1

 

Poslovni broj: 17 Gž R-716/2023-2

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj: 17 Gž R-716/2023-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, Roberta Jambora, člana vijeća i suca izvjestitelja i Mirele Mijoč Kramar, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. S. iz P. L., OIB: …, zastupane po punomoćniku K. L., odvjetniku u Š., protiv tuženika H. p. b. d.d., Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnici S. M. G., odvjetnici u Odvjetničkom društvu M.-G. & p. j.t.d., Z., radi utvrđenja otkaza nedopuštenim, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj Pr-70/2022-23 od 1. ožujka 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 12. rujna 2023.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se žalba tužiteljice kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj Pr-70/2022-23 od 1. ožujka 2023. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke, te u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke u dijelu u kojem je tužiteljici naloženo da tuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 497,71 eura / 3.750,00 kuna[1] sa zateznim kamatama tekućim od 1. ožujka 2023. do isplate.

 

II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj Pr-70/2022-23 od 1. ožujka 2023. u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke u dijelu u kojem je tužiteljici naloženo da tuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka preko dosuđenog iznosa od 497,71 eura / 3.750,00 kuna do iznosa od 2.239,65 eura / 16.874,64 kuna (za iznos od 1.741,94 eura / 13.124,64 kuna) sa zateznim kamatama tekućim od 1. ožujka 2023. do isplate, te se u tom dijelu sudi :

 

Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka za daljnji iznos od 1.741,94 eura / 13.124,64 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 1. ožujka 2023. do isplate.

 

III. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 149,31 eura / 1.125,00 kuna.

 

 

Obrazloženje

 

1.          Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice za poništenjem Odluke tuženika o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 4. veljače 2019. i utvrđenjem da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao, tužbeni zahtjev tužiteljice za vraćanjem na posao, te tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatom izgubljene zarade za razdoblje od dana nezakonitog prestanka radnog odnosa do vraćanja na posao sa pripadajućim zakonskim kamatama. Također, odbijen je i zahtjev tužiteljice za naknadom troškova parničnog postupka (točka I. izreke). Tužiteljici je naloženo i da tuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.239,65 eura / 16.874,64 kuna sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate (točka II. izreke).

 

2.          Protiv presude žalbu je podnijela tužiteljica iz svih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti i tužbeni zahtjev prihvatiti, odnosno podredno, istu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

3.          Tuženik je podnio odgovor na žalbu u kojem predlaže da se žalba tužiteljice odbije kao neosnovana.

 

4.          Žalba je djelomično osnovana.

 

5.          Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP. Suprotno žalbenim navodima tužiteljice, pobijana presuda o odlučnim činjenicama sadrži jasne, dostatne i neproturječne razloge, te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Stoga nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koji u žalbi ističe tužiteljica.

 

6.          Nadalje, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

 

7.          Sud prvog stupnja je tako u prvostupanjskom postupku u bitnome utvrdio:

              - da je tužiteljica bila zaposlena kod prednika tuženika J. b. d.d. na radnom mjestu Šalterski službenik temeljem Ugovora o radu s početkom primjene 1. prosinca 2016.,

              - da je prednica tuženika J. b. d.d. prestala postojati 1. travnja 2019 uslijed pripajanja tog društva tuženiku,

              - da je Odlukom o poslovno uvjetovanom otkazu od 4. veljače 2019. prednica tuženika tužiteljici otkazao ugovor o radu  zbog gospodarskih i organizacijskih razloga,

              - da je prednica tuženika tužiteljici otkazala ugovor o radu iz razloga što je zbog ostvarivanja gubitaka u poslovanju, smanjenja troškova i drugačije organizacije rada, odlučila smanjiti broj izvršitelja na radnom mjestu tužiteljice,

              - da je prednica tuženika proveo postupak savjetovanja sa sindikalnim povjerenikom u funkciji radničkog vijeća,

              - da je tužiteljica protiv Odluke o otkazu podnijela zahtjev za zaštitu prava na koji tuženik nije odgovorio,

              - da je tužba tužiteljice pravodobno podnesena.

 

8.          Tijekom prvostupanjskog, a i sada žalbenog postupka, sporno je da li je tuženik prilikom otkazivanja tužiteljičinog ugovora o radu poštovao socijalne kriterije iz čl. 115. st. 2. Zakona o radu ("Narodne novine", br. 93/14, 127/17 - dalje: ZR). Naime, odredbom čl. 115. st. 2. ZR propisano je da pri odlučivanju o poslovno uvjetovanom otkazu, poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika.

 

9.          U odnosu na poštovanje socijalnih kriterija sud prvog stupnja je utvrdio da je tuženik prilikom otkazivanja vodio računa o stažu i starosti tužiteljice, kao i obvezama uzdržavanja, te da je kod tužiteljice kao i kod drugih radnika uzeo u obzir  i dodatne kriterije kao što su stručnost, odgovornost, kolegijalnost i zalaganje u radu u koju svrhu je proveo i bodovanje radnika. Analizirajući postupanje tuženika u konkretnom slučaju kao i provedeno bodovanje sud prvog stupnja je ocijenio da je tuženik prilikom otkazivanja tužiteljičinog ugovora o radu uzeo u obzir kriterije iz čl. 115. st. 2. ZR te je tužbeni zahtjev tužiteljice odbio.

 

10.      Utvrđenja i zaključke suda prvog stupnja kao pravilna prihvaća i ovaj sud. Tužiteljica žalbenim navodima osporava utvrđenje suda prvog stupnja da je prilikom otkazivanja poštovana odredba čl. 115. st. 2. ZR, te ističe da je tuženik bodovanje tužiteljice proveo paušalno s ciljem izbjegavanja zakonske obveze kome će od radnika biti otkazan ugovor o radu. Međutim, takve žalbene navode ovaj sud ocjenjuje neosnovanima.

 

11.      U odnosu na poštovanje socijalnih kriterija iz odredbe čl. 115. st. 2. ZR potrebno je navesti da u slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu, ako je ugovor otkazao poslodavac, teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu je na poslodavcu (čl. 135. st. 3. ZR), dok je teret dokazivanja postupanja poslodavca suprotno odredbi čl. 115. st. 2. ZR na radniku (identično pravno shvaćanje zauzeto je i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-605/16 od 5. rujna 2017., Revr-1095/15-2 od 8. lipnja 2016., Revr-162/2018 od 14. studenog 2018. - Izbor odluka 1/2018-54). Dakle, na tužiteljici je bio teret dokaza u postupku dokaže da tuženik kao poslodavac prilikom otkazivanja nije poštovao kriterije iz odredbe čl. 115. st. 2. ZR.

 

12.      Međutim, i prema ocjeni ovog suda, tužiteljica u postupku nije dokazala da tuženik prilikom otkazivanja nije uzeo u obzir kriterije iz čl. 115. st. 2. ZR. Naime, kako pravilno utvrđuje sud prvog stupnja, tuženik je prilikom donošenja odluke o otkazu, osim kriterija iz čl. 115. st. 2. ZR, uzeo u obzir i dodatne kriterije, te proveo ocjenjivanje (bodovanje) svih tih kriterija. Tužiteljica u žalbi tvrdi i da je ocjenjivanje provedeno paušalno s očitim ciljem da se tužiteljici otkaže ugovor o radu. Međutim, u odnosu na postupak ocjenjivanja radnika potrebno je navesti da je postupak ocjenjivanja uvijek subjektivan i ocjena predstavlja subjektivan stav onoga koji ocjenjuje, a samo ocjenjivanje predstavlja autonomno pravo poslodavca zbog čega postupak ocjenjivanja i ne mora biti posebno propisan (u tom smislu i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-951/2017 od 12. svibnja 2021. i Revr-1410/15-2 od 15. lipnja 2016.) U konkretnom slučaju, ocjenjivanje tužiteljice provedeno je od strane nadređene osobe koja je imala saznanja o tužiteljičinom radu prema modelu ocjenjivanja koji je primjenjivan za sve radnike i koji nije protivan odredbi čl. 115. st. 2. ZR. U postupku nije utvrđeno, a niti je tužiteljica to dokazala, da tuženik prilikom ocjenjivanja nije postupao u skladu s propisanim modelom i postupkom ocjenjivanja, tako da žalbeni navodi tužiteljice kojima osporava provedeno ocjenjivanje nisu osnovani.

 

13.      Tužiteljica u žalbi ističe i da se tuženik u odluci samo formalno naveo da je poštovao kriterije iz čl. 115. st. 2. ZR bez da je iste konkretno naznačio, analizirao i primijenio. Međutim, tuženik je u odluci naveo da je prilikom otkazivanja uzeo u obzir kriterije iz čl. 115. st. 2. ZR kao i dodatne kriterije koji su rezultat procjene kompetencija radnika kao i ostvarivanje uvjeta za mirovinu, te da je uzimajući o u obzir sve kriterije utvrdio da je tužiteljica ostvarila manji broj bodova u odnosu na ostale radnike na istom radnom mjestu. Tuženik je dakle u odluci jasno naveo da je prilikom otkazivanja uzeo u obzir socijalne kriterije iz čl. 115.st. 2. ZR jednako kao i one dodatne, koje je tijekom prvostupanjskog postupka i dodatno obrazložio, tako da predmetni žalbeni navod tužiteljice ne mogu utjecati na dopuštenost sporne odluke o otkazu (u tom smislu i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-1133/14 od 4. studenoga 2014. i Revr-203/05 od 19. srpnja 2005.).

 

14.      Tužiteljica u žalbi navodi i da joj prilikom bodovanja kriterija koje je uzimao u obzir nije cijenio njezine obveze uzdržavanja koje je, prema stavu i žalbenim navodima tužiteljice, tuženik trebao utvrditi uvidom u poreznu karticu. Međutim, niti ti žalbeni navodi ne mogu utjecati na pravilnost i zakonitost pobijane odluke. Naime, prije otkazivanja tuženik je dopisom upućenim elektroničkom poštom pozvao radnike, pa tako i tužiteljicu, da mu dostave podatke o uzdržavanim osobama u svrhu provođenja postupka otkazivanja. Međutim, tužiteljica po navedenom dopisu nije postupila, već je u svom iskazu navela, ne osporavajući pritom da isti nije primila, da na šalteru nije imala mogućost i vremena baviti se emailovima, te da se iz evidencija (ne navodeći pritom kojih) moglo vidjeti da ima dvoje uzdržavane djece. U takvim okolnostima konkretnog slučaja, kada tužiteljica nije postupila po dopisu tuženika za dostavom podataka o obvezama uzdržavanja, a niti je eventualno predložila tuženiku da obveze uzdržavanja utvrdi na drugačiji način (primjerice, uvidom u evidencije), pravilno je tuženik postupio kada je prilikom bodovanja utvrdio da tužiteljica nema obveza uzdržavanja. Uz navedeno, potrebno je i navesti da tužiteljica u postupku i nije dokazala da su u poreznim karticama evidentirane njezine obveze uzdržavanja punoljetnih kćeri, a niti je iste dostavila u spis ili zatražila da se porezne kartice pribave, tako da predmetni navodi ne utječu na pravilnost pobijane odluke.

 

15.      Sud prvog stupnja je dakle, u prvostupanjskom postupku pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje tako da nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP. Na takvo pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja je odlučujući o glavnoj stvari pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 115. st. 1. i 2. ZR kada je tužbeni zahtjev tužiteljice odbio. Nije stoga ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP kojeg u žalbi također ističe tužiteljica.

 

16.      Slijedom iznijetih razloga, u odnosu na glavnu stvar, valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP žalbu tužiteljice odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod točkom I izreke.

 

17.      Međutim, iako je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo u odnosu na glavnu stvar, isto je djelomično pogrešno primijenio odlučujući o troškovima parničnog postupka. Naime, iako je tužiteljica tužbenim zahtjevom zahtijevala i isplatu izgubljene zarade za razdoblje od dana prestanka radnog odnosa do vraćanja na rad, tužiteljica do okončanja prvostupanjskog postupka nije naznačila novčani iznos koji u postupku potražuje. U takvim okolnostima konkretnog slučaja, kada tužiteljica nije tijekom postupka naznačila određeni novčani iznos koji potražuje u postupku s osnove izgubljene zarade, spor tužiteljice i tuženika predstavlja (neprocjenjivi) spor iz radnih odnosa iz Tbr. 7.2. al. 6 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 - dalje: OT). Stoga je tuženiku, temeljem Tbr. 7.2. al. 6. i Tbr. 50. OT, valjalo dosuditi trošak s osnove jednokratne nagrade za zastupanje u iznosu od 3.000,00 kn, što uvećano za porez na dodanu vrijednost od 25 % u iznosu od 750,00 kn, sveukupno iznosi  497,71 eura / 3.750,00 kuna.

 

18.      Troškovi tuženika iznose dakle, 497,71 eura / 3.750,00 kuna, a ne 2.239,65 eura / 16.874,64 kuna kako je to utvrdio sud prvog stupnja, pa je odluka suda o troškovima postupka pravilna u dijelu u kojem je tužiteljici temeljem čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP naloženo da tuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 497,71 eura / 3.750,00 kuna. Stoga je u tom dijelu temeljem čl. 368. st. 1. ZPP valjalo odbiti žalbu tužiteljice kao djelomično neosnovanu i pobijanu presudu u tom dijelu odluke o troškovima potvrditi.

 

19.      S druge strane, temeljem čl. 373. toč. 3. ZPP, valjalo je preinačiti presudu u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka preko dosuđenog iznosa od 497,71 eura / 3.750,00 kuna do iznosa od 2.239,65 eura / 16.874,64 kuna (za iznos od 1.741,94 eura / 13.124,64 kuna), te u tom dijelu zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka odbiti.

 

20.      Tužiteljici nisu dosuđeni troškovi nastali izjavljivanjem pravnog lijeka jer je tužiteljica sa žalbom uspjela samo djelomično u odnosu na odluku o troškovima parničnog postupka čime je sa žalbom uspjela samo o razmjerno neznatnom dijelu (čl. 154. st. 5. ZPP u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP).

 

21.      Izreka ove presude u dijelu kojem se ista odnosi na dvojno iskazivanje vrijednosti novčanih obveza temelji se na odredbi čl. 48. st. 1. i 2. u svezi s čl. 43. st. 1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", br. 57/22, 88/22) i fiksnom tečaju konverzije prema kojem 1 euro iznosi 7,53450 kuna.

 

22.      Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

 

 

U Zagrebu, 12. rujna 2023.

 

 

              Predsjednica vijeća:

                                                     Vesna Žulj, v.r.