Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3290/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, Roberta Jambora, člana vijeća i suca izvjestitelja i Tihane Marije Miladin, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice LDK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Tei Milanković Podbreznički, odvjetnici u Zagrebu, Lošinjska 12, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćnici Margiti Kiš Kapetanović, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija j.t.d., Zagreb, Iblerov trg 10/VII, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Zaboku poslovni broj P- 117/2020-60 od 17. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 16. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Zaboku poslovni broj P-117/2020-60 od 17. svibnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkom I., II., V., VI. i VII. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 467,53 eura.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da je ništetna odredba članka 7. ugovora o namjenskom kreditu, broj ugovora [broj kredita], sklopljen između tužiteljice LD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kao kreditora, potvrđen dana 16. ožujka 2007. kod javnog bilježnika Mirka Čižmeka iz Klanjca, pod brojem: OV-877/2007, u dijelu u kojem je iskazan kredit u valuti švicarski franak, a koja glasi: "Otplata kredita Članak 7. Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF. " (točka I. izreke).

Također, utvrđeno je da je ništetan dio odredbe članka 2. i 7. ugovora o namjenskom kreditu, broj ugovora [broj kredita], sklopljen između tužiteljice LD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačke Banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kao kreditora, potvrđen dana 16. ožujka 2007. kod javnog bilježnika Mirka Čižmeka iz Klanjca, pod brojem: OV-877/2007, koja glasi: "Kamate i naknade, Članak 2., …koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d." i "Otplata kredita, Članak 7., Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi iznos anuiteta/rate." (točka II. izreke).

Odbijen je dio tužbenog zahtjeva tužiteljice na utvrđenje ništetnosti koji glasi: "Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 1. ugovora o namjenskom kreditu, broj ugovora [broj kredita], sklopljen između tužiteljice LD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kao kreditora, potvrđen dana 16. ožujka 2007. kod Javnog bilježnika Mirka Čižmeka iz Klanjca, pod brojem: OV-877/2007, u dijelu u kojem je iskazan kredit u valuti švicarski franak, a koja glasi: "Iznos odobrenog kredita Članak 1. U iznosu kunske protuvrijednosti od 80.600,00 CHF (slovima: osamdesettisućašesto CHF) obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita." (točka III. izreke), kao i dio tužbenog zahtjeva tužiteljice koji glasi: "Utvrđuje sa da je ništetan dio odredbe članka 2. ugovora o namjenskom kreditu, broj ugovora [broj kredita], sklopljen između tužiteljice LD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačke Banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kao kreditora, potvrđen dana 16. ožujka 2007. kod Javnog bilježnika Mirka Čižmeka iz Klanjca, pod brojem: OV-877/2007, koja glasi: "… redovnu kamatu…".(točka IV. izreke).

Tuženiku je naloženo i da tužiteljici isplati iznos od 10.858,28 eura sa pripadajućim zateznim kamatama (točka V. izreke), te da joj nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.206,73 eura sa zateznim kamatama tekućim od 17. svibnja 2024. do isplate (točka VI. izreke). Zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka odbijen je u cijelosti kao neosnovan (točka VII. izreke).

2. Protiv točke I., II., V., VI. i VII. izreke presude žalbu je podnio tuženik iz svih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti i tužbeni zahtjev i u tom dijelu odbiti, odnosno podredno, istu u pobijanom dijelu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem djelomične ništetnosti Ugovora o namjenskom kreditu od 16. ožujka 2007., te restitucijski zahtjev tužiteljice za vraćanjem iznosa koje je tužiteljica platila tuženiku temeljem nepoštenih i ništetnih odredba ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu.

5. U postupku nije sporno da su tužiteljica, kao korisnica kredita, i tuženik, kao kreditor, sklopili Ugovor o namjenskom kreditu broj 3208624712 od 16. ožujka 2007. kojim je tuženik tužiteljici odobrio namjenski kredit za adaptaciju kuće u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 80.600,00 CHF uz rok otplate od 15 godina. Također, nije sporno da je predmetnim ugovorom ugovorena početna kamatna stopa od 4,90 % koja je promjenjiva, te da se tužiteljica obvezala vraćati kredit u anuitetima koji su vezani uz valutu švicarski franak. Na kraju, nije sporno da su tužiteljica i tuženik dana 19. siječnja 2016. sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu (dalje u tekstu presude: Sporazum o konverziji) kojim je provedena konverzija tužiteljičinog kredita u kredit s valutnom klauzulom u valuti euro.

6. Tijekom prvostupanjskog, a i sada žalbenog postupka, sporno je da li su odredbe osnovnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženika nepoštene, i posljedično tome, ništetne. Također, sporno je postoji li pravna osnova za isplatom utuženih iznosa s obzirom na sklopljeni Dodatak Ugovora o kreditu koji je sklopljen sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 102/15 – dalje: ZID ZPK/15).

7. S obzirom da je predmet spora utvrđenje nepoštenosti i posljedično tome ništetnosti ugovora o kreditu sklopljenog 16. ožujka 2007. kojim je ugovorena promjenjivost kamatne stopa i valutna klauzula vezana uz švicarski franak, kao i restiticijski zahtjev tužiteljice koji je posljedica ništetnosti ugovornih odredbi, kod razmatranja spornog pravnog pitanja o postojanju ili nepostojanju prava tužiteljice za vraćanjem iznosa koji su posljedica primjene nepoštenih ugovornih odredbi potrebno je prije svega razmotriti odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03 – dalje: ZZP/03) na kojima tužiteljica temelji svoj zahtjev i koje su i prema ocjeni ovog suda mjerodavne.

8. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

9. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava, dok je stavkom 2. istog članka propisano da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

10. Dakle, u slučaju ako se u postupku utvrdi da je određena ugovorna odredba u potrošačkom ugovoru nepoštena u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03, posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe je ništetnost (ništavost) iste. Odredbe ZZP/03 ne reguliraju pravne posljedice ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, pa se sukladno čl. 2. st. 2. ZZP/03, primijenjuju odredbe zakona o obveznopravnim odnosima što je u ovom konkretnom slučaju Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08 - dalje: ZOO).

11. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO koja regulira posljedice ništetnosti propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

12. Iz citiranih odredbi čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03 i čl. 323. st. 1. ZOO, jasno dakle, proizlazi da je osnovna materijalnopravna posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe potrošačevo pravo na restituciju tj. subjektivno pravo potrošača da mu trgovac potpuno vrati sve ono što je temeljem nepoštene odredbe primio i tako ponovno uspostavi pravno i činjeničnu situaciju kao da ništetne odredbe nije bilo.

13. Tuženik osporava pobijanu presudu ističući u žalbi, u bitnome, da nakon sklapanja Sporazuma o konverziji tužiteljica, imajući u vidu svrhu konverzije, utvrđeni iznos preplate i okolnost da je imala pravo izbora prihvatiti ili ne prihvatiti konverziju kredita, nema pravnu osnovu za potraživanje utuženih iznosa.

14. Međutim, pravna shvaćanja i žalbeni navodi tuženika su neosnovani. Naime, sve odredbe Glave IV.a Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 – dalje. ZPK), pa tako i odredbe ZPK na koje u žalbi ukazuje tuženik, reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao temeljem ugovora o kreditu. Navedeno jasno proizlazi odredbe čl. 19.a ZPK kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZPK. S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (čl. 247. u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03). Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužiteljica tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru. Ugovornim odredbama, u ovom slučaju ugovornim odredbama Sporazuma o konverziji, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništavo i nema pravni učinak. Stoga je neosnovano ukazivanje tuženika da je sklapanjem Sporazuma o konverziji tužiteljica izgubila pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli osnovnog ugovora o kreditu.

15. Uz navedeno, potrebno je i navesti da je odredbom čl. 328. ZOO propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, dok je odredbom čl. 326. st. 1. ZOO propisano da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane. Dakle, sklapanjem Sporazuma o konverziji ne mogu se osnažiti od početka nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu, pa kako je posljedica ništetnosti nastanak obveze restitucije, to tužiteljica i nakon sklapanja Sporazuma o konverziji ima pravo zahtijevati da se utvrdi da su odredbe osnovnog ugovora o kreditu nepoštene i ništetne, te restitucijskim zahtjevom tražiti da se uspostavi ono stanje kao da nepoštenih i ništetnih odredbi nije bilo.

16. Također, ovaj sud smatra da je potrebno naglasiti da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi, osnovno i možda najvažnije pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako se to osnovno i najvažnije potrošačko pravo ukida ili ograničava to mora biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju u slučaju ništetnosti odredaba potrošačkog ugovora) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno.

17. Pojednostavljeno rečeno, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK/15, što bi onda posljedično potrošačima omogućavalo da takvu eventualnu odredbu zakona ispituju u postupku ocjene ustavnosti ili postupku kojim bi se ispitivala usklađenost takve odredbe sa pravom Europske unije. Zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju. Pritom je potrebno i napomenuti da je, pojednostavljeno rečeno, predmet reguliranja ZID ZPK/15 konverzija, a ne restitucija. Dakle, predmet reguliranja ZID ZPP/15 nije uklanjanje pravnih posljedice ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, i posljedično tome restitucija i uspostava pravnog stanja kao da nepoštenih i ništetnih odredbi nije bilo jer o tome ne govori bilo koja odredba ZID ZPK/15. S obzirom da je predmet reguliranja ZID ZPK/15 konverzija, a ne restitucija, onda i nije iznenađujuće da ZID ZPK/15 ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Uostalom, sam postupak konverzije odnosno način izračuna konverzije kredita nije proveden pod pretpostavkom da je bilo koja odredba osnovnog ugovora o kreditu, bilo ona o promjenjivoj kamatnoj stopi, bilo ona o valutnoj klauzuli, nepoštena i posljedično tome ništetna, što uostalom i ovisi od okolnosti i činjenica koje se utvrđuju u svakom pojedinom konkretnom slučaju sklapanja (osnovnog) ugovora o kreditu.

18. Osim toga, ako bi se prihvatilo da potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju, neovisno što o tome ne govori bilo koja odredba zakona, nejasno je koji bi razlozi opravdavali takvo, u suštini nejednako i diskriminatorno postupanje prema njima. Ovom sudu je potpuno neprihvatljivo da primjerice potrošač koji je podigao kredit 2007. godine kao i tužiteljica, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a tužiteljica koja je kredit konvertirala to pravo uopće nema ili joj je isto ograničeno. Još je manje jasno zašto bi pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača. Osim toga, nema ikakvih logičnih ili razumnih razloga koji bi mogli opravdati postupanje prema kojem potrošači koji su konvertirali kredite imaju nižu razinu zaštite potrošačkih prava koja im ne omogućuje ostvarivanje temeljnog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu.

19. Imajući u vidu ranije navedeno, neosnovano tuženik u žalbi ističe da se prihvaćanjem pravnog stava kakvog je zauzeo sud prvog stupnja u pobijanoj presudi potrošači koji su konvertirali kredite dovode u povoljniji i privilegirani položaj. Upravo suprotno, prihvaćanjem stava kakvog zastupa tuženik takvi potrošači se dovode u nejednak i diskriminirajući položaj u odnosu na potrošače koji kredit nisu konvertirali jer prihvaćanjem takvog tuženikovog stava ne mogu ostvariti svoje osnovno i najvažnije potrošačko pravo tj. pravo na potpunu restituciju odnosno pravo da se u slučaju utvrđenja da je pojedina odredba potrošačkog ugovora nepoštena i ništetna uspostavi onakvo stanje kao da nepoštene i ništetne odredbe nije bilo.

20. U odnosu na tuženikovo ukazivanje na utvrđeni iznos preplate nakon kojeg, prema stavu tuženika, tužiteljica više nema pravo na isplatu temeljem ništetnih odredbi potrošačkog ugovora o kreditu, potrebno je navesti da navedeni iznos preplate nije posljedica restitucije i vraćanja onog što je dano u ispunjenju odredbi ugovora za koje se utvrdilo da su nepoštene. Naime, po logici stvari kada se kredit u jednoj valuti (CHF) preračunava u kredit u drugog valuti (EUR) na točno određeni dan (30. rujan 2015.), logično je da će zbog drugačije visine stope i drugačijeg tečaja za pojedine valute nastati određena novčana razlika koja može biti pozitivna (čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK), ali u određenim, rjeđim slučajevima (primjerice, ako potrošač kredit nije uredno otplaćivao), i negativna (čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZPK). Stoga je logično da zakonodavac, osim same metode izračuna, propiše na koji će se način će se ta razlika, ako je pozitivna (preplata) vrednovati potrošaču u budućem (konvertiranom) ugovornom odnosu odnosno na koji način će se razlika, ako je negativna (manjak), namiriti vjerovniku. U odnosu na preplatu zakonodavac je u odredbi čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK propisao uvjete pod kojima se ista koristiti za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta (čl. 19.c st. 1. toč. 5. alineja 1 ZPK), a pod kojima uvjetima se ista vraća potrošaču (čl. 19.c st. 1. toč. 5. alineja 2 ZPK). U odnosu na manjak (čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZPK) zakonodavac je propisao da isti potrošač mora namiriti sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača.

21. Dakle, postojanje preplate i manjka nije posljedica restitucije uzrokovane nepoštenim odredbama u potrošačkom ugovoru, već je postojanje istih, pojednostavljeno rečeno, posljedica matematičkog izračuna tj. preračunavanja (konverzije) kredita iz jedne valute u drugu na točno određeni dan u sklopu kojeg zbog različitih parametara izračuna (tečaja, kamatne stope, urednosti ispunjavanja kreditnih obveza) nužno mora doći do postojanja određene novčane razlike (preplate ili manjka). Međutim, iako je postojanje preplate posljedica konverzije, a ne restitucije, to ne znači da iznos preplate koji je utvrđen u postupku konverzije sud prilikom odlučivanja o restitucijskom zahtjevu zbog nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu treba zanemariti. Naime, prema stavu ovog suda, novčani iznos preplate ne može se dva puta vrednovati potrošaču prvi puta kroz potpuno neposredno vraćanje preplate ili manje buduće anuitete konvertiranog ugovora o kreditu (čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK), a drugi puta kroz restituciju u slučaju postojanja nepoštenih odredbi ugovora o kreditu (čl. 323. st. 1. ZOO u svezi s čl. 87. st. 1. ZZP), jer bi takvim postupanjem potrošač dva puta stekao isti novčani iznos (u tom smislu i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022., toč. 23.).

22. Neosnovani su i žalbeni navodi tuženika koji se odnose na (ne)primjenu presude u predmetu Suda Europske unije broj C-567/20 (presuda od 5. srpnja 2022., A.H. protiv Zagrebačke banke d.d., C-567/20, ECLI:EU:C:2022:352). Naime, navedena presuda nije primjenjiva na predmet ovog spora jer u ovom konkretnom slučaju predmet spora nije ništetnost i nepoštenost Sporazuma o konverziji koji sadrži odredbe koje su u ugovor unijete temeljem ZID ZPK/15 i koje su prisilne naravi, te posljedično tome izuzete od ispitivanja poštenosti, već odredbe osnovnog ugovora o kreditu čije su odredbe rezultat volje stranaka i čija se poštenost nesmetano može ispitivati u parničnom postupku.

23. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika kojima ističe da su stranke sklapanjem Sporazuma o konverziji koji je proveden s retroaktivnim učinkom, trajno i konačno riješile sve svoje pravne odnose i prije i poslije konverzije, što prema stavu tuženika, isključuje primjenu odredaba ZZP o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Naime, potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK/15. Osim toga, u trenutku sklapanja Sporazuma o konverziji (19. siječnja 2016.) bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 41/14, 110/15 – dalje: ZZP/14) koji je stupio na snagu 8. travnja 2014. Odredbom čl. 41. st. 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača. Dakle, sukladno čl. 41. st. 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne. Stoga ne postoji ikakva pravna osnova da se odredbe Sporazuma o konverziji tumače na način kao ih tumači tuženik tj. da se sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač zapravo odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji odriče odnosno na određeni način "oprašta" banci u slučaju nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. S obzirom da prema odredbama ZID ZPK/15 predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije, te u izračun konverzije nije niti ulazilo.

24. Neosnovano je i tuženikovo ukazivanje na načelo konverzije iz čl. 19.b. ZPK prema kojem se konverzija kredita provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Naime, navedeno načelo ne znači da tužitelj nema osnove isticati restitucijski zahtjev zbog nepoštenosti pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Osim toga, predmetno načelo izjednačenosti položaja potrošača, ni na koji način ne može utjecati na potrošačevo pravo na potpunu restituciju, te se, po logici stvari, može se primjenjivati pod pretpostavkom da osnovni ugovor o kreditu nema nepoštenih i ništetnih odredbi. Konverzija uostalom i nije provedena pod pretpostavkom da je bilo koja odredba bilo osnovnog ugovora o kreditu, bilo simuliranog euro kredita u koji je osnovni kredit konvertiran, nepoštena i ništetna.

25. Tuženik u žalbi ističe i da je pobijana presuda protivna pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji se vodio pod brojem Gos-1/2019, odnosno da pravno shvaćanje iz tog spora sud prvog stupnja nije primijenio. Međutim, i ti žalbeni navodi tuženika su neosnovani. Naime, u oglednom postupku koji se vodio pod posl. brojem Gos-1/2019 Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo pravno shvaćanje da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, u ovom postupku tužiteljica uopće ne tvrdi da je sporazum o konverziji ništetan, već svoj tužbeni zahtjev temelji na tvrdnji da su pojedine ugovorne odredbe osnovnog ugovora o kreditu (a ne sporazuma o konverziji) nepoštene i ništetne, pa je nejasno zašto bi za ovaj postupak pravno shvaćanje iz oglednog postupka u tom smislu bilo pravno relevantno. U tom smislu neosnovano tuženik u žalbi ponavlja da konverzija provedena s retroaktivnim učinkom. Naime, okolnost što je tražbina iz osnovnog ugovora o kreditu konvertirana s učinkom kao da je tužiteljica od prvog dana sklopila ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u eurima nema nikakve pravne posljedice na tužiteljičino pravo na zaštitu od nepoštenih odredbi u potrošačkom ugovoru.

26. Na pravilnost i zakonitost pobijane presude nisu od utjecaja niti žalbeni navodi tuženika kojim ističe da je pobijana presuda u suprotnosti s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetim na sjednici Građanskog odjela održanoj dana 20. prosinca 2022. Naime, predmetnim pravnim shvaćanjem na koje ukazuje tuženik prvostupanjski sud, a niti ovaj žalbeni sud, nisu vezani. U tom smislu potrebno je i navesti da ovaj sud u formalnopravnom smislu nije vezan niti pravnim shvaćanjima iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022. na koja se ovaj žalbeni sud poziva u ovoj presudi. Međutim, to naravno ne znači da prvostupanjski sud ili ovaj žalbeni sud ne mogu primjenjivati materijalno pravo na jednak način kako je to učinjeno u presudi Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022., a koja su suprotna pravnim shvaćanjima koja su zauzeta u odlukama ili sjednicama na koje se poziva tuženik u žalbi.

27. Zaključno dakle, sklapanjem sporazuma o konverziji tužiteljica nije izgubila pravo na isticanje nepoštenosti i ništetnosti osnovanog ugovora o kreditu, a niti je sklapanjem sporazuma o konverziji izgubila pravo na potpunu restituciju. Stoga je sud prvog stupnja u tom dijelu pravilno primijenio materijalno pravo tako da su žalbeni navodi tuženika koji se tiču tog spornog pravnog pitanja neosnovani.

28. Pravilna je i odluka sud prvog stupnja u dijelu u kojem je sud prvog stupnja utvrdio da su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženika. Naime, sud prvog stupnja je imajući u vidu dokaze koji su izvedeni tijekom postupka, kako one materijalne tako i one personalne, kao i vezanost presudama koje su donijete u postupku kolektivne pravne zaštite, pravilno ocijenio sporne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te je na temelju istih pravilno utvrdio da su ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom tuženika i odredbe o valutnoj klauzuli značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, te da su iste u tom dijelu nepoštene. Za takvo svoje utvrđenje sud prvog stupnja je dao jasne, logične i neproturječne razloge koje ovaj sud u cijelosti prihvaća, a koje tuženik svojim žalbenim navodima nije uspio dovesti u sumnju. Tuženik, s druge strane, u postupku nije dokazao niti da se o spornim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo, a niti da je potrošač bio informiran o posljedicama ugovaranja promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom tuženika i posljedicama ugovaranja valutne klauzule. Sud prvog stupnja je dakle, rješavajući sporno pitanje djelomične ništetnosti ugovora o kreditu pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te pravilno ocijenio izvedene dokaze. Stoga u tom dijelu nije ostvaren žalbeni razlog pogrešnog ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP, a niti je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP koju u žalbi sadržajno ističe tuženik.

29. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika da koji se odnose na nevezanost presudom donijetom u postupku kolektivne pravne zaštite i prema stavu tuženika retroaktivnu primjenu odredbe 502.c ZPP. Naime, odredbom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14) propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravna utvrđenja iz kolektivnog spora. Međutim, navedenu odredbu ne treba tumačiti strogo gramatički, već teleološki imajući u vidu svrhu postupka povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa. Stoga, imajući u vidu svrhu podnošenja tužbe u postupku kolektivne pravne zaštite, kao i odredbe cjelokupne Glave XXXII-a, ovaj sud smatra da bi strogo formalističko tumačenje prema kojem bi se vezanost presudom iz kolektivne pravne zaštite odnosila samo na postupke naknade štete bilo neprihvatljivo. To pogotovo kada se ima u vidu činjenica da je odredbom čl. 107. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 70/19) predmetna odredba čl. 502.c ZPP izmijenjena na način da je i izričito propisano da se vezanost presudom donijetom u postupku kolektivne pravne zaštite odnosi i na posebne parnice koje su pokrenute radi isplate.

30. Tuženik u žalbi ističe i da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio da tužiteljica ima svojstvo potrošača odnosno da tu činjenicu tužiteljica nije dokazala uslijed čega je primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP, prema stavu tuženika, tužbeni zahtjev trebalo odbiti. Međutim, i ti žalbeni navodi tuženika su neosnovani. Naime, iz samog naziva ali i namjene spornog ugovora proizlazi da je tužiteljica ugovor o kreditu sklopila namjenski u svrhu adaptacije kuće, a navedeno proizlazi i iz iskaza same tužiteljice. Stoga je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je tužiteljica potrošač u smislu odredbe čl. 3. toč. 1. ZZP/03. To pogotovo kada se ima u vidu okolnost da iz niti jednog dokaza ne proizlazi da tužiteljica ne bi imala svojstvo potrošača odnosno da je predmetni ugovor sklopila u svrhu svoje trgovačke, poslovne, obrtničke lili poslovne djelatnosti.

31. Tuženik neosnovano u žalbi osporava i utvrđenje prvostupanjskog suda o visini tužiteljičine restutucijske tražbine koje utemeljeno na nalazu i mišljenju vještaka financijske struke Zrinka Ručevića. Naime, nalaz i mišljenje vještaka izrađen je sukladno zadatku određenog od strane suda prvog stupnja, a prigovore na isti vještak je otklonio jasnim i logičnim razlozima koje prihvaća i ovaj sud. Stoga je nalaz i mišljenje vještaka i prema stavu ovog suda u potpunosti podoban da se na temelju istog utvrdi visina tužiteljičine tražbine.

32. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika da vještak nije usmeno saslušan, te da je stoga počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka. Naime, vještak je u postupku podnio pisani nalaz i mišljenje 20. listopada 2020. (str. 162-174 spisa) na koji je tuženik istaknuo prigovore podneskom od 14. rujna 2022. (str. 272-293 spisa) i podneskom od 20. siječnja 2023. (str. 307-315 spisa). Nakon prigovora tuženika, vještak je podnio dopunski nalaz i mišljenje od 12. listopada 2020. (str. 318-319 spisa) kojim se očitovao na prigovore tuženika, nakon čega je tuženik je podneskom od 21. kolovoza 2023. (str. 327-329 spisa) istaknuo da se vještak očitovao samo na prigovore koje je tuženik podnio u podnesku od 20. siječnja 2023., te da se vještak nije očitovao na prigovore koje je tuženik istaknuo u podnesku od 14. rujna 2022. Nakon toga vještak je podnio drugo dopunsko financijsko vještačenje od 30. kolovoza 2023. (str. 332 spisa) kojim se očitovao na prigovore tuženika i iz podneska od 14. rujna 2022. nakon čega tuženik nije isticao bilo kakve daljnje prigovore niti je predlagao usmeno saslušanje vještaka. U takvim okolnostima konkretnog slučaja kada se vještak u dva navrata pisano očitovao na prigovore tuženika, nakon čega tuženik niti pisanim podnescima, a niti na ročištu održanom dana 18. travnja 2024. na kojem je glavna rasprava zaključena, nije predlagao da se vještak i usmeno sasluša, nije bilo potrebno da se vještak usmeno saslušava na ročištu, te takvo postupanje suda prvog stupnja nije rezultiralo donošenjem nepravilne i nezakonite odluke, a niti je u tom dijelu počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka.

33. Neosnovani su i žalbeni navodi tuženika da sud nije cijenio postojanje tzv. negativnih razlika odnosno da tražbinu tužiteljice nije umanjio za one iznose za koje je tužiteljica platila manji anuitet. Naime, u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita (identično pravno shvaćanje zauzeto je i u odluci proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023., kao i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-999/2023 od 17. siječnja 2024., Rev-997/2023 od 5. ožujka 2024. i Rev-876/2023 od 21. ožujka 2024. i dr.). U konkretnom slučaju, tuženik u postupku nije istaknuo niti prigovor prijeboja, niti je istaknuo protutužbeni zahtjev tako da je pravilno sud prvog stupnja postupio kada negativne razlike nije uzeo u obzir kod utvrđivanja visine tužiteljeve tražbine.

34. Neosnovano tuženik u žalbi ističe i da tužiteljica tužbom nije obuhvatila sve nužne suparničare odnosno da je sud prvog stupnja počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 109. ZPP i čl. 201. ZPP. Naime, u konkretnom slučaju tužiteljica tužbenim zahtjevom usmjerenim prema tuženiku primarno zahtjeva isplatu temeljem stečenog bez osnove zbog djelomične ništetnosti ugovora u koju svrhu je, uz kondemnatorni, istaknula i deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenjem djelomične ništetnosti (tzv. deklaratorni preambul) u smislu odredbe čl. 187. st. 3. ZPP. Navedeni deklaratorni tužbeni zahtjev tužiteljica i nije bila dužna istaknuti jer da ga nije istaknula sud bi bio dužan utvrđivati kao prethodno pitanje (bez ikakve potrebe da u postupku sudjeluju sudužnici ili založni dužnici i da isti budu obuhvaćeni tužbom) da li je predmetni ugovor ništetan ili nije. Navedeno prema ocjeni ovog suda, a suprotno žalbenim navodima tuženika, jasno ukazuje da u konkretnom slučaju ne postoji nužno suparničarstvo na strani tuženika tako da tužiteljica tužbom nije bila dužna obuhvaćati i sudužnike u odnosu na koje ne postavlja bilo kakav kondemnatorni zahtjev usmjeren na činidbu. Stoga u konkretnom slučaju, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 109. i čl. 201. ZPP na koju u žalbi ukazuje tuženik.

35. Nisu osnovani niti tuženikovi žalbeni navodi kojima ističe da je tužiteljičina tražbina zastarjela. Naime, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Stoga rok zastare počinje teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., odnosno od 13. lipnja 2014. u odnosu na dio zahtjeva koji se odnosi na ništetnost kamatne stope, a od 14. lipnja 2018. u odnosu na ništetnost valutne klauzule. S obzirom je tužba podnijeta 11. lipnja 2019. ista je podnijeta unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz čl. 225. ZOO, tako da tražbina tužiteljice nije zastarjela kako to pravilo utvrđuje sud prvog stupnja (identično pravno shvaćanje zauzeto je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022., kao i odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3025/2018 od 20. ožujka 2024. i Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.).

36. U odnosu na žalbeni navod tuženika da je tražbina tužiteljice u svakom slučaju zastarjela u odnosu na preinačeni dio tužbe potrebno je navesti da su predmetni žalbeni navodi također neosnovani. Naime, u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (čl. 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva (identično pravno shvaćanje zauzeto je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 27. svibnja 2024., kao i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-206/2023 od 17. siječnja 2024., Rev-1036/2023 od 4. prosinca 2024. i Rev-695/2023 od 27. veljače 2024.). Stoga neosnovano tuženik ističe i da je zastara u svakom slučaju nastupila u odnosu na preinačeni dio tužbe.

37. Međutim, neovisno o navedenom, tužiteljica u konkretnom slučaju uopće nije preinačila tužbu. Tuženik tako u žalbi ističe da se podneskom od 14. rujna 2022. protivio preinaci tužbe iz tužbenog zahtjeva koji je tužiteljica nakon provedenog financijskog vještačenja, postavila podneskom od 10. prosinca 2020. Međutim, tužiteljica podneskom od 10. prosinca 2020. nije preinačila tužbu. Naime, tužiteljica je tužbom koju je podnijela 11. lipnja 2019. kondemnatornim dijelom tužbenog zahtjeva zahtijevala isplatu iznosa od 88.804,33 kuna sa zateznim kamatama koje za najraniji iznos koji potražuje teku od 1. listopada 2010. Podneskom od 10. prosinca 2020. tužiteljica je zahtijevala isplatu iznosa od 81.811,72 kuna pri čemu je zatezne kamate zahtijevala od kasnijeg datuma tj. od 1. listopada 2015.. Dakle, tužiteljica u postupku nije preinačila tužbu tako da su žalbeni navodi tuženika koji se odnose na preinaku u svakom slučaju neosnovani.

38. Neosnovano tuženik osporava i odluku suda prvog stupnja o zateznim kamatama. Naime u konkretnom slučaju, utvrđeno je da su iznosi koje je tuženik u obvezi vratiti tužiteljici posljedica nepoštenosti ugovornih odredbi potrošačkog ugovora. Tuženik je nesavjesni stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. ZOO jer je kao banka i financijska institucija morao znati da ugovaranje odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja njegovom jednostranom odlukom predstavlja postupanje koje je protivno načelu savjesnosti i poštenja i koje uzrokuje znatnu neravnotežu na štetu tužiteljice kao potrošača (u tom smislu su i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-1535/2021 od 19. listopada 2021. i Rev-364/2022 od 25. travnja 2023.). Slijedom toga, pravilno je sud prvog stupnja tužiteljici dosudio zatezne kamate od dana 1. listopada 2015. kako je tužiteljica tužbenim zahtjevom i zahtijevala, pa stoga nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika koji se odnose na tijek zateznih kamata.

39. Sud prvog stupnja je dakle, u prvostupanjskom postupku pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje tako da nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP. Na takvo, pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 323. st. 1. u svezi s čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. ZOO kada je tužbeni zahtjev tužiteljice prihvatio. Nije stoga ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP kojeg u žalbi također ističe tuženik.

40. Tuženik u žalbi ističe i da je sud prvog stupnja počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer je pobijana presuda proturječna, te ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Međutim, suprotno žalbenim navodima tuženika, pobijana presuda o odlučnim činjenicama sadrži jasne, dostatne razumljive i neproturječne razloge, te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati tako da nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Pritom sud prvog stupnja nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

41. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika kojima osporava odluku o troškovima parničnog postupka u dosuđujućem dijelu jer je ista je također pravilna i zakonita, kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP) tako i po visini (čl. 155. st. 1. ZPP) dosuđenih troškova. Tuženik naime smatra da troškovi koje je dosudio sud prvog stupnja nisu bili nužni s obzirom da se presuda temelji isključivo na utvrđenjima iz presude iz postupka kolektivne pravne zaštite. Međutim, okolnost što je sud prvog stupnja pobijanu presudu donio, između ostalog, i na temelju presude iz kolektivnog spora ne znači da tuženik tužiteljici nije dužan nadoknaditi troškove zastupanja i troškove sastava podnesaka koji su bili nužni za vođenje postupka.

42. Također, neosnovano tuženik smatra da mu je sud prvog stupnja trebao dosuditi troškove u odnosu na smanjeni dio tužbenog zahtjeva za koji, ranije u žalbi, tvrdi da predstavlja preinaku tužbe. Naime, sud prvog stupnja pravilno je tužitelju dosudio troškove prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, pa kako tuženik u odnosu na smanjeni dio tužbenog zahtjeva nije stavio zahtjev za naknadu troškova postupka, već je upravo suprotno, tvrdio da je tužiteljica preinačila tužbu, to nije bilo osnove da se tuženiku dosuđuju troškovi parničnog postupka.

43. U odnosu na žalbeni navod tuženika da je sud prvog stupnja odlučivao o zahtjevu za naknadu troškova parničnog postupka koji sukladno čl. 106.a st. 5. i 6. ZPP nije podnijet u elektroničkom obliku i nema pravni učinak potrebno je navesti da tužitelj zahtjev za naknadom troškova nije postavio u obliku podneska iz čl. 106.a st. 1. ZPP, već na ročištu s time da je radi ekonomičnosti, s obzirom da je zahtjev mogao staviti na zapisnik, isti priložio pisano na ročištu. U takvom slučaju ne radi se podnesku iz čl. 106.a st. 1. ZPP za koji podnesak bi se posljedično dosuđivao trošak sastava istog i koji bi se sukladno odredbi čl. 106.a st. 5. ZPP trebao podnositi u elektroničkom obliku, već o zahtjevu za naknadom troškova koji je podnijet na ročištu. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženika da je sud prvog stupnja odlučivao o zahtjevu za naknadom troškova koji nije proizvodio pravne učinke.

44. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu.

45. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi nastali izjavljivanjem pravnog lijeka jer žalba nije bila osnovana (čl. 154. st. 1. ZPP u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP).

46. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 16. rujna 2025.

Predsjednica vijeća:

Vesna Žulj