Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-4378/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću toga suda sastavljenom od sutkinja toga suda Jadranke Matić, kao predsjednice vijeća, Ksenije Jakovčević kao suca izvjestitelja i članice vijeća i Lidije Bošnjaković, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ČS /OIB [osobni identifikacijski broj]/, [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Igor Metelko, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. /OIB 92963223473/, Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, koju zastupa punomoćnik Margita Kiš Kapetanović, odvjetnica iz odvjetničkog društva Porobija & Porobija u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-9913/2019-37 od 8. lipnja 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 16. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-9913/2019-37 od 8. lipnja 2022. pod stavkom I, II, III i IV izreke te odluka o parničnom trošku pod stavkom V izreke za iznos od 14.645,00 kn/1.943,72 eur[1] sa zakonskom zateznom kamatom od 8. lipnja 2022. pa do isplate

II. Preinačuje se navedena presuda u dijelu u kojem je zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova parničnog postupka prihvaćen preko iznosa od 14.645,00 kn/1.943,72 eur do iznosa od 14.957,50 kn/1.985,20 eur (za iznos od 312,50kn/41,48 eur) sa zatraženim zateznim kamatama i u tom dijelu sudi:

"Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 312,50 kn/41,48 eur sa zatraženim zateznim kamatama."

III. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana I potvrđuje odluka o parničnom trošku u dijelu u kojem nije uspio sa zahtjevom za naknadu troškova postupka.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev stranaka za naknadu troškova u povodu pravnog lijeka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja pod stavkom I izreke naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 519,84 kn sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose pobliže navedene u izreci. Pod stavkom II izreke naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 9.507,07 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose pobliže navedene u izreci. Pod stavkom III izreke utvrđeno je da je ništetna odredba čl. 2. Ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika, [broj kredita], broj kreditne partije: 7104275902, 68 P-9913/19-37 3 dana 25.7.2008. ovjeren kod javnog bilježnika Željke Maroslavac iz Zagreba, posl.br. OV-32655/08 od 28.7.2008. koja u dijelu glasi: "…I redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjena tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d…" te je pod stavkom IV izreke naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 7.557,10 kn zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose pobliže navedene u izreci, a pod stavkom V izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 14.957,50 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 8. lipnja 2022. pa do isplate.

2. Protiv navedene presude tuženik je podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br.: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP), te predlaže žalbu usvojiti uz naknadu troška žalbe.

3. Tužitelj žalbom pobija odluku o troškovima postupka u dijelu u kojem nije uspio sa zahtjevom za naknadu troškova postupka zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predlaže žalbu usvojiti uz naknadu troška u povodu žalbe.

4 Žalba tuženika je djelomično osnovana.

5. Žalba tužitelja je neosnovana

6. Predmet spora je:

1. zahtjev tužitelja - za isplatu stečenog na temelju ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF iz Ugovora o gotovinskom nenamjenskom [broj kredita] sklopljenog između stranaka dana 4. studenog 2008.,

2. zahtjev tužitelja - za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 2. Ugovora o [broj kredita], broj kreditne partije: 7104275902, zaključenog između stranaka dana 25.7.2008. za kupnju motornog vozila u kunama ovjerenog kod javnog bilježnika Željke Maroslavac iz Zagreba, posl.br. OV-32655/08 od 28. srpnja 2008. u dijelu koji glasi: "…I redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjena tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d…" uz zahtjev za isplatu stečenog na temelju navedene ništetne ugovorne odredbe.

7. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud je ustanovio da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354 st. 2 ZPP, na koju pazi po službenoj dužnosti, temeljem odredbe čl. 365 st. 2. ZPP.

8.1. Suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja je u obrazloženju presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, a ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, to nije ostvarena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč.11. ZPP na koju povredu ukazuje tuženik u žalbi.

8.2. Naime, iako obrazloženje pobijane presude sadrži određene nepreciznosti pa i netočnosti, na koje upire tuženik u točki 5. žalbe, tim žalbenim navodima tuženi nije doveo u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude jer je sud prvog stupnja ispitao i utvrdio sve odlučne činjenice za donošenje pravilne i zakonite presude, koje žalbenim navodima tuženika nisu dovedene u sumnju, a na tako pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno je primijenio materijalno pravo.

8.3. U odnosu na žalbeni prigovor vezano uz preinaku tužbe valja reći da je tužitelj u činjeničnom supstratu tužbe jasno istaknuo što potražuje od tuženika i po kojoj osnovi, na pripremnom ročištu je postavio zahtjev za utvrđenje da je ništetna odredba čl. 2. Ugovora o kreditu od 25. srpnja 2008.,

8.4. Sukladno zaključku donesenom na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. studenog 2021. u predmetima po tužbi korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

8.5. U odnosu na žalbene navode da nisu bili ispunjeni uvjeti za podnošenje stupnjevite tužbe u smislu čl. 186.b st. 3. ZPP za navesti je da to ne stoji, jer tužitelj prije nego što je tuženik dostavio zatraženu dokumentaciju i nije mogao određeno postaviti tužbeni zahtjev glede pojedinih iznosa preplate za koji traži isplatu, nego kada je na temelju tako dostavljene dokumentacije vještak utvrdio točan iznos preplate svakog pojedinog anuiteta s osnove ništetnih ugovornih odredbi što je tužitelj saznao tek nakon izvedenog dokaza financijskim vještačenjem, te je na osnovu rezultata vještačenje tužitelj specificirao visinu i tijek zakonskih zateznih kamata, to, suprotno žalbenim navodima tuženika u postupku nije počinjena relativno bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 190. ZPP, budući je sud prvog stupnja pravilno dopustio preinaku tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka, a navedeno je i u skladu s odlukom Ustavnog suda RH broj U-III-4474/19 od 29. ožujka 2022.

8.6. Jednako tako, u postupku nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi odredbe čl. 502. a i c ZPP koja odredba se, suprotno žalbenim navodima, primjenjuje u ovom postupku.

9. U žalbenom postupku tuženik iznosi svoje pravne zaključke i viđenje spora osporavajući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, i u bitnome ponavljajući sve navode i prigovore koje je isticao i tijekom postupka, a koje je sud u pobijanoj odluci otklonio jasnim i valjano obrazloženim razlozima.

Vezano uz zahtjev tužitelja za isplatu stečenog na temelju ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF iz Ugovora o gotovinskom nenamjenskom [broj kredita] sklopljenog između stranaka dana 4. studenog 2008.

10. Iz rezultata postupka proizlazi slijedeće:

- da je navedenim Ugovorom o kreditu tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 10.000, CHF (dalje: Ugovor o kreditu) s otplatom u 36 mjesečnih anuiteta,

- da je ugovorena redovna kamata koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu sa promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika koja na dan sklapanja ugovora iznosila 6,00% godišnje,

- da je tuženik tijekom postojanja obveze povisivao početno ugovorenu kamatnu stopu,

- da su stranke iznos kredita vezale uz srednji tečaj Hrvatske narodne banke,

- da je obveza tužitelja bila plaćati mjesečne anuitete u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan dospijećaobveze,

- da je tečaj CHF u odnosu na kunu nakon zaključenja ugovora rastao,

- da iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka proizlazi da je zbog povišenja kamatne stope u anuitetu u razdoblju otplate kredita u CHF od početno ugovorene tužitelj preplatio 519,84 kn, a zbog razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja anuiteta) i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita iznosi od 9.507,07 kn.

11. Tijekom postupka, a sada i u žalbi, tuženik prigovara da bi tužitelj imao status potrošača. Potrošač je fizička osoba koja kupuje robe i usluge od trgovca na tržištu za svoje privatne svrhe, odnosno za osobne ili obiteljske potrebe zbog krajnje potrošnje, dok je potrošački ugovor, ugovor između trgovca i osobe koja djeluje privatno za sebe, izvan svoje gospodarske ili profesionalne djelatnosti (čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača). U konkretnom slučaju Ugovor o kreditu sklopljen je između tužitelja, kao fizička osoba - potrošač, na što ne utječe okolnost što je u vrijeme sklapanja ovog ugovora radio kao odvjetnički vježbenik u jednom odvjetničkom društvu, dok iz iskaza tužitelja proizlazi da je sredstvima ostvarenog kredita kupio bijelu tehniku za stan koji je renovirao jer je dobio dijete, a da tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao suprotno (nema nigdje podatka o tome da bi kredit bio namijenjen bilo kakvoj poduzetničkoj odnosno odvjetničkoj djelatnosti), to tužitelj u konkretnom ugovornom odnosu nedvojbeno ima status potrošača.

12. U odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule sud prvog stupnja pravilno se pozvao na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. kojom je utvrđeno da je ovdje tuženik Zagrebačka banka d.d., između ostalih utuženih banaka, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, te na presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske Poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je ovdje tuženik Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravim i obvezama ugovornih stranaka, čime je tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., 82., i čl. 90. ZZP/03) odnosno suprotno odredbama čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 - dalje: ZZP/07 (koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora od 4. studenog 2008.) kojim je u st. 1. bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenje, uzrokuje značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema st. 2. smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi naprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te da prema čl. 99. ZZP/07 nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, a posljedica takve nepoštene odredbe je ništetnost iste.

13. Iz odluke Vrhovnog suda proizlazi da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu sklapani u spornom razdoblju (u kojem razdoblju je i sklopljen predmetni Ugovor o kreditu) koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive jer je na temelju ugovornih odredbi tužitelj kao potrošač jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok nije mogao procijeniti kolika će kamata biti u budućem kreditnom razdoblju radi čega je ista stopa bila neodređena i neodrediva. O tome je svoj stav izrazio i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci U-III-223/19 od 10. lipnja 2020.

14. Isto tako, transparentnost određene odredbe treba se tumačiti s obzirom na prosječnog potrošača koji je uredno obaviješten i koji postupa s pažnjom i razboritošću (Č C-26/13). Pored toga, tuženik kao banka ima superiorniji položaj u odnosu na tužitelja jer on ne raspolaže i bankarskim znanjem. Tužitelju su trebali biti na transparentan način objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora, tako da on može na razumljiv način ocijeniti svoju poziciju. Iz razloga što vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a niti pravilnost promjene može provjeriti bez egzaktnih kriterija, to dovodi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužitelja. Načelo savjesnosti i poštenja znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa.

15. Na žalbene navode tuženika, valja odgovoriti da se sud prvog stupnja pravilno pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz navedenih presuda u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak i ugovaranjem da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima tuženika, budući je, a kako je to određeno čl. 502. c ZPP, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici, jer se tužitelj na njih pozvao. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 14/14, 110/15 i 14/19 - dalje: ZZP/14), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

16. Tijekom postupka je utvrđeno da za razdoblje od sklapanja Ugovora parametri za određivanje promjenjivosti stope redovne kamate nisu bili jasno i razumljivo definirani (referentna stopa koja bi se primjenjivala na početnu kamatnu stopu /bazno razdoblje i referentno razdoblje/, elementi na temelju kojih je kvalitativno i kvantitativno razrađivana uzročno-posljedične veze kretanja parametra, utjecaj tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope) pa se o istima nije niti moglo pojedinačno pregovarati sa tužiteljem.

17. Nadalje, u kolektivnom sporu pravomoćno je utvrđena ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ocijenjeno da su tužene banke, tako i tuženik, imale saznanje o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tom sporu proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i previdjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, a posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što ovdje nije slučaj.

18. Naime, imajući u vidu stavove iz odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III/4372/2021 i U-III/5458/2021 obje od 30. lipnja 2022. proizlazi da su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) tužitelju prilikom sklapanja ugovora zaposlenici banke protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi, odnosno da su mu te odredbe učinili razumljivima, ne samo formalno i gramatički već i suštinski kako je to ocjenjivano u sporu za zaštitu kolektivnih interesa a i iz odluke suda Europske unije u predmetu C-186/16, proizlazi da razumljivost odredaba podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke te da ne temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njihove financijske obveze, a da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

19. Međutim, tuženik na navedene okolnosti nije predlagao izvođenje dokaza saslušanjem svojih djelatnika, dok suprotno proizlazi iz iskaza tužitelja odnosno da s bankom nije mogao ni o čemu pregovarati već je mogao ili uzeti ono što mu se nudi ili ništa. Pri tome, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču, a što iz samog Ugovora o kredita kao i iskaza tužitelja ne proizlazi.

20. Da je tuženik postupao nepošteno u navedenom ugovoru proizlazi i iz Direktive 93/13 EEZ, a čije su odredbe implementirane u nacionalno zakonodavstvo. Primjenjujući navedenu Direktivu kako je prenesena u nacionalno zakonodavstvo utvrđeno je da u slučaju da je određena ugovorna odredba utvrđena kao nepoštena, učinci takvog utvrđenja djeluju unatrag od trenutka sklapanja ugovora kao da takva odredba nikad nije bila ugovorena te ne može imati učinak u odnosu na potrošača i sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora u načelu imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedena odredbe nije bilo. Time za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju te potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

21. Nije osnovan ni tuženikov prigovor koji se odnosi na isključenje spornog dijela ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli od primjene Direktive 93/13 jer da se radi o odredbi koja proizlazi iz čl. 22. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO/05) kao dispozitivnoj odredbi koja se primjenjuje automatski, pozivajući se pritom na presudu Suda Europske unije donesene 9. srpnja 2020. u predmetu C-81/19.

22. Što se tiče valutne klauzule, njezino ugovaranje je u Republici Hrvatskoj dopušteno jer je tako propisano u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO/05 i ovaj drugostupanjski sud prihvaća tuženikov stav da se radi o odredbi dispozitivne naravi koja se primjenjuje automatski ako nije utvrđeno drugačije rješenje, ali odredba u Ugovoru o kreditu o izračunavanju na temelju valute švicarski franak i o tome da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, po ocjeni ovoga drugostupanjskoga suda, nije u pravom smislu odraz navedene zakonske odredbe pa slijedom toga nije izuzeta od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti.

23. Sud Europske unije je doista presudio kako izraz iz čl. 1. st. 2. Direktive 93/13 o isključenju iz njezina područja primjene odredaba koje su odraz "obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba" ne obuhvaća samo odredbe nacionalnog prava koje se prisilno primjenjuju među ugovornim stranama neovisno o njihovoj volji, već i one koje su dispozitivne i stoga automatski primjenjive onda kada se ugovorne strane u tom smislu nisu drugačije sporazumjele odnosno kada nije utvrđeno drugačije rješenje, pa tako i presudom od 9. srpnja 2020. u predmetu C-81/19 na koju se poziva tuženik.

24. Navedeni je sud u više navrata presudio i da je to isključenje opravdano činjenicom što je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora. Načelno, dakle u pravilu, valutna klauzula sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO/05 nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj: U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla.

25. Kako predmetni Ugovor o kreditu sadrži odredbu kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužitelja kao korisnika kredita, jasno je da ta ugovorna odredba unosi neravnotežu u prava i obveze stranaka na štetu korisnika kredita i da takva odredba ne može biti odraz dispozitivne odredbe iz čl. 22. st. 1. ZOO/05

26. Nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, kojem niti stranke nisu prigovarale, radi čega ga je i sud prvog stupnja pravilno prihvatio kao stručan i obrazložen, utvrđeno je da je zbog povišenja kamatne stope u anuitetu u razdoblju otplate kredita u CHF od početno ugovorene tužitelj preplatio 519,84 kn, a zbog razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja anuiteta) i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita iznosi od 9.507,07 kn ili ukupno po ovom kreditu10.026,9134 kn.

27. Tuženik je, s obzirom na utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, nepošteni stjecatelj, jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, čime je povrijedio odredbe tada važećeg ZZP/03, te ZOO zbog čega u smislu čl. 1111. i čl. 1115. ZOO mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

28.1. Suprotno navodima žalbe, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim prigovor zastare.

28.2. Naime, sud pravilno zaključuje da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača Trgovačkom sudu u Zagrebu dana 4. travnja 2012. (P-1401/12), u kojem je postupku u konačnici dana 13. lipnja 2014. donesena pravomoćna presuda u odnosu na ništetnost ugovorene promjenjive kamatne stope, a 14. lipnja 2018. godine u odnosu na ništetnost ugovorene valutne klauzule, a od pravomoćnosti kojih presuda zastara počinje ponovno teći. Navedeno je pravno shvaćanje suglasno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda zauzetom na sjednici Građanskog odjela održanoj 31. siječnja 2022., prema kojem u slučaju individualnog restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog (ništavog) ugovora (odnosno ništetne-ništave odredbe ugovora), tj. u slučaju zahtjeva iz čl. 323 st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora ili ništetne odredbe ugovora, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili ugovorne odredbe u parnici za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

28.3. Budući je tužitelj zahtjev za povrat s osnova ništetnost ugovorene promjenjive kamate i valutne klauzule u CHF podnio u tužbi podnesenoj 12. lipnja 2019., to je tužba podnesena unutar općeg zastarnog roka od 5 godina iz čl. 225 ZOO. Svako suprotno tumačenje kojim bi se pretjerano otežavalo ostvarivanje prava koje imaju potrošači na temelju Direktive EU 93/13 dovodilo bi do povrede načela djelotvornosti (presuda suda EU u predmetima C-80/21 do C-82/21, povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju čl. 267 EFEU-a).

29. U konkretnom se slučaju zapravo radilo o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom švicarski franak i promjenjive kamatne stope pa slijedom toga i o povećanom riziku za tužitelja kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni u vrijeme puštanja kredita.

30. U odnosu na zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 2. Ugovora o [broj kredita], zaključenog između stranaka dana 25. srpnja 2008. ovjeren kod javnog bilježnika Željke Maroslavac iz Zagreba, posl.br. OV-32655/08 od 28. srpnja 2008. u dijelu koji glasi: "…I redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjena tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d…" te zahtjev za isplatu stečenog na temelju navedene ništetne ugovorne odredbe.

31. Među strankama nije sporno da je između tuženika kao kreditora i tužitelja, kao korisnika kredita, dana 25. srpnja 2008. sklopljen Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila na temelju kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit u iznosu od 120.517,57 kn uz kamatnu stopu od 6,95% godišnje koja je promjenjiva, a da se promjena kamatnih stopa vrši izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama tuženika u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a kredit je odobren na rok od 84 mjeseci. Također, nesporno je i da je ovaj Ugovor o kreditu ne sadrži definirane parametre za promjenu kamatne stope, a sastavljen je po tuženiku na standardnom obrascu.

32. Tužitelj potpisao ugovor kao fizička osoba-potrošač, na što ne utječe okolnost što je u vrijeme sklapanja ovog ugovora radio kao odvjetnički vježbenik odnosno odvjetnik u jednom odvjetničkom društvu, dok iz iskaza tužitelja proizlazi i da je kupljeno osobno vozilo koristio za osobne odnosno obiteljske potrebe jer je dobio dijete, a tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao suprotno (nema nigdje podatka o tome da bi kupljeno vozilo bilo namijenjen odvjetničkoj djelatnosti), to tužitelj u konkretnom ugovornom odnosu nedvojbeno ima status potrošača

33. Prethodno izložene odluke u kolektivnom sporu koje se odnose na ugovore o kreditu sklopljene u švicarskim francima, ne odnose se automatski i na predmetni ugovor o kreditu sklopljen u kunama.

34. U smislu odredbe čl. 96. st. 1. ZZP/07 važeće u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu u kn ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema st. 2. smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

35. Takav je stav izražen u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 1172/2018-2 od 19. ožujka 2019., u kojoj se navodi da je ništetna i nepoštena ugovorna odredba o redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom Odlukom tuženika, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale i ugovorom utvrdile egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, na štetu potrošača. Eventualna naknadna obavijest o izmjeni kamatne stope, ne može konvalidirati način postupanja tuženika prilikom sklapanja ugovora 2008.

35.1. Suprotno žalbenim navodima, u predmetnom je postupku prvostupanjski sud je utvrdio da se radi o ugovoru sklopljenom u razdoblju između 10. rujna 2003. i 31. prosinca 2008., da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke, da iako ta sporna odredba nije nejasno napisana, teško razumljiva ili uočljiva u tiskarskom ili jezičnom smislu, sadržajno nije ni jasna niti razumljiva jer je izostavljanje kriterija po kojima će se promjene kamatne stope vršiti (u skladu s promjenama tržišnih uvjeta) čini nejasnom i nerazumljivom i da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem kao potrošačem.

35.2. Naime, tuženik pri tom nije tvrdio niti dokazivao da se s tužiteljem, kao niti s ostalim klijentima tuženika prilikom sklapanja pojedinih ugovora o kreditu u kunama posebno pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi niti da su im se pojašnjavale metode formiranja iste dok suprotno proizlazi iz iskaza tužitelja, da s bankom nije mogao ni o čemu pregovarati već je mogao ili uzeti ono što mu se nudi ili ništa. Pri tome, nije dovoljno da potrošač samo razumije da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču, a što iz samog Ugovora o kredita kao i iskaza tužitelja ne proizlazi.

35.3. Stoga tužitelj prilikom sklapanja ovog ugovora o kreditu nije mogao sagledati opseg svoje obveze, jer nije mogao predvidjeti način kretanja kamatne stope (pri čemu na sadržaj ugovora, kojim se traži njegov bezuvjetni pristanak na promjenjivu kamatne stope u skladu s Odlukama o kamatama Banke, nije mogao utjecati), ta je odredba uzrokovala upravo takvu, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, radi čega je prvostupanjski sud pravilno zaključio da ta odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, i da je nepoštena, a time ništetna u smislu čl. 322. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 78/15 - dalje: ZOO).

35.4. Stoga, suprotno žalbenim navodima, proizlazi da je prvostupanjski sud iznesenim utvrđenjima i zaključkom sadržajno proveo tzv "test nepoštenosti".

36. U postupku je provedeno vještačenje po vještaku financijske struke, te je vještak utvrdio, da je zbog promjene kamatne stope za obračun redovnih kamata u odnosu na početnu ugovorenu kamatnu stopu od 6,95% tužitelj za vrijeme trajanja obveze platio na ime redovnih kamata više 7.557,10 kn.

37. Upravo uslijed takve, nepoštene odredbe ugovora, došlo je do razlike iznosa od 7.557,10 kn između iznosa anuiteta koje je tužitelj platio po izmijenjenim kamatnim stopama, i onih koji su utvrđeni prvotnim otplatnim planom, pa je neravnoteža, suprotno navodima žalbe, kvantificirana provedenim dokazima.

38. O svemu navedenom prvostupanjski sud je dao valjane razloge, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, pa nisu osnovani suprotni navodi žalbe tuženika.

39. Prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

40. U konkretnom slučaju, prvostupanjski je sud je odlučio o ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u predmetnom postupku, te zastara zahtjeva za povrat nezakonito obračunatih i naplaćenih kamata, nedvojbeno nije nastupila. Radi toga je i u odnosu na prigovor zastare potraživanja, materijalno pravo pravilno primijenjeno, kada je isti odbijen kao neosnovan.

41. Slijedom navedenog, pravilno je sud zaključio, da tužitelju pripada na ime razlike više plaćenih redovnih kamata 7.557,10 kn, sa zakonskom zateznom kamatom od preplate svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate.

42. Odluka o trošku pravilna je i zakonita i utemeljena na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP u svezi čl. 155. ZPP i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22 i 126/22 - dalje: Tarifa) koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku. Pritom nije odlučno što je tužitelj trošak postupka zatražio podneskom predanom sudu na ročištu od 26. travnja 2022. (na kojem je zaključena glavna rasprava), a ne putem sustava e-komunikacija. Navedeno, a pored činjenice da je troškovnik predan u spis, ne može utjecati na pravo tužitelja na naknadu troškova postupka.

43. Tako je sud prvog stupnja tužitelju pravilno priznao trošak za pristup na ročišta 28. siječnja 2020, 3. 2021., 10. studenog 2021, 26. travnja 2022. sukladno Tbr.9/1 po 1.000,00 kn, jer se na njima raspravljalo o glavnoj stvari, a za pristup na ročište dana 14. listopada 2020. po Tbr.9/5 Tarife od 250,00 kn. Također, tužitelju je pravilno priznat I trošak za sastav podneska od 27. svibnja 2021. kojim je tužitelj specificirao i uskladio tužbeni zahtjev sa nalazom I mišljenjem financijskog vještaka. Međutim, taj je sud neosnovano tužitelju priznao trošak za sastav podneska od 16. veljače 2021. jer iz stanja spisa proizlazi da je uz taj podnesak tužitelj dostavio sudu dokaz o uplati predujma za financijsko vještačenje koji u smislu odredbe čl. 155. ZPP nije bio potreban.

44. Suprotno žalbenim navodima tužitelja odluka o parničnom trošku pravilno je donesena na temelju čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP, a i po ocjeni ovog suda, trošak sastava podneska od 9. studenog 2021., 22. ožujka 2021. i 25. studenog2020. nisu bili potrebni u smislu odredbe čl. 155. ZPP , jer se u tim podnescima ponavljaju već ranije iznesene tvrdnje i pravni stavovi tužitelja,kako je to pravilno zaključio I prvostupanjski sud.

45. Slijedom izloženih razloga, valjalo je žalbu tuženika u pogledu odluke o glavnoj stvari kao neosnovanu odbiti i pobijanu presudu suda prvog stupnja pod stavkom I, II, III i IV izreke potvrditi (čl. 368. st. 1. ZPP), a u pogledu odluke o troškovima postupka kao djelomično osnovanu uvažiti i pobijanu presudu djelomično preinačiti (čl. 373. toč. 3. ZPP) te kao djelomično neosnovanu odbiti i pobijanu presudu djelomično potvrditi (čl. 368. st. 1. ZPP).

46. Tuženikov zahtjev za nadoknadu troškova žalbe je odbijen, jer je tuženik u žalbenom postupku uspio djelomično samo u pogledu odluke o troškovima postupka, ali ne i u pogledu odluke o glavnoj stvari, a vrijednost predmeta spora se računa prema glavnom zahtjevu (arg iz čl. 35. ZPP).

47. Zahtjev tužitelja je odbijen kao neosnovan jer nije uspio s podnesenom žalbom.

U Zagrebu 16. rujna 2025.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Matić