO-a nije mijenjan odredbom stavka 2. tog članka. To je pravno shvaćanje izraženo u odlukama, primjerice, Rev 2453/2015-2 od 31. svibnja 2016. i Rev 87/2022-2 od 12. travnja 2022., a prihvaćeno je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 21. studenog 2019.

U odnosu na zatezne kamate koje su na iznos od 110.000,00 kn tekle od 10. listopada 2008. do 27. listopada 2009.

22. Iz ovršne isprave proizlazi da je tužitelju naloženo isplatiti tužiteljici zatezne kamate koje su na iznos od 110.000,00 kn tekle od 10. listopada 2008. do 27. listopada 2009. S obzirom na to da je riječ o potraživanju kamata utvrđenih pravomoćnom sudskom odlukom koje ne dospijevaju ubuduće, sud prvog stupnja je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je o zastari tog potraživanja odlučio uz primjenu članka 233. stavka 2. ZOO-a. Uz pravilnu primjenu desetogodišnjeg zastarnog roka iz članka 233. stavka 1. ZOO-a, očito je da je riječ o potraživanju u odnosu na koje u trenutku podnošenja zahtjeva za izravnu naplatu od 10. lipnja 2021. ni u kojem slučaju nije nastupila zastara. Zbog pogrešnog pravnog pristupa, prvostupanjski je sud propustio utvrditi koji se od iznosa uplaćenih na zaštićeni račun tuženice odnose na ovo potraživanje pa nema uvjeta da se odluke iz točke I. i II. izreke prvostupanjske presude preinače za potraživanje koje se odnosi na zatezne kamate koje su na iznos od 110.000,00 kn tekle od 10. listopada 2008. do 27. listopada 2009.

U odnosu na zatezne kamate koje na iznos troškova od 6.149,94 kn teku od 2. svibnja 2012. do isplate.

23. Iz ovršne isprave ne proizlazi da su tužiteljici pored naknade troškova parničnog postupka dosuđene zatezne kamate na te troškove. To znači da kamate na parnične troškove o kojima je riječ, nisu potraživanje određeno pravomoćnom sudom odlukom. Zbog toga je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je o zastari tih kamata odlučio uz primjenu članka 233. stavka 2. ZOO-a. Kada kamata, kao povremena tražbina, nije ovršnom ispravom izričito dosuđena, tada je ta tražbina samostalna tražbina (na koju ovrhovoditelj ima pravo na temelju odredbe članka 30. stavka 1. OZ-a) jer ona ne proistječe iz ovršne isprave nego iz navedene odredbe OZ- a pa kako dospijeva ubuduće, na zastaru takve tražbine kamate ne dolazi do primjene odredbe članka 233. stavka 2. ZOO-a. Budući da kamate predstavljaju povremene tražbine iz članka 226. stavka 1. ZOO-a, koja odredba predstavlja specijalnu odredbu u odnosu na opću odredbu iz članka 223. ZOO-a, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, zbog čega na takve tražbine treba primijeniti odredbu članka 226. stavka 1. i članka 227. stavaka. 1. i 2. ZOO-a (o zastarni prava). Takvo je i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci Rev 1635/2018-2 od 26. ožujka 2019.

23.1. Imajući na umu da su prema pravnom shvaćanju ovog suda izraženom u točkama 18. i 18.1. ovog obrazloženja kamate na troškove parničnog postupka tekle od 2. svibnja 2012. do 27. prosinca 2013. te od 2. lipnja 2020. do isplate, da je tužiteljica isplatu tih potraživanja mogla zahtijevati od 2. lipnja 2020. kada je u skladu s člankom 138. stavkom 1. ZOO-a (prvi puta) počeo teći trogodišnji zastarni rok, pogrešan je zaključak suda prvog stupnja da su zatezne kamate koje su na iznos parničnih troškova od 6.149,94 kn tekle od 2. svibnja 2012. do 27. prosinca 2013. i od 2. lipnja 2020. do isplate podnošenjem zahtjeva za izravnu naplatu 10. lipnja 2021. zastarjele s obzirom na to da je taj zahtjev podnesen unutar trogodišnjeg zastarnog roka za povremene tražbine propisan člankom 226. stavkom 1. ZOO-a koji je u skladu s člankom 138. stavkom 1. ZOO-a počeo teći tek 2. lipnja 2020. Iako ne iz razloga na koje se u obrazloženju pobijane odluke poziva prvostupanjski sud (nego iz razloga navedenih u točkama 18. i 18.1. ovog obrazloženja), pravilan je zaključak tog suda da su nedopušteni pljenidba i prijenos podneseni radi naplate zateznih kamata na troškove postupka za razdoblje od 28. prosinca 2013. do 1. lipnja 2020. S obzirom na to da je zbog pogrešnog pravnog pristupa sud prvog stupnja propustio utvrditi koji se od iznosa uplaćenih na poslovni račun punomoćnika tuženice odnose na ovo potraživanje, nema uvjeta da se odluke iz točke I. i II. izreke prvostupanjske presude preinače za potraživanje koje se odnosi na zatezne kamate koje su na iznos od 6.149,94 kn tekle od 2. svibnja 2012. do 27. prosinca 2013. te od 2. lipnja 2020. do isplate niti da se te odluke potvrde u odnosu na potraživanje koje se odnosi na zatezne kamate koje su na iznos od 6.149,94 kn tekle od 28. prosinca 2013. do 1. lipnja 2020. U odnosu na zatezne kamate koje su na iznose od 1.080,00 kn i 3.000,00 kn tekle od

10. listopada 2008. do isplate

24. Iz ovršne isprave proizlazi da su tužiteljici na glavnicu neimovinske štete od 22.000,00 kn i na glavnicu imovinske štete od 3.000,00 kn dosuđene zatezne kamate od 10. listopada 2008. do isplate. Zbog toga su neosnovani žalbeni navodi kojima tuženica tvrdi da se na te zatezne kamate ima primijeniti desetogodišnji zastarni rok iz članka 233. stavka 1. ZOO-a, jer je očito riječ o kamatama koje su zajedno s glavnicom utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom i dospijevaju ubuduće. Zbog toga se ima primijeniti trogodišnji zastarni rok koji je, iako u pravilu teče od ovršnosti sudske odluke, zbog ranijih nesavladivih prepreka za traženje sudskog ispunjenja u skladu s člancima 137. i 138. stavka 1. ZOO-a u okolnostima ovog predmeta počeo teći 2. lipnja 2020. Pritom tuženik na neplaćenu glavnicu naknade neimovinske štete od 1.080,00 kn i neplaćenu glavnicu imovinske štete od 3.000,00 kn duguje zatezne kamate od 10. listopada 2008. (čiji nastanak i tijek nisu u vezi sa zabranom ispunjenja od 27. prosinca 2013.) do 27. prosinca 2013. i od 2. lipnja 2020. do isplate. Kako je zahtjev za izravnu naplatu tih potraživanja podnesen 10. lipnja 2021., unutar trogodišnjeg zastarnog roka koji je počeo teći 2. lipnja 2020., pogrešan je zaključak suda pravog stupnja da su zatezne kamate koje su na iznose od 1.080,00 kn i od 3.000,00 kn tekle od 10. listopada 2008. do 27. prosinca 2013. i od 2. lipnja 2020. do isplate, zastarjele u trenutku podnošenja zahtjeva za izravnu naplatu. S obzirom na to da pravnu nemogućnost ispunjenja tih tražbina u razdoblju od 28. prosinca 2013. do 1. lipnja 2020. tuženik nije skrivio, izravna naplata zateznih kamata koje su na iznose od 1.080,00 kn i 3.000,00 kn tekle od 28. prosinca 2013. do 1. lipnja 2020. je nedopuštena. Zbog pogrešnog pravnog pristupa sud prvog stupnja je propustio utvrditi koji se od iznosa uplaćenih na zaštićeni račun tuženice odnose na potraživanje zateznih kamata koje su na iznos od 1.080,00 kn tekle od 10. listopada 2008. do 27. prosinca 2013. i od 2. lipnja 2020. do isplate niti koliko se od iznosa uplaćenog na tekući račun tuženice odnosi na potraživanje zateznih kamata koje su na iznos od 3.000,00 kn tekle od 10. listopada 2008. do 27. prosinca 2013. i od 2. lipnja 2020. do isplate pa nema uvjeta da se točke I. i II. izreke prvostupanjske presude preinače za to potraživanje kamata niti da se te odluke potvrde u odnosu na potraživanje koje se odnosi na zatezne kamate koje su na iznose od 1.080,00 kn i 3.000,00 kn tekle od 28. prosinca 2013. do 1. lipnja 2020.

U odnosu na zatezne kamate koje su na iznos od 20.920,00 kn tekle od 10. listopada 2008. do 2. travnja 2020.

25. Iz specifikacije zahtjeva za isplatu proizlazi da u odnosu na potraživanje iz ovršne isprava na isplatu iznosa od 22.000,00 kn zajedno sa zateznim kamatama od 10. listopada 2008., tuženica (osim za isplatu neisplaćene glavnice od 1.080,00 kn o čemu je bilo riječi u prethodnoj točci ovog obrazloženja) zahtijeva prisilnu naplatu zateznih kamata koje su na zakašnjelo plaćanje glavnice od 20.920,00 kn tekle od 10. listopada 2008. do 2. travnja 2020. Prema pravnom shvaćanju ovog suda tuženik je glavnicu naknade štete od 20.920,00 kn dugovao zatezne kamate od 10. listopada 2008. (čiji nastanak i tijek nisu u vezi sa zabranom ispunjenja od 27. prosinca 2013.) do 27. prosinca 2013. i od 2. lipnja 2020. do isplate. Međutim, s obzirom na to da je tuženica zateznu kamatu na zakašnjelo plaćanje glavnice od 20.920,00 kn u izravnoj naplati zahtijevala (samo) do 2. travnja 2020., proizlazi da joj tuženik na zakašnjelo plaćanje glavnice duguje zatezne kamate koje su na taj iznos tekle od 10. listopada 2008. do 27. prosinca 2013. Kako je zahtjev za izravnu naplatu tih potraživanja podnesen 10. lipnja 2021., unutar trogodišnjeg zastarnog roka koji je počeo teći 2. lipnja 2020., pogrešan je zaključak suda prvog stupnja da su zatezne kamate koje su na iznos od 20.920,00 kn tekle od 10. listopada 2008. do 27. prosinca 2013. zastarjele u trenutku podnošenja zahtjeva za izravnu naplatu. S obzirom na to da pravnu nemogućnost ispunjenja te tražbine u razdoblju od 28. prosinca 2013. do 1. lipnja 2020., tuženik nije skrivio, izravna naplata zateznih kamata koja su na iznos od 20.920,00 kn tekle od 28. prosinca 2013. do 1. travnja 2020. je nedopuštena. Zbog pogrešnog pravnog pristupa sud prvog stupnja je propustio utvrditi koji se od iznosa uplaćenih na zaštićeni račun tuženice odnose na potraživanje zateznih kamata koje su na iznos od 20.9120,00 kn tekle od 10. listopada 2008. do 27. prosinca 2013. pa nema uvjeta da se točke I. i II. izreke prvostupanjske presude preinače za potraživanje koje se odnosi na zatezne kamate koje su na iznos od 20.920,00 kn tekle od 10. listopada 2008. do 27. prosinca 2013. niti da se te odluke potvrde u odnosu na potraživanje koje se odnosi na zatezne kamate koje su na iznos od 20.920,00 kn tekle od 28. prosinca 2013. do 1. travnja 2020.

26. S obzirom na to da za odluku o tužbenim zahtjevima nisu utvrđene sve odlučne činjenice, osnovan je žalbeni razlog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a kako je radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja potrebno održati novu glavnu raspravu pred prvostupanjskim sudom, uz primjenu članka 370. ZPP-a ukinuta je prvostupanjska presuda i predmet je vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

27. Odluka o ostavljanju odluke o troškovima žalbenog postupka za konačnu odluku o troškovima temelji se na članku 166. stavku 3. ZPP-a.

28. U ponovljenom će postupku sud prvog stupnja održati novu glavnu raspravu na kojoj će izvesti dokaze koje je predložio tužitelj, u prvom redu financijskim vještačenjem. Prilikom rukovođenja tim dokazom razmotrit će propise, sudsku praksu i shvaćanja drugostupanjskog suda o primjeni materijalnog prava navedene i izražene u ovom obrazloženju. U tom će smislu, imajući na umu da se tužbenim zahtjevima traži proglašenje nedopuštenim pljenidbe i prijenosa točno određenog iznosa novca kao i isplata to iznosa, utvrditi točnu visinu pojedinih tražbina kamata u odnosu na koje je ostvaren žalbeni razlog iz članka 50. stavka 1. točke 11. OZ-a i onih u odnosu na koje taj žalbeni razlog nije osnovan rukovodeći se isplatama koje su u postupku izravne naplate izvršene na zaštićeni račun tuženice, na njezin tekući račun i na poslovni račun njezinog punomoćnika (list 141 spisa predmeta). Sud prvog stupnja će u ponovljenom postupku ujedno odlučiti o svim troškovima postupka.

U Varaždinu 17. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer