Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-742/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Ksenije Grgić, predsjednice vijeća, Jadranke Travaš, sutkinje izvjestiteljice i Gordane Držaić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ČDC, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Mijo Kladarić, odvjetnik u Slavonskom Brodu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Marko Kallay, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Kallay & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P-268/2021-29 od 22. siječnja 2025. ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-268/2021-35 od 19. ožujka 2025., u sjednici vijeća održanoj 16. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P-268/2021-29 od 22. siječnja 2025. ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-268/2021-35 od 19. ožujka 2025. i u dijelu pod točkom I., II. i IV. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P-268/2021-29 od 22. siječnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Sud prvog stupnja je donio presudu ispravljenu rješenjem istog suda poslovni broj P- 268/2021-35 od 19. ožujka 2025. kojom je pod točkom I. izreke utvrdio ništetnim odredbe Ugovora o [broj kredita] od 20. ožujka 2006. solemniziranom po Javnom bilježniku Miroslavu Bračun iz [adresa], br: OU-449/2006, dana 21. ožujka 2006., sklopljenog između tužiteljice HDC, kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb kao kreditora, a koja u članku 1. glasi “Kunska protuvrijednost CHF 15.800,00 po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja.", odredba dijela članka 2. koja glasi: „…promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora…“; odredba dijela članka 7. “... u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća,…“; odredba dijela članka 9. „Na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju se opći akti Kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja ovog Ugovora. Korisnik kredita izjavljuje da je upoznat s uvjetima kredita....“.

Pod točkom II. izreke naloženo je tužiteljici isplatiti iznos od 1.515,90 eura na ime razlike u iznosima anuiteta nastalih zbog korištenja ništetne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, koje je banka koristila prilikom izračuna visine anuiteta u odnosu na iznose anuiteta koji bi se dobili bez primjene ništetne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama na pojedine iznose kako je to navedeno u točki II. izreke.

Pod točkom III. izreke odbijen je dio zahtjeva tužitelja u iznosu od 449,61 eura skupa sa zakonskim zateznim kamatama, kao neosnovan.

Pod točkom IV. izreke odbijen je zahtjev tužiteljice s dijelom troškova postupka u iznosu od 1.625,00 eura kao neosnovanim.

Pod točkom IV. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi tužiteljici parnične troškove u iznosu od 1.900,00 eura zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom koja teče od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

Pod točkom V. izreke odbijen zahtjev tužitelja s dijelom troškova postupka u iznosu od 1.625,00 eura.

Sud prvog stupnja je donio rješenje kojim je odbio prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Slavonskom Brodu kao neosnovan.

2. Protiv ove presude u dijelu pod točkom pod točkom I., II. i IV. izreke i rješenja žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže u pobijanom dijelu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda odnosno ukinuti i vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje uz naknadu troška za sastav žalbe.

3. Tužiteljica je podnijela odgovor na žalbu u kojem osporava navode žalbe i predlaže odbiti žalbu tuženika uz naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

4. Žalba tuženika je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF u ugovoru o potrošačkom kreditu koji je zaključen između stranka i restitucijski zahtjev za povrat preplaćenih iznosa temeljem tih ništetnih odredbi.

6. Razmatranjem presude i postupka koji joj je prethodio utvrđeno je da nisu ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka predviđene odredbom čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 96/08, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23 - dalje: ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. ZPP-a.

7. Suprotno žalbenim navodima nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. stavak 2. točka 11. ZPP na koju žalitelj upire u žalbi, budući da pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

8. Neosnovani su žalbeni navodi kojima tuženik osporava postojanje pravnog interesa za utvrđenjem da su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom da tužiteljica istodobno postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu. Sukladno čl. 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05; dalje - ZOO) ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen, što u ovom predmetu nije slučaj). Stoga, iako je predmetni Ugovor o kreditu prestao ispunjenjem, tužiteljica ima pravni interes za utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarila eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju, slijedom čega se i utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 3. srpnja 2013. donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača u smislu čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača 41/14., 110/15., 14/19, dalje: ZZP/14), suprotno stavu tuženika, odnose i na predmetni Ugovor. Stoga neosnovano tuženik u žalbi upire na počinjenu bitnu povredu postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi čl. 187. ZPP-a.

9. Suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da tužiteljica ima status potrošača u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03; dalje. ZZP/03) prema kojoj je potrošač svaka osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Navedeno je pravilno sud prvog stupnja utvrdio na temelju iskaza tužiteljice u kojem navodi da je predmetni ugovor o kreditu zaključila s tuženikom radi kupovine novog vozila a kako tuženik nije dokazao suprotno, obzirom da je na tuženiku teret dokaza, to su žalbeni navodi tuženika u tom pravcu neosnovani.

10. Sud prvog stupnja je pravilno odbio prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Slavonskom Brodu pa stoga neosnovano tuženik u žalbi upire na počinjenu bitnu povredu postupka iz čl. 354. st. 2. točka 3. ZPP-a.

11. Tuženik je istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Slavonskom Brodu budući da su parnične stranke člankom 12. Ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta kreditora, što je u konkretnom slučaju Općinski građanski sud u Zagrebu te je predložio da se postupak uputi na taj sud. Prvostupanjski sud je odbio prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan, ocjenjujući da je članak 12. Ugovora o kreditu nepošten i time ništetan. Međutim pri tom se nepravilno pozvao na odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110715, 14/19 ) s obzirom da u konkretnom slučaju a imajući u vidu da je ugovor o kreditu sklopljen 21. ožujka 2006. valja primijeniti odredbe članka 81. i 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03; dalje: ZZP/03). Prigovor tuženika ne bi bio osnovan niti s obzirom na Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 2013. Budući da je Ugovor o kreditu sklopljen 21. ožujka 2006. u Raiffeisenbank Austria d.d., Podružnica Slavonski Brod nadležnost se u konkretnom slučaju određuje prema pravilu o izberivoj nadležnosti iz članka 59. ZPP-a , pa je mjesno nadležan Općinski sud u Slavonskom Brodu, kao sud mjesta u kojem se nalazi poslovna jedinica tuženika kao pravne osobe, a spor je nastao u povodu djelatnosti te jedinice gdje je sklopljen i Ugovor o kreditu u pogledu kojeg se vodi spor radi utvrđenja ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi i isplate. Prvostupanjski sud je nadalje ocijenio da je odredba o mjesnoj nadležnosti suda iz članka 12. Ugovora o kreditu odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati, pa ista uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama, jer bi tužiteljica radi ostvarenja svojih prava i obveza trebala putovati iz [adresa] u [adresa] a što bi uzrokovalo značajnu financijsku neravnotežu obzirom na cijenu putovanja i potrebno vrijeme, dok se isto ne odnosi na tuženika čije je sjedište u [adresa].

12. Vrhovni sud Republike Hrvatske donio je 5. studenog 2020. pravno shvaćanje pod brojem Su-IV-308/20 koje sud mora uzeti u obzir prilikom ocjene (ne)poštenosti ugovorne odredbe o nadležnosti, a koje glasi: „Prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti."

13. Između stranaka nije sporno da je sjedište tuženika u Zagrebu pa bi u smislu članka 48. stavak 1. ZPP-a sud u Zagrebu bio općemjesno nadležan i bez ugovorne odredbe iz članka 12. Ugovora zaključenog između parničnih stranaka. Nesporno je da je Ugovor zaključen u Slavonskom brodu gdje tuženik ima poslovnu jedinicu. Prema članku 59. ZPP-a za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi. Budući da tuženik nije tražio da tužiteljica radi zaključenja spornog Ugovora dolazi u Zagreb treba zaključiti da je time priznao nadležnost svoje poslovne jedinice u [adresa] za zaključenje Ugovora pa nema dvojbe da se u ovom parničnom postupku radi o sporu koji je nastao upravo u povodu djelatnosti poslovne jedinice tuženika u [adresa] koja je bila nadležna za zaključenje tog Ugovora.

13.1. Odredba članka 12. Ugovora zaključenog između parničnih stranaka, kao odredba unaprijed formuliranog ugovora po tuženiku, nije bila posebno pregovarana i tužiteljica nije mogla utjecati na njezin sadržaj, a ona uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača jer bi ona, čije je prebivalište u [adresa], radi zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Zagrebu, kao sudom sjedišta tuženika, bila izvrgnuta dodatnim troškovima putovanja i potrebi ulaganja dodatnog vremena te znatnim financijskim troškovima, dok se jednako ne odnosi na tuženika, s obzirom da je njegovo sjedište u [adresa]. Tužiteljica se stoga legitimno opredijelila za nadležnost Općinskog suda u Slavonskom Brodu.

14. U postupku su utvrđene sljedeće bitne činjenice:

- da su tuženik kao kreditor i tužiteljica kao korisnik kredita zaključili 21. ožujka 2006. Ugovor o [broj kredita] kojim je tužiteljici odobren kredit u iznosu od 15.800,00 CHF za kupnju novog vozila

- da je ugovorena redovna kamata u visini od 5,50% godišnje, promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana (čl. 2. Ugovora),

-u odnosu na ništetnost odredbe čl. 1. Ugovora kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i odredbom kojom je otplata kredita vezana za valutnu klauzulu utvrđeno je da stranke o valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak, nisu pojedinačno pregovarale, te su navedene odredbe uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te odredbe su bile unaprijed formulirane od strane tuženika, a tužiteljica zbog toga nije imala utjecaja na njihov sadržaj, te se radi o odredbama unaprijed formuliranoga standardnog ugovora tuženika kao trgovca.

- da je Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, ustao je 4. travnja 2012. protiv više banaka, uključujući i prednika tuženika, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu s tužbom za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a predmet je vođen pod poslovnim brojem P-1401/12,

- u tom je predmetu Trgovački sud u Zagrebu donio presudu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u kojoj se utvrđuje kako su tužene banke, a među njima i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo,

- ova prvostupanjska odluka je djelomično potvrđena (u dijelu glede promjenjive kamatne stope) i preinačena (u dijelu glede valutne klauzule u CHF) presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.,

- odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj

Revt-249/14 od 9. travnja 2015.,

- protiv odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je usvojena ustavna tužba (u dijelu glede valutne klauzule u CHF) pa je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak,

- potom Vrhovni sud Republike Hrvatske, odlučujući ponovo o reviziji, odlukom broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. djelomično ukida dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (glede valutne klauzule u CHF) te mu vraća predmet na ponovno suđenje u tom dijelu,

- nakon ponovnog suđenja Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. odbija žalbu tuženih banaka i sad potvrđuje odluku Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2021 i u dijelu glede valutne klauzule u CHF,

- odlučujući povodom revizije tuženika Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom presudom poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. potvrđuje presudu VTS poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke, uključujući i tuženika, u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak,

- dakle, u konačnici, u sporu za zaštitu interesa potrošača pravomoćno je utvrđeno kako je, između ostalih, i tuženik, u predmetnom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, i to jer je:

- u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu odredbu istim ugovaranjem odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kao i kad je i u predmetnom ugovoru o kreditu uglavio nepoštene ugovorne odredbe,

- temeljem nalaza i mišljenja vještaka Filipu Toliću utvrđeno da je tuženik bez valjane pravne osnove naplatio od tužitelja iznos od 1.515,90 eura s osnove ugovorene valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a uslijed promjene kamatne stope iznos od 449,61 euro

- da je osnovan prigovor zastare u odnosu na potraživanje preplaćenog iznosa po osnovi ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope.

15. Polazeći od naprijed opisanih utvrđenja, sud je prvog stupnja pravilno zaključio kako postupanje tuženika glede ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF nije bilo nužno niti dopušteno, kako je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo te da iste, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja slijedom čega je odlučio kako je u tom dijelu ugovor ništetan, a sadržajnom primjenom odredaba članka 324. ZOO/05.

16. Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud se pravilno pozvao na ovdje meritorne presude, u dijelovima u kojima su postale pravomoćne, Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., te Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt- 249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.

17. Odredbom članka 81. stavka 2. i 3. ZZP/03, koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj.

18. Naime, predmetna sporna ugovorna odredba, to jest što je u ugovorima o potrošačkim kreditima "ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak", u odlukama viših sudova utvrđena je nepoštenom i ništetnom. Najprije u pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, potom u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 3. listopada 2017. kojom je potvrđena dotična prvostupanjska odluka nižeg suda. Konačno je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. odbijena revizija tuženih banaka u tom dijelu.

19. U navedenoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018. od 3. rujna 2019. navodi se kako je dotični uglavak kojim je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak, a u svezi sa sklapanjem tih ugovora o kreditu s ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom te banke, nepošten i ništetan i zato jer su:

- ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače,

- tužene banke kao trgovci bile su svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima,

- te su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita, zbog čega su obje odredbe nepoštene i stoga ništetne.

20. Temeljem odredbe članka 502.c ZPP-a koja određuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove i da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a. Radi navedenog nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da se sud neosnovano poziva na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u sporu kolektivne zaštite .

21. Nadalje, kako je odredbama predmetnog Ugovorom o kreditu, ugovorena valuta glavnice u CHF kao u pravomoćnoj presudi Visokog trgovačkog suda u Republici Hrvatskoj (Pž-6632/2017) koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-2221/2018), te kako u predmetnom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika prilikom ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica kredita između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u navedenim sudskim postupcima, to je osnovano zaključiti da su ugovorne odredbe o tečaju valute CHF uz koju je vezana glavnica kredita ništetne (istovjetno shvaćanju iznesenom u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.) s time da je i tuženik bio tužena stranka u tim postupcima po kolektivnim tužbama.

22. Valja reći da je test poštenosti spornih ugovornih odredaba proveden već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači - korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac - banka nije dao tužitelju kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama.

23. Valja reći a vezano za pojam "prosječnog potrošača" ukazuje na t. 18. Preambule Direktive 2005/29/EZ i praksu suda Europske unije, prema kojoj prosječan potrošač ne raspolaže stručnim znanjem, ali je u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan, uzimajući pri tome socijalne, jezične, kulturne i druge faktore. Drugim riječima, potrošač kao slabija i ranjivija strana, na temelju određenih kriterija mora moći predvidjeti ekonomske posljedice koje iz ugovornih odredaba za njega proizlaze, s time da je teret dokazivanja odgovarajućeg obavještavanja prosječnog potrošača na bankama, a teret pažnje i opreza da uzme u obzir dobivene informacije na konkretnom potrošaču. Ovdje ujedno treba napomenuti i to da prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj, u vrijeme kad je sklapan ne samo konkretan Ugovor o kreditu, već i ostali takvi ugovori, a koji svi sadrže, pored ostalog, odredbu kojom se glavnica veže uz valutu švicarski franak, ne samo da nije znao da je uz ovu valutnu klauzulu vezan rizik “valute utočišta”, koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, već isto tako da bi o tom podatku trebao biti obaviješten. To je prema uvjerenju ovog suda imalo za posljedicu da je ovakva ugovorna odredba za prosječnog potrošača bila nerazumljiva.

24. Opće pravilo o posljedicama ništavosti sadržano je u članku 323. stavku 1. ZOO/05 i ono glasi: "U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje."

25. Stoga je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kad je u točki II. izreke pobijane presude naložio tuženiku isplatu preplaćenog iznosa na ime razlike u obračunatim anuitetima do koje je došlo radi primjene odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a visina je pravilno utvrđena provođenjem vještačenja po financijskom vještaku.

26. Sud prvog stupnja je pravilno odredio zakonske zatezne kamate na utuženi iznos od 1.515,90 eura počam od 2006. godine utvrđujući da je tuženik nesvjestan stjecatelj. Naime, na konkretni predmet spora s obzirom na vrijeme njegovog pokretanja, kao i razdoblje u odnosu na koje se traži zaštita, primjenjuje se nacionalni propis uz njegovo tumačenje u duhu prava Europske unije. U presudi F. G. N. i A. M. P. M. protiv C. B. i B. B. V. A. S. u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C- 308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

27. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (P-1401/12) pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima nepoštene, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi logičnim zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu članka 214. ZOO/91 mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužiteljici nastala šteta.

28. Prvostupanjski sud je pravilno odbio prigovor zastare koji se odnosi na potraživanje s osnova ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli. Naime, zastara restitucijskih zahtjeva koji se odnose na valutnu klauzulu počinje teći od 14. lipnja 2018., od donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Imajući u vidu da je tužba u ovom predmetu podnesena 3. svibnja 2021. pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara.

29. Slijedom svega navedenog žalbeni navodi tuženika nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

30. Pravilna je i odluka o trošku jer je ista pravilno utemeljena na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a i čl. 1554 ZPP-a s time što neosnovano tuženik osporava dosudu troška objave presude pobijanim rješenjem, iz razloga što u smislu Tbr. 9. točke 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine broj 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15., 138/23 - u daljnjem tekstu: Tarifa) za ročište na kojem se objavljuje presuda odvjetniku pripada 50% nagrade iz Tbr. 7. toč. 1., 3., 6. i 7. Tarife, ali ne više od 50 bodova. Kako je punomoćnik tužiteljice pristupio na ročište za objavu presude i zatražio naknadu za tu parničnu radnju, to je pobijanim rješenjem u skladu s Tbr. 9. toč 3. Tarife ispravno tužiteljici dosuđen i ovaj trošak. Pravilno je tužiteljici dosuđen i trošak vještačenja u cijelosti zbog čega je valjalo na temelju odredbe članka 380. točke 2. ZPP-a, odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijano rješenje.

31. Slijedom svega navedenog valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrditi pobijanu presudu dok je pobijano rješenje potvrđeno temeljem odredbe čl. 380. točka 2. ZPP-a.

32. Tužitelju nije dosuđen trošak odgovora na žalbu jer ova parnična radnja nije bila nužna za konačni ishod postupka sukladno odredbi čl. 155. st. 1. ZPP-a.

U Zagrebu, 16. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Ksenija Grgić