REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Tome Skalice 2, Slavonski Brod

Poslovni broj: Gž-774/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Irene Dikanović-Terzić, predsjednice vijeća, Mirjane Šebalj Meglajec, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Lidije Klašnja-Petrović, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, A. Mihanovića 3, Zagreb, OIB: 84397956623, zastupan po punomoćnici po zaposlenju PR, dipl.iur., protiv tuženika CROATIA osiguranja d.d., Zagreb, Ulica Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, zastupan po generalnoj punomoćnici FR, dipl. iur., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu, od 30. lipnja 2025., poslovni broj: P-1577/2023-10, u sjednici vijeća održanoj 17. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

Žalba tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, odbija se kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, od 30. lipnja 2025., poslovni broj: P- 1577/2023-10.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda odlučeno je:

„ Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju u korist Državnog proračuna RH, iznos od 4.319,59 eura / 32.545,95 kn s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od podnošenja tužbe do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnje banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te nadoknaditi parnične troškove, sve u roku petnaest dana.“

2. Protiv prvostupanjske presude tužitelj je pravovremeno podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

2.1. U žalbi navodi da je pobijana presuda nejasna, kontradiktorna i da se ne temelji ni na članku 161. Zakona o mirovinskom osiguranju, ni na članku 27. stavka 1. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, te da sud samovoljno obrazlaže visinu štete. Osporava stav prvostupanjskog suda vezan za teret dokaza i uz to vezano mišljenje da je na okolnost visine potraživanja tužitelj trebao predložiti provođenje dokaza financijskim vještačenjem, ističući da nije jasno niti što bi to trebalo predstavljati navodnu razliku niti na kojem bi se zakonu temeljio izračun, te da ukoliko tuženik pobija visinu štete da je teret dokaza na tuženiku, pri čemu se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-4176/2019 od 10. listopada 2023. Smatra da iz odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, na koje se poziva prvostupanjski sud, proizlazi da se primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete kao kasniji zakon (nekad ZOMO, nekad ZOOP), a nikako uvijek Zakon o obveznim osiguranjima u prometu. Napose ističe da se Zakon o mirovinskom osiguranju primjenjuje kao lex specialis, a Zakon o obveznim osiguranjima u prometu kao lex generalis.

2.2. Slijedom navedenog predlaže da drugostupanjski sud uvaži žalbu te da preinači pobijanu presudu u njegovu korist, podredno da je ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Trošak ne traži.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka prema članku 365. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22,114/22; - dalje: ZPP), ovaj sud je utvrdio da u postupku nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu članka 8. ZPP-a. Na utvrđeno činjenično stanje, prvostupanjski sud pravilno je primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev.

6. U prvostupanjskom postupku kao nesporno je utvrđeno:

- da je za nastali štetni događaj-prometnu nezgodu koja se dogodila 9. listopada 2015. odgovoran osiguranik tuženika ER vozač motornog vozila reg. oznake [registarska oznaka], a u kojoj je osiguranica tužitelja MR zadobila tjelesne ozljede,

- da je rješenjem tužitelja broj: 84630 od 27. studenog 2018., osiguranici tužitelja MR, priznato pravo na invalidsku mirovinu, sa početkom isplate od 12. siječnja 2019., i to zbog bolesti 50% i zbog ozljede na radu 50% kao posljedice štetnog događaja uslijed kojega joj je nastao djelomični gubitak radne sposobnosti,

- da je tužitelj u razdoblju od 1. ožujka 2020. do 31. ožujka 2023., isplatio svojoj osiguranici invalidsku mirovinu u ukupnom iznosu od 8.639,18 eura (65.091,90 kn), od čega 50% s osnova ozljede na radu (prometne nezgode) u iznosu od 4.319,59 eura (32.545,95 kn), pa od tuženika na ime naknade štete potražuje iznos od 4.319,59 eura.

6.1. Sporan je osnov i visina tužbenog zahtjeva, te je li se u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21, 119/22; - dalje ZOMO) ili odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14; - dalje: ZOOP).

7. Prvostupanjski sud odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev uz obrazloženje da su za pravni odnos parničnih stranaka mjerodavne odredbe ZOOP-a, a ne odredbe ZOMO- a, pri čemu se poziva i na pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Navodi i da tužitelj nije predložio financijsko vještačenje na okolnosti iz članka 27. ZOOP-a pa primjenom pravila o teretu dokazivanja iz članka 221.a ZPP-a, utvrđuje da tužitelj nije dokazao visinu tužbenog zahtjeva.

8. Suprotno žalbenim navodima pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

9. Naime, u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-x 388/2018 od 25. kolovoza 2020. zauzeto je pravno shvaćanje prema kojem je za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine, mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja (prometne nezgode), a istovjetno pravno shvaćanje zauzeto je i u kasnijim odlukama Vrhovnog suda (Rev-5292/2019-2 od 16. lipnja 2020., Rev-206/2022-2 od 23. ožujka 2022., Rev- 12/2022 od 12. siječnja 2022., te Rev-444/2023 od 20. rujna 2023).

10. Odredbom članka 27. ZOOP-a propisano je:

„(1) Društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. (2) Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. (3) Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

(4) Odredbe stavka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja. (5) Obvezu iz stavka 1. ovoga članka prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja, društvo za osiguranje dužno je izvršiti u skladu s odredbama zakona koji uređuje obvezno zdravstveno osiguranje.“

11. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-174/2022-3 od 6. srpnja 2022. navedeno je: "Prema ocjeni ovog suda, a sukladno jasnom izričaju odredbe članka 27. stavka 1. ZOOP društvo za osiguranje (ovdje tuženik) obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, što znači svaku stvarnu štetu koju ti zavodi trpe bez obzira o kojem se osiguranju radi, ako se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetim u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika (stvarnog štetnika). No, kada je riječ o izdacima učinjenim na ime invalidske mirovine, kako je to određeno stavkom 2. i 3. članka 27. ZOOP obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa mirovine koji se isplaćuju i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji je odgovoran tuženik na ime osiguranja stvarnog štetnika, a koje odlučne činjenice sud drugog stupnja prilikom donošenja odluke nije uzeo u obzir, te je stoga trebalo odlučiti kao pod I izreke, a temeljem čl. 395. st. 2. ZPP.“

11.1. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-954/2022-2 od 25. siječnja 2023. navedeno je: "Iz citirane zakonske odredbe proizlazi da u slučaju kad se radi o izdacima učinjenim s osnova invalidske mirovine, kako što je propisano u čl. 27. st. 2. i 3. ZOOP, obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa mirovine koji se isplaćuje osiguraniku tužitelja na temelju rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i iznosa koji bi s tog osnova bili isplaćeni kad bi razlog priznavanja prava na invalidsku mirovinu bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj od 12. lipnja 2008., za koji je isključivo odgovoran osiguranik tuženik."

12. Slijedom navedenoga suprotno žalbenim navodima, obvezu tuženika treba prosuđivati prema članku 27. ZOOP-a, koji regulira konkretan ugovor o osiguranju pa je materijalno pravo u ovom predmetu pravilno primijenjeno. Obveza tuženika postoji samo onda ako bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku HZMO-a bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog ozljede na radu, te je u svakom pojedinom slučaju potrebno utvrditi postoji li razlika između mirovine utvrđene rješenjem HZMO-a i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu i zavisno od toga odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja. Tuženik kao osiguravatelj motornog vozila štetnika ne nalazi se u istom pravnom statusu kao i sam vozač - štetnik. Obveza tuženika regulirana je odredbama ZOOP-a na temelju kojeg je zaključen ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti, a osiguravajuća društva nisu štetnici, nego temeljem zaključenog ugovora o osiguranju sa vlasnikom motornog vozila, imaju obvezu naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe, odnosno štetnika i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju od automobilske odgovornosti. Stoga, ovaj drugostupanjski sud prihvaća zaključke prvostupanjskog suda, te ističe da pozivanje tužitelja na suprotnu sudsku praksu nije relevantno.

13. Pravilno je prvostupanjski sud odluku donio i primjenom odredbe članka 221.a ZPP-a jer je teret dokaza činjenice o postojanju razlike između iznosa mirovine koja se isplaćuje osiguraniku tužitelja na temelju rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i iznosa koji bi mu bili isplaćeni kad bi razlog priznavanja prava na invalidsku mirovinu bila ozljeda na radu, na tužitelju sukladno odredbi članka 219. stavka 1. ZPP- a, postojanje te razlike tužitelj tijekom postupka nije dokazao.

14. Slijedom navedenog žalba tužitelja odbijena je kao neosnovana te je prvostupanjska presuda potvrđena na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a.

Slavonski Brod, 17. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Irena Dikanović-Terzić