Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3011/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, Roberta Jambora, člana vijeća i suca izvjestitelja i Tihane Marije Miladin, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Goranu Gašparonu, odvjetniku u Zagrebu, Al. Blaža Jurišića 69, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4804/21-25 od 29. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 16. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4804/21-25 od 29. travnja 2025. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 4804/21-25 od 29. travnja 2025. u pobijanom dijelu pod točkom II., III., IV i VII. izreke, te se predmet u tom dijelu vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. Ostavlja se o troškovima žalbenog postupka odlučiti u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđene su ništetnim odredbe članka 1. i članka 7. Ugovora o kreditu broj 3208136766 od 22. prosinca 2006. sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF (točka I. izreke). Također, naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 6.716,65 eura sa pripadajućim zateznim kamatama (točka II. izreke), te da mu s osnove razlike glavnice isplati iznos od 4.924,08 eura sa zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. do isplate (točka III. izreke).

Tuženiku je naloženo i da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.392,19 eura sa zateznim kamatama tekućim od 29. travnja 2025. do isplate (točka IV. izreke), dok je zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka odbijen kao neosnovan (točka VII. izreke). Tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan za iznos od 716,38 eura sa pripadajućom zateznim kamatama (točka V. izreke), te u dijelu u kojem je tužitelj zahtijevao isplatu zateznih kamata na iznos od 4.924,08 eura od 30. rujna 2015. do 1. listopada 2015. (točka VI. izreke).

2. Protiv točke I., II., III., IV. i VII. izreke presude žalbu je podnio tuženik iz svih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti, odnosno podredno, istu u pobijanom dijelu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu od 22. prosinca 2006., te restitucijski zahtjev tužitelja za vraćanjem iznosa koji su tuženiku plaćeni temeljem nepoštenih i ništetnih odredba ugovora o valutnoj klauzuli.

5. U postupku nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor, sklopili Ugovor o namjenskom kreditu od 22. prosinca 2006. kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit namijenjen za adaptaciju kuće u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 52.000,00 CHF uz rok otplate od 10 godina. Također, nije sporno da je predmetnim ugovorom ugovorena početna kamatna stopa od 4,30 % koja je promjenjiva, te da se I. tužitelj obvezao vraćati kredit u anuitetima koji su vezani uz valutu švicarski franak. Na kraju, nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 22. prosinca 2015. sklopili Sporazum temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) (dalje u tekstu presude: Sporazum o konverziji) kojim je provedena konverzija tužiteljevog kredita u kredit s valutnom klauzulom u eurima.

6. Tijekom prvostupanjskog, a i sada žalbenog postupka, sporno je da li su odredbe osnovnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula nepoštene, i posljedično tome, ništetne. Također, sporno je postoji li pravna osnova za isplatom utuženih iznosa s obzirom na sklopljeni Sporazum koji je sklopljen sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 102/15 – dalje: ZID ZPK/15).

7. Tuženik naime u žalbi prije svega ističe da je tužitelj sklopio Sporazum temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju kojim je provedena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u eurima, te da stoga, imajući u vidu odredbe čl. 19.a., čl. 19.b i čl. 19.c Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 – dalje. ZPK), valjanost provedene konverzije i okolnost da je sklapanjem Sporazuma o konverziji stvorena nova pravna osnova na temelju koje je s retroaktivnim učinkom uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana koja se temelji na slobodnoj volji i informiranom pristanku tužitelja, tužitelj nema osnove potraživati utuženi iznos.

8. S obzirom da je u postupku prethodno pitanje utvrđenje nepoštenosti i posljedično tome ništetnosti ugovora o kreditu sklopljenog 22. prosinca 2006. kojim je ugovorena valutna klauzula vezana uz švicarski franak, te da je predmet spora restiticijski zahtjev tužitelja koji je posljedica ništetnosti ugovornih odredbi, kod razmatranja spornog pravnog pitanja o postojanju ili nepostojanju prava tužitelja za povratom iznosa koji su posljedica primjene nepoštenih ugovornih odredbi potrebno je prije svega razmotriti odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03 – dalje: ZZP/03) na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev i koje su i prema ocjeni ovog suda mjerodavne.

9. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

10. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava, dok je stavkom 2. istog članka propisano da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

11. Dakle, u slučaju ako se u postupku utvrdi da je određena ugovorna odredba u potrošačkom ugovoru nepoštena u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03, posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe je ništetnost (ništavost) iste. Odredbe ZZP/03 ne reguliraju pravne posljedice ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, pa se sukladno čl. 2. st. 2. ZZP/03, primijenjuju odredbe zakona o obveznopravnim odnosima što je u ovom konkretnom slučaju Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08 - dalje: ZOO).

12. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO koja regulira posljedice ništetnosti propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

13. Iz citiranih odredbi čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03 i čl. 323. st. 1. ZOO, jasno dakle, proizlazi da je osnovna materijalnopravna posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe potrošačevo pravo na restituciju tj. subjektivno pravo potrošača da mu trgovac potpuno vrati sve ono što je temeljem nepoštene odredbe primio i tako ponovno uspostavi pravnu i činjeničnu situaciju kao da ništetne odredbe nije bilo.

14. Tuženik osporava pobijanu presudu ističući u žalbi, u bitnome, da nakon sklapanja Sporazuma o konverziji tužitelj, imajući u vidu svrhu konverzije i novu pravnu osnovu koja je konverzijom nastala, nema pravnu osnovu za potraživanje utuženih iznosa.

15. Međutim, pravna shvaćanja i žalbeni navodi tuženika su neosnovani. Naime, sve odredbe Glave IV.a ZPK, pa tako i odredbe čl. 19.a., 19.b i čl. 19c ZPK na koje ukazuje tuženik, reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao temeljem ugovora o kreditu. Navedeno jasno proizlazi iz odredbe čl. 19.a ZPK kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZPK. S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (čl. 247. u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03 i čl. 25. ZPK). Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužiteljica tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru. Ugovornim odredbama, u ovom slučaju ugovornim odredbama Sporazuma o konverziji, ne može se pravno osnažiti nešto što je od početka ništavo i nema pravni učinak. Stoga je neosnovano ukazivanje tuženika da je sklapanjem Sporazuma o konverziji tužitelj izgubio pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli osnovnog ugovora o kreditu.

16. U tom smislu potrebno je i navesti da je odredbom čl. 328. ZOO propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, dok je odredbom čl. 326. st. 1. ZOO propisano da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane. Dakle, sklapanjem Sporazuma o konverziji ne mogu se osnažiti od početka nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu, pa kako je posljedica ništetnosti nastanak obveze restitucije, to tužitelj i nakon sklapanja Sporazuma o konverziji ima pravo zahtijevati da se utvrdi da su odredbe osnovnog ugovora o kreditu nepoštene i ništetne, te restitucijskim zahtjevom tražiti da se uspostavi ono stanje kao da nepoštenih i ništetnih odredbi nije bilo.

17. Uz navedeno, ovaj sud smatra da je potrebno naglasiti da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi, osnovno i možda najvažnije pravo potrošača kod zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako se to osnovno i najvažnije potrošačko pravo ukida ili ograničava to mora biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju u slučaju ništetnosti odredaba potrošačkog ugovora) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno.

18. Pojednostavljeno rečeno, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK/15, što bi onda posljedično potrošačima omogućavalo da takvu eventualnu odredbu zakona ispituju u postupku ocjene ustavnosti ili postupku kojim bi se ispitivala usklađenost takve odredbe sa pravom Europske unije. Zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju. Pritom je potrebno i napomenuti da je, pojednostavljeno rečeno, predmet reguliranja ZID ZPK/15 konverzija, a ne restitucija. Dakle, restitucija odnosno otklanjanje posljedica nepoštenih odredaba u ugovorima o kreditu koji su vezani uz valutu švicarski franak uopće nije predmet reguliranja ZID ZPK/15. S obzirom da je predmet reguliranja ZID ZPK/15 konverzija, a ne restitucija, onda i nije iznenađujuće da ZID ZPK/15 ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Uostalom, sam postupak konverzije odnosno način izračuna konverzije kredita i nije proveden pod pretpostavkom da je bilo koja odredba osnovnog ugovora o kreditu, bilo ona o promjenjivoj kamatnoj stopi, bilo ona o valutnoj klauzuli, nepoštena i posljedično tome ništetna, što uostalom i ovisi od okolnosti i činjenica koje se utvrđuju u svakom pojedinom konkretnom slučaju sklapanja (osnovnog) ugovora o kreditu.

19. Osim toga, ako bi se prihvatilo da potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju, neovisno što o tome ne govori bilo koja odredba zakona, nejasno je koji bi razlozi opravdavali takvo, u suštini nejednako i diskriminatorno postupanje prema njima. Ovom sudu je potpuno neprihvatljivo da primjerice potrošač koji je podigao kredit 2006. godine kao i tužitelj, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a tužitelj koji je kredit konvertirao to pravo uopće nema ili mu je isto ograničeno. Još je manje jasno zašto bi pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača. Osim toga, nema ikakvih logičnih ili razumnih razloga koji bi mogli opravdati postupanje prema kojem potrošači koji su konvertirali kredite imaju nižu razinu zaštite potrošačkih prava koja im ne omogućuje ostvarivanje temeljnog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu.

20. Neosnovani su i žalbeni navodi tuženika kojima ističe da je tužitelj kao potrošač slobodnim i informiranim pristankom uredio ugovorni odnos sa tuženikom na način da je izmijenio navodno ništetne odredbe. Naime, potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako niti odredbama ZID ZPK/15. Osim toga, u trenutku sklapanja sporazuma o konverziji (22. prosinca 2015.) bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 41/14, 110/15 – dalje: ZZP/14) koji je stupio na snagu 8. travnja 2014. Odredbom čl. 41. st. 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača. Dakle, sukladno čl. 41. st. 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne. Stoga ne postoji ikakva pravna osnova da se odredbe Sporazuma o konverziji tumače na način kao ih tumači tuženik tj. da se sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač zapravo odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji odriče odnosno na određeni način "oprašta" banci u slučaju nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. S obzirom da prema odredbama ZID ZPK/15 predmet konverzije nisu niti bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega "slobodno i informirano" odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije, te u izračun konverzije nije niti ulazilo.

21. U odnosu na tuženikovo ukazivanje na utvrđeni iznos preplate koji je tužitelju priznat u postupku konverzije i nakon kojeg je, prema stavu tuženika, uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana s retroaktivnim učinkom, potrebno je navesti da iznos preplate utvrđen u postupku konverzije nije posljedica restitucije i vraćanja onog što je dano u ispunjenju odredbi ugovora za koje se utvrdilo da su nepoštene. Naime, po logici stvari kada se kredit u jednoj valuti (CHF) preračunava u kredit u drugog valuti (EUR) na točno određeni dan (30. rujan 2015.), logično je da će zbog drugačije visine stope i drugačijeg tečaja za pojedine valute nastati određena novčana razlika koja može biti pozitivna (čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK), ali u određenim, rjeđim slučajevima (primjerice, ako potrošač kredit nije uredno otplaćivao), i negativna (čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZPK). Stoga je logično da zakonodavac, osim same metode izračuna, propiše na koji će se način će se ta razlika, ako je pozitivna (preplata) vrednovati potrošaču u budućem (konvertiranom) ugovornom odnosu odnosno na koji način će se razlika, ako je negativna (manjak), namiriti vjerovniku. U odnosu na preplatu zakonodavac je u odredbi čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK propisao uvjete pod kojima će se ista koristiti za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta (čl. 19.c st. 1. toč. 5. alineja 1 ZPK), a pod kojima uvjetima se ista vraća potrošaču (čl. 19.c st. 1. toč. 5. alineja 2 ZPK). U odnosu na manjak (čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZPK) zakonodavac je propisao da isti potrošač mora namiriti sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača.

22. Dakle, postojanje preplate nije posljedica restitucije uzrokovane nepoštenim odredbama u potrošačkom ugovoru, već je postojanje istih, pojednostavljeno rečeno, posljedica matematičkog izračuna tj. preračunavanja (konverzije) kredita iz jedne valute u drugu na točno određeni dan u sklopu kojeg zbog različitih parametara izračuna (tečaja, kamatne stope, urednosti ispunjavanja kreditnih obveza) nužno mora doći do postojanja određene novčane razlike (preplate ili manjka). Dakle, konverzijom se nije ništa restituiralo ili obeštećivalo, već se istom preračunavao kredit u valuti CHF u kredit u valuti EUR. Međutim, iako je postojanje preplate posljedica konverzije, a ne restitucije, to ne znači da iznos preplate koji je utvrđen u postupku konverzije sud prilikom odlučivanja o restitucijskom zahtjevu zbog nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu treba zanemariti. Naime, prema stavu ovog suda, novčani iznos preplate ne može se dva puta vrednovati potrošaču prvi puta kroz potpuno neposredno vraćanje preplate ili manje buduće anuitete konvertiranog ugovora o kreditu (čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK), a drugi puta kroz restituciju u slučaju postojanja nepoštenih odredbi ugovora o kreditu (čl. 323. st. 1. ZOO u svezi s čl. 87. st. 1. ZZP/03), jer bi takvim postupanjem potrošač dva puta stekao isti novčani iznos (u tom smislu i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022., toč. 23.).

23. Bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude su i žalbeni navodi tuženika da je sklapanjem Sporazuma o konverziji nastala nova pravna osnova. Naime, čak i kada bi se Sporazum o konverziji i tumačio kao nova pravna osnova to ne znači da je tužitelj nema osnove utvrđivati ništetnost osnovnog ugovora o kreditu i postavljati restitucijske zahtjeve, a kako to jasno proizlazi iz odredbi čl. 326. i čl. 328. st. 1. ZOO koje propisuju da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi i da se ne može naknadno osnažiti ono što je već prilikom sklapanja ugovora ništetno.

24. Neosnovano je i tuženikovo ukazivanje na načelo konverzije iz čl. 19.b. ZPK prema kojem se konverzija kredita provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Naime, navedeno načelo ne znači da tužitelj nema osnove isticati restitucijski zahtjev zbog nepoštenosti pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Osim toga, predmetno načelo izjednačenosti položaja potrošača, ni na koji način ne može utjecati na potrošačevo pravo na potpunu restituciju, te se, po logici stvari, može se primjenjivati pod pretpostavkom da osnovni ugovor o kreditu nema nepoštenih i ništetnih odredbi. Konverzija uostalom i nije provedena pod pretpostavkom da je bilo koja odredba bilo osnovnog ugovora o kreditu, bilo simuliranog euro kredita u koji je osnovni kredit konvertiran, nepoštena i ništetna.

25. Neosnovani su i žalbeni navodi tuženika koji se odnose na (ne)primjenu presude u predmetu Suda Europske unije broj C-567/20 (presuda od 5. srpnja 2022., A.H. protiv Zagrebačke banke d.d., C-567/20, ECLI:EU:C:2022:352). Naime, navedena presuda nije primjenjiva na predmet ovog spora jer u ovom konkretnom slučaju predmet spora nije ništetnost i nepoštenost Sporazuma o konverziji koji sadrži odredbe koje su u ugovor unijete temeljem ZID ZPK/15 i koje su prisilne naravi, te posljedično tome izuzete od ispitivanja poštenosti, već odredbe osnovnog ugovora o kreditu čije su odredbe rezultat volje stranaka i čija se poštenost nesmetano može ispitivati u postupku. Također, iz istih razloga na ovaj postupak neprimijenjive su i presude u predmetima C-81/19 (presuda od 9. srpnja 2020., SC Banca Transilvania SA, C-81/19, ECLI:EU:C:2020:532) i C-243/20 (presuda od 21. prosinca 2021., Trapeza Peiraios AE, C-243/20, ECLI:EU:C:2021:1045) a u kojima predmetima se suštinski također, prosuđivala mogućnost utvrđivanja nepoštenosti odredbi Sporazuma o konverziji. U ovom konkretnom slučaju, a kako je već ranije u presudi više puta navedeno, predmet postupka nije nepoštenost pojedinih ugovornih odredbi Sporazuma o konverziji, već nepoštenost i ništetnost pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

26. Tuženik u žalbi ističe i da je pobijana presuda protivna pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji se vodio pod brojem Gos-1/2019, odnosno da pravno shvaćanje iz tog spora sud prvog stupnja nije primijenio. Međutim, i ti žalbeni navodi tuženika su neosnovani. Naime, u oglednom postupku koji se vodio pod posl. brojem Gos-1/2019 Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo pravno shvaćanje da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, u ovom postupku tužitelj uopće ne tvrdi da je sporazum o konverziji ništetan, već svoj tužbeni zahtjev temelji na tvrdnji da su pojedine ugovorne odredbe osnovnog ugovora o kreditu (a ne sporazuma o konverziji) nepoštene i ništetne, pa je nejasno zašto bi za ovaj postupak pravno shvaćanje iz oglednog postupka u tom smislu bilo pravno relevantno. U tom smislu neosnovano tuženik u žalbi ponavlja da konverzija provedena s retroaktivnim učinkom. Naime, okolnost što je tražbina iz osnovnog ugovora o kreditu konvertirana s učinkom kao da je tužitelj od prvog dana sklopio ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u eurima nema nikakve pravne posljedice na tužiteljevo pravo na zaštitu od nepoštenih odredbi u potrošačkom ugovoru.

27. Na pravilnost i zakonitost pobijane presude nisu od utjecaja niti žalbeni navodi tuženika kojim ističe da je pobijana presuda u suprotnosti s pravnih shvaćanjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u presudi Rev-637/2019 od 15. studenog 2022. kao i pravnim shvaćanjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske koja su zauzeta na sjednici Građanskog odjela održanoj dana 20. prosinca 2022. Naime, predmetnim pravnim shvaćanjima na koje ukazuje tuženik prvostupanjski sud, a niti ovaj žalbeni sud, nisu vezani. U tom smislu potrebno je i navesti da ovaj sud u formalnopravnom smislu nije vezan niti pravnim shvaćanjima iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022. na koja se ovaj žalbeni sud poziva u ovoj presudi. Međutim, to naravno ne znači da prvostupanjski sud ili ovaj žalbeni sud ne mogu primjenjivati materijalno pravo na jednak način kako je to učinjeno u presudi Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022., a koja su suprotna pravnim shvaćanjima koja su zauzeta u odlukama ili sjednicama na koje se poziva tuženik u žalbi.

28. Zaključno dakle, sklapanjem sporazuma o konverziji tužitelj nije izgubio pravo na isticanje nepoštenosti i ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu, a niti je sklapanjem sporazuma o konverziji izgubio pravo na potpunu restituciju. Stoga je sud prvog stupnja u tom dijelu pravilno primijenio materijalno pravo tako da su žalbeni navodi tuženika koji se tiču tog spornog pravnog pitanja neosnovani.

29. Pravilna je i odluka sud prvog stupnja u dijelu u kojem je sud prvog stupnja utvrdio da su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula. Naime, sud prvog stupnja je imajući u vidu da je vezan presudom iz postupka kolektivne pravne zaštite, te materijalne i personalne dokaze koji su izvedeni tijekom postupka, pravilno ocijenio sporne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli, te je na temelju istih, a suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno utvrdio da su odredbe o valutnoj klauzuli tužitelju bile nerazumljive, da su iste uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, te da su iste u tom dijelu nepoštene. Za takvo svoje utvrđenje sud prvog stupnja je dao jasne, logične i neproturječne razloge koje ovaj sud u cijelosti prihvaća, a koje tuženik svojim žalbenim navodima nije uspio dovesti u sumnju. Tuženik, s druge strane, u postupku nije dokazao niti da se o spornim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo, a niti da je tužitelj kao potrošač bio informiran o posljedicama ugovaranja valutne klauzule. Sud prvog stupnja je dakle, rješavajući prethodno pitanje djelomične ništetnosti ugovora o kreditu pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te pravilno ocijenio izvedene dokaze. Stoga u tom dijelu nije ostvaren žalbeni razlog pogrešnog ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP, a niti je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP koju u žalbi sadržajno ističe tuženik. U tom smislu nije osnovano niti pozivanje tuženika da sporne odredbe ugovora o kreditu bile jasne, razumljive i jasno uočljive i da su iste sukladno odredbi čl. 22. ZOO bile isključene od ispitivanja poštenosti, kao i pozivanje tuženika na odluke Suda Europske unije broj C-81/19, C-243/20 i C-452/18, a obzirom da predmetne presude nisu primjenjive na konkretan slučaj.

30. Tuženik u žalbi ističe i da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio da tužitelj ima svojstvo potrošača. Međutim, i ti žalbeni navodi tuženika su neosnovani. Naime, iz ugovora o kreditu kao i iskaza tužitelja proizlazi da je tužitelj kredit podigao radi adaptacije kuće, pa je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je tužitelj potrošač u smislu odredbe čl. 3. toč. 1. ZZP/03. To pogotovo kada se ima u vidu okolnost da iz niti jednog dokaza koji je izveden tijekom postupka ne proizlazi da je tužitelj kredit podigao radi obavljanja poslovne djelatnosti ili obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja odnosno da tužitelj ne bi imao svojstvo potrošača.

31. Sud prvog stupnja je dakle, u prvostupanjskom postupku u odnosu na deklaratorni dio tužbenog zahtjeva pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje tako da nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP. Na takvo, pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03 u svezi s čl. 322. st. 1. ZOO kada je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenjem djelomične ništetnosti ugovora o kreditu prihvatio. Nije stoga u tom dijelu ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP kojeg u žalbi također ističe tuženik. Pritom sud prvog stupnja u tom dijelu nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, a niti je u tom dijelu počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP

32. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP žalbu tuženika odbiti kao djelomično neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke.

33. Međutim, iako je sud u odnosu na utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora o kreditu pravilno utvrdio činjenično stanje, odlučujući o kondemnatornom dijelu istog koji se odnosi na isplatu, činjenično stanje nije pravilno i potpuno utvrđeno. Naime, kako je već ranije navedeno, prema stavu ovog suda, iznos preplate koji je utvrđen prilikom konverzije i koji je posljedica konverzije ne može se kumulirati sa iznosom koji tužitelju pripada temeljem restitucije zbog nepoštenosti i ništetnosti odredbi u potrošačkom ugovoru. Tuženik je u podnesku od 7. siječnja 2025. kojim je prigovarao nalazu i mišljenju vještaka, između ostalog, istaknuo da vještak iznos eventualne tražbine nije umanjio za iznos preplate od 5.551,48 eura koji mu je tuženik priznao u konverziji, te da bi prihvaćanje tužbenog zahtjeva kako ga je postavio tužitelj dovelo do nepripadajuće koristi za tužitelja.

34. Iz Sporazuma o konverziji od 22. prosinca 2015., točnije članka 4. istog, proizlazi da je u postupku konverzije na dan 30. rujna 2015 utvrđena preplata u iznosu od 5.551,48 eura (42.369,33 kuna), što utvrđuje i vještak u pisanom nalazu i mišljenju od 23. travnja 2024. (točka III. nalaza). U toj točki III. nalaza vještak navodi i da je tuženik tužitelju temeljem konverzije otpisao glavnicu u iznosu od 14.333,91 kuna, te u Tablici 2. (Izračun preplaćenog iznosa uslijed konverzije) za taj iznos (14.333,91 kuna) umanjuje tražbinu tužitelja. Međutim, iz pisanog nalaza i mišljenja, kao i usmenog očitovanja vještaka, nije jasno i razvidno, iako je u odnosu na neumanjivanje tražbine iznosom preplate tuženik iznio prigovore, iz kojih razloga tražbina tužitelja nije umanjena za iznos od 5.551,48 eura (42.369,33 kuna) koji iznos je kao preplata utvrđen Sporazumom o konverziji, već za znatno manji iznos od 14.333,91 kuna. S obzirom da navedeno, činjenično stanje u pogledu visine tužiteljeve tražbine je pogrešno i nepotpuno utvrđeno na što osnovano u žalbi ukazuje tuženik, pa je u tom dijelu ostvaren žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP.

35. Slijedom iznijetog, u odnosu na kondemnatnorni dio presude sadržan u točki II. i III. izreke valjalo je, temeljem čl. 370. ZPP, prvostupanjsku presudu ukinuti i u tom dijelu vratiti predmet sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

36. S obzirom da obveza naknade troškova ovisi o konačnom rješenju spora, to je ukinuta i odluka o troškovima parničnog postupka sadržana u točki IV. i VII. izreke.

37. Odluka o troškovima žalbenog postupka ostavljena je za konačnu odluku, sukladno odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

38. U ponovljenom postupku sud prvog stupnja će imajući u vidu pravna shvaćanja izražena u ovom rješenju kao i iznos preplate utvrđen sporazumom o konverziji, ponovno utvrditi visinu tužiteljeve tražbine. Pritom će posebice imati u vidu da se iznos preplate koji je utvrđen prilikom konverzije ne može kumulirati sa iznosom koji tužitelju pripada temeljem restitucije zbog nepoštenosti i ništetnosti odredbi u potrošačkom ugovoru, već da u tom slučaju tužitelj ima pravo na razliku. U tom smislu od vještaka će zatražiti izjašnjenje da li je tražbina tužitelja umanjena za cjelokupni iznos preplate utvrđen Sporazumom o konverziji, odnosno, ako nije, iz kojeg razloga je tražbina tužitelja umanjena za iznos od 14.333,91 kuna kako to proizlazi iz pisanog nalaza i mišljenja vještaka. Pritom će sud, neovisno o očitovanju vještaka i pravnim shvaćanjima stranaka, od vještaka zatražiti da restitucijsku tražbinu tužitelja izračuna na način da istu umanji za cjelokupni iznos utvrđene preplate, a ne samo za iznos od 14.333,91 kuna. U tom smislu radi potpuno utvrđenog činjeničnog stanja sud će utvrditi i na koji način je iskorištena preplata koja je utvrđena Sporazumom o konverziji tj. da li je ista, u potpunosti ili djelomično, korištena za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta (čl. 19.c st. 1. toč. 5. alineja 1 ZPK) ili je ista, u potpunosti ili djelomično, vraćena (isplaćena) tužitelju (čl. 19.c st. 1. toč. 5. alineja 2 ZPK) na što bi ukazivala odredba čl. 5. Sporazuma o konverziji.

39. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 16. rujna 2025.

Predsjednica vijeća:

Vesna Žulj