Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-4686/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću toga suda sastavljenom od sudaca Milene Frankić, kao predsjednice vijeća, Gordane Bošković Majerović kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Vlaste Mrzljak, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐC, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnicima Ivanu Primorcu i Toniju Primorcu, odvjetnicima iz Rijeke, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. [adresa], OIB: 53056966535, zastupan po punomoćniku Saši Poldan, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Poldan, Gatara, Vižintin, Homorski, Babić, Fruk, Morina iz Rijeke, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-232/2022-23 od 1. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 16. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-232/2022-23 od 1. srpnja 2024. u pobijanoj točki I., III., IV. i V. izreke.

II Preinačava se navedena presuda u točki II izreke, kojim je tuženik obvezan na ime stjecanja bez osnova zbog preplaćene kamate isplatiti tužitelju iznos od 551,40 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kako slijedi:

- na iznos od 8,62 EUR, od 31. prosinca 2007. godine, pa do isplate;

- na iznos od 8,48 EUR od 01. veljače 2008. godine, pa do isplate;

- na iznos od 8,53 EUR od 03. ožujka 2008. godine, pa do isplate;

- na iznos od 8,51 EUR od 02. travnja 2008. godine, pa do isplate;

- na iznos od 8,56 EUR od 02. travnja 2008. godine, pa do isplate;

- na iznos od 8,24 EUR od 02. svibnja 2008. godine, pa do isplate;

- na iznos od 10,58 EUR od 02. lipnja 2008. godine, pa do isplate;

- na iznos od 10,57 EUR od 31. srpnja 2008. godine, pa do isplate;

- na iznos od 10,24 EUR od 01. rujna 2008. godine, pa do isplate;

- na iznos od 10,12 EUR od 01. listopada 2008. godine, pa do isplate;

- na iznos od 10,09 EUR od 31. listopada 2008. godine, pa do isplate;

- na iznos od 10,76 EUR od 01. prosinca 2008. godine, pa do isplate;

- na iznos od 10,07 EUR od 31. prosinca 2008. godine, pa do isplate;

- na iznos od 10,59 EUR od 29. siječnja 2009. godine, pa do isplate;

- na iznos od 10,39 EUR od 27. veljače 2009. godine, pa do isplate;

- na iznos od 10,50 EUR od 31. ožujka 2009. godine, pa do isplate;

- na iznos od 18,01 EUR od 29. svibnja 2009. godine, pa do isplate;

- na iznos od 17,76 EUR od 29. svibnja 2009. godine, pa do isplate;

- na iznos od 17,12 EUR od 29. lipnja 2009. godine, pa do isplate;

- na iznos od 16,63 EUR od 31. srpnja 2009. godine, pa do isplate;

- na iznos od 16,40 EUR od 28. kolovoza 2009. godine, pa do isplate;

- na iznos od 16,16 EUR od 29. rujna 2009. godine, pa do isplate;

- na iznos od 15,89 EUR od 30. rujna 2009. godine, pa do isplate;

- na iznos od 15,48 EUR od 31. listopada 2009. godine, pa do isplate;

- na iznos od 15,42 EUR od 30. studenog 2009. godine, pa do isplate;

- na iznos od 15,27 EUR od 31. prosinca 2009. godine, pa do isplate;

- na iznos od 15,13 EUR od 31. siječnja 2010. godine, pa do isplate;

- na iznos od 14,84 EUR, od 28. veljače 2010. godine, pa do isplate;

- na iznos od 14,79 EUR od 31. ožujka 2010. godine, pa do isplate;

- na iznos od 14,40 EUR od 30. travnja 2010. godine, pa do isplate;

- na iznos od 14,17 EUR od 31. svibnja 2010. godine, pa do isplate;

- na iznos od 14,72 EUR od 30. lipnja 2010. godine, pa do isplate;

- na iznos od 13,99 EUR od 31. srpnja 2010. godine, pa do isplate;

- na iznos od 14,34 EUR, od 31. kolovoza 2010. godine, pa do isplate;

- na iznos od 13,76 EUR od 30. rujna 2010. godine, pa do isplate;

- na iznos od 13,11 EUR od 31. listopada 2010. godine, pa do isplate;

- na iznos od 13,28 EUR od 30. studenog 2010. godine, pa do isplate;

- na iznos od 13,50 EUR od 31. prosinca 2010. godine, pa do isplate;

- na iznos od 12,66 EUR od 31. siječnja 2011. godine, pa do isplate;

- na iznos od 12,40 EUR od 28. veljače 2011. godine, pa do isplate;

- na iznos od 11,76 EUR od 01. travnja 2011. godine, pa do isplate;

- na iznos od 11,30 EUR od 30. travnja 2011. godine, pa do isplate;

- na iznos od 11,27 EUR od 31. svibnja 2011 godine, pa do isplate;

- na iznos od 2,99 EUR od 08. lipnja 2011. godine, pa do isplate; koje se određuju od 31. prosinca 2007. godine za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 30. prosinca 2023 godine za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, te se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

I Ukida se odluka o troškovima postupka iz točke V. presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-232/2022-23 od 1. srpnja 2024. u dijelu u kojem trošak tužitelju nije dosuđen i predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

II O troškovima žalbenog postupka tužitelja odlučit će prvostupanjski sud u konačnoj odluci.

III Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak žalbenog postupka u iznosu od 42,24 eur, u roku od 15 dana sa zakonskim zateznim kamatama po čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima propisanim za druge odnose.

Obrazloženje

1. Presudom i rješenjem suda prvog stupnja citiranom u izreci odlučeno je:

I. Utvrđuje se da je u Ugovoru o [broj kredita] od dana 09. veljače 2006. godine, koji je solemniziran kod javnog bilježnika Darka Paravića, posl. broj: OU-196/06, dana 13. veljače 2006. godine, a koji je zaključen između tužitelja ĐC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, ništetna odredba sadržana u čl. 2., kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, u dijelu koji glasi „ promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora“.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, da tužitelju ĐC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime stjecanja bez osnova zbog preplaćene kamate isplati iznos od 551,40 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kako slijedi:

- na iznos od 8,62 EUR, od 31. prosinca 2007. godine, pa do isplate;

- na iznos od 8,48 EUR od 01. veljače 2008. godine, pa do isplate;

- na iznos od 8,53 EUR od 03. ožujka 2008. godine, pa do isplate;

- na iznos od 8,51 EUR od 02. travnja 2008. godine, pa do isplate;

- na iznos od 8,56 EUR od 02. travnja 2008. godine, pa do isplate;

- na iznos od 8,24 EUR od 02. svibnja 2008. godine, pa do isplate;

- na iznos od 10,58 EUR od 02. lipnja 2008. godine, pa do isplate;

- na iznos od 10,57 EUR od 31. srpnja 2008. godine, pa do isplate;

- na iznos od 10,24 EUR od 01. rujna 2008. godine, pa do isplate;

- na iznos od 10,12 EUR od 01. listopada 2008. godine, pa do isplate;

- na iznos od 10,09 EUR od 31. listopada 2008. godine, pa do isplate;

- na iznos od 10,76 EUR od 01. prosinca 2008. godine, pa do isplate;

- na iznos od 10,07 EUR od 31. prosinca 2008. godine, pa do isplate;

- na iznos od 10,59 EUR od 29. siječnja 2009. godine, pa do isplate;

- na iznos od 10,39 EUR od 27. veljače 2009. godine, pa do isplate;

- na iznos od 10,50 EUR od 31. ožujka 2009. godine, pa do isplate;

- na iznos od 18,01 EUR od 29. svibnja 2009. godine, pa do isplate;

- na iznos od 17,76 EUR od 29. svibnja 2009. godine, pa do isplate;

- na iznos od 17,12 EUR od 29. lipnja 2009. godine, pa do isplate;

- na iznos od 16,63 EUR od 31. srpnja 2009. godine, pa do isplate;

- na iznos od 16,40 EUR od 28. kolovoza 2009. godine, pa do isplate;

- na iznos od 16,16 EUR od 29. rujna 2009. godine, pa do isplate;

- na iznos od 15,89 EUR od 30. rujna 2009. godine, pa do isplate;

- na iznos od 15,48 EUR od 31. listopada 2009. godine, pa do isplate;

- na iznos od 15,42 EUR od 30. studenog 2009. godine, pa do isplate;

- na iznos od 15,27 EUR od 31. prosinca 2009. godine, pa do isplate;

- na iznos od 15,13 EUR od 31. siječnja 2010. godine, pa do isplate;

- na iznos od 14,84 EUR, od 28. veljače 2010. godine, pa do isplate;

- na iznos od 14,79 EUR od 31. ožujka 2010. godine, pa do isplate;

- na iznos od 14,40 EUR od 30. travnja 2010. godine, pa do isplate;

- na iznos od 14,17 EUR od 31. svibnja 2010. godine, pa do isplate;

- na iznos od 14,72 EUR od 30. lipnja 2010. godine, pa do isplate;

- na iznos od 13,99 EUR od 31. srpnja 2010. godine, pa do isplate;

- na iznos od 14,34 EUR, od 31. kolovoza 2010. godine, pa do isplate;

- na iznos od 13,76 EUR od 30. rujna 2010. godine, pa do isplate;

- na iznos od 13,11 EUR od 31. listopada 2010. godine, pa do isplate;

- na iznos od 13,28 EUR od 30. studenog 2010. godine, pa do isplate;

- na iznos od 13,50 EUR od 31. prosinca 2010. godine, pa do isplate;

- na iznos od 12,66 EUR od 31. siječnja 2011. godine, pa do isplate;

- na iznos od 12,40 EUR od 28. veljače 2011. godine, pa do isplate;

- na iznos od 11,76 EUR od 01. travnja 2011. godine, pa do isplate;

- na iznos od 11,30 EUR od 30. travnja 2011. godine, pa do isplate;

- na iznos od 11,27 EUR od 31. svibnja 2011 godine, pa do isplate;

- na iznos od 2,99 EUR od 08. lipnja 2011. godine, pa do isplate; koje se određuju od 31. prosinca 2007. godine za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 30. prosinca 2023 godine za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da je u Ugovoru o [broj kredita] od dana 09. veljače 2006. godine, koji je solemniziran kod javnog bilježnika Darka Paravića, posl. broj: OU-196/06, dana 13. veljače 2006. godine, a koji je zaključen između tužitelja ĐC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, ništetna odredba sadržana u čl. 7. kojom su glavnica i povrat obveza vezani uz valutu švicarski franak, u dijelu koji glasi „... u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća...“.

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, da tužitelju ĐC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime stjecanja bez osnova zbog preplaćene valutne klauzule isplati iznos od 1.965,33 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kako slijedi:

- na iznos od 6,53 EUR od 01. prosinca 2008. godine, pa do isplate;

- na iznos od 9,56 EUR od 29. siječnja 2009. godine, pa do isplate;

- na iznos od 8,67 EUR od 27. veljače 2009. godine, pa do isplate;

- na iznos od 14,43 EUR od 31. ožujka 2009. godine, pa do isplate;

- na iznos od 10,26 EUR od 29. svibnja 2009. godine, pa do isplate;

- na iznos od 10,74 EUR od 29. svibnja 2009. godine, pa do isplate;

- na iznos od 6,17 EUR od 29. lipnja 2009. godine, pa do isplate;

- na iznos od 3,37 EUR od 31. srpnja 2009. godine, pa do isplate;

- na iznos od 4,20 EUR od 28. kolovoza 2009. godine, pa do isplate;

- na iznos od 4,83 EUR od 29. rujna 2009. godine, pa do isplate;

- na iznos od 5,18 EUR od 30. rujna 2009. godine, pa do isplate;

- na iznos od 3,69 EUR od 31. listopada 2009. godine, pa do isplate;

- na iznos od 7,16 EUR od 30. studenog 2009. godine, pa do isplate;

- na iznos od 9,66 EUR od 31. prosinca 2009. godine, pa do isplate;

- na iznos od 12,15 EUR od 31. siječnja 2010. godine, pa do isplate;

- na iznos od 12,83 EUR od 28. veljače 2010. godine, pa do isplate;

- na iznos od 17,27 EUR od 31. ožujka 2010. godine, pa do isplate;

- na iznos od 16,32 EUR od 30. travnja 2010. godine, pa do isplate;

- na iznos od 18,11 EUR od 31. svibnja 2010. godine, pa do isplate;

- na iznos od 33,55 EUR od 30. lipnja 2010. godine, pa do isplate;

- na iznos od 27,42 EUR od 31. srpnja 2010. godine, pa do isplate;

- na iznos od 40,09 EUR od 31. kolovoza 2010. godine, pa do isplate;

- na iznos od 36,75 EUR od 30. rujna 2010. godine, pa do isplate;

- na iznos od 31,76 EUR od 31. listopada 2010. godine, pa do isplate;

- na iznos od 42,73 EUR od 30. studenog 2010. godine, pa do isplate;

- na iznos od 55,54 EUR od 31. prosinca 2010. godine, pa do isplate;

- na iznos od 47,00 EUR od 31. siječnja 2011. godine, pa do isplate;

- na iznos od 50,58 EUR od 28. veljače 2011. godine, pa do isplate;

- na iznos od 46,01 EUR od 01. travnja 2011. godine, pa do isplate;

- na iznos od 45,24 EUR od 30. travnja 2011. godine, pa do isplate;

- na iznos od 55,09 EUR od 31. svibnja 2011. godine, pa do isplate;

- na iznos od 1.272,44 EUR od 08. lipnja 2011. godine, pa do isplate; koje se određuju od 01. prosinca 2008. godine za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 30. prosinca 2023 godine za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, da tužitelju ĐC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi prouzročene troškove parničnog postupka u iznosu od 2.060,76 EUR-a sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 1. srpnja 2024. pa do isplate, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

i

riješio je

Dopušta se preinaka tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva istaknuta u podnesku od 5. travnja 2024.“

2. Protiv navedene presude tuženik je podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br.: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), uz prijedlog da se presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a tuženiku dosude troškovi postupka uvećani za troškove žalbe.

3. Tuženik u uvodu žalbe navodi da se žali i na rješenje, kojim je dopuštena preinaka tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva istaknuta u podnesku od 5. travnja 2024., ali sadržajno žalbom ne osporava navedeno rješenje.

4. Tužitelj je podnio žalbu protiv dijela odluke o troškovima, kojim je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova u iznosu od 52,00 eur, u kojoj se poziva na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. ZPP, uz prijedlog da se odluka o troškovima, koja se na temelju čl. 129. st. 5. ZPP smatra rješenjem, preinači u smislu žalbenih navoda a tužitelju dosude troškovi žalbe.

5. Na žalbe nije odgovoreno.

6. Žalba tuženika je djelomično osnovana, dok je žalba tužitelja osnovana.

7. Ispitujući pobijanu odluku u smislu čl. 365. st. 2. ZPP, utvrđeno je da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, kao niti onu iz čl. 354. st. 2 t. 11. ZPP, na koju se ukazuje u žalbi.

8. O odlučnim činjenicama sud je dao valjane razloge, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a kako će biti nastavno obrazloženo.

9. U predmetnom postupku tužitelj traži isplatu preplaćenih iznosa po kreditu koji je sklopila sa tuženikom, a radi ništetnosti odredaba ugovora o kreditu o promjenjivim kamatama i valutnoj klauzuli u CHF.

10. Među strankama nije sporno da je između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita, dana 9. travnja 2006. sklopljen Ugovor o [broj kredita] u iznosu od 23.242,50 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke na dan korištenja kredita.

11. Nije sporno da je za vrijeme trajanja ugovornog odnosa sukladno ugovorenim odredbama banka izvijestila tužitelja o promjeni prvotno ugovorene kamatne stope, a koja promjena je pratila i obvezu tužitelja.

12. Prvostupanjski sud se osnovano pozvao na odluku donesenu u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu pod poslovnim brojem P-1401/12, u kojem se vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za CHF i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.

12.1. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Presudom Vrhovnog suda RH pod poslovnim brojem Rev-249/14 od 09. travnja 2015. utvrđeno da je, između ostalih i tuženika, u razdoblju od 10. rujna 2003.g. do 31. prosinca 2008. a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07.08.2007.g. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima važećeg u vrijeme sklapanja ugovora.

13. Vrhovni sud RH u svojoj odluci Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog Trgovačkog suda RH Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i ovdje tuženik, u razdoblju od 01. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju do 6. kolovoza 2007. da od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača.

14. Ovdje tuženik bio je u tom predmetu također tuženik te je istom presudom, i u odnosu na tuženika, utvrđeno da je isti u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući s njima ugovore o kreditima u kojima je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Time je postupano suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 93/03) i to čl. 81., 82. i 90. tog Zakona, u razdoblju od 1.1.2004. do 6.8.2007., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (NN br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01, dalje: ZOO/91) u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., koja povreda traje i nadalje.

15. U obrazloženju presude Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž-7129/13 navodi se da se pojedini potrošači u postupku individualne pravne zaštite mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa, a što je u skladu s odredbom čl. 138.a. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07, 125/07 i dr., dalje: ZZP) te odluka u tom postupku u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u individualnim postupcima potrošača radi naknade štete uzrokovane postupanjem tuženika koje je predmet postupka povodom kolektivne tužbe.

16. U odluci Ustavnog suda U-III-5458/2021. od 30. lipnja 2022. obrazloženi su razlozi direktnog učinka presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača propisanog u čl. 502.c. ZPP.

17. Pri tom valja naglasiti da tuženik u postupku nije predložio provođenje dokaza na okolnost da bi tužitelj bio upoznat s posljedicama i dosegom ugovorne odredbe o promjenjivoj kamati uz primjenu valutne klauzule u CHF, dok su banke kao trgovci bile svjesne rizika po tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja kredita uz primjenu takvih odredaba ugovora, navedenim je povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, 41/08, 78/15, dalje: ZOO)., te se radi o ništetnoj odredbi u smislu čl. 322. St. 1. ZOO. Tuženik naime ističe da je tužitelj propustio postavljati pitanja koja bi postavio prosječni potrošač, odnosno informirao se o svemu što mu nije bilo jasno.

17.1. Značenje i doseg spornih klauzula, iako su takve klauzule, kako je to izraženo u prethodno citiranoj odluci Trgovačkog suda, prosječnom su potrošaču nerazumljivi, radi čega su iste nepoštene i prema tome ništetne jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temeljila na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije bila pod kontrolom HNB, što proizlazi iz potvrde HNB od 7. lipnja 2013.), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

18. Prvostupanjski sud valjano je obrazložio, da je ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika nerazumljiva, jer je navedenom odredbom općenito promjena kamatne stope vezana za Odluku o kamatama banke, odnosno akt banke, s time da se nedvojbeno radi o dokumentu koji je stručan i kao takav razumljiv isključivo osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu, ili koje se bave bankarskim poslovanjem, slijedom čega sud osnovano zaključuje da te odluke koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja tužitelju kao prosječnom potrošaču nisu mogle biti razumljive. Ugovorena kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva, sve u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO-a.

19. Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zlouporabe prava.

19.1. Unošenje u ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope, a kako je to učinio tuženik u konkretnom ugovoru, može se ocijeniti suprotno navedenim načelima obveznog prava jer se time od samog početka tog ugovornog odnosa, tužitelj kao korisnik kredita i potrošač dovodi u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca. Naime, ugovornim odredbama određeno je samo koliko iznosi kamatna stopa na dan sklapanja tog ugovora, iz čega proizlazi da su samo navedeni podaci tužitelju u trenutku sklapanja ugovora bili poznati, dok ostali podaci, odnosno kriteriji temeljem kojih će se ta kamatna stopa nadalje mijenjati nisu bili niti određeni, niti odredivi, već je buduća kamatna stopa ugovorena kao isključivo "promjenjiva". Predmetni ugovor ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. U takvoj situaciji nije moguće očekivati da bi tužitelj kao prosječan potrošač bez adekvatnog znanja u financijskim segmentima bio u stanju cijeniti promjene tržišnih uvjeta i s time u vezi buduće promjene kamatne stope koje bi uslijedile u razdoblju zaključenog ugovornog odnosa.

20. Iz iskaza tužitelja, koji je sud ocijenio životnim, objektivnim i stoga istinitim, utvrđeno je da ga je u poslovnicu tuženika uputio salon u kojem je namjeravao kupiti osobno vozilo. Djelatnici tuženika sugerirali su mu zaključenje ove vrste ugovora kao najpovoljnijeg na tržištu, što je i prihvatio. Nije upozoren na mogućnost promjene tečaja, kao i na specifičnost valute CHF, niti je imao predodžbu o konkretnim obavezama koje bi zbog promjene tečaja valute i kamatne stope tijekom trajanja ugovornog odnosa mogle biti izmijenjene. Smatrao je da bi eventualna obveza na mjesečnoj bazi prema tuženiku mogla oscilirati tek neznatno. Ugovor mu je predočen na potpis već sastavljen, u čemu nije osobno sudjelovao.

21. Tuženik nije tijekom postupka dokazao da bi prilikom zaključenja ugovora o kreditu tužitelju na razumljiv način prosječnom čovjeku bez dovoljnog financijskog znanja bio objašnjen postupak formiranja kamatnih stopa, što sve utječe na takvo formiranje tijekom ugovornoga razdoblja, a na temelju čega bi tužitelj kao potrošač mogao spoznati učinke koje će u budućnosti nastati iz tako ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Isti po stavu ovoga suda nije mogao imati saznanja o osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju u trenutku zaključenja ugovora. Valja pri tome cijeniti da prosječni građanin u Republici Hrvatskoj u to vrijeme nije bio u dovoljnoj mjeri educiran iz područja financija da bi uopće mogao projecirati u budućnosti posljedicu ugovaranja promjenjive kamatne stope.

22. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika utvrđeno je da je odredba o valutnoj klauzuli bila vidno istaknuta, odnosno uočljiva. Također, razvidno je da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da se iznos glavnice i obveza na isplatu kredita vezuje uz tečaj CHF iz čega proizlazi da je bila jasna, ali pravilno prvostupanjski sud ocjenjuje, da tijekom postupka nije utvrđeno da su ugovorne strane o tome pojedinačno pregovarale, te da bi tužitelj kao potrošač jasno i nedvojbeno bio upoznat o svim rizicima koji prate ugovorenu valutu, odnosno da bi mu bili jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja. Podredno se ističe da takav sadržaj nije niti naveden u samome ugovoru. Prosječnom potrošaču u RH u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato da je uz valutnu klauzulu u CHF vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva.

23. Radi toga je osnovan zaključak, da su odredbe ugovora u kojima se ističe valutna klauzula u valuti CHF suprotne načelu savjesnosti i poštenja jer su banke kao savjesni gospodarstvenici i stručne osobe trebale same, prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane, odnosno građana kao potrošača upoznati sa svim rizicima kod sklapanja ovakve vrste ugovora kako bi građanin mogao razumjeti što mu donosi sporna zaštitna klauzula i po saznanju o tome donijeti razumnu odluku. U konkretnom slučaju zbog takvog propuštanja tuženika došlo je do znatne neravnoteže u pravima o obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, koja je znatna s obzirom na neizvjesnost iznosa glavnice kredita kojeg je tužitelj kao potrošač imao kao obvezu vratiti banci, a što je imalo za posljedicu promjenjive i neizvjesne bitne elemente ugovora.

24. Slijedom navedenog, kako navedeni dijelovi odredaba članaka 7. ugovora uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita i potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava, to su isti također ništetni.

25. Pri tom tuženik ispravno navodi da zakonom nije zabranjeno ugovarati valutnu Klauzulu, ali u konkretnom slučaju postupanje banke kao ugovorne strane bez dovoljnog upoznavanja tužitelja kao potrošača o svim mogućim rizicima ne može se cijeniti kao dopušteno. Ttečaj CHF u vrijeme pregovaranja i zaključenja ugovora nije bio fiksan te je tužitelju bio poznat isključivo u vrijeme samoga ugovaranja kako je to navedeno u otplatnom planu koji mu je uz ugovor i uručen.

26. U tom smjeru iznijeti je i stav suda u presudi VTS poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Također, potrebno je istaknuti i da je Vrhovni sud u svojoj odluci Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.

27. U konkretnom slučaju nije sporno pitanje statusa potrošača, dok činjenica da se radi o kreditu za kupnju vozila, ne utječe na prethodne zaključke.

28. Odredba članka 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. propisuje da ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom u dobroj vjeri na šteti potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora, prema članku 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Navedena odredba predmetnog ugovora, koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom stope tužitelj mora bespogovorno pristati na promjene kamatne stope kako to jednostrano tuženik svojom odlukom odredi. U tom dijelu očituje se neravnopravnost ugovornih strana jer se ne pregovara o promjenama ugovora već jedna ugovorna strana samostalno mijenja kamatnu stopu u odnosu na onu koja je ugovorena.

29. Odredba članka 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. propisuje da ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom u dobroj vjeri na šteti potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora, prema članku 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Navedena odredba predmetnog ugovora, koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopa za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

30. Neosnovano pri tom tuženik prigovara da bi se radilo o zabrani manjeg značenja kao uzroku ništetnosti, izjednačavajući situaciju kada ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora, ako on može opstati bez te ništetne odredbe, sa situacijom kada bi se radilo o zabrani manjeg značenja – što u konkretnom slučaju nije ostvareno - a ugovor je u cijelosti ispunjen.

31. Visina tužbenog zahtjeva utvrđena je na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, iz kojeg proizlazi da preplaćeni iznos kredita počevši od sklapanja ugovora o kreditu pa nadalje, uzimajući u obzir kamatnu stopu koja je bila na snazi (ugovorena) na dan sklapanja ugovora o kreditu i tečaj isplate kredita, iznosi kako slijedi:

- preplata u anuitetima koja obuhvaća pozitivnu razliku na ime promjene kamatne stope 551,40 eur

- preplata u anuitetima koja obuhvaća pozitivnu razliku na ime promjene tečaja 1.965,33.

31.1. Nadalje, tuženik je prigovorio da vještak u mišljenju iskazuje razliku kunske protuvrijednosti anuiteta samo u razdobljima otplate kada je tečaj CHF bio veći od tečaja na dan isplate kredita, ali u postupku nije postavio nikakav određen zahtjev, niti protutužbeni niti prigovor radi prijeboja, niti bi to bilo u skladu sa odredbom čl. 323.st.1. i 2. ZOO.

31.2. Odredba članka 323. stavak 2. ZOO-a popisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, a što je utvrđeno u ovom postupku. Isto tako, plaćanjem anuiteta tužitelj nije ništa primio pa stoga ne bi niti postojala obveza vraćanja nečega što nije primio, što znači da se u konkretnom slučaju ne bi mogao primijeniti niti članak 323. stavak 1. ZOO-a.

32. Predmet ovoga spora je povrat uplata za koje se u smislu članka 1111. ZOO neosnovano obogatio tuženik kada je dio imovine tužitelja prešao u njegovu imovinu na temelju ugovorne odredbe koja je, jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja, utvrđena ništetnom. Kako zakonska pravila vraćanja stečenog bez osnove (članci 1112. – 1120. ZOO) ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja niti je to po prirodi stvari moguće (pored činjenice da nikakva imovina tuženika nije bez pravne osnove prešla u imovinu tužitelja), to prilikom ocjene osnovanosti kondikcijskog zahtjeva osnovano nisu uzete u obzir negativne tečajne razlike.

33. Radi toga je na činjenično stanje utvrđeno u postupku pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je tuženik obvezan na isplatu preplaćenih iznosa na ime razlike tečaja valute kredita, kako je prethodno citirano, a o istom je sud dao i valjane razloge.

34. Prema odredbi čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano da je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti ju, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

35. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO).

36. S obzirom da se ovdje radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je ništetna, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tuženik nesavjestan stjecatelj, pa tužitelj ima pravo na kamate od dana izvršenih uplata, kako je to izraženo u brojnim odlukama do sada u pravno identičnim predmetima, neovisno o tome što je kredit već otplaćen.

37. Djelomično je međutim osnovan prigovor zastare, i to u odnosu na zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa na temelju promjene kamatne stope. Pravnim shvaćanjem koje je doneseno 31. siječnja 2022., Vrhovni sud je utvrdio: „Ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak se odnosi na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“

38. U smislu odredbe čl. 241. ZOO/05 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

39. Radi toga je, u situaciji kada je tužba podnesena 18. veljače 2022., ista podnesena unutar zastarnog roka u odnosu na zahtjev za isplatu iznosa od 1.965,33 eur na ime razlike tečaja valute, ali je zahtjev za isplatu iznosa od 551,40 eur na ime razlike kamatne stope zastario.

40. Sud je pravilno odredio tijek zakonskih zateznih kamata od plaćanja pojedinih mjesečnih iznosa a ne od podnošenja tužbe jer je tuženik koristio nepoštenu ništetnu odredbu prilikom sklapanja ugovora tako da se isti može smatrati nesavjesnim stjecateljem pa je na stečeni novčani iznos po čl. 1115 ZOO-a dužan tužitelju platiti zakonsku zateznu kamatu počevši od dana stjecanja, tj. dana isplate anuiteta.

41. Radi toga je na činjenično stanje utvrđeno u postupku pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je tuženik obvezan na isplatu iznosa od 1.965,33 eur sa zakonskim zateznim kamatama kako je prethodno citirano, a o istom je sud dao i valjane razloge, ali je u odnosu na isplatu iznosa od 551,40 eur, prigovor zastare osnovan te je u tom dijelu, pravilnom primjenom čl. 225. ZOO, zahtjev tužitelja u tom dijelu trebalo odbiti kao neosnovan.

42. Odluka o parničnom trošku donesena je pravilnom primjenom čl. 155. ZPP, pri čemu tuženik paušalno prigovara primjeni čl. 155. st. 1. ZPP ali ne ističe koji dosuđeni troškovi ne bi bili potrebni radi vođenja parnice.

43. Pri tom je uspjeh stranaka u sporu ovom odlukom izmijenjen u kvantitativnom dijelu ali ne i kvalitativno, te je naknada za odvjetničke radnje zastupanja ostala u istom platnom razredu, radi čega isto ne utječe na iznos dosuđene naknade troškova prvostupanjskog postupka.

44. Neosnovano tužitelj prigovara, da sud nije obrazložio na koji je način dosudio iznos parničnih troškova, jer se u odluci o trošku navodi za koje je radnje dosuđen taj trošak i prema kojim odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Iz odluke međutim doista nije vidljivo koje zatražene troškove prvostupanjski sud smatra neosnovanim, te se u tom dijelu odluka o troškovima ne može ispitati, radi čega je ostvarena bitna povreda ZPP iz čl. 354. st. 2. t. 11. na koju se ukazuje u žalbi tužitelja.

45. Budući da je tuženik uspio sa žalbom kvantitativno u omjeru od 22%, uspjeh tužitelja iznosi kvantitativno 78%, a kvalitativno 100%, pa prosječni uspjeh tužitelja iznosi 89%. Tuženiku je dosuđen razmjerni dio troškova žalbe u iznosu od 42,24 eur, sukladno uspjehu u žalbenom postupku.

46. Na temelju odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 373. st. 3. ZPP, odlučeno je kao u izreci presude.

47. Na temelju odredbe čl. 380. t. 2. i 3. ZPP, te u odnosu na troškove žalbenog postupka, na temelju čl. 166. st. 1. i 3. ZPP, odlučeno je kao u izreci rješenja.

U Zagrebu, 16. rujna 2025.

Predsjednik vijeća:

Milena Frankić