Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2681/2024-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Roberta Jambora, predsjednika vijeća te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Vesne Žulj, i članice vijeća Tihane Marije Miladin, u pravnoj stvari tužitelja ĆZ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Krešimir Golubić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Golubić i Šikić, Čakovec, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, kojeg zastupa punomoćnica Sanja Porobija, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Porobija i Porobija, Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P-73/2024-4 od 21. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj 16. rujna 2025.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P-73/2024-4 od 21. ožujka 2024., u pobijanom dijelu pod točkama I. i II. izreke i u tom se dijelu predmet vraća istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. O troškovima postupka nastalim povodom žalbe odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB 92963223473, da tužitelju ĆZ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 4.561,28 EUR (četiritisućepetstošezdesetijedan eur i dvadesetiosam centi )/34.366,99 kuna (tridesetičetiritisućetristošezdesetišest kuna i devedesetidevet lipa ) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, s time da se iznosi u valuti HRK (hrvatske kune) preračunavaju u valutu EUR (euro ) prema fiksnom tečaju konverzije 7,53450, tekućim na iznos od :

-110,70 kuna od 1.5.2009. do isplate

-147,35 kuna od 1.6.2009. do isplate

-140,78 kuna od 1. 7.2009. do isplate

-170,30 kuna od 1.8.2009. do isplate

-195,81 kuna od 1.9.2009. do isplate

-165,03 kuna od 1.10.2009. do isplate

-177,76 kuna od 1.11.2009. do isplate

- 211,82 kuna od 1.12.2009. do isplate

- 230,86 kuna od 1.1.2010. do isplate

-239,19 kuna od 1.2.2010. do isplate

-255,69 kuna od 1.3.2010. do isplate

-294,24 kuna od 1.4.2010. do isplate

-282,47 kuna od 1.5.2010. do isplate

-210,64 kuna od 1.6.2010. do isplate

- 435,33 kuna od 1.7.2010. do isplate

-45,26 kuna od 1.12.2010. do isplate

-2.227,6 kuna od 1.1.2011. do isplate

--384,22 kuna od 1. 2.2011. do isplate

-397,55 kuna od 1.3.2011. do isplate

-398,24 kuna od 1.4.2011. do isplate

-438,92 kuna od 1.5.2011. do isplate

-525,38 kuna od 1.6.2011. do isplate

-623,76 kuna od 1.7.2011. do isplate

-707,29 kuna od 1.8.2011. do isplate

-550,10 kuna od 1.9.2011. do isplate

-483,22 kuna od 1.10.2011. do isplate

-487,00 kuna od 1.11.2011. do isplate

- 494,77 kuna od 1.12.2011. do isplate.

-543,45 kuna od 1.1.2012. do isplate

- 567,69 kuna od 1.2.2012. do isplate

-542,14 kuna od 1.3.2012. do isplate

- 539,74 kuna od 1.4.2012. do isplate

- 547,81 kuna od 1.5.2012. do isplate

-561,86 kuna od 1.6.2012. do isplate po stopi od dospijeća, pa do 30.06.2011. godine po stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011. godine do 31.07.2015. godine po stopi od 12% godišnje, a od 01.08.2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a u roku od 15 dana (točka I. izreke). Naloženo je tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 2.548,90 EUR (dvijetisućepetstočetrdesetiosam eura i devedeset centi), s pripadajućom zakonskom kamatom od dana presuđenja, pa do isplate u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe točka II. izreke). Odbijen je dio tužbenog zahtjeva tužitelja u kojem traži od tuženika s osnova isplate još iznos od ukupno 393,43 EUR (tristodevedesetitri eura i četrdesetitri centa)/2.964,32 kuna (dvijetisućedevetstošezdesetičetiri kuna i tridesetidvije lipe) tj. do traženog iznosa s osnova isplate iz prvotnog tužbenog zahtjeva (točka III. izreke).

2. Presudu suda prvog stupnja u dijelu pod točkama I. i II. izreke, pobija žalbom tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. - dalje: ZPP). Predlaže drugostupanjskom sudu preinačiti presudu u pobijanom dijelu od točkama I. i II. izreke, i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan, uz obvezu nadoknade troškove postupka, uvećane za troškove žalbe, sve sa zateznim kamatama tekućim od 21. ožujka 2024. do isplate, podredno uvažiti žalbu, ukinuti presudu u pobijanom dijelu pod točkama I. i II. izreke, i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na daljnje postupanje s odgovarajućim uputama.

3. U odgovoru na žalbu tuženik osporava žalbene navode tuženika u cijelosti te predlaže da drugostupanjski sud odbije žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu.

4. Žalba je osnovana.

5. Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja radi isplate iznosa od 4.561,28 eura, sve s pripadajućim zateznim kamatama s osnove preplaćenih kamata i razlike u tečaju u valuti glavnice u CHF.

6. U postupku koji je prethodio žalbi utvrđeno je sljedeće:

- da je tužitelj, kao korisnik kredita, s tuženikom, kao kreditorom sklopio Ugovor o namjenskom kreditu [broj kredita] 26. rujna 2005., i da je njime tuženik odobrio korisniku kredita kredit za adaptaciju kuće u iznosu od 38.850,00 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju za CHF tečajne liste kreditora na dan korištenja kredita, uz redovnu kamatnu stopu od 4,50 % godišnje, promjenjivu u skladu s važećim odlukama tuženika, uz način otplate 180 mjesečnih anuiteta u iznosu od 295,42 CHF, plativo u kunskoj protuvrijednosti, da je Ugovor o kreditu solemniziran po javnom bilježniku Štimac Bojani iz Varaždina, a iznos kredita je uplaćen tužitelju, što nije sporno, da je tuženik (banka) na nekretnini upisao založno pravo, i da je Ugovor, kao sudužnik, potpisala i ĆZ BZ;

- da je u članku 2. Ugovora određeno da kamatna stopa iznosi 4,50 % godišnje i da je promjenjiva, sukladno Odlukama banke;

- da su tužitelj i tuženik sklopili Dodatak ugovora o namjenskom kreditu 27. siječnja 2016. koji je ovjeren po javnom bilježniku, koji su sklopili na temelju odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 102/2015. – dalje: ZID ZPK/15), da je kredit denominiran iz valute CHF u valutu EUR, da je konverzijom do 30. rujna 2015. utvrđena preplata u iznosu od 10.081,67 kuna.

- da je kredit otplaćen tijekom 2020.;

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt- 249/2014 od 09. travnja 2015. godine, u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno, između ostalog, da je tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju-Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 06. kolovoza 2007. godine i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90. a od 07. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Isto tako je ovdje tuženik u razdoblju od 01. travnja 2005.god. do 31. prosinca 2008.god. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kredita koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odrede na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnice švicarski franak, a da prije sklapanja tih ugovora tuženik nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača.

- da je shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-249/14-2 da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu, da su u odnosu na znanje i iskustvo u kreditnom poslovanju banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva, da su navedeno postupanje banke kasnije otklonile kao i ovdje tuženik, a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 75/2009. i 112/2012.) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa;

- da presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. utvrđena ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača;

- da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, donio presudu broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. kojom je u cijelosti potvrdio drugostupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika i ugovornih odredaba kojima glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak);

- da je Ustavni sud RH svojom odlukom broj U-III-4150/2019 od 3. veljače 2021. odbio ustavnu tužbu, između ostalog, i ovdje tuženika, u pogledu i kamate koja se mijenja odlukom banke i valute švicarski franak čime je potvrđeno utvrđenje nepoštenosti i nišetnosti odredbi o valuti švicarski franak i kamati koja se mijenja odlukom banke, ovdje tuženika;

- da je presudom Suda EU od 30. travnja 2014., C-26/13 odlučeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora;

- da je prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, neosnovan, budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br:

35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., dalje u tekstu: ZOO), od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u svojoj odluci između ostaloga odlučio i u dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014.god., a što je potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2245/17, to se ima smatrati da tužitelju pravo na isplatu teče od navedenog datuma, da je zastara prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak 4. travnja 2012.god., a ponovno je počela teći 14. lipnja 2014., u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 4. travnja 2012., tužitelj je još uvijek otplaćivao sporni kredit, te je za njega zastara prekinuta, podnošenjem ove kolektivne tužbe, te je ista počela ponovno teći po pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012., da je tužba i za potraživanje isplate s osnova razlike preplate po osnovi jednostrano promjenjive kamate podnesena prije nego je nastupila zastara prava na utuženje koje bi nastupilo s danom 13. lipnja 2019., a tužba je podnesena prije nastupa zastare za to potraživanje 12. lipnja 2019., a da odnosu na potraživanje tužitelja s osnova primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje teći od 14. lipnja 2018. (kada je donesen presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odlučeno o ništetnosti ugovornih odredaba otplate kredita vezanih uz valutnu klauzulu za tečaj CHF) pa da stoga nije nastupila zastara potraživanja isplate preplaćenih anuiteta na ime otplate kredita vezane uz valutnu klauzulu, jer je tužba tužitelja podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je ovaj postupak pokrenut dana 12. lipnja 2019. podnošenjem tužbe;

- da je svjedokinja BZ (tužiteljeva supruga) navela da im je trebao kredit za adaptaciju kuće u [adresa], da je najpovoljniji kredit bio u Zagrebačkoj banci, te im je sam bankar sugerirao da je to najbolji kredit iz razloga jer je niska kamata, da su im u banci ponudili samo taj kredit u valuti CHF, da je ugovor o kreditu potpisala kao sudužnik, a banka si je upisala hipoteku na nekretnini, da su početne mjesečne rate su iznosile 1.400,00 kuna, a najviše su plaćali 2.100,00 kuna mjesečno, da kada su se rate povisile nisu išli posebno pitati u banku zašto se to događa, da su sve rate redovno plaćali i to putem Internet bankarstva i većinom je rate plaćao suprug ĆZ, a kada on nije imao novaca onda je platila ona, da su za konverziju saznali preko medija, a onda ih je zvala i banka te im je rekla da će im se time smanjiti mjesečna rata, da je dodatak ugovora o kreditu s tom konverzijom potpisala i ona kao sudužnik, da je nakon toga mjesečna rata pala na 1.500,00 kuna, da je kredit u cijelosti otplaćen 2020, da im u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nitko u banci nije objasnio da je CHF valuta utočišta, da im u banci nisu objasnili na temelju kojih kriterija će se mijenjati kamatna stopa, da informacije o ovome nije dao niti javni bilježnik 2005., niti suprug ili niti ona nisu imali otvoreno trgovačko društvo ili obrt, bili su u radnom odnosu, u banci prilikom sklapanja ugovora o konverziji nisu objasnili čega se odriču, da je ona te pojedinačne mjesečne rate platila u ime supruga, da je banka prihvatila te njezine uplate, da je prije potpisivanja pročitala ugovor, bilo je dosta nejasnoća, na neka pitanja su im odgovorili, pa im je onda bilo malo jasnije, da ima srednju stručnu spremu, trgovac je, mogla si je predočiti da se kamatna stopa mijenja sukladno uvjetima na tržištu, ali nije očekivala da će se povisiti za 50%, nisu išli pitati u banku kada se ista povećala, da im je prije sklapanja ugovora bila izračunata dobra mjesečna rata pa da su stoga uzeli taj kredit, da na toj adresi u [adresa] gdje se nalazi ta nekretnina nikada nije bilo sjedište kakvog društva, da su u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bili svjesni da im je anuitet vezan za tečaj CHF i da može ići gore i dolje;

- da je tužitelj potvrdio iskaz svjedokinje BZ u vezi sklapanja predmetnog ugovora, da su za kredit išli pitati u više banaka, a kako su bili klijenti Zagrebačke banke tako su im tu bili najprihvatljiviji uvjeti, da su gledali i kredit u valuti EUR, međutim u banci su im ponudili taj kredit u valuti CHF, jer je bila najmanja kamata i najniža mjesečna rata, te da su im rekli da to sada svi uzimaju, a ako bi uzeli kredit u EUR-ima tada bi im rata bila puno viša, da je supruga BZ potpisala ugovor kao sudužnik, da su ih u vezi konverzije zvali u banku, te da je i supruga BZ potpisala taj dodatak ugovoru, da su shvaćali što je promjenjiva kamata i da im je rata vezana uz tečaj, međutim nikako nisu očekivali da kamata može porasti za 50% odnosno da se tečaj može povisit toliko jer da su to znali sigurno ne bi uzeli taj kredit, da su te više rate teško plaćali, pogotovo stoga što su im mjesečna primanja ostala ista, da je neke mjesečne rate u njegovo ime plaćala supruga BZ i to kada npr. nije imao novce na računu ili kada mu je kasnila plaća, da prilikom sklapanja ugovora o konverziji u banci nije objašnjeno čega se odriče sklapanjem toga ugovora, da je pročitao ugovor prije potpisivanja, da je bilo nejasnoća, ali je bilo bitno da dobije kredit, da nije u banci pitao što znači kamatna stopa i valutna klauzula, da ima srednju stručnu spremu, komercijalist je, to je bio i u vrijeme sklapanja ugovora, da sa suprugom nije sklopio ugovor o cesiji za ove rate koje je ona platila, nikada nije imao otvoren obrt ili trgovačko društvo, da je od banke dobivao obavijesti o promjeni kamatne stope, nije išao prigovarati u banku, nije si mogao predočiti prije sklapanja ugovora što znači da će se kamatna stopa mijenjati sukladno promjenama na tržištu te da je anuitet vezan uz tečaj CHF, nisu mislili da se to može dogoditi i da će im rata porasti za 50%, znali su da im je mjesečni anuitet vezan za tečaj CHF, ali nisu očekivali takvo povećanje;

- da je tužiteljeva supruga kao sudužnik po tom istom ugovoru o namjenskom kreditu mogla izvršiti uplate, kako banka ne bi nju teretila za neplaćanje rata kredita, da je tuženik (banka) sve te uplate priznala, dakle da su te rate plaćene za taj kredit, te da je cjelokupni kredit u cijelosti otplaćen tijekom 2020. što je tuženik priznao bez obzira na to tko je izvršio uplate pojedine rate kredita, pa da sada ne može isto osporavati;

- da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužitelja prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tuženik s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ga je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu;

- da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti u pogledu glede ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica;

- da predmetni ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, dok s druge strane tuženik nije dokazao da bi to bilo sadržano u njegovim Općim uvjetima;

- da ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika nije razumljiva, što, uz već navedeno da predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, slijedi i iz činjenice da predmetni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je samo općenito, paušalno i neprecizno;

- da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno tužitelja, bez pregovora o toj promjeni kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene prestati, iz kojeg razloga itd., i da jasno definirana, odnosno određena kamatna stopa, odnosno promjena iste, nisu precizirane ni u aktima tuženika na koje se tuženik poziva, da iz takvog ponašanja tuženika proizlazi da je tuženik prilikom mijenjanja kamatnih stopa i prilikom promjene tečaja, postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali uvijek jednostrano, bez pregovora s drugom stranom, dok je tuženik tužitelja, tek obavještavao da je došlo do promjene anuiteta zbog promjene kamatna stope i tečaja CHF, ne nudeći tužitelju, bilo kakvu drugu mogućnost;

- da je na temelju odredbe članka 22. ZOO dopušteno ugovarati valutnu klauzulu tj. isplatu vezanu uz tečaj strane valute, no da je u konkretnom ugovoru u kreditu banka na prethodnom svom obrascu ugovora, na koji prvotni tužitelj kao korisnik kredita nije mogao staviti nikakve primjedbe, potpuno samovoljno odredila način isplata mjesečnih rata, te u osporenim člancima ugovora zaista nije jasno navedeno i naznačeno kolika je obveza korisnika kredita;

- da tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF u ponudi;

- da navedena odredba predmetnog ugovora, koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopa za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija;

- da je tužitelju trebalo ponuditi - objasniti, razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužitelju kao klijentu - potrošaču, da pristane na takve odredbe (koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristiti neke od navedenih solucija, odnosno prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovornog odnosa;

- da je tuženik primjenom navedene ugovorne odredbe, izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužitelja, na cijenu, što je suprotno članku 247. ZOO koji propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena (kamate također predstavlja cijenu);

- da je isto tako tuženik bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze;

- da tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s rizikom ugovaranja kredita s valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena;

- da tužitelj kao korisnik kredita (potrošač) nije mogao pregovarati niti o kamatnoj stopi, niti o valutnoj klauzuli, a da je kasnije, prilikom otplate kredita, tužitelj snosio sve rizike i promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF, da je upravo tužitelj morao sam plaćati te povišene mjesečne rate kredita, a koje su se u konačnici povisile i u značajnom postotku, čak preko 50 % više (u jednom razdoblju) nego su to bile prvotne rate, dok tuženik kao banka iste rizike nije snosio, da je cjelokupni rizik povećanja, dakle, prebačen na korisnika kredita (potrošača, tužitelja);

- da su takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena.

7. Slijedom navedenog, sud prvog stupnja je utvrdio nepoštenost, a time i ništetnost navedenih odredbi ugovora koji ugovor je sastavljen od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljem.

8. Sud prvog stupnja je, nadalje, utvrdio kako sklapanjem Dodatka (Aneksa) od 27. siječnja 2016. nije u cijelosti podmiren dug budući da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. ZOO, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni.

8.1. Nadalje, sud prvog stupnja je utvrdio kako je tuženik ponudom konverzije postupio prema ZID ZPK/15 koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR na način da se položaj potrošača u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti EUR.

8.2. Također je utvrdio da je kamatna stopa određena Aneksom (Dodatkom) od 27. siječnja 2016. određena onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti EUR, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke).

9. Sud prvog stupnja je zaključio kako u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Aneksom (Dodatkom) od 27. siječnja 2016. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka:

9.1. Sklapanjem Dodatka (Aneksa) ugovoru o kreditu nije došlo do konvalidacije sukladno članku 326. ZOO jer je za konvalidaciju trebala postojati suglasna volja obiju stranaka, što ovdje nije slučaj, te je tužitelj i nakon sklapanja Dodatka ugovora o kreditu konverzijom u valutu EUR također oštećen, samo ne toliko koliko je bilo prvotno oštećenje u valuti CHF.

9.2. Prema shvaćanju suda prvog stupnja, konverzija i njezin izračun nisu polazili od nepoštenog ugovaranja navedenih ugovornih odredbi, već od toga da se jedan bankarski proizvod (kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF) konvertira tj. denominira u posve drugi bankarski proizvod (kredit denominiran u EUR), a sve sa svrhom da bi se potrošači zaštitili od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezale uz CHF. To zato jer je intencija u članku 19. b. i članku 19. c. ZID ZPK/15 bila izjednačavanje potrošača iz CHF kredita s potrošačima iz EUR kredita, no sporazumom o konverziji se riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije pa su konverzijom riješena isključivo pitanja ugovornih obveza, ali ne i obveza proizašle iz ništetnosti ugovornih odredaba.

9.3. Nadalje, sud prvog stupnja je zaključio kako se tužitelj sklapanjem Aneksa nije odrekao tih prava, niti je dao, niti je mogao dati slobodan i informirani pristanak na to, te se Aneksom o konverziji nije odrekao svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, niti je pristao na isto, a čak da je i dao takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku s obzirom na to da u vrijeme sklapanja aneksa o konverzije valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom (čak protivno u to je vrijeme bila utvrđena valjanom) te tužitelj nije bio informiran, niti je mogao znati čime bi se takvim odricanjem odrekao. Nadalje, tim dodatkom (Aneksom) nije obuhvaćena niti se ne spominje ništetnost odredbi o promjeni kamatnih stopa (već su i kod same konverzije primijenjene ništetne kamatne stope za kredite u valuti EUR temeljene na jednostranim odlukama banke, a tužitelju tada nije bilo poznato da su promijene tih kamatnih stopa za EUR kredite ništetne), a niti se navodi koliko bi bio iznos pretplate kojeg bi se tužitelj sklapanjem aneksa odrekao, niti je on to mogao znati.

9.4. Prema shvaćanju suda prvog stupnja konverzija odnosno potpisivanje tog Sporazuma između stranka ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama ZIDZPK, a niti navedenim Sporazumom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.

9.5. Činjenica da su stranke sklopile Sporazum kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate kojom je podmiren kredit u EUR u cijelosti, sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi.

10. Sud prvog stupnja je, nadalje, polazeći od zaključka da zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka u odnosu na nepošteno ugovaranje po pitanju promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a što je u konkretnom postupku slučaj. Pritom je istaknuo da niti jedna od stranaka ne osporava zakonitost provedene konverzije niti ne osporava njezine učinke, već da je riječ o tome da potrošač tvrdi kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije platio temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.

11. Sud prvog stupnja je utvrdio kako je u konkretnom slučaju je tuženik (banka) prilikom provedbe konverzije na dan 27. siječnja 2016. utvrdio i u sklopljeni Dodatak (Aneks) Ugovora o kreditu naveo da je tužitelj više uplatio (priznata je preplata) iznos od 10.081,67 kuna.

12. Polazeći od odredaba članaka 323. stavka 1., 1111. i 1115 ZOO, te utvrđenja iz nalaza i mišljenja vještaka knjigovodstveno - financijske struke, sud prvog stupnja je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 34.366,99 kn/4.561,28 eura s pripadajućim zateznim kamatama od dana stjecanja s tijekom zateznih kamata po datumima dospijeća tijekom otplate kredita za razdoblje dospijeća od 1. svibnja 2009. do zaključno 1. lipnja 2012. nadalje do isplate i po stopi kamate sukladno odredbi članka 29. stavaka 1. i. 2. ZOO, dok je dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 393,43 eura s pripadajućim zateznim kamatama odbio, kao neosnovan.

13. U postupku koji je prethodio žalbi, kao i u ovoj fazi postupka sporno je – jesu li odredbe osnovnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženika nepoštene, i posljedično tome, ništetne, postoji li pravna osnova za isplatu utuženog iznosa s obzirom na to da je sklopljen Dodatak ugovora o kreditu koji je sklopljen u skladu s odredbama ZID ZPK/15.

14. Tuženiku žalbi prvenstveno upire kako je tužitelj sklopio Dodatak ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR, te da stoga, a imajući u vidu odredbe ZID ZPK, kao i svrhu konverzije kredita, tužitelj nema osnove potraživati utuženi iznos.

15. U ovom je postupku prethodno pitanje utvrđenje nepoštenosti i posljedično tome ništetnosti ugovora o kreditu sklopljenog 26. rujna 2005. kojim je ugovorena promjenjiva kamatne stopa i valutna klauzula vezana uz švicarski franak, te je predmet spora restitucijski zahtjev tužitelja koji je posljedica ništetnosti ugovornih odredbi, pa sporni odnos, a imajući u vidu da tužitelj ima svojstvo potrošača, što je u postupku, suprotno žalbenim navodima, pravilno utvrđeno na temelju iskaza tužitelja i svjedoka BZ, prvenstveno valja razriješiti u skladu s odredbama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/2003., u daljnjem tekstu: ZZP/03).

16. Odredbom članka 81. stavka 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

17. Odredbom članka 87. stavka 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava, dok je stavkom 2. istog članka propisano da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

18. Dakle, u slučaju ako se u postupku utvrdi da je određena ugovorna odredba u potrošačkom ugovoru nepoštena u smislu odredbe članka 81. stavka 1. ZZP/03, posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe je ništetnost (ništavost) iste. Odredbe ZZP/03 ne reguliraju pravne posljedice ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, pa se prema članku. 2. stavku 2. ZZP/03, primjenjuju odredbe ZOO.

19. Odredbom članka 323. stavka 1. ZOO (sadržajno istovjetan članak 104. stavak 1. ZOO/91), koja regulira posljedice ništetnosti propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

20. Iz citiranih odredaba članaka 81. stavka 1. i članka 87. stavka 1. ZZP/03 i članka 323. stavka 1. ZOO/05 (članka 104. stavka 1. ZOO/91), jasno dakle, proizlazi da je osnovna materijalnopravna posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe potrošačevo pravo na restituciju tj. subjektivno pravo potrošača da mu trgovac potpuno vrati sve ono što je temeljem nepoštene odredbe primio i tako ponovno uspostavi pravno i činjeničnu situaciju kao da ništetne odredbe nije bilo.

21. Tuženik u žalbi, u bitnome upire kako nakon sklapanja Sporazuma o konverziji tužitelj, imajući u vidu svrhu konverzije, utvrđeni iznos preplate i okolnost da je tužitelj imao pravo izbora prihvatiti ili ne prihvatiti konverziju kredita, nema pravnu osnovu za potraživanje utuženih iznosa.

22. Međutim, pravna shvaćanja i žalbeni navodi tuženika se ne mogu prihvatiti. Naime, sve odredbe Glave IV.a Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 – dalje. ZPK), pa tako i odredbe ZPK na koje u žalbi upire tuženik, reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao na temelju ugovora o kreditu. Navedeno jasno proizlazi odredbe članka 19.a ZPK kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZPK. S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (članak 247. u vezi s člankom 20. stavkom 1. ZOO), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (članak 1111., članak 323. stavak 1. i članak 20. stavak 1. ZOO u vezi s člankom 81. stavkom 1. i člankom 87. stavkom 1. ZZP/03). Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužitelj tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru. Ugovornim odredbama, u ovom slučaju ugovornim odredbama Sporazuma o konverziji, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno (ništavo) i nema pravni učinak. Stoga je neosnovano ukazivanje tuženika da je sklapanjem Sporazuma o konverziji tužitelj izgubio pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom zahtijeva preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli osnovnog ugovora o kreditu. Uz navedeno, potrebno je i navesti da je odredbom članka 328. ZOO, propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, dok je odredbom člankom 326. stavkom 1. ZOO propisano da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane. Dakle, sklapanjem Sporazuma o konverziji ne mogu se osnažiti od početka nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu, pa kako je posljedica ništetnosti nastanak obveze restitucije, to tužitelj i nakon sklapanja Sporazuma o konverziji ima pravo zahtijevati utvrđenje da su odredbe osnovnog ugovora o kreditu nepoštene i ništetne, te restitucijskim zahtjevom tražiti da se uspostavi ono stanje kao da nepoštenih i ništetnih odredbi nije bilo.

23. Nadalje valja reći kako iznos preplate nije posljedica restitucije i vraćanja onog što je dano u ispunjenju odredbi ugovora za koje se utvrdilo da su nepoštene. Naime, po logici stvari kada se kredit u jednoj valuti (CHF) preračunava u kredit u drugog valuti (EUR) na točno određeni dan (30. rujan 2015.), logično je da će zbog drugačije visine stope i drugačijeg tečaja za pojedine valute nastati određena novčana razlika koja može biti pozitivna (članak 19.c stavak 1. toč. 5. ZPK), ali u određenim, rjeđim slučajevima (primjerice, ako potrošač kredit nije uredno otplaćivao), i negativna (članak 19.c stavak 1. toč. 6. ZPK). Stoga je logično da zakonodavac, osim same metode izračuna, propiše na koji će se način ta razlika, ako je pozitivna (preplata) vrednovati potrošaču u budućem (konvertiranom) ugovornom odnosu, odnosno na koji način će se razlika, ako je negativna (manjak), namiriti vjerovniku. U odnosu na preplatu zakonodavac je u odredbi članka 19.c stavka 1. toč. 5. ZPK propisao uvjete pod kojima se ista koristiti za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta (članak 19.c stavak 1. toč. 5. alineja 1 ZPK), a pod kojima uvjetima se ista vraća potrošaču (članak 19.c stavak 1. toč. 5. alineja 2 ZPK). U odnosu na manjak (članak 19.c stavak 1. toč. 6. ZPK) zakonodavac je propisao da isti potrošač mora namiriti prema sporazumu vjerovnika i potrošača.

24. Dakle, postojanje preplate i manjka nije posljedica restitucije uzrokovane nepoštenim odredbama u potrošačkom ugovoru, već je postojanje istih, pojednostavljeno rečeno, posljedica matematičkog izračuna tj. preračunavanja (konverzije) kredita iz jedne valute u drugu na točno određeni dan u sklopu kojeg zbog različitih parametara izračuna (tečaja, kamatne stope, urednosti ispunjavanja kreditnih obveza) nužno mora doći do postojanja određene novčane razlike (preplate ili manjka). Međutim, iako je postojanje preplate posljedica konverzije, a ne restitucije, to ne znači da iznos preplate koji je utvrđen u postupku konverzije sud prilikom odlučivanja o restitucijskom zahtjevu zbog nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu treba zanemariti. Naime, prema shvaćanju ovog suda, novčani iznos preplate ne može se dva puta vrednovati potrošaču prvi puta kroz potpuno neposredno vraćanje preplate ili manje buduće anuitete konvertiranog ugovora o kreditu (čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK), a drugi puta kroz restituciju u slučaju postojanja nepoštenih odredbi ugovora o kreditu (čl. 323. st. 1. ZOO u svezi s čl. 87. st. 1. ZZP), jer bi takvim postupanjem potrošač dva puta stekao isti novčani iznos (u tom smislu i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022., toč. 23.).

25. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika kojima ističe da su stranke sklapanjem Sporazuma o konverziji koji je proveden s retroaktivnim učinkom, trajno i konačno riješile sve svoje pravne odnose i prije i poslije konverzije, što prema stavu tuženika, isključuje primjenu odredaba ZZP o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Naime, potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano niti jednom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK/15. Osim toga, u trenutku sklapanja Sporazuma o konverziji ( 27. siječnja 2016.) bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 41/2014., 110/2015 – dalje: ZZP/14) koji je stupio na snagu 8. travnja 2014. Odredbom članka 41. stavka 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača. Dakle, prema članku 41. stavcima 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne. Stoga ne postoji pravna osnova da se odredbe Sporazuma o konverziji tumače na način kao ih tumači tuženik tj. da se sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač zapravo odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji odriče odnosno na određeni način "oprašta" banci u slučaju nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. S obzirom da prema odredbama ZID ZPK/15 predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije, te u izračun konverzije nije niti ulazilo.

26. Zaključno, dakle, sklapanjem Sporazuma o konverziji tužitelj nije izgubio pravo na isticanje nepoštenosti i ništetnosti osnovanog ugovora o kreditu, a niti je sklapanjem sporazuma o konverziji izgubio pravo na potpunu restituciju. Stoga je pravilno pravno shvaćanje suda prvog stupnja da sklapanje Sporazumna o konverziji ne isključuje tužiteljevo pravo da ističe da su pojedine odredbe osnovnog ugovora o kreditu nepoštene i ništetne, te da restitucijskim zahtjevom zahtijeva iznose koji su posljedica nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi.

27. Međutim, iako je u odnosu na sporno pravno pitanje konverzije sud prvog stupnja imao pravilno pravno shvaćanje te je u tom dijelu sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo, u odnosu na visinu tužiteljeve restitucijske tražbine činjenično stanje nije pravilno utvrđeno. Naime, kako je već ranije navedeno, prema shvaćanju ovog suda, iznos preplate koji je utvrđen prilikom konverzije (10.081,67 kuna) i koji je posljedica konverzije ne može se kumulirati s iznosom koji tužitelju pripada temeljem restitucije zbog nepoštenosti i ništetnosti odredbi u potrošačkom ugovoru. Stoga je zbog pogrešnog pravnog pristupa činjenično stanje u pogledu visine tužiteljeve tražbine pogrešno i nepotpuno utvrđeno na što osnovano u žalbi upire tuženik.

28. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe članaka 370. ZPP, žalbu tuženika uvažiti kao osnovanu i presudu suda prvog stupnja, u pobijanom dijelu ukinuti i predmet u tom dijelu vratiti istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

29. S obzirom da obveza naknade troškova ovisi o konačnom rješenju spora, to je ukinuta i odluka o troškovima parničnog postupka u pobijanom dijelu.

30. U ponovljenom postupku sud prvog stupnja će imajući u vidu pravna shvaćanja izražena u ovom rješenju, kao i iznos preplate utvrđen sporazumom o konverziji, ponovno utvrditi visinu tužiteljeve tražbine. U tom smislu sud prvog stupnja će imajući u vidu eventualnu djelomičnu ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu što u postupku predstavlja prethodno pitanje utvrditi je li, kada se uzme u obzir i iznos preplate koji je utvrđen u postupku konverzije, nakon provedene konverzije ostvarena potpuna restitucija odnosno je li uspostavljeno stanje kao da nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu nije bilo. Pritom će imati u vidu da se iznos preplate koji je utvrđen prilikom konverzije ne može kumulirati sa iznosom koji tužitelju pripada temeljem restitucije zbog nepoštenosti i ništetnosti odredbi u potrošačkom ugovoru, već da u tom slučaju tužitelj ima pravo na razliku (koja se utvrđuje financijskim vještačenjem).

31. Odluka o troškovima žalbenog postupka ostavljena je za konačnu odluku (članak 166. stavak 3. ZPP).

U Zagrebu 16. rujna 2025.

Predsjednik vijeća

Robert Jambor