REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: III Kr-115/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u Vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa kao predsjednika Vijeća te dr. sc. Branka Brkića, dr. sc. Marina Mrčele, izv. prof., Melite Božičević-Grbić i Žarka Dundovića kao članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog LE, zbog kaznenog djela iz članka 120. stavka 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 53/91., 39/92., 91/92., 31/93. - pročišćeni tekst, 35/93. - ispravak, 108/95., 16/96. - pročišćeni tekst i 28/96.; dalje: OKZ RH), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, koju čine presuda Županijskog suda u Osijeku od 13. veljače 2024. broj K-Rz-1/2023-47 i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 11. prosinca 2024. broj I Kž-rz-23/2024-11, u sjednici održanoj 17. rujna 2025.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenog LE za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.
Obrazloženje
1. Pravomoćnom presudom koju čine presuda Županijskog suda u Osijeku od 13. veljače 2024. broj K-Rz-1/2023-47 i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 11. prosinca 2024. broj I Kž-rz-23/2024-11 LE proglašen je krivim zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članak 120. stavku 1. OKZ RH te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju petnaest godina, u koju kaznu mu je uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 28. prosinca 2022. godine pa nadalje.
2. Protiv te presude osuđeni LE, po branitelju Tomislavu Flakoviću, odvjetniku u Osijeku, podnio je zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude (dalje: zahtjev) s prijedlogom da se pravomoćna presuda preinači na način da se podnositelja oslobodi od optužbe ili da se ista ukine i predmet vrati nadležnom sudu na ponovno odlučivanje.
2.1. Osuđenik je u zakonskom roka za podnošenje zahtjeva dostavio dopunu zahtjeva prilažući pritom kao dokaz presliku dijelova Knjige nestalih osoba na području Republike Hrvatske.
3. Po zaprimanju zahtjeva prvostupanjski sud, sukladno odredbi članka 518. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11.
- pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22., 36/24. i 72/25.; dalje: ZKP), dostavio je zahtjev Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske koji se na isti očitovao podneskom broj Ksm-DO-79/2025-2 od 2. lipnja 2025., a koje očitovanje je dostavljeno osuđeniku i njegovom branitelju.
4. Zahtjev nije osnovan.
5. Podnositelj tvrdi da je pobijanom pravomoćnom presudom na njegovu štetu došlo do povrede kaznenog zakona iz članka 469. točke 4. ZKP-a jer da je u odnosu na kazneno djelo za koje je osuđen primijenjen zakon koji se ne može primijeniti, da u vrijeme počinjenja djela OKZ RH nije bio na snazi, da OKZ RH nije blaži zakon od KZ SFRJ te da je drugostupanjski sud potpuno nerazumljivo i nejasno izveo zaključak da je u konkretnoj situaciji za počinitelja povoljniji OKZ RH.
5.1. Tvrdi da pročišćeni tekst OKZ RH zapravo formalno nikada nije stupio na pravnu snagu jer je riječ o pročišćenom zakonu, a ne o tekstu zakona koji je donijet u propisanoj zakonodavnoj proceduri. Prema mišljenju osuđenika, „...budući nije sporno da je tzv. Božićnim ustavom iz prosinca 1990. g. u Republici Hrvatskoj ukinuta smrtna kazna, onda je očigledno da je i najviša zapriječena kazna po tom zakonu povoljnija od OKZ RH, jer ukidanjem smrtne kazne, kao najviša propisana kazna zatvora ostala je kazna od 15 godina, kako je to propisivao čl. 38. Krivičnog zakona SFRJ, koji se do preuzimanja 8.10.1991. g., primjenjivao izravno, a nakon toga kao preuzeti republički zakon pod nazivom Krivični zakon Republike Hrvatske“.
6. Međutim, suprotno podnositelju, pitanje pravnog kontinuiteta između odgovarajućih zakonskih odredbi koje se odnose na kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i pitanje koji je zakon blaži za počinitelje tog djela, koje je izvršeno za vrijeme važenja bivšeg Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, a prije preuzimanja tog zakona kao zakona Republike Hrvatske, na temelju članka 1. Zakona o preuzimanju Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije („Narodne novine“ broj 53/1991. koji je stupio na snagu 8. listopada 1991.), odavno je razriješeno kroz dugogodišnju praksu ovog Suda, prema kojoj je OKZ RH u odnosu na navedeno kazneno djelo blaži za počinitelje (npr. odluke ovog Suda poslovni broj I Kž 727/2013., Kž-rz 32/2019., III Kr 64/2023., III Kr 151/2024,. II Kž 368/10-5 ).
7. Zakon o preuzimanju Krivičnog zakona SFRJ od 08. listopada 1991. odredbom članka 9. načelno je izbrisao smrtnu kaznu, ali nije dirao u odredbu članka 142. KZ SFRJ koja je sankcionirala kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva sa zapriječenom kaznom zatvora od najmanje pet godina ili smrtnom kaznom, što znači da je za inkriminirano kazneno djelo preuzetim KZ SFRJ ostala propisana smrtna kazna sve dok nije stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama KZ RH od 22. prosinca 1992. (NN 91/92 od 31.12.1992.). Pritom, prema odredbi članka 10. Zakona o preuzimanju KZ SFRJ kazna zatvora u trajanju od dvadeset godina mogla se izreći samo za najteže oblike kaznenih djela.
8. Tek je člankom 17. Zakona o izmjenama i dopunama KZ RH od 22. prosinca 1992, koji je stupio na snagu osam dana nakon objave, izmijenjena odredba članka 142. stavak 1. ranije preuzetog KZ SFRJ, na način da su se riječi „smrtnom kaznom“ zamijenile riječima „kaznom zatvora od dvadeset godina“, što znači da KZ SFRJ u vrijeme počinjenja djela nije bio blaži zakon.
8.1. Ali ono što je osobito važno jest to da je odredbom članka 1. tog Zakona izmijenjen naziv od SFRJ preuzetog zakona, na način da se isti naziva „OSNOVNI KRIVIČNI ZAKON REPUBLIKE HRVATSKE“, što znači da ga se u njegovoj primjeni više i nije moglo nazivati „preuzeti KZ SFRJ“.
8.2. Stoga podnositelj pogrešno smatra da je u vrijeme počinjenja predmetnog kaznenog djela iz članka 142. preuzetog KZ SFRJ, koji je tempore criminis bio na snazi, bilo moguće izreći kaznu zatvora u rasponu od pet do petnaest godina, ali ne i kaznu zatvora u trajanju od 20 godina, s obzirom da je sve do 22. prosinca 1992. u preuzetom KZ SFRJ ostala kao propisana smrtna kazna za predmetno kazneno djelo, koja se doduše nije mogla izreći, zbog Ustavne norme kojom je ukinuta smrtna kazna, ali se umjesto smrtne kazne mogla izreći kazna zatvora od dvadeset godina, što znači da je i po preuzetom KZ SFRJ i po OKZ RH za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva maksimalna bila kazna zatvora dvadeset godina, pa nije riječ niti o retroaktivnoj primjeni zakona kao što to pogrešno smatra žalitelj, a što žalitelj pokušava potkrijepiti neusporedivom situacijom iz presude Europskog suda za ljudska prava u predmetu Maktouf i Damjanović protiv Bosne i Hercegovine od 18. lipnja 2013. broj 2312/08. i 34179/08.
9. Osuđenik u zahtjevu ističe povrede kaznenog zakona koja se ogleda u tome da je prvostupanjski sud prekoračio ovlasti u odnosu na odluku o kazni jer kod izricanja kazne zatvora u izrečenu kaznu da nije uračunao vrijeme provedeno u ekstradicijskom pritvoru u Republici Francuskoj.
10. Međutim, u odredbi članka 517. stavak 1. točka 1. ZKP-a povrede odredaba kaznenog zakona o uračunavanju pritvora, istražnog zatvora pa time i ekstradicijskog pritvora iz članka 469. točka 6. ZKP-a nije predviđena kao razlog za podnošenje zahtjeva za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.
10.1. S tim u svezi upućuje se podnositelja da prema odredbi članka 180. stavak 2. ZKP-a, ako se pojavi sumnja u dopuštenost izvršenja sudske odluke ili u računanje kazne, ili ako u pravomoćnoj presudi nije odlučeno o uračunavanju pritvora, istražnog zatvora ili prije izdržane kazne, ili to uračunavanje nije pravilno obavljeno, odlučit će o tome posebnim rješenjem predsjednik prvostupanjskog vijeća.
11. Podnositelj prigovara da je drugostupanjski sud na svojoj sjednici propustio otkriti identitet ugroženog svjedoka, pa ako bi utvrdio da je to ŽE, da je istog trebalo ispitati kao što je to obrana i predlagala u prvostupanjskom postupku.
11.1. Međutim, prema odredbi članka 295. stavak 7. ZKP-a, podatke o ugroženom svjedoku koji će se ispitati i sudjelovati u postupku na poseban način, sudac istrage će zapečatiti u posebni omot i predati na čuvanje državnom odvjetniku. To će zabilježiti u spisu koristeći pseudonim svjedoka. Osobe koje u bilo kojem svojstvu saznaju podatke o ugroženom svjedoku dužne su ih čuvati kao tajnu. Tijelo koje vodi radnju osobno je odgovorno za zaštitu tajnosti podataka.
11.2. Stoga je, po stanovištu ovog Suda, neprihvatljiva tvrdnja da je na sjednici drugostupanjskog suda trebalo otkriti identitet ugroženog svjedoka, pa ako bi to bio ŽE, istoga ispitati, što bi bilo procesno pogrešno jer se ne može svjedoka istovremeno tretirati kao ugroženog svjedoka, a onda mu otkriti identitet i ispitati ga. Pritom je za važno naglasiti da pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje nije zakonska osnova za podnošenje zahtjeva za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude. Isto vrijedi za tvrdnje da nije dokazano da su žrtve ubijene vatrenim oružjem, da tijela žrtava nikad nisu pronađena, kao i za analizu dokaza koje podnositelj interpretira na način različit od onoga kako je to utvrdio prvostupanjski sud.
11.3. Pritom valja apostrofirati da su dvojica svjedoka očevidaca odvođena žrtava na likvidaciju (ugroženi svjedok Ž“ i svjedok SE) potvrdili da je podnositelj bio jedan od onih koji su civile odveli na smaknuće, nakon kojeg smaknuća se podnositelj prema iskazu svjedoka SE u stanici milicije „pohvalio“ da mu je još vruća cijev od automata, pa je nejasno na koje okolnosti bi trebalo ispitati kao svjedoka ŽE, osobito ako je ispravna teza podnositelja da je upravo ŽE ugroženi svjedok „Ž“.
11.4. Pritom je potrebno napomenuti da je ŽE, ispitan u istrazi pred državnim odvjetnikom odbio iskazivati zbog straha za sebe i svoju obitelj (list spisa 204), zbog čega se državni odvjetnik protivio njegovom pozivanju kao svjedoka na raspravi 21. prosinca 2023., a prvostupanjski sud odbio je njegovo pozivanje kao svjedoka uz obrazloženje „...da se navedeni svjedok predlaže na činjenice koje su već utvrđene u ovom postupku i nijednim dokazom nisu osporene niti dovedena u pitanje...“ (list spisa 779). Također je važno navesti da je svjedoka ŽE obrana predložila saslušati jer je „...isti u to vrijeme bio komandir milicije koji je imao neposrednih saznanja odnosno isti bio očevidac odvođenja žrtava...“ (list 778-779) pri čemu se niti ne tvrdi da bi ovaj svjedok imao saznanja o činjenicama koje bi podnositelja dovele u bitno povoljniji položaj ili bi dovele da oslobađajuće presude.
12. Tvrdnja podnositelja da je drugostupanjski sud pri obrazlaganju svoje odluke počinio bitnu povredu postupka jer da su razlozi nejasni, nerazumljivi i proturječni također nisu zakonska osnova iz članka 517. ZKP-a za pobijanje pravomoćne presude zahtjevom za izvanredno preispitivanje.
12.1. Suprotno tome, iz sadržaja drugostupanjske presude proizlazi da je drugostupanjski sud, postupajući u cijelosti u skladu s odredbom članka 487. stavka 1. ZKP-a, kojom mu je naložena obveza da ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i iz osnova iz kojih se pobija, razmotrio i ocijenio sve bitne žalbene navode, pa tako i one kojim se osporavala pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja. Pritom je dao dostatne i relevantne razloge zbog kojih je prihvatio argumentaciju iz prvostupanjske presude, a time i razloge na temelju kojih je utvrđeno da je osuđenik počinio krivično djelo zbog kojega je proglašen krivim, što je prvostupanjski sud savjesnom i brižljivom ocjenom dokaza obrazložio pod točkama 7
-36 svoje odluke.
12.2. Slijedom svega navedenog, nema govora o povredi odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku iz članka 517. stavka 1. točke 3. ZKP-a, kao ni o povredi prava osuđenika na pošteno suđenje, odnosno prava na obrazloženu sudsku odluku, kao neizostavne sastavnice prava na pošteno suđenje, iz članka 517. stavka 1. točke 2. u vezi s člankom 468. stavkom 2. ZKP-a.
13. Iz izloženih razloga zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude osuđenika LE nije osnovan, pa je na temelju odredbe članka 519. u svezi sa člankom 512. ZKP-a odlučeno kao u izreci.
Zagreb, 17. rujna 2025.
Predsjednik vijeća:
Damir Kos
