1

                            Poslovni broj 5 Gž-1810/2022-2

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj 5 Gž-1810/2022-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

               

 

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jasenke Grgić predsjednice vijeća, Ksenije Grgić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Sabine Dugonjić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice I. N. iz V., OIB …, zastupane po punomoćnici M. A., odvjetnici u V., protiv tuženika R. A. d.d., Z., OIB …, zastupanog po punomoćniku M. K., odvjetniku u Odvjetničkom društvu K. & P. d.o.o. iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Vukovaru, poslovni broj P-215/2019-27 od 18. svibnja 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 12. rujna 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vukovaru, poslovni broj P-215/2019-27 od 18. svibnja 2022.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 47,849,34 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamata pobliže razvrstanim u toč. I. izreke, te joj naknaditi parnični trošak u iznosu od 10.565,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 18. svibnja 2022. do isplate (toč. II. izreke).

 

2. Protiv navede presude žalbu je podnio tuženik iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP) uz prijedlog da se presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije u cijelosti uz naknadu parničnog troška ili ukine i predmet vratiti na ponovno odlučivanje uz naknadu troškova žalbe.

 

3. Žalba je neosnovana.   

 

4. Predmet spora je restitucijski zahtjev tužitelja za povrat preplaćenih iznosa iz ugovora o potrošačkom kreditu zaključenom između stranaka uslijed ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF. 

 

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio njezinu donošenju nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju određeno u žalbi ukazuje žalitelj. Izreka presude je jasna i razumljiva i ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, a u presudi su navedeni razlozi o svim odlučnim činjenicama koji su jasni i ne proturječe izvedenim dokazima, te nije osnovan ovaj žalbeni razlog.

 

6. Nije počinjena niti apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP, jer je prvostupanjski sud pravilno odlučio da je mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari i da odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti (čl. 12. Ugovora) predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu odredbi čl. 49. i 50. toč. 19. sadašnjeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP/14), koja odredba je usklađena s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. i nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Radi se o odredbi na unaprijed formuliranom standardnom ugovoru koju je formulirao tuženik o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i na čiji sadržaj tužiteljica kao potrošač nije imala nikakvog utjecaja, a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana jer bi radi ostvarivanja svojih prava i obveza tužiteljica bila obvezna putovati u Z., što bi, s obzirom na mjesto njegovog prebivališta u V. uzrokovalo značajnu financijsku neravnotežu, imajući u vidu udaljenost, troškove putovanja iz mjesta prebivališta u Z. i natrag, kao i za to putovanje potrebno vrijeme. Stoga se mjesna nadležnost suda koja je prorogacijskom klauzulom ugovorena prema sjedištu kreditora ne može zasnivati na toj nepoštenoj ugovornoj odredbi, jer je pravna posljedica nepoštene odredbe njezina ništetnost (čl. 55. ZZP/14).

 

7. Premda je odluka o prigovoru mjesne nenadležnosti donesena djelomično uz pogrešnu primjenu materijalnog prava, jer je trebao primijeniti odredbu čl. 19.l. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – ZID ZPK), kojom je regulirana mjesna nadležnost u sporovima koji nastanu u vezi s Ugovorom o kreditu, a koja propisuje da potrošač u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište, navedena okolnost nije utjecala na pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja, jer je i uz pravilnu primjenu materijalnog prava, trebalo jednako odlučiti o prigovoru mjesne nenadležnosti i isti odbiti, kako je to i učinio sud prvog stupnja.

 

8. Nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore, te je na osnovi izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava. 

 

9. U postupku je utvrđeno da su stranke sklopile 13. srpnja 2007. Ugovor o kreditu kojim je tuženik kao kreditor stavio na raspolaganje tužiteljici kao korisnici kredita iznos od 24.306,47 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita za kupnju osobnog vozila radi korištenja u privatne svrhe; da je kamata iznosila 5,49% godišnje koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora; da je kredit otplaćivan u 84 jednaka mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća prema otplatnom planu koji se uručuje korisniku kredita.

 

10. Nije sporno da je predmetni ugovor o kreditu sastavio tuženik, da je kamatna stopa tijekom otplate kredita više puta povećavana, te da je u istom razdoblju rastao i tečaj CHF. Provedenim financijskim vještačenjem u postupku je utvrđeno da ukupna razlika između stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta po početno ugovorenoj kamatnoj stopi i tečaja isplate kredita u CHF iznosi 47.849,34 kn

 

11. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud se pravilno pozvao na učinke presude u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koji je u pogledu ovakvog načina ugovaranja redovnih kamata vođen kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 povodom kolektivne tužbe Udruge potrošač protiv banaka u Republici Hrvatskoj, između kojih i ovdje tuženika, a predmet koje kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo utvrđenje ništetnosti redovne kamate uz ugovorenu valutu u CHF.

 

12. Citiranom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., je potvrđeno i u odnosu na tuženika da je u vrijeme sklapanja spornog ugovora povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača.  

 

13. Isto tako, pravilno je sud prvog stupnja pozvao na učinke presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., kojom su odbijene revizije tužitelja i tuženika, te je Vrhovni sud u cijelosti potvrdio ranija utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome kako su banke, među kojima i tuženik, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

 

14. Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom je odlukom poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., odlučujući o podnesenim revizijama protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10od 14. lipnja 2018. (kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.) utvrdio da su tužene banke, među kojima je i tuženik, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP/03) i odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP) i to čl. 96. i 97. toga Zakona, kao i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine “ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO).

 

15. Pozivom na navedena utvrđenja i pravna shvaćanja izražena u prednje navedenim postupcima radi zaštite kolektivnih prava potrošača, prvostupanjski sud je polazeći imajući u vidu sadržaj odredbe čl. 323. st. 1. ZOO prihvatio tužbeni zahtjev i obvezao tuženika na povrat razlike preplaćenih iznosa anuiteta koje mu je tužiteljica platila na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu po pravilima stečenog bez osnove.

 

16. U posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa prava iz čl. 502.a st. 1. ZPP, a što je tužiteljica podnošenjem tužbe u ovoj parnici i učinila, te je iz tih razloga temeljem odredbi čl. 502.c ZPP i čl. 118. ZZP sud vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine”, broj 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP), a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

 

17. Naime, sudovi su u prednje navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženice, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da ga nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

 

18. U razlozima pobijane presude navedene su i ocijenjene bitne tvrdnje i stavovi stranaka i njihovi dokazni prijedlozi, kao i razlozi zbog kojih je prvostupanjski sud nije prihvatio dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem svjedoka I. O., voditelja regije kod tuženika i javnog bilježnika Ž. M. koji je solemnizirao ugovor o kreditu.

 

19. Žalbeni navodi tuženika da je nejasno na temelju kojih utvrđenja je prvostupanjski sud zaključio da se o spornim odredbama ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, kada je odbio provesti po njemu predložene dokaze, nisu osnovani.

 

20. Naime, prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci poslovni broj Rev-1279/2022-2 od 14. veljače 2023., koje je podudarno shvaćanju Ustavnog suda Republike Hrvatske, iznesenom u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022., predmet kolektivnog spora i dokazivanje u tom postupku nisu bile obavijesti koje su dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, te je tužena banka mogla tvrditi, a sud joj je u postupku individualne zaštite kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe morao omogućiti dokazivanje da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

 

21. Tuženik je, u odgovoru na tužbu predložio provođenje dokaza saslušanjem tužiteljice, voditelja regije i javnog bilježnika, koje dokazne prijedloge prvostupanjski sud nije proveo, jer je ocijenio da nisu odlučni za odluku o tužbenom zahtjevu. Naime, predloženi voditelj regije I. O., za kojega žalitelj navodi „da je upoznat s načinom rada i procedurama prilikom odobravanja namjenskih kredita“, nije sudjelovao prilikom zaključenja spornog ugovora o kreditu, niti to tuženik tvrdi, zbog čega nema neposredna saznanja jesu li, i ako jesu, tužiteljici bile dane potpune i jasne obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi ugovora o kreditu u predugovornoj fazi sklapanja ugovora o kreditu s tuženikom. Niti saslušanjem javnog bilježnika koji je solemnizirao predmetni potrošački ugovor stranaka ne može se utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora obzirom da javni bilježnik prilikom solemnizacije ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, jer javni bilježnik prilikom solemnizacije ugovora o kreditu nije imao dužnost upozoriti potrošača na rizike fluktuacije tečaja u CHF koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (tako i odluka Ustavnog suda broj U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021.). U odnosu na tvrdnje žalitelja da je sud propustio saslušati tužiteljicu na okolnost danih obavijesti od strane tuženika u pogledu naravi, rizika i posljedica osporenih ugovornih odredbi ugovora o kreditu u predugovornoj fazi sklapanja ugovora o kreditu, valja reći da se tužiteljica već samim podnošenjem tužbe i činjeničnim navodima jasno opredijelila i izjasnila da joj tuženik prilikom zaključenja ugovora o kreditu nije pružio dovoljno potrebnih informacija i obavijesti o rizicima vezanom za zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF i rizicima vezanim uz rast tečaja CHF u odnosu na kunu, koji je skočio za više od 50% od početno ugovorenog, niti ju je prije zaključenja ugovora informirao u cijelosti o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Stoga tuženik nije dokazao da bi u konkretnom slučaju postupio drugačije nego što je to bilo predmetom raspravljanja i dokazivanja u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, odnosno da bi tužiteljicu kao potrošača u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i pojedinostima spornih odredbi. 

 

22. Kako je u postupku utvrđeno da je tužiteljica sporni kredit podigla kao fizička osoba radi kupnje vozila za vlastite potrebe, a ne u svrhu poslovne djelatnosti (čl. 3 st. 1. ZZP/03), te je isplatu predmetnog kredita odobrio upravo tuženik, koji je i kontrolirao njegovu namjenu, to su potpuno neutemeljeni prigovori tuženika kojima osporava tužitelju status potrošača.

 

23. Vezano za u žalbi iznijete navode tuženika da sama okolnost unošenja u ugovor o kreditu spornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF ne čini te odredbe same po sebi nepoštenim i protivnim načelu savjesnosti i poštenja, valja navesti da su te okolnosti i činjenice raspravljene u postupku kolektivne zaštite zbog čega o njima u ovom parničnom postupku nije trebalo raspravljati i o njima izvoditi dokaze. U konkretnom slučaju nije sporno da su ugovorne odredbe za tužiteljicu bile jasne i razumljive u jezičnom i gramatičkom smislu i da su mu bile načelno jasne obveze koje njime preuzima. No, zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi tužitelja kao prosječnog potrošača ne svodi se samo na jezičnu i formalnu razumljivost ugovora već i na razumljive i precizne informacije temeljem kojih može procijeniti ekonomske posljedice i rizike koje određene ugovorne odredbe mogu imati na njegove financijske obveze, iz navoda i dokaza koje je tuženik predložio ne proizlazi da je takve informacije dao tužiteljici prije sklapanja ugovora.

 

24. Sud prvog stupnja svoju odluku u pogledu preplaćenih iznosa na ime razlike  između anuiteta plaćenog prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi i onih koje je tužiteljica platila prema promjenjivoj kamatnoj stopi i razlike u anuitetima između tečaja valute CHF na dan isplate kredita i iznosa plaćenih tijekom otplate anuiteta kredita, pravilno temeljio na nalazu i mišljenju financijskog vještaka, uzimajući pri tome u obzir preplatu koju je tužiteljica izvršila upravo zbog povećanja početno ugovorene kamatne stope i povećanja tečaja CHF u odnosu na početni tečaj, a kao posljedicu ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

 

25. Suprotno žalbenim navodima tuženika o prigovoru zastare pravilno je odlučeno, jer prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi Rev 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO, tako da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., kojom je odredba o primjenjivoj kamatnoj stopi utvrđena ništetnom i od trenutka pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. kojom je odredba o valutnoj klauzuli utvrđena ništetnom. Stoga je tužba tužiteljice od 6. lipnja 2019. podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz čl. 225. ZOO. 

 

26. S tim u vezi, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“ Stoga je suprotno žalbenim navodima tuženika materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan.

 

27. Materijalno pravo pravilno je primijenjeno i u odluci o zateznim kamatama. Naime, kako su odredbe o ugovaranju promjenjive kamatne stope i valutne klauzule vezane za CHF nepoštene, a time i ništetne, jer je tuženik tužiteljici ponudio sklapanje ugovora s nepoštenim odredbama i postupao nepošteno time je postao nepošteni stjecatelj (čl. 1115. ZOO) za iznose koje je nepripadno primio na temelju ugovornih odredbi koje su utvrđene ništetnim, to je temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu u obvezi isplatiti joj zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnice od dana stjecanja svake pojedine uplate iznosa koji je bio veći od ugovorenog do isplate.

 

28. Odluka o troškovima postupka pravilno se temelji na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP i toj odluci tuženik žalbom određeno niti ne prigovara.

 

29. Slijedom iznijetoga, temeljem odredbi čl. 368. st. 2. ZPP valjalo je odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.

 

                                          

U Zagrebu, 12. rujna 2023.

 

 

                                                                                                                                      Predsjednica vijeća:

                                                                                                         Jasenka Grgić, v.r.