Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-4063/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Ksenije Grgić predsjednice vijeća, Jadranke Travaš sutkinje izvjestiteljice i Gordane Držaić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NT, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Marko Marković, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa punomoćnica Marija Radelja, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-31/2022-18 od 8. ožujka 2024., presuda ispravljena rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-31/2022-20 od 15. ožujka 2024., koje je ispravljeno rješenjem poslovni broj P-31/2022-27 od 14. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 16. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika Addiko Bank d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-31/2022-18 od 8. ožujka 2024. ispravljena rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-31/2022-20 od 15. ožujka 2024. koje je ispravljeno rješenjem poslovni broj P- 31/2022-27 od 14. travnja 2025., u dijelu pod točkom I., II. i IV. izreke.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženika Addiko Bank d.d. kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-31/2022-18 od 8. ožujka 2024.

Obrazloženje

1. Sud prvog stupnja je donio presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-31/2022-20 od 15. ožujka 2024. koja je ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-31/2022-20 od 15. ožujka 2024. koje je ispravljeno rješenjem poslovni broj P-31/2022-27 od 14. travnja 2025. kojom je pod točkom I. utvrdio da je odredba članka 6. Ugovora o [broj kredita] sklopljenog između tužitelja NT i Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., pravnog prednika tuženika Addiko Bank d.d., koji je 15. svibnja 2006., potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku Željki Horvat iz Zagreba posl. br. OU676/2006 od 16. svibnja 2006., ništetna.

Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.188,44 eura, uvećan sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose kako je to navedeno u točki II. izreke.

Pod točkom III. izreke odbijen je zahtjev tužitelja u dijelu kojim tužitelj potražuje isplatu iznosa od 553,29 eura, s osnove promjenjive kamatne stope, sa zateznim kamatama na pojedine iznose.

Pod točkom IV. izreke naloženo je tuženiku Addiko Bank d.d., naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.861,26 eura sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 8. ožujka 2024. pa do isplate.

Sud prvog stupnja je donio rješenje kojim je dopuštena preinaka tužbe koju je tužitelj izvršio podneskom od 3. siječnja 2023.

2. Protiv ove presude ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj P-31/2022-20 od 15. ožujka 2024. koje je ispravljeno rješenjem poslovni broj P-31/2022-27 od 14. travnja 2025. u dijelu pod točkom I., II. i IV. izreke i rješenja žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i zbog odluke o troškovima postupka. Predlaže u pobijanom dijelu presudu i rješenje preinačiti u smislu žalbenih navoda odnosno ukinuti i vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Žalba tuženika je neosnovana.

4. Suprotno žalbenim navodima nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 96/08, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23 - dalje: ZPP) budući da pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

5. Razmatranjem presude i postupka koji joj je prethodio utvrđeno je da nisu ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka predviđene odredbom čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. ZPP- a.

6. Na žalbene navode da tužitelj nema pravni interes za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu obzirom da je kondemnatorni zahtjev zastario valja reći sud ne pazi po službenoj dužnosti na zastaru pa su stoga žalbeni navodi u tom pravcu neosnovani.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnosti odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu sklopljenog15. svibnja 2006. te isplate iznosa od 553,29 eura na ime promjenjive kamatne stope i isplate iznosa od 2.188,44 eura na ime valutne klauzule sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose kako je to navedeno u točki II. izreke.

8. U postupku su utvrđene sljedeće bitne činjenice:

- da su prednik tuženika Hypo Alpe Adria Bank d.d. kao kreditor i tužitelj kao korisnik zaključili 15. svibnja 2006. Ugovor o [broj kredita]. kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 20.714,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, namjena kredita za kupnju auta,

- da je ugovorena redovna kamata u visini od 5,25% godišnje, promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana (čl. 3. Ugovora),

- da je ugovorena je otplata u 84 mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 295,21 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria Bank d.d. na dan plaćanja (čl. 4. Ugovora),

- da je ugovoreno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria Bank d.d ili drugog akta Banke (čl. 6. Ugovora),

- u odnosu na ništetnost odredbe čl. 6. Ugovora kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i odredbom kojom je otplata kredita vezana za valutnu klauzulu utvrđeno je da stranke o valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak, nisu pojedinačno pregovarale, te su navedene odredbe uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te odredbe su bile unaprijed formulirane od strane tuženika, a tužitelj zbog toga nije imao utjecaja na njihov sadržaj, te se radi o odredbama unaprijed formuliranoga standardnog ugovora tuženika kao trgovca;,

- da je Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, ustao je 4. travnja 2012. protiv više banaka, uključujući i prednika tuženika, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu s tužbom za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a predmet je vođen pod poslovnim brojem P-1401/12,

- u tom je predmetu Trgovački sud u Zagrebu donio presudu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u kojoj se utvrđuje kako su tužene banke, a među njima i prednik tuženika, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo,

- ova prvostupanjska odluka je djelomično potvrđena (u dijelu glede promjenjive kamatne stope) i preinačena (u dijelu glede valutne klauzule u CHF) presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.,

- odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj

Revt-249/14 od 9. travnja 2015.,

- protiv odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je usvojena ustavna tužba (u dijelu glede valutne klauzule u CHF) pa je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak,

- potom Vrhovni sud Republike Hrvatske, odlučujući ponovo o reviziji, odlukom broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. djelomično ukida dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (glede valutne klauzule u CHF) te mu vraća predmet na ponovno suđenje u tom dijelu,

- nakon ponovnog suđenja Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. odbija žalbu tuženih banaka i sad potvrđuje odluku Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2021 i u dijelu glede valutne klauzule u CHF,

- odlučujući povodom revizije tuženika Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom presudom poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. potvrđuje presudu VTS poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke, uključujući i tuženika, u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak,

- dakle, u konačnici, u sporu za zaštitu interesa potrošača pravomoćno je utvrđeno kako je, između ostalih, i prednik tuženika, u predmetnom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, i to jer je:

- u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu odredbu istim ugovaranjem odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi kao i kad je i u predmetnom ugovoru o kreditu uglavio nepoštene ugovorne odredbe a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, te ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak,

- temeljem nalaza i mišljenja vještaka Zrinka Ručevića utvrđeno da je tuženik bez valjane pravne osnove naplatio od tužitelja iznos od 2.188,44 eura s osnove ugovorene valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak,

- da je osnovan prigovor zastare u odnosu na potraživanje preplaćenog iznosa po osnovi ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope.

9. Sud prvog stupnja je na pravilno utvrđene činjenice primijenio odredbe iz Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 dalje - ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu dok je nepravilno primijenio odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99; dalje ZOO/91 obzirom da je pravilno valja odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05 – dalje- ZOO/05) koji je sukladno odredbi čl. 1165. ZOO/05 stupio na snagu 1. siječnja 2006.

10. Polazeći od naprijed opisanih utvrđenja, sud je prvog stupnja pravilno zaključio kako postupanje tuženika glede ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF nije bilo nužno niti dopušteno, kako je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo te da iste, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja slijedom čega je odlučio kako je u tom dijelu ugovor ništetan, a sadržajnom primjenom odredaba članka 324. ZOO/05

11. Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud se pravilno pozvao na ovdje meritorne presude, u dijelovima u kojima su postale pravomoćne, Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., te Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt- 249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.

12. Odredbom članka 81. stavka 2. i 3. ZZP/03, koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj.

13. Naime, predmetna sporna ugovorna odredba, to jest što je u ugovorima o potrošačkim kreditima "ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak", u odlukama viših sudova utvrđena je nepoštenom i ništetnom. Najprije u pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, potom u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 3. listopada 2017. kojom je potvrđena dotična prvostupanjska odluka nižeg suda. Konačno je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. odbijena revizija tuženih banaka u tom dijelu.

14. U navedenoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018. od 3. rujna 2019. navodi se kako je dotični uglavak kojim je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak, a u svezi sa sklapanjem tih ugovora o kreditu s ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom te banke, nepošten i ništetan i zato jer su:

- ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače,

- tužene banke kao trgovci bile su svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima,

- te su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita, zbog čega su obje odredbe nepoštene i stoga ništetne.

15. Temeljem odredbe članka 502.c ZPP-a koja određuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove i da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a. Radi navedenog nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da se sud neosnovano poziva na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u sporu kolektivne zaštite.

16. Nadalje, kako je odredbama predmetnog Ugovorom o kreditu, ugovorena valuta glavnice u CHF kao u pravomoćnoj presudi Visokog trgovačkog suda u Republici Hrvatskoj (Pž-6632/2017) koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-2221/2018), te kako u predmetnom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika prilikom ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica kredita između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u navedenim sudskim postupcima, to je osnovano zaključiti da su ugovorne odredbe o tečaju valute CHF uz koju je vezana glavnica kredita ništetne (istovjetno shvaćanju iznesenom u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.) s time da je i prednik tuženika bio tužena stranka u tim postupcima po kolektivnim tužbama.

17. Valja reći da je test poštenosti spornih ugovornih odredaba proveden već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači - korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac - banka nije dao tužitelju kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama.

18. Opće pravilo o posljedicama ništavosti sadržano je u članku 323. st. 1. ZOO/05 i ono glasi: "U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje."

19. Stoga je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kad je u točki II. izreke pobijane presude naložio tuženiku isplatu preplaćenog iznosa na ime razlike u obračunatim anuitetima do koje je došlo radi primjene odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a visina je pravilno utvrđena provođenjem vještačenja po financijskom vještaku.

20. Suprotno žalbenim navodima sud prvog stupnja je pravilno prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Zrinka Ručevića jer je isti sačinjen stručno te sukladno pravilima struke. Neosnovano tuženik ukazuje na povredu postupka iz čl. 354. st. 2. t.11. ZPP- a obzirom da tuženik nije ni predlagao dopunu vještačenja pri čemu valja reći da su, prigovori tuženika su bili pravne, a ne činjenične prirode (list 241 spisa). Naime, tuženik nije prigovarao samom obračunu, već primijenjenoj metodi, a razlozi za primjenu načina obračuna prema nalogu suda su u pobijanoj presudi dostatno i jasno obrazloženi.

21. Prvostupanjski sud je pravilno odbio prigovor zastare koji se odnosi na potraživanje s osnova valutne klauzule. Naime, zastara restitucijskih zahtjeva koji se odnose na valutnu klauzulu počinje teći od 14. lipnja 2018., od donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Imajući u vidu da je tužba u ovom predmetu podnesena 3. siječnja 2022. pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara.

22. Suprotno žalbenim navodima tuženika sud prvog stupnja je pravilno odredio zakonske zatezne kamate na utuženi iznos počam od 2008. godine utvrđujući da je tuženik nesvjestan stjecatelj. Naime, na konkretni predmet spora s obzirom na vrijeme njegovog pokretanja, kao i razdoblje u odnosu na koje se traži zaštita, primjenjuje se nacionalni propis uz njegovo tumačenje u duhu prava Europske unije. U presudi F. G. N. i A. M. P. M. protiv C. B. i B. B. V. A. S. u spojenim predmetima C- 154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

23. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (P-1401/12) pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima nepoštene, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi logičnim zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu članka 1115. ZOO/05 mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužitelju nastala šteta.

24. Valja istaći da je u konkretnoj pravnoj situaciji pravno relevantno to što nedvojbeno proizlazi da tužitelju nisu objašnjeni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi tužitelj, kao prosječni korisnik kredita, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz valutne klauzule, a da je s druge strane tuženik sve to u trenutku sklapanja ugovora, kao stručna osoba, znao ili morao znati. Pri tome se ne smije ispustiti iz vida i to da iz utvrđenja ranije navedenih sudskih odluka proizlazi i to da tuženik u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, uključujući i ovdje prednika tuženika, nisu na transparentan način informirali potrošače da je rizik promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, što jer tuženik znao i bio svjestan postojanja takvog rizika, dok prosječni potrošač to nije znao.

25. Podredno se vezano za pojam "prosječnog potrošača" ukazuje na t. 18. Preambule Direktive 2005/29/EZ i praksu suda Europske unije, prema kojoj prosječan potrošač ne raspolaže stručnim znanjem, ali je u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan, uzimajući pri tome socijalne, jezične, kulturne i druge faktore. Drugim riječima, potrošač kao slabija i ranjivija strana, na temelju određenih kriterija mora moći predvidjeti ekonomske posljedice koje iz ugovornih odredaba za njega proizlaze, s time da je teret dokazivanja odgovarajućeg obavještavanja prosječnog potrošača na bankama, a teret pažnje i opreza da uzme u obzir dobivene informacije na konkretnom potrošaču. Ovdje ujedno treba napomenuti i to da prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj, u vrijeme kad je sklapan ne samo konkretan Ugovor o kreditu, već i ostali takvi ugovori, a koji svi sadrže, pored ostalog, odredbu kojom se glavnica veže uz valutu švicarski franak, ne samo da nije znao da je uz ovu valutnu klauzulu vezan rizik “valute utočišta”, koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, već isto tako da bi o tom podatku trebao biti obaviješten. To je prema uvjerenju ovog suda imalo za posljedicu da je ovakva ugovorna odredba za prosječnog potrošača bila nerazumljiva.

26. Suprotno žalbenim navodima tuženika sud prvog stupnja je pravilno donio rješenje kojim je dopustio preinaku tužbe koju je tužitelj izvršio podneskom od 3. siječnja 2023. Neosnovano tuženik u žalbi upire na žalbeni razlog bitne povrede odredbe parničnog postupka iz čl. 190. st. 2. u vezi č. 354. st. 1. ZPP -a. U konkretnom slučaju tužitelj je preinačio tužbu nakon zaključenja prethodnog postupka, tako što je nakon provedenog financijskog vještačenja povisio iznos tužbenog zahtjeva sukladno nalazu vještaka. Pravilna je odluka suda prvoga stupnja kojom je dopustio preinačenje imajući u vidu da je tuženik osporavao i iznos tužbenog zahtjeva postavljenog u tužbi i da je stoga bilo potrebno provesti dokaz financijskim vještačenjem jer ni tužitelj niti sud nemaju stručnog znanja za utvrđenje iznosa tražbine, a taj se dokaz prema pravilima parničnog postupka provodi tek nakon zaključenja prethodnog postupka. U takvoj situaciji zabrana preinačenja tužbe značila bi ograničenje prava tužitelja na pristup sudu, tim više što on u pogledu povišenog iznosa tužbenog zahtjeva nema pravo pokrenuti niti ikakav drugi postupak zbog zabrane dvostruke litispendencije budući je riječ o istom zahtjevu.

27. Na žalbene navode da nije ništetna odredba čl. 6. Ugovora o kreditu valja reći da je istom ugovorena promjenjiva kamatna stopa te kako ista glasi: „ Banka je ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe- Adria- Bank d.d. ili drugog akta Banke. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope, visini anuiteta te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom. „ Dakle, imajući u vidu sadržaj navedene odredbe upravo se radi o odredbi kojom je u cijelosti ugovoren način promjene stope u smislu da je ista mijenjana jednostranom odlukom kreditora bez jasnih i razumljivih objektivnih kriterija. Stoga žalbeni navodi u tom pravcu nisu osnovani.

28. Slijedom svega navedenog žalbeni navodi tuženika nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

29. Suprotno žalbenim navodima tuženika sud prvog stupnja je pravilno odlučio o troškovima postupka te dosudio trošak tužitelju sukladno odredbi čl. 151. i 155. ZPP- a a koja je odluka sukladna stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-1014/18 od 20. listopada 2021 u vezi odluke suda EU broj C- 224/19, C-259/19) obzirom da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru pa bi uračunavanje odbijenog dijela tužbenog zahtjeva kao prema uspjehu u sporu, narušilo pravičnu ravnotežu između interesa stranaka te bi donesena odluka o trošku postala neravnomjeran teret za tužitelja koji nije dao povod za parnicu i ograničila mu pravo na pristup sudu.

30. Slijedom svega navedenog valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrditi pobijanu presudu a temeljem odredbe čl. 380. točka 2. ZPP-a potvrditi pobijano rješenje te odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 16. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Ksenija Grgić