Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3164/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jasenke Grgić kao predsjednice vijeća, Marijana Vugića kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Renate Đaković Vranković kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Boris Majić, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Zlatko Knezović, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Knezović & partneri, Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv dijela presude Općinskog suda u Makarskoj, Stalna služba u Imotskom, poslovni broj P-78/2025-15 od 2. svibnja 2025. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 16. rujna 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I Djelomično se uvažava žalba tuženika kao osnovana i preinačuje se presuda Općinskog suda u Makarskoj, Stalna služba u Imotskom, poslovni broj P-78/2025-15 od 2. svibnja 2025. godine u točki II izreke u dijelu u kojem je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška za iznos od 140,00 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i sudi:

Odbija se tužitelj sa zahtjevom za daljnjom naknadom parničnog troška u iznosu od 140,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 2. svibnja 2025. godine pa do isplate.

II Djelomično se odbija žalba tuženika kao neosnovana i u preostalom dijelu potvrđuje navedena presuda Općinskog suda u Makarskoj, Stalna služba u Imotskom, poslovni broj P-78/2025-15 od 2. svibnja 2025. godine.

III Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troška postupka u povodu pravnog lijeka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

"I. Dužan je tuženik, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužitelju 1.470,54 EUR, zajedno sa zateznom kamatom, koja na niže zabilježene novčane iznose, sastavnice prethodno zabilježenog ukupnog iznosa tuženikove obveze, do isplate, teče kako slijedi:

- na 3,45 EUR od dana 01.10.2007.

- na 3,44 EUR od dana 02.11.2007.

- na 3,46 EUR od dana 03.12.2007.

- na 3,37 EUR od dana 02.01.2008.

- na 3,54 EUR od dana 01.02.2008.

- na 3,56 EUR od dana 29.02.2008.

- na 13,23 EUR od dana 31.03.2008.

- na 12,90 EUR od dana 30.04.2008.

- na 12,77 EUR od dana 02.06.2008.

- na 12,93 EUR od dana 30.06.2008.

- na 12,70 EUR od dana 31.07.2008.

- na 12,71 EUR od dana 01.09.2008.

- na 12,88 EUR od dana 01.10.2008.

- na 13,89 EUR od dana 31.10.2008.

- na 13,37 EUR od dana 02.12.2008.

- na 20,22 EUR od dana 31.12.2008.

- na 20,42 EUR od dana 02.02.2009.

- na 20,51 EUR od dana 02.03.2009.

- na 20,26 EUR od dana 31.03.2009.

- na 20,31 EUR od dana 30.04.2009.

- na 19,93 EUR od dana 01.06.2009.

- na 19,66 EUR od dana 30.06.2009.

- na 19,73 EUR od dana 31.07.2009.

- na 19,88 EUR od dana 31.08.2009.

- na 19,86 EUR od dana 30.09.2009.

- na 19,72 EUR od dana 02.11.2009.

- na 19,99 EUR od dana 30.11.2009.

- na 20,21 EUR od dana 31.12.2009.

- na 20,53 EUR od dana 01.02.2010.

- na 20,46 EUR od dana 01.03.2010.

- na 20,88 EUR od dana 31.03.2010.

- na 20,80 EUR od dana 30.04.2010.

- na 20,96 EUR od dana 31.05.2010.

- na 22,33 EUR od dana 30.06.2010.

- na 22,04 EUR od dana 02.08.2010.

- na 22,90 EUR od dana 31.08.2010.

- na 22,61 EUR od dana 30.09.2010.

- na 22,13 EUR od dana 02.11.2010.

- na 23,14 EUR od dana 30.11.2010.

- na 21,57 EUR od dana 31.12.2010.

- na 20,77 EUR od dana 31.01.2011.

- na 21,08 EUR od dana 28.02.2011.

- na 20,72 EUR od dana 31.03.2011.

- na 20,78 EUR od dana 30.04.2011.

- na 22,30 EUR od dana 31.05.2011.

- na 22,45 EUR od dana 30.06.2011.

- na 24,27 EUR od dana 02.08.2011.

- na 23,06 EUR od dana 31.08.2011.

- na 22,35 EUR od dana 30.09.2011.

- na 17,50 EUR od dana 31.10.2011.

- na 17,45 EUR od dana 30.11.2011.

- na 17,72 EUR od dana 31.12.2011.

- na 17,95 EUR od dana 31.01.2012.

- na 17,91 EUR od dana 07.03.2012.

- na 17,62 EUR od dana 31.03.2012.

- na 17,93 EUR od dana 30.04.2012.

- na 18,00 EUR od dana 31.05.2012.

- na 17,88 EUR od dana 30.06.2012.

- na 17,91 EUR od dana 31.07.2012.

- na 17,82 EUR od dana 31.08.2012.

- na 17,62 EUR od dana 01.10.2012.

- na 17,83 EUR od dana 31.10.2012.

- na 17,85 EUR od dana 04.12.2012.

- na 17,86 EUR od dana 31.12.2012.

- na 17,46 EUR od dana 31.01.2013.

- na 17,80 EUR od dana 28.02.2013.

- na 17,83 EUR od dana 02.04.2013.

- na 17,70 EUR od dana 30.04.2013.

- na 17,27 EUR od dana 31.05.2013.

- na 17,26 EUR od dana 01.07.2013.

- na 17,37 EUR od dana 31.07.2013.

- na 17,53 EUR od dana 31.08.2013.

- na 17,76 EUR od dana 30.09.2013.

- na 17,64 EUR od dana 31.10.2013.

- na 17,73 EUR od dana 30.11.2013.

- na 17,82 EUR od dana 31.12.2013.

- na 8,94 EUR od dana 31.01.2014.

- na 9,00 EUR od dana 28.02.2014.

- na 8,98 EUR od dana 31.03.2014.

- na 8,91 EUR od dana 30.04.2014.

- na 8,89 EUR od dana 31.05.2014.

- na 8,90 EUR od dana 30.06.2014.

- na 8,98 EUR od dana 31.07.2014.

- na 9,04 EUR od dana 01.09.2014.

- na 9,03 EUR od dana 30.09.2014.

- na 9,09 EUR od dana 31.10.2014.

- na 9,13 EUR od dana 01.12.2014.

- na 9,10 EUR od dana 31.12.2014.

- na 9,11 EUR od dana 31.01.2015.

- na 9,11 EUR od dana 28.02.2015.

- na 8,98 EUR od dana 31.03.2015.

i to po stopama: od dospijeća do 31.07.2015. prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 % poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. g. po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, a od 01.01.2023. do ispunjenja, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem, za tri postotna poena, kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta.

II. Nalaže se tuženiku, u roku od 15 dana, na ime troškova postupka, isplatiti tužitelju 4.311,10 eura, zajedno sa zateznom kamatom koja na taj iznos, počev od dana presuđenja (2.5.2025. god.) pa do isplate, teče po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta."

2. Protiv ove presude žali se tuženik iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23.- dalje: ZPP) s prijedlogom da se u pobijana presuda preinači sukladno žalbenim navodima ili ukine uz dosudu troška postupka u povodu pravnog lijeka.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o potrošačkom kreditu koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, te restitucijski zahtjev za povrat preplaćenih iznosa kredita po osnovi te ništetne odredbe.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje žalitelj. Presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika, te nije osnovan ovaj žalbeni razlog.

6. Prvostupanjski sud ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene sukladno odredni čl. 8. ZPP potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje.

7. U postupku je utvrđeno da su stranke sklopile 16. ožujka 2005. Ugovor o kreditu kojim je tuženik kao kreditor stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos od 62.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita za kupnju osobnog vozila radi korištenja u privatne svrhe; da je kamata iznosila 4,99% godišnje koja je promjenjiva sukladno Odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila; da je kredit otplaćivan u 84 jednaka mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća prema otplatnom planu koji se uručuje korisniku kredita.

8. Nije sporno da je predmetni ugovor o kreditu sastavio tuženik i da je kamatna stopa tijekom otplate kredita više puta povećavana. Provedenim financijskim vještačenjem u postupku je utvrđeno da ukupna razlika između stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta po početno ugovorenoj kamatnoj stopi iznosi 1.470,54 EUR.

9. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud se pravilno pozvao na učinke presude u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koji je u pogledu ovakvog načina ugovaranja redovnih kamata vođen kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 povodom kolektivne tužbe Udruge potrošač protiv banaka u Republici Hrvatskoj, između kojih i ovdje tuženika, a predmet koje kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo utvrđenje ništetnosti redovne kamate uz ugovorenu valutu u CHF.

10. Citiranom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., je potvrđeno i u odnosu na tuženika da je u vrijeme sklapanja spornog ugovora povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača.

11. Pozivom na navedena utvrđenja i pravna shvaćanja izražena u prednje navedenim postupcima radi zaštite kolektivnih prava potrošača, prvostupanjski sud nalazi da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi (čl. 3. Ugovora), koju je tuženik unaprijed sastavio i formulirao, nepoštena u dijelu kojim je ugovoreno da je korisnik kredita dužan kreditoru platiti kamatu po godišnjoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci tuženika o kreditiranju građana preko ugovorene kamatne stope od 4,99%, a posljedično tome i ništena u smislu odredbi čl. 87. st. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP/03) i čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 127/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13 – dalje: ZZP/09), jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj mogao utjecati na njezin sadržaj, a protivna je i načelu savjesnosti i poštenja, jer je njome tužitelju nametnuta obveza koju objektivno nije mogao sagledati u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu. Stoga je prihvaćen u cijelosti tužbeni zahtjev, te je tuženiku temeljem odredbi čl. 323. st. 1. i 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO) naloženo da tužitelju vrati razliku preplaćenih iznosa anuiteta koje mu je on platio na temelju ništetne odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i to po pravilima stečenog bez osnove.

12. Utvrđenja prvostupanjskog suda i primjenu materijalnog prava, kao pravilna u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

13. U posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa prava iz čl. 502.a st. 1. ZPP, a što je tužitelj podnošenjem tužbe u ovoj parnici i učinio, te je iz tih razloga temeljem odredbi čl. 502.c ZPP i čl. 118. ZZP sud vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine”, broj 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP), a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Utoliko žalbeni navodi tuženika da je pozivanje na presudu Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. promašeno, te da se učinci navedene presude ne mogu odnositi na konkretan parnični postupak nisu osnovani.

14. Naime, sudovi su u prednje navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženice, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da ga nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

15. U razlozima pobijane presude dani su jasni i valjani razlozi koji se odnose na utvrđenje suda prvog stupnja o ništetnosti dijela odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci banke, zbog čega žalbena izlaganja tuženika da su tužitelju ugovorne promjene kamatne stope očito bile jasne i razumljive, jer nije tražio nikakva dodatna pojašnjenja vezana za razloge i kriterije promjene kamatne stope po spornom kreditu, te da su svi kriteriji promjene bili navedeni u čl. 3. Ugovora o kreditu bili i dodatno pojašnjeni u Općim uvjetima o poslovanju tuženika i Informaciji o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana, koje interne akte je tužitelj prihvatio sklapanjem ugovora o kreditu uz konstataciju da je s istima upoznat, te da je sklapanje Ugovora o kreditu odraz stvarne volje ugovornih strana, nisu osnovani.

16. Tuženik naime u postupku nije dokazao da je u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu tužitelju kao potrošaču dao dovoljno informacija koje su bile važne za donošenje informirane odluke o rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, niti ga informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), već su se naprotiv, kao jača strana, nepošteno koristeći odredbu o kamatnoj stopi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je za tužitelja bila nejasna i nerazumljiva, jednostrano promijenio obvezu tužitelja kao potrošača, povećanjem kamatne stope tijekom otplate kredita, bez da ga je prethodno upoznao s mogućim rizicima i posljedicama koji za njega tom odredbom mogu nastati.

17. Pritom valja navesti da prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci poslovni broj Rev-1279/2022-2 od 14. veljače 2023., koje je podudarno shvaćanju Ustavnog suda Republike Hrvatske, iznesenom u odluci broj U-III- 5458/2021 od 30. lipnja 2022., predmet kolektivnog spora i dokazivanje u tom postupku nisu bile obavijesti koje su dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, te je tužena banka mogla tvrditi, a sud joj je u postupku individualne zaštite kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe morao omogućiti dokazivanje da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, pri čemu treba navesti da iz iskaza saslušanog zaposlenika tuženika jasno proizlazi da je ista samo općenito ukazala na mogućnost promjene kamatne stope u tijeku trajanja ugovornog odnosa.

18. Na navode žalbe valja reći da odgovara istina da u vrijeme podnošenja tužbe bila je na snazi odredba čl. 502.c ZPP kojom je propisano da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravna utvrđenja iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP s tim da tek ZID ZPP(Narodne novine broj 70/2019) je člankom 7. izmijenjen članak 502.c na način da iza riječi "štete" dodana i riječ "isplate", a koja odredba je stupila na snagu 1. rujna 2019. godine, dakle, nakon podnošenja tužbe.

19. Odgovara da u vrijeme podnošenja tužbe tužitelj nije potraživao naknadu štete nego isplatu s osnove stjecanja bez osnove, međutim to ne znači da se tužitelj nije mogao pozvati na pravna utvrđenja iz presude u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava jer je upravo tim presudama utvrđena ništetnost pojedinih odredbi ugovora, dakle, ima se smatrati da te ugovorne odredbe nisu ni nastale onda je tužitelj, a sukladno odredbi čl. 104. st. 1. ZOO/91 koja propisuje posljedice ništetnosti potraživao da mu tužena vrati sve ono što je primila na temelju tako ništetnih odredbi pa utoliko nije bilo zapreke da se tužitelj pozove, a prvostupanjski sud to i prihvati, na pravna utvrđenja iz pravomoćnih presuda donesenih u povodu tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava.

20. Vezano za u žalbi iznijete navode tuženika da sama okolnost unošenja u ugovor o kreditu spornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi ne čini te odredbe same po sebi nepoštenim i protivnim načelu savjesnosti i poštenja, valja navesti da su te okolnosti i činjenice raspravljene u postupku kolektivne zaštite zbog čega o njima u ovom parničnom postupku nije trebalo raspravljati i o njima izvoditi dokaze. U konkretnom slučaju nije sporno da su ugovorne odredbe za tužitelja bile jasne i razumljive u jezičnom i gramatičkom smislu i da su mu bile načelno jasne obveze koje njime preuzima. No, zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi tužitelja kao prosječnog potrošača ne svodi se samo na jezičnu i formalnu razumljivost ugovora već i na razumljive i precizne informacije temeljem kojih može procijeniti ekonomske posljedice i rizike koje određene ugovorne odredbe mogu imati na njegove financijske obveze, iz navoda i dokaza koje je tuženik predložio ne proizlazi da je takve informacije dao tužitelju prije sklapanja ugovora.

21. Sud prvog stupnja svoju odluku u pogledu preplaćenih iznosa na ime razlike između anuiteta plaćenog prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi i onih koje je tužitelj platio prema promjenjivoj kamatnoj stopi pravilno temeljio na nalazu i mišljenju financijskog vještaka, uzimajući pri tome u obzir preplatu koju je tužitelj izvršio upravo zbog povećanja početno ugovorene kamatne stope, a kao posljedicu ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi.

22. O tuženikovu prigovoru zastare pravilno je odlučeno pobijanom presudom, jer prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi Rev 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO, tako da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., kojom je odredba o primjenjivoj kamatnoj stopi utvrđena ništetnom i od trenutka pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. kojom je odredba o valutnoj klauzuli utvrđena ništetnom. Stoga je tužba tužiteljice od 7. veljače 2019. godine podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz čl. 225. ZOO.

23. S tim u vezi, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“ Stoga je suprotno žalbenim navodima tuženika materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan.

24. Materijalno pravo pravilno je primijenjeno i u odluci o zateznim kamatama. Kako je odredba o ugovaranju promjenjive kamatne stope nepoštena, a time i ništetna, jer je tuženik tužitelju ponudio sklapanje ugovora s nepoštenim odredbama i postupao nepošteno, time je postao nepošteni stjecatelj (čl. 214. ZOO/91) za iznose koje je nepripadno primio na temelju ugovornih odredbi koje su utvrđene ništetnim, te je temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu u obvezi platiti zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnice od dana stjecanja svake pojedine uplate iznosa koji je bio veći od ugovorenog do isplate.

25. U odnosu na žalbene navode u kojima se tuženik poziva na svoju "metodologiju" valja reći da ta metodologija isključivo se odnosi na definicije određenih pojmova kao što su administrativna kamatna stopa, LIBOR, ZIBOR i drugo i to sve upućivanje na detaljnije informacije na neke druge mrežne stanice i domene koje nisu pripadale pravnoj prednici tuženika i članicama koncerna, te matematičku formulu za korekciju kamatne stope, koja je razumljiva tek osobama sa specifičnim ekonomskim znanjem, međutim, nigdje se ne objašnjava potrošaču na njemu razumljiv način što ti pojmovi znače za njegovu novčanu obvezu i kako će utjecati na određivanje kamatne stope i eventualni pad ili rast visine anuiteta kredita.

26. Pored toga, ovaj sud primjećuje da se ta metodologija odnosi na razdoblje iz 2011. godine (ugovor je sklopljen 2005. godine), te da, a što je najvažnije, nema dokaza da je tuženik nju predao potrošaču i prije sklapanja, a i nakon sklapanja konkretnog ugovora iz čega slijedi da ta isprava predstavlja neodlučan dokaz za ishod i pravičnost postupka (tako Ustavni sud u svojoj odluci U-3/7296/2021).

27. I odluka o troškovima je pravilna i zakonita (čl. 154. st. 1. ZPP).

28. Obzirom da je ugovor o kreditu sklopljen 2005. godine pogrešno je prvostupanjski sud primijenio ZOO/05 umjesto da primjeni odredbe čl. 103. st. 1. i čl. 214. ZOO/91, ali to nije bilo od utjecaja jer je pravilno primjenom materijalnog prava trebalo jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu, pa je stoga temeljem čl. 368. st. 2. i čl. 373. st. 3. ZPP odlučeno kao u izreci (točka I i II).

Vezano uz žalbene navode a koji se odnose na po prvostupanjskom sudu neosnovano priznati trošak sudskih pristojbi, samo valja reći da iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je tužitelju priznat trošak koji se odnosi i na plaćene sudske pristojbe na tužbu, odluku i žalbu u iznosu od 140,00 eura, međutim, uz činjenicu da iz stanja spisa ni ne proizlazi da je tužitelj platio sudsku pristojbu na tužbu a niti sudsku pristojbu na prvostupanjsku presudu i žalbu (a koji dospijevaju dostavom presude odnosno podnošenje žalbe), treba reći i to, a na što pravilno upućuje tuženik da je odredbom čl. 13. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 51/23.- ZID), propisano da tužitelju u postupcima pokrenuti na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa potrošača su oslobođeni plaćanja sudskih pristojbi, pa je za taj iznos valjalo preinačiti prvostupanjsku presudu.

29. Glede žalbenih navoda koji se odnose na retroaktivnu primjenu Tarife valja reći da sukladno Tbr. 52. st. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. - Tarifa) kada sud ili drugo tijelo odluči o nagradi troškova zastupanja na teret protivne stranke primjenjuje Tarifu vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

30. U ovom slučaju, a u skladu s doktrinom i sudskom praksom Europske unije, ne radi o se o tzv. pravoj retroaktivnosti nego o nepravoj ili kvazi-retroaktivnosti kod koje se novo pravno pravilo primjenjuje i na odnose nastale prije njegovog stupanja na snagu a koju još uvijek nisu dovršeni, a što je ovdje upravo slučaj jer se dovršavaju donošenjem presude (takvo stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u više svojih odluka kao Rev 562/24, 847/21 i dr.).

31. Odluka o trošku postupka u povodu pravnog lijeka temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. i 2. u vezi čl. 154. st. 5. ZPP (točka III).

U Zagrebu, 16. rujna 2025. godine

Predsjednica vijeća:

Jasenka Grgić