Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2546/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Milene Frankić kao predsjednice vijeća, Gordane Bošković Majerović kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vlaste Mrzljak kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĆĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Ireni Blauhorn, odvjetnici u Karlovcu, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, zastupane po OD Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude i rješenja Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P-189/2024-4 od 14. veljače 2025., dana 16. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužene kao neosnovana, te se potvrđuje se presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P-189/2024-4 od 14. veljače 2025., u pobijanom dijelu točke I. izreke kojim je naloženu tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 3.281,44 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose od dana plaćanja svakog anuiteta pa do isplate te u dijelu točke II. izreke kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 2.856,66 eura zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 14. veljače 2025. godine pa do isplate.

II. Preinačava se odluka o troškovima iz točke II. presude Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P-189/2024-4 od 14. veljače 2025. i sudi:

1. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška postupka u iznosu od 187,50 eura s zakonskim zateznim kamatama tekućim od 14. veljače 2025. godine pa do isplate kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tužene za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tužene kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P-189/2024-4 od 14. veljače 2025.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P-189/2024-4 od 14. veljače 2025 pod točkom I. izreke naloženo je tuženoj isplatiti tužiteljici na ime preplaćenog tečaja u CHF po kreditu podignutom u CHF iznos od 3.281,44 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine utužene iznose kako je to pobliže naznačeno pod točkom I. izreke pobijane presude. Točkom II. izreke tuženoj je naloženo naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 3.044,16 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 14. veljače 2025 pa do isplate. Rješenjem Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P-189/2024-4 od 14. veljače 2025. odbijen je kao neosnovan istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Karlovcu (točka I. izreke) te je dopuštena preinaka tužbenog zahtjeva izvršena u podnesku od 22. prosinca 2020. (točka II. izreke).

2. Protiv navedene presude i rješenja tužena je podnijela žalbu zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), uz prijedlog da se presuda preinači, tužbeni zahtjev odbije, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a tuženiku dosude troškovi postupka uvećani za troškove žalbe.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tužene je djelomično osnovana.

5. U predmetnom postupku tužiteljica traži isplatu s osnove preplaćenog iznosa zbog promjene tečaja CHF u odnosu na kunu, te svoj zahtjev zasniva na ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovoren švicarski franak (CHF) kao valuta uz koju je vezana glavnica.

6. Ispitujući pobijanu odluku u smislu čl. 365. st. 2. ZPP, utvrđeno je da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, kao niti onu iz čl. 354. st. 2 t. 11. ZPP, na koju se ukazuje u žalbi. Presuda i rješenje prvostupanjskog suda mogu se ispitati, izreka presude i rješenja je razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude i rješenja, razlozi o svim odlučnim činjenicama važnim za presuđenje i rješavanje u ovom predmetu jasni su i neproturječni te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude i rješenja navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava. O odlučnim činjenicama sud je dao valjane razloge, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a kako će biti nastavno obrazloženo.

7. Tužena ističe da je prvostupanjski sud pogrešno odlučio da je mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari, budući da je Ugovorom ugovorena mjesna nadležnost u mjestu sjedišta tužene, što bi konkretno značilo nadležnost Općinskog građanskog suda u Zagrebu. Međutim, ispitivanje nepoštenosti ugovornih odredaba na temelju obveza koje proizlaze iz Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima se, osim u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, odnosi i na ugovaranje mjesne nadležnosti. Stoga je i na pitanje mjesne nadležnosti i nepoštenosti ugovorene odredbe od utjecaja utvrđenje da li se o takvoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo te dovodi li do neravnoteže u odnosima između stranaka, pri čemu se element ravnoteže promatra kroz pristup potrošača sudu. Teret dokazivanja pojedinačnog pregovaranja je na tuženoj, a ista u predmetnom postupku nije dokazala da se pojedinačno pregovaralo o ugovornoj odredbi o nadležnosti sadržanoj u čl. 12. Ugovora, s obzirom na to da je ista sadržana u standardnom ugovoru predočenom tužiteljici kao potrošaču na koju ista nije mogla utjecati, o čemu je i sama tužiteljica iskazivala. Nadalje, prema odredbi iz čl. 59. ZPP, za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice (a konkretni spor je nastao u povodu djelatnosti podružnice tužene u [adresa]), pored suda općemjesne nadležnosti, nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinca nalazi. Dakle, tužiteljica je i na temelju prava o izberivoj nadležnosti imala pravo izbora između Općinskog građanskog suda u Zagrebu i Općinskog suda u Karlovcu, kao suda na čijem se području nalazi poslovna jedinca tužene. Osim toga vođenje postupka pred sudom u [adresa] predstavljalo bi otegotnu okolnost u financijskom smislu za tužiteljicu s obzirom na udaljenost od njezinog mjesta prebivališta. Također u slučaju da se postupak vodio u [adresa] trpio bi i njezin posao jer kako navodi u iskazu, radi na takvom mjestu gdje ne može ostaviti tehničara samoga u smjeni pa bi joj odlazak u [adresa] predstavljao veliki problem. S obzirom na sve navedeno, pobijanim rješenjem pravilno je ocijenjen neosnovanim tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda, slijedom čega je primjenom odredbe iz čl. 380. t. 2. ZPP valjalo odlučiti kao u izreci rješenja.

8. U odnosu na dopuštenu preinaku valja reći da je suprotno žalbenim navodima, u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem (Zaključak sa sastanka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Građanski odjel) s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova, broj: Su IV-162/2021 od 26. studenog 2021.). Nadalje, potrebno je ukazati i na pravno shvaćanje zauzeto na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/24) održanoj 27. svibnja 2024. prema kojem u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. Slijedom navedenog pravilno je prvostupanjski sud dopustio preinaku tužbenog zahtjeva te je primjenom odredbe iz čl. 380. t. 2. ZPP valjalo odlučiti kao u izreci rješenja.

9. Tužena se žali i na relativno bitne povrede odredaba ZPP iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st. 4. ZPP (o sadržaju obrazloženja; ista odredba međutim propisuje formu obrazloženja i njegov obvezni sadržaj). No obrazloženje u 3. odlomku pobijane presude sadrži upravo takve, propisane navode o tome koji su dokazi izvedeni, a to su: materijalna dokumentacija u spisu, nalaz i mišljenje vještaka te saslušanje tužitelja kao stranke te ocjenu provedenih dokaza. Tužena žalbene prigovore obrazlaže tako da osporava ocjenu provedenih dokaza, odnosno činjenicu da je sud povjerovao istinitosti iskaza tužiteljice, a ne i istinitosti navoda tužene. No prvostupanjski sud nije odbio nijedan dokazni prijedlog tužene već je upravo tužena odustala od dokaznih prijedloga koji su trebali posvjedočiti da su tužiteljici bile jasne i razumljive sporne odredbe, da mu je bio ponuđen izbor između više različitih kredita te da je tužiteljica svjesno odabrala kredit vezan uz valutu CHF te je slijedom navedenog ocjena dokaza u konkretnom slučaju provedena u skladu s odredbama čl. 7., 8., 219. te 221.a ZPP, a žalbeni prigovori tužene nisu osnovani.

10. Među strankama nije sporno da je između tužene kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita, dana 4. travnja 2007. sklopljen Ugovor o [broj kredita] na iznos od 20.980,75 CHF u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunato po srednjem tečaju za devize banke na dan korištenja kredita, uz rok otplate od 84 mjeseca te početnu redovnu kamatu po kamatnoj stopi od 5,20% godište koja je promjenjiva te da se radi o namjenskom kreditu za kupnju motornog vozila.

11. Tužiteljica je u postupku koji se vodio pod poslovnim brojem P-994/2019-26 na ročištu za glavnu raspravu održanom 18. rujna 2023. godine saslušana kao stranka te je iskazala da je 2007. godine odlučila kupiti novi automobil te da je otišla u auto kuću Samaržija i tamo odabrala automobil koji je odlučila platiti sredstvima koje će dobiti od kredita s bankom. Ne sjeća se zašto je odabrala sklopiti ugovor o kreditu s tuženom, pretpostavlja da je razlog bio taj što je kod tužene imala otvoren tekući račun. U auto kući je rekla da bi uzela kredit na 7 godina, a zaposlenici u auto kući su rekli da će ju pripremljeni ugovor o kreditu čekati u banci tužene, odnosno da će oni proslijediti informacije o kreditu banci. Sjeća se da su joj u banci pročitali odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i deviznoj klauzuli, ali nisu ništa posebno objašnjavali. Dalje navodi da nije mogla utjecati na vrstu kredita jer je ugovor već bio pripremljen kada je došla, a sklapanje ugovora vezanog na neku drugu valutu joj nije niti bio ponuđen. Iskazala je i da u trenutku sklapanja ugovora nije znala previše o valutnim klauzulama i nije znala zašto je ugovor vezan za CHF, pretpostavljala je da banka standardno ima valutnu klauzulu u CHF. Tužiteljica je u ponovljenom postupku na ročištu za glavnu raspravnu održanom 8. veljače 2025 godine dopunila svoj iskaz te navela da u slučaju da se ovaj postupak vodio pred sudom u Zagrebu, a ne pred sudom u [adresa], da vjerojatno ne bi ni podnijela tužbu jer radi na takvom mjestu gdje ne može ostaviti tehničara samog u smjeni te bi joj odlazak u [adresa] predstavljao veliki problem. Također je navela da budući da ne vozi po [adresa], da bi joj i sam put iziskivao dosta više vremena te bi ju u konačnici sve to i financijski jako iscrpilo.

12. S obzirom na navedeno, pravilan je stav prvostupanjskog suda da tužiteljici pripada pravo na pravnu zaštitu na temelju Zakona o zaštiti potrošača i to iz razloga jer njezino svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi zaključenog Ugovora o kreditu, iz kojeg je vidljivo da namjena istog kredita nije bila za nikakve poslovne, obrtničke ili druge namjene.

13. Tužena je na ročištu od 6. rujna 2022. godine odustala od prijedloga za saslušanjem svjedokinje LĆ, a na ročištu održanom 18. rujna 2023. godine odustala je od prijedloga saslušanja svjedokinje EĆ, obje djelatnice banke, dakle nije ponudila nikakve dokaze na okolnost da bi tužiteljica dobila potrebne obavijesti o riziku sklapanja kredita u valuti CHF da bi na isti mogla dati informirani pristanak. Zato ne može osnovano prigovarati da je onemogućena iznositi dokaze kojim bi potkrijepila svoje navode, odnosno da je zanemareno načelo jednakosti oružja i da je tužena stavljena u nepovoljniji položaj i povrijeđena u svom pravu na pravično suđenje. Tuženoj je dana mogućnost predlaganja dokaza, koju ista nije iskoristila, dok sud odlučuje kojim će dokazima povjerovati a kojim ne. O tome zašto valutnu klauzulu u konkretnom slučaju smatra nepoštenom sud je dao razloge, pa nisu osnovani suprotni žalbeni prigovori.

14. Tužiteljica se pozvala na odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i to na odluku posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. donesena u postupku protiv ovdje tužene a po tužbi Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, kojom presudom je utvrđeno da je tužena u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena glavnica vezana za švicarski franak, što je prosječnom potrošaču nerazumljivo, nepošteno i prema tome ništetno jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temeljila na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije bila pod kontrolom HNB, što proizlazi iz potvrde HNB od 7. lipnja 2013.), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

14.1. Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je u tom dijelu presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., a kojom je utvrđeno da je u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., između ostalih i tužena, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući s njima ugovore o kreditima u kojima je koristila ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Time je postupano suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 93/03) i to čl. 81., 82. i 90. tog Zakona, u razdoblju od 1. 1. 2004. do 6. 8. 2007., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (NN br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01, dalje: ZOO/91). U navedenom kolektivnom sporu ocijenjeno je da su tužene banke, tako i tužena, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tom sporu proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, te se informirano odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Nadalje tužena je objavljivanjem niske kamatne stope za kredit u švicarskim francima i istovremenim propuštanjem davanja informacija o rizičnosti kredita u švicarskim francima, navodila potrošače na sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Dakle tužena je prilikom sklapanja ugovora bila obvezna tužiteljici ukazati ne samo na jezično značenje pojma promjenjive valutne klauzule, već i na ekonomske posljedice odnosno učinke do kojih ugovaranje te odrede može dovesti.

15. Dokazi provedeni u predmetnom postupku jasno i nedvosmisleno ukazuju da su odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene, s obzirom na to da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača-tužiteljice, a što je razvidno iz provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja koje ukazuje na opseg i visinu isplata koje su tužiteljicu teretile nakon sklapanja ugovora van onih parametara koji odgovaraju prvotno ugovorenima u odnosu na članak 2. i 7. Ugovora o kreditu.

16. Tužena pokušava dovesti u pitanje odluku prvostupanjskog suda o ništetnosti dijelova predmetnog ugovora o kreditu jer se ista temelji na odlukama donesenim u predmetu kolektivne tužbe, budući da je sud samo u pojedinačnim postupcima za isplatu, pokrenutim nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama ZPP („Narodne novine“, broj 70/19), a to ovaj postupak nije, vezan za utvrđenja iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dok je do tada takvim odlukama bio vezan samo u postupcima za naknadu štete, o čemu se ovdje ne radi. Strogo gramatički tumačeći navedenu odredbu tuženik bi bio u pravu, jer je ovdje riječ o stjecanju bez osnove, a ne naknadi štete, ali uzimajući u obzir svrhu unošenja u ZPP, koji je procesni zakon, čitave glave 32. (Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava), vodeći računa o tome da su „stjecanje bez osnove“ i „naknada štete“ kategorije materijalnog prava (obje predstavljaju izvanugovorne obveze, te pravnu osnovu za isplatu), te činjenicu da je u glavi 32., zakonskom izmjenom na koju ukazuje žalitelj, izmijenjena samo odredba čl. 502.c dodavanjem iza riječi „naknada štete“ riječi „ili isplata“, ovaj sud ne nalazi da bi time bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.c ZPP. (Ni u odlukama Vrhovnog suda RH Rev-3142/18, a ni odluci Ustavnog suda RH br. U-III-2233/19, koje se također tiču primjene ove zakonske odredbe, nisu zauzeti stavovi koji bi dovodili u pitanje ovakav stav ovog drugostupanjskog suda).

17. Visina tužbenog zahtjeva utvrđena je na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, te tako razlika, odnosno iznos koji je tužiteljica preplatila na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznosi ukupno 24.723,95 kn / 3.281,44 eura.

18. Predmet ovoga spora je povrat uplata za koje se u smislu članka 1111. ZOO neosnovano obogatila tužena kada je dio imovine tužiteljice prešao u njezinu imovinu

na temelju ugovorne odredbe koja je, jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice, utvrđena ništetnom. Prema odredbi čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano da je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti ju, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO).

18.1. S obzirom na to da se ovdje radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je ništetna, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tužena nesavjestan stjecatelj što proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu, pa tužiteljica ima pravo na kamate od dana izvršenih uplata, kako je to izraženo u brojnim odlukama do sada u pravno identičnim predmetima, neovisno o tome što je kredit već otplaćen. Naime, nepoštene odredbe su ugrađene u tipske obrasce kojima se služila tužena kod ugovaranja predmetne vrste pravnih poslova. Tuženoj, kao bankaru koji ima posebno znanje o ovoj djelatnosti, sigurno nije bila nepoznata priroda švicarskog franka (to shvaćanje je zauzeto i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., jednoj od odluka u kojima je odlučivano u predmetnom postupku zaštite kolektivnih interesa i prava) što ukazuje na zaključak o nepoštenju. Stoga je prvostupanjski sud pravilno odredio tijek zakonskih zateznih kamata koje teku od plaćanja pojedinih mjesečnih iznosa a ne od podnošenja tužbe jer je tužena koristila nepoštenu ništetnu odredbu prilikom sklapanja ugovora tako da se ista može smatrati nesavjesnim stjecateljem pa je na stečeni novčani iznos po čl. 1115. ZOO dužna tužiteljici platiti zakonsku zateznu kamatu počevši od dana stjecanja, tj. dana isplate anuiteta.

19. Neosnovan je i prigovor zastare. Pravnim shvaćanjem koje je doneseno 31. siječnja 2022., Vrhovni sud je utvrdio:

„Ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF i kredita s promjenjivom kamatnom stopom u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak se odnosi na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“

U smislu odredbe čl. 241. ZOO/05 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Pa tako uzimajući u obzir odredbu čl. 215. st. 1. ZOO prema kojoj zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a u konkretnom slučaju glede ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli predmet je pravomoćno okončan 14. lipnja 2018. godine pa rok zastare ponovno teče od 15. lipnja 2018. godine, a istekao je 15. lipnja 2023. godine. Budući da je tužba u ovom predmetu podnesena 15. studenog 2019. godine, ista je podnesena unutar zastarnih rokova.

20. Slijedom navedenog, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, odlučeno je kao pod točkom I. izreke ove presude.

21. Osnovan je žalbeni navod tužene kojima se žali na trošak za sastav podneska od 15. ožujka 2022. (prvostupanjski sud je učinio grešku u tipkanju te naveo pogrešan datum – 15. ožujak 2023.). Naime za sastav toga podneska trebalo je tužiteljici priznati trošak po Tbr. 8. st. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23., 107/25. – dalje: Tbr. ili Tarifa) prema kojemu se za sastavljanje ostalih podnesaka priznaje 25 % nagrade, odnosno trebalo je za konkretni podnesak priznati trošak u iznosu od 50,00 eura. Neosnovani su ostali prigovori tužene glede dosuđivanja troška jer je trošak za sastav podneska od 15. lipnja 2020. osnovan budući da je tim podneskom tužiteljica iznijela svoje navode koje je imala u odnosu na odgovor na tužbu tužene, a podneskom od 8. siječnja 2025. godine je uskladila tužbeni zahtjev te ga izrazila u novoj službenoj valuti – euro. Također su neosnovani i prigovori koji se odnose na trošak za zastupanje na ročištima za objavu presude jer je Tarifom previđeno da se isti trošak priznaje strankama ako su na isto pristupile. Vezano za prigovor tužene koji se odnosi na trošak preliminarnog izračuna a za koji tužena tvrdi da tužiteljica nije dostavila dokaz o njegovom izvođenju, isti je također neosnovan jer je iz lista 94 i 95 spisa vidljivo da je isti trošak tužiteljici nastao kao i da je tužiteljica taj trošak podmirila. Slijedom navedenog ovaj sud je primjenom čl. 373. t. 3. ZPP odlučio je kao u točki II. izreke.

22. Budući da žalba tužene nije osnovana u dijelu koji se tiče glavne stvari, primjenom čl. 166. st. 1. i 2. ZPP, u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP, odbija se zahtjev za naknadom troška sastava žalbe kao neosnovan, slijedom čega je odlučeno kao pod točkom III. izreke.

U Zagrebu 16. rujna 2025.

Predsjednica vijeća:

Milena Frankić