REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, POŽEGA

Poslovni broj:P-189/2023-39

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Požegi, po sucu ovoga suda Ilki Leko, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice CI, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koga zastupa punomoćnik Velimir Galić, odvjetnik iz Požege protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 koga zastupa Odvjetničko društvo Ćurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave održane 28. kolovoza 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja Velimira Galić, odvjetnika iz Požege i zamjenika punomoćnika tuženika Marka Brekalo, odvjetnika iz Požege, presude objavljene 16. rujna 2025.

p r e s u d i o  i  r i j e š i o  j e

I Dopušta se preinaka tužbe tužiteljice iz podneska od 18. svibnja 2025. II Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 3. točka 2. Ugovora o kreditu broj 5140030242-69700012107/2005 od dana 29. studenog 2005. godine koji je tužiteljica CI, [adresa], sklopila sa tuženikom Addiko banka d.d. Slavonska avenija 6, Zagreb koja glasi: Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a pomiruje se u kunama po srednjem tečaju Slavonske banke d.d. Osijek za devize na dan dospijeća.“

III Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6 da tužiteljici CI, [adresa], isplati na ime stečenog bez osnove iznos od 2.670,98 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koje teku od dospijeća do 31. srpnja 2008 godine po stopi od 15%, a od 1. kolovoza 2008 godine do 31.srpnja 2015 godine po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 1.kolovoza 2015 godine do 31.srpnja 2022 godine, po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023 godine pa do isplate po stopi zateznih kamata koje se određuju za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena sukladno odredbi članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima i sukladno članku 1. Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima i da joj naknadi trošak parničnog postupka, a sve to u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe i to na dolje navedene iznose kako slijedi:

-za iznos od 24,59 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.01.2012. godine do isplate

-za iznos od 64,15 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.02.2012. godine do isplate

-za iznos od 64,27 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.03.2012. godine do isplate

-za iznos od 62,19 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.04.2012. godine do isplate

-za iznos od 62,85 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.05.2012. godine do isplate

-za iznos od 64,27 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.06.2012. godine do isplate

-za iznos od 63,05 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.07.2012. godine do isplate

-za iznos od 62,87 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.08.2012. godine do isplate

-za iznos od 61,45 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.09.2012. godine do isplate

-za iznos od 59,18 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.10.2012. godine do isplate

-za iznos od 61,90 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.11.2012. godine do isplate

-za iznos od 63,19 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.12.2012. godine do isplate

-za iznos od 62,72 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.01.2013. godine do isplate

-za iznos od 57,92 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.02.2013. godine do isplate

-za iznos od 61,16 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.03.2013. godine do isplate

-za iznos od 62,34 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.04.2013. godine do isplate

-za iznos od 60,57 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.05.2013. godine do isplate

-za iznos od 56,27 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.06.2013. godine do isplate

-za iznos od 53,91 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.07.2013. godine do isplate

-za iznos od 55,97 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.08.2013. godine do ispate

-za iznos od 57,91 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.09.2013. godine do ispate

-za iznos od 61,77 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.10.2013. godine do ispate

-za iznos od 59,47 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.11.2013. godine do ispate

-za iznos od 60,81 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.12.2013. godine do isplate

-za iznos od 61,34 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.01.2014. godine do isplate

-za iznos od 56,46 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.02.2014. godine do isplate

-za iznos od 57,85 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.03.2014. godine do isplate

-za iznos od 57,19 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.04.2014. godine do isplate

-za iznos od 55,57 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.05.2014. godine do ispate

-za iznos od 55,29 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.06.2014. godine do isplate

-za iznos od 55,31 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.07.2014. godine do ispate

-za iznos od 57,20 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.08.2014. godine do isplate

-za iznos od 59,41 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.09.2014. godine do isplate

-za iznos od 58,96 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.10.2014. godine do isplate

-za iznos od 59,93 EUR sa z.z.kamatom počevši od 03.11.2014. godine do isplate

-za iznos od 61,60 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.12.2014. godine do isplate

-za iznos od 60,76 EUR sa z.z.kamatom počevši od 02.01.2015. godine do isplate

-za iznos od 61,17 EUR sa z.z.kamatom počevši od 02.02.2015. godine do isplate

-za iznos od 61,16 EUR sa z.z.kamatom počevši od 02.03.2015. godine do isplate

-za iznos od 61,16 EUR sa z.z.kamatom počevši od 02.04.2015. godine do isplate

-za iznos o d 61,16 EUR sa z.z.kamatom počevši od 02.05.2015. godine do isplate

-za iznos od 61,17 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.06.2015. godine do isplate

-za iznos od 61,17 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.07.2015. godine do isplate

-za iznos od 61,17 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.08.2015. godine do isplate

-za iznos od 61,17 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.09.2015. godine do isplate IV Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6 da tužiteljici CI, [adresa], isplati zakonske zatezne kamate koje teku od dospijeća do 31.srpnja 2008. po stopi od 15%, a od 1.kolvoza 2008. do 31.srpnja 2015. po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1.kolovoza 2015. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023 godine pa do isplate po stopi zateznih kamata koje se određuju za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, sukladno odredbi članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima i sukladno članku 1. Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima i to na dalje navedene iznose kako slijedi:

-za iznos od 2,99 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.01.2011 do 17.02.2016.

-za iznos od 41,51 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.02.2011 do 17.02.2016.

-za iznos od 42,36 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.03.2011 do 17.02.2016.

-za iznos od 38,97 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.04.2011 do 17.02.2016.

-za iznos od 39,98 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.05.2011 do 17.02.2016.

-za iznos od 54,85 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.06.2011 do 17.02.2016.

-za iznos od 56,99 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.07.2011 do 17.02.2016.

-za iznos od 74,11 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.08.2011 do 17.02.2016

-za iznos od 68,96 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.09.2011 do 17.02.2016.

-za iznos od 58,18 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.10.2011 do 17.02.2016

-za iznos od 57,93 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.11.2011 do 17.02.2016.

-za iznos od 56,90 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.12.2011 do 17.02.2016

-za iznos od 36,06 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.01.2012 do 17.02.2016 sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

V Odbija se tužiteljica s dijelom tužbenog zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti članka 2. Ugovora o kreditu kojeg je sklopila s tuženikom 29. studenog 2005. kao s neosnovanim.

VI Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., OIB 14036333877 da tužiteljici CI, OIB [osobni identifikacijski broj] naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.206,81 eur u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Tužiteljica CI podnijela je tužbu protiv tuženika Addiko Banke d.d. radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi navodi da je tužiteljica dana 29.11. 2005.godine, sa prednikom tuženika Slavonska banka d.d. Osijek, sklopila ugovor o kreditu broj 5140030242-69700012107/2005, a stranke su podnijeli ugovor na potvrdu kod Javnog bilježnika Ante Brekala, Županijska 19 iz Požege, broj ovjere OU-569/05. Na osnovu tog ugovora, tužiteljica je od tuženika ishodila kredit u iznosu od 55.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama, na rok otplate kredita od 25 godina. U članku 2. gore navedenog ugovora, je navedeno, da Banka u skladu s propisima Republike Hrvatske, te Odluke Kreditnog odbora Slavonske banke, dd. Osijek, Podružnica Požega, odobrava stambeni kredit za dovršenje kuće i za zatvaranje dva kredita kod Zagrebačke banke u ukupnom iznosu od 55.000,00 CHF, odnosno u protuvrijednosti od HRK po srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan korištenja kredita. U članku 3. Ugovora određeno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje se u kunama po srednjem tečaju Slavonske banke d.d. Osijek za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja. Dana 24.01.2016.g., ugovorne strane su sklopile Aneks Ugovornu kreditu broj gornji. Ugovorne strane suglasno utvrđuju da pretplata na dan 30.09.2015 godine iznosi 4.745,17 HRK. Ugovorne strane suglasno utvrđuju da se visina iznosa pretplate utvrđuje na dan 30.09.2015 godine može promijeniti u prijelaznom razdoblju, o čemu će Banka pisanim putem obavijestiti Korisnika kredita odmah po provedbi Aneksa u poslovnim knjigama banke. Naime, takvim postupanjem, a na način kako je to određeno u članku 1.Ugovora o kreditu, tuženik je doveo do nesrazmjera u pravima i obvezama, do nejednakosti u pravima i obvezama, tj nije savjesno i pošteno, da sklopljeni pravni posao, tj.konkretni ugovor, jednu ugovornu stranu dovede do egzistencijalnih problema i narušavanja životnog standarda, što je suprotno moralu društva, te zasigurno to nije bila prava volja tužitelja u trenutku zaključenja tog ugovora. Takvo postupanje tužene, je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, načelu savjesnosti i poštenja, te uz neodredivost promjenjive kamatne stope, što je u ukupnosti dovelo do nejednakosti u pravima i obvezama ugovornih strana, velikog povećanja rata kredita tužitelja, što je itekako dovoljan razlog za utvrđenje tih odredbi ugovora o kreditu ništetnom. Naime, u članku 1 i 7 Ugovora o namjenskom kreditu, a zatim i njenom neopravdanom naplatom, tuženik je nezakonito i neosnovano stavio tužitelja u neravnopravan položaj, protivno dolje navedenim zakonima. Tužitelj također mora podsjetiti tuženika da je Zakonom o obveznim odnosima u članku 3. određeno, da su sudionici ugovornog odnosa moraju biti ravnopravni, a člankom 4. da se sudionici kod ugovaranja moraju pridržavati načela savjesnosti i poštenja, stoga jednostrana promjena ugovorenih obaveza svakako ne spada u obveznopravni odnos, niti je takav način određivanja obveza utemeljen na načelu savjesnosti i poštenja. Tužiteljica je kod tuženika podigla namjenski kredit za adaptaciju kuće, a nakon sklapanja Ugovora o namjenskom kreditu došlo je do primjene tečaja CHF, pri čemu je istovremeno mijenjan (povećan) anuitet kredita. Isto tako, u parnici radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4.srpnja 2013.godine utvrđeno je da je između ostalih banaka i tuženica u razdoblju od 2004.godine, do 31.prosinca 2008.godine, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu , što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a koje povrede traju i dalje. Sklopljeni Aneks ugovoru o kreditu, koji je između stranaka sklopljen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju, tj Konverzija je je ništetna, s obzirom na to, da su u konverziju „ušle“ odredbe o valutnoj klauzuli (a koja je bila ništetna) i promjenjivim kamatnim stopama na način, da se mijenjaju jednostranom odlukom banke (a koja je bila ništetna) a ne početne postavke (početni isplatni tečaj i početna kamatna stopa) a što je uslijed ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli (i promjenjivim kamatnim stopama na način da se mijenja jednostranom odlukom banke) bio stvarno stanje koje se potvrđuje nepostojanjem podredno ništetnosti „Konverzije“. Sukladno članku 270.st.1. ZOO-a, kada je činidba nemoguća ugovor je ništetan. A konkretno predmet ugovora, konvertiranje CHF-a je ništetna, kao i primjena ništetne kamatne stope. Konkretno, primjena valute CHF, a koji ugovor je bio ništetan, bio je glavni predmet konverzije, uz što je izmijenjena i ništetna cijena. Jasno je, da uslijed ništetnosti glavnog predmeta konverzije, a koje je ništetno stanje je „ušlo“ u konvertiranje sukladno članku 324.st.1 ZOO-a, sklopljena konverzija ne može opstati, jer se iz nje, ne mogu izvući nikakve početne postavke temeljem kojih bi ona mogla valjana. Tužitelji ne spore, da je njoj tuženik utvrdio gore navedenu pretplatu međutim, ista je napravljena protivno zakonu, ništetna je, ali kako tužiteljica nije dobila prikaz i izračun te pretplate, prisiljena je podignuti ovu „stupnjevitu“ tužbu.

2. Tuženik Addiko bank d.d. u odgovoru na tužbu naveo je da Prije svega, tuženik ističe prigovor zastare, osporava sve činjenične navode tužbe, iznesena tumačenja tužitelja, protivi se svim dokaznim prijedlozima tužiteljima, te stoga osporava osnovanost i visinu tužbu i tužbenog zahtjeva te ističe kako se u cijelosti protivi izračunu vrijednosti predmeta spora od strane tužitelja, obzirom da smatra da se isto treba odrediti na temelju nalaza i mišljenja neovisnog i nepristranog vještaka kojeg odredi Naslov. U tužbi se navodi da su tužitelj i prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu broj: 5140030242-69700012107/2005 dana 29.11.2005. godine sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine u iznosu od 55.000,00 CHF i Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 5140030242-69700012107/2005 sa Sporazumom o osiguranju o osiguranju novčane tražbine od 24.01.2016. godine kojim je izvršena konverzija kredita iz CHF valute u EUR valutu u skladu s ZID ZPK NN 102/15.Tuženik ističe kako su predmetnom tužbom trebali biti obuhvaćeni i PI kao sudužnik i JI kao založni dužnik te predlaže njihovo saslušanje na okolnost otplate predmetnog Ugovora o kreditu i na okolnost upotrebe sredstava isplaćenih predmetnim Ugovorom o kreditu. Tužitelj navodi u tužbi da su mu predmetnim Ugovorom povrijeđena prava potrošača, da je ugovorna odredba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF ništetna, ukazuje na obvezu vraćanja iznosa stečenih bez osnove temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, pozivajući se pri tome na odluke Visokog trgovačkog suda, Vrhovnog, Ustavnog suda Republike Hrvatske te ostalih sudova. Tužitelj traži utvrđenje ništetnim cjelokupnih odredbi u kojima je navedena i sama svrha i vrsta ugovora koji se sklapa, a što nije bio predmet kolektivne presude niti bi takve odredbe bile ništetne. Tužitelj je propustio navesti da je pravni prednik tuženika, Slavonska banka d.d. s kojim je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu, koja banka nije bila obuhvaćena presudama po kolektivnoj tužbi potrošača, što znači da se tužitelj ne može pozivati na pravna utvrđenja i pravna tumačenja iz tih presuda, obzirom da za Slavonsku banku d.d. nije utvrđeno da bi u ugovorima o kreditu koristila nepoštenu praksu ugovoranja ništetnih odredbi vezano za promjene kamatne stope i za ugovaranje u valuti CHF. U odnosu na navedeno, tuženik ukazuje na članak 502.c. ZPP-a koji navodi: Članak 502.c (NN 57/11, 70/19) „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.“ Međutim, kako Slavonska banka d.d. nije obuhvaćena kolektivnom tužbom, odnosno nije utvrđeno da bi koristila nepoštenu praksu ugovoranja ništetnih odredbi vezano za promjene kamatne stope i za ugovaranje u valuti CHF, nema mjesta primjeni gornje odredbe, obzirom da se ista ne može primijeniti na predmetni postupak. Tuženik osporava tužitelju status potrošača. Sukladno odredbi čl. 2. st. 1. toč. (b) Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13) potrošač znači svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije koja je prenesena u odredbi čl. 3. st. 1. toč. 9. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007 i 125/2007: dalje: ZZP-2007) koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, koja odredba odgovara odredbi čl. 4. st. 1. toč. 21. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/22; dalje: ZZP-2022). Bitna pretpostavka da bi se ugovor smatrao potrošačkim je dakle da je jedna ugovorna stranka potrošač, odnosno da jedna ugovorna stranka sklapa ugovor za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poslovne djelatnosti i profesije. Iz odredbi samog predmetnog ugovora i činjenica dostupnim u javnim registrima proizlazi da tužitelj nije sklopio predmetni ugovor kao potrošač, već kao u sklopu svog obrta u cilju obavljanja svoje poslovne djelatnosti. Budući da je odredbom čl.2. Ugovora određeno da se kredit odobrava za adaptaciju, a čl. 11. st. 2. Ugovora je kao instrument osiguranja navedeno zasnivanje založnog prava na kč. br. [katastarska čestica] u naravi prizemni poslovni objekt i dvorište u selu površine 524 m2 upisano u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u vlasništvu tužitelja, životno je i logično da je tužitelj sklopio predmetni ugovor kako bi adaptirao poslovni objekt koji će koristiti u okviru svoje poslovne djelatnosti. Nebitno je za predmet ovog spora ako je isti objekt koristio i u osobne svrhe jer iz činjenica dostupnih u spisu proizlazi da nije imao namjeru sklapati ugovor kao potrošač. Iz svega priloženog je očigledno da se tužitelj nema pravo pozivati na kolektivne presude za zaštitu interesa i prava potrošača, kad on pri sklapanju ugovora nije nastupao kao potrošač. Kako je tužba podnesena dana 30.05.2023. godine, tuženik ističe materijalnopravni prigovor zastare. Naime, na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godine, što znači da za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su nastala prije 30.05.2018. godine nastupila je zastara potraživanja. Tuženik se protivi tumačenju kako bi pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH u predmetu Rev-2245/17-02 od 20.ožujka 2018. godine imalo značaj materijalnopravne norme ili predstavljalo drugi oblik izvor materijalnog prava temeljem kojeg bi sud trebao odlučivati o materijalnopravnom prigovoru zastare .Prema odredbi čl. 241. ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Tužba radi zaštite kolektivnih interesa nije tužba vjerovnika prema dužniku, već traženje deklarativne odluke o tome da li je došlo do povrede prava potrošača ili ne. Niti je udruga potrošača vjerovnik, niti su tužene banke dužnik, niti se uopće u takvom postupku stranke imaju smatrati vjerovnikom odnosno VS RH, Rev 2245/17-2 „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju učl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe (ovdje 13. lipnja 2014., zbog čega zastara nije nastupila.) Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/05). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007 – dalje: ZPP/07) propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošače da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.“ dužnikom. Dakle, ova tužba ujedno je prva i jedina tužba tužitelja prema tuženiku po ovom pitanju, slijedom čega nema govora da bi došlo do prekida zastare prije podnošenja ove tužbe. Jedino se ova tužba može promatrati u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a, te tuženik ističe materijalno pravni prigovor zastare. Neprihvatljiva su tumačenja Vrhovnog suda RH kako sud može sam odrediti kada nastupa zastara, s obrazloženjem da postoji nedostatak pravne norme koja bi upućivala da zastaru prekida donošenje pravomoćne odluke suda u postupku po kolektivnoj tužbi, i to na način da sud stavlja van snage zakonski rok zastare od 5 godina koji se odnosi na stjecanje bez osnove, smatrajući da se taj rok ne može primijeniti jer je relativno kratak. Tuženik smatra da takvo mišljenje sudaca Vrhovnog suda RH predstavlja težu povredu načela vladavine prava i zakonitosti, te svaki sudac koji bi slijedio takvo tumačenje počinio bi identičnu težu povredu prava tuženika na pravično i pošteno suđenje. Rok od 5 godina nije kratak rok, već predstavlja primjeren i razuman rok u kojem oštećena strana ima mogućnosti poduzeti odgovarajuće pravne radnje kojima se prekida zastara. Tužitelj, u slučaju da je bio izložen nepoštenim i nepravičnim odredbama ugovora o kreditu, tada je od trenutka tih događaja imao punih 5 godina poduzeti odgovarajuće mjere. Primjena zastarnih rokova pronalazi opravdanje u primjeni načela pravne sigurnosti, kako je to potvrđeno brojnim presudama Suda EU. Činjenica da je tužitelj bio pasivan cijelo svo ovo vrijeme ne može ići na teret tuženika. Institut zastare dopušten je pozitivnim pravilima, te su njegove norme kogentne, što znači da stranke a niti sud svojim ugovorima ili odlukama mijenjati, ukidati, smanjiti ili produžiti rok zastare. Osnova ove tužbe može biti i jedino jest poziv na institut stjecanja bez osnove. Za taj institut primjenjuje se opći zastarni rok, sukladno čl 225. ZOO-a. Sudska odluka u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača niti jednim jedinim zakonskim propisom nije navedena kao razlog koji dovodi do prekida zastare. Dakle, takva odredba u zakonu ne postoji, te se predlaže sudu da u ovoj pravnoj stvari slijedi zakon, a ne tumačenja sudaca Vrhovnog suda RH, jer bi to bilo teža povreda vladavine prava i načela zakonitosti, a time bi tuženiku bilo povrijeđeno pravo na pravično i pošteno suđenje. Tako mr.sc. ĐI u stručnom članku Zastara restitucijskih zahtjeva koji nastaju kao Rješenje Županijskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj: Rev- 2245/2017 od 19.02.2020. Sud EU, C-33/76, Rewe-Zentralfinanz and Rewe- Zentral:“U nedostatku mjera harmonizacije, prava koja proizlaze iz prava Unije moraju biti izvršena pred nacionalnim sudovima u skladu s uvjetima propisanim nacionalnim propisima. Situacija bi bila drugačija jedino ako bi takvi uvjeti i zastarni rokovi u praksi onemogućavali ostvarivanje prava koje su nacionalni sudovi dužni štititi. To nije slučaj ako su propisani rokovi zastare razumni. Postavljanje takvih razumnih rokova zastare odraz je primjene temeljnog načela pravne sigurnosti.“ Sud EU, C-255/00, Grundig Italiana:“Sud je već utvrdio da je u skladu s pravom EU-a određivanje razumnih prekluzivnih rokova za pokretanje postupaka u interesu pravne sigurnosti koje štiti i poreznog obveznika i javno tijelo. Takvi rokovi načelno nisu takve naravi da u praksi onemogućavaju ili pretjerano otežavaju ostvarivanje prava koje priznaje pravni poredak EU-a. U tom smislu, zastarni rok od tri godine propisan nacionalnim pravom, koji teče od dana sporne isplate, smatra se razumnim.“posljedica ništetnosti pravnog posla“ Pravo i porezi br. 11/20, navodi sljedeće: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“ „Takvo se pravno shvaćanje može označiti kao „revolucionarno“ zbog nekoliko razloga. Prvo, čini se da VSRH smatra da ništetan pravni posao ipak nije „ništetan“, nego da postiže određene pravne učinke, što je potpuna novost u odnosu na sudsku praksu koja je bila aktualna do 30. siječnja 2020. godine i na pravnu teoriju“. Nadalje, tužba nije podnesena unutar roka od 5 godina od dana donošenja presude VTS RH-a, slijedom čega, i u tom smislu nastupjela je zastara. Tuženik smatra da tužitelj nema pravni interes za donošenje deklaratorne presude o utvrđenju ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu zaključenog između stranaka. Osnovom Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15. i 143/13 dalje ZPK) tužitelj i tuženik zaključili su Aneks kojim su izmijenili odredbe ugovora o valuti obveze i kamatnim stopama, tj. napravili su konverziju kredita. Konverzija, odnosno Aneks ugovora, imao je retroaktivan učinak na način da su sve uplate tužitelja pretvorene u ispunjenje ugovorne obveze sukladno tako sklopljenom Aneksom. Kako je svrha Aneksa ugovora bila izjednačiti tužitelja s osobama koji su zaključili ugovore o kreditu s bankama s deviznom klauzulom u EUR-ima, to je navedenim Aneksom ugovoreno da se sve uplate tužitelja od samog početka ne smatraju uplatama po spornim odredbama prvotnog ugovora o kreditu, već se smatraju uplatama tužitelja kojima je ispunio svoje obveze po Aneksu ugovora o kreditu. Tuženik ističe da prema odluci VSRH Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. tužitelj nema pravni interes ako je proveo konverziju. Naime, ova odluka VSRH pravda se time što ponuđena konverzija, za razliku od toga što je ona bila obveza banke, nije bila obveza korisnika kredita u CHF-u (potrošača) jer su oni mogli prihvatiti tako ponuđenu konverziju ili ju odbiti. Drugim riječima, sud smatra kako postoji mogućnost da nisu svi ugovori o kreditu u CHF-u konvertirani u ugovore o kreditu u eurima zbog čega i dalje ostaje otvoreno pitanje valjanosti odredbi takvih ugovora o kreditu u CHF-u. Dakle, Vrhovni sud RH i nadalje dopušta vođenje parnica nakon donošenja Izmjena i dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranu NN 102/2015 kojim se uvodi mogućnost konverzije, ali samo u odnosu na Članak mr.sc. ZI „Zastara restitucijskih zahtjeva koji nastaju kao posljedica ništetnosti pravnog posla“ Pravo i porezi br. 11/20 one potrošače koje to pravo nisu iskoristili. Imajući u vidu navedeno, sve uplate tužitelja su priznate kao ispunjenje ugovorne obveze po Aneksu ugovora o kreditu, a kako tužitelj ne pobija odredbe Aneksa ugovora, to nema pravni interes za ovu tužbu, te se predlaže njeno odbacivanje. Slijedom navedenog tužitelj nema pravni interes za utvrđenje ništetnih odredbi ugovora koje više nisu na snazi i nemaju nikakav pravni učinak, tužitelj nema pravni interes za utvrđenje ništetnih odredbi jer su sve uplate tužitelja priznate i prihvaćene kao ispunjenje ugovorne obveze po konverziji - Aneksu ugovora o kreditu, slijedom čega tuženik i tužitelj, u slučaju utvrđenja ništetnosti, nemaju što vraćati jedan drugome.Takav stav je potvrđen sudskom praksom, te se ističe presuda Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-1057/18 od 6. prosinca 2018. „Iz toga proizlazi da je Aneksom ugovora o kreditu prestao važiti dio Ugovora o kreditu iz 2007. godine i to čl. 4. i 6. tog Ugovora, zbog čega, po ocjeni ovoga suda, tužitelj više ne može tražiti utvrđenje ništetnosti tih odredbi Ugovora koje više ne postoje"„Tako da odredbe čiju ništetnost tužitelj traži svojim tužbenim zahtjevom više niti ne postoje u Ugovoru o kreditu koji su stranke zaključile, odnosno izmijenile Aneksom ugovora“ ili presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu P-1792/15 od 29. rujna 2016 „Sklapanjem Aneksa na način kako je to propisano ZPK, tužitelju su sve uplate po predmetnom kreditu iskorištene za namirenje obroka, odnosno anuiteta sada kredita u EUR po novom otplatnom planu, obzirom da su stranke sklapanjem predmetnog Aneksa izmijenile ugovorne odredbe ne samo o valuti kredita nego i o kamatnoj stopi. Stoga se ima smatrati da je prvotno sklopljeni Ugovor o kreditu zaključen pod uvjetima iz Aneksa" ili presuda Županijskog suda u Splitu, Gž- 1844/2017-2 od 05.09.2019., citira se: „Prema ocjeni ovog suda, sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu kojim su stranke izvršile konverziju kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit je denominiran u kunama s valutnom klauzulom u € izmijenjen je osnovni ugovor, među ostalim i u pogledu kamatne stope u skladu s odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 92/16) čime je suglasnošću volja stranaka otklonjena ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a time i pravični učinci te ništetne ugovorne odredbe. To zapravo znači da u vrijeme zaključenja glavne rasprave nije ni bilo ugovorne odredbe čija se ništetnost traži i koju je sud presudom utvrdio.“ U tom smislu valja ukazati da ova odluka nije u suprotnosti s odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. kojom je izraženo stajalište da tužitelj ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju jer su u tom predmetu utvrđene činjenice bilo drugačije utoliko što dug banke prema potrošaču nije bio u cijelosti podmiren, dok je u konkretnom slučaju zahtjev za isplatu pravomoćno odbijen.“ Imajući u vidu navedeno, tužitelj i tuženik zaključili su Aneks ugovora o kreditu kojim su: izvršili promjenu valutne klauzule u ugovoru o kreditu iz CHF u EUR, izvršili promjenu kamatne stope od datuma sklapanja ugovora do sklapanja Aneksa ugovora o kreditu, na način da se odredbe ugovora o promjeni kamatnih stopa koje su bile primjenjivane u otplati kredita u CHF zamijene novim odredbama ugovora o kreditu tako da se promjena kamatnih stopa vrši na način kako je to bilo ugovoreno u ugovorima u kreditu s valutnom klauzulom EUR, izvršili su nesporno utvrđenje iznosa neotplaćene glavnice kredita, ugovorili sporazum o raspolaganju preplatom, odnosno o podmirenju manje uplaćenog iznosa, ugovorili novi otplatni plan. Dakle, sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu – konverzijom, u skladu s odredbama ZPK NN 102/15, trajno su i konačno uredile svoj pravni odnos, kako u pogledu svih ranije izvršenih uplata tužitelja prema tuženiku, tako i u pogledu budućih plaćanja po predmetnom ugovoru o kreditu. Iz tog razloga, tuženik predlaže naslovnom sudu provođenje financijsko - knjigovodstvenog vještačenja, kako bi se provjerio izračun konverzije kredita izrađen od strane tuženika te je li takav izračun izrađen u skladu s prisilnim propisima ZPK. Tuženik ističe kako se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti

potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku. Osim toga, na pravno utvrđenje iz Presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13 dopušteno je pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužitelj potražuje stečeno bez

osnove, stoga ne postoji pravni osnov te pravni interes tužitelja za podnošenjem ove tužbe. Sudovi su u citiranim kolektivnim sporovima ocijenili ništetnima odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno o valutnoj klauzuli, iz razloga što takve odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Međutim, potrebno je sagledati sve okolnosti svakog konkretnog, pojedinačnog slučaja, da bi se mogla donijeti obrazložena odluka da bi, iz razloga što bi u kolektivnom sporu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli bile proglašene nepoštenima, sve odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli u svim ugovorima o kreditu bile nepoštene (a time i ništetne). Naime, u skladu s člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007, 79/2007) na snazi u vrijeme sklapanja spornih ugovora o kreditu, takve ugovorne odredbe smatrale bi se nepoštenima ako se o njima nije pojedinačno pregovaralo. U skladu s člankom 81. stavkom 4. Zakona o zaštiti potrošača tuženik je dužan (a time i ovlašten) dokazati da se o takvim odredbama pojedinačno pregovaralo (a o čemu tuženik predlaže dokaze u konkretnom postupku), zbog čega takve odredbe u skladu s člankom 81. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača ne bi bile nepoštene, a time niti ništetne. Podredno, tuženik ukazuje i predlaže dokaze da su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive, zbog čega nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. Dodatno, citirane zakonske odredbe članka 138.a. Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku predviđaju da se potrošači mogu pozvati na pravna utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete. Međutim, u konkretnom slučaju tužitelj traži isplatu na temelju stjecanja bez osnove, a ne naknadu štete. Slijedom navedenog, pozivanje na obvezatnost navedene presude u ovom slučaju potpuno je bespredmetno. Sam tužitelj nadalje priznaje u tužbi obeštećenje od strane tuženika, međutim ističe kako je isto djelomično, pritom obrazlažući kako tužitelj nije obeštećen kroz umanjenje neotplaćene glavnice kredita u odnosu na glavnicu kredita zatečenu u trenutku konverzije, a u odnosu na kamate ističe kako je ista utvrđena isključivo za buduće periode. Tužitelj pritom ne navodi niti dokazuje da je prije podnošenja tužbe tužitelj pozvao Banku, odnosno tuženika na plaćanje preplate, odnosno, utvrđenje da je banka nepoštena od samog početka, stoga tuženik smatra kako tužitelju ne pripada pravo potraživati zakonske zatezne kamate. Tuženik ističe kako je tužba i tužbeni zahtjev neosnovan iz razloga što je tužitelj s tuženikom zaključio Aneks ugovora o kreditu - konverziji, a koji je zaključen u smislu odredbi čl. 19.b i čl.19.c ZPK-a, NN 102/2015. Citira se čl. 19.b. ZPK-a: „Konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.“ Sama tužba ne navodi kako je tužitelj iskoristio zakonsku mogućnost konverzije kredita te da je tužitelj prihvatio da se sve njegove dotadašnje uplate prema tuženiku pretvore u uplate obveze po Aneksu ugovora o kreditu sukladno odredbi čl. 19. c ZPK-a, čime su tužitelj i tuženik retroaktivno uredili svoj odnos od samog početka. Retroaktivno djelovanje Aneksa ugovora obrazloženo je u prijedlogu Vlade RH o Izmjenama i dopunama ZPK-a, citira se: „Za primjenu povratnog djelovanja pojedinih odredbi postoje posebno opravdani razlozi, odnosno procijenjeno je kako je cilj zaštite korisnika kredita u CHF i s valutnom klauzulom u CHF veći od značaja pravne nesigurnosti vjerovnika u tom ugovornom odnosu. Nadalje, modelom konverzije primjenom početnog tečaja i tečaja važećih na datum uplate upravo se postiže konverzija tražbine u valutu ekonomske supstance vjerovnika koji je uložio svoja sredstva u EUR čime su stvarno uložena sredstva vjerovnika zaštićena. Da je konverzija provedena po tečaju EUR-a na datum konverzije ekonomska supstanca potrošača bila bi značajno umanjena za iznos nerealiziranih efekata uslijed aprecijacije CHF, a koji iznos potrošač nikada nije dobio u novcu. Navedeno je u skladu s odredbom članka 90. stavka 5. Ustava Republike Hrvatske, prema kojem, iz posebno opravdanih razloga, samo pojedine odredbe zakona mogu imati povratno (retroaktivno) djelovanje.“ Imajući u vidu navedeno, tuženik ističe da tužitelj nema pravo potraživati povrat plaćenih iznosa po Ugovoru o kreditu iz razloga što je zaključio Aneks ugovora o kreditu, tj. prihvatio je konverziju iz čl. 19.b. i čl. 19.c. ZPK-a NN 102/2015, a osobito nema pravo ako Aneks ugovora o kreditu i nadalje proizvodi pravne učinke, tim više što nitko od stranaka ne pobija taj ugovor. Tuženik ukazuje na načelo pravne sigurnosti u ovom slučaju. Naime, ako je tuženik u cijelosti postupio sukladno Izmjenama i dopunama ZPK-a NN 102/2015, tada nema govora da bi tuženik zadržao niti najmanji iznos tužitelja bez pravne osnove. Sve uplate tužitelja su postupkom konverzije pretvorene u nove uplate po čl. 19.c. ZPK-a, slijedom čega učinak provedene konverzije je takav da se ima smatrati kako tužitelj i tuženik nikada nisu sklopile Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom CHF i s promjenjivom kamatnom stopom, već su sklopile ugovor o kreditu s valutnom klauzulom EUR i s zakonom dopuštenom ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi. Rješenje Županijskog suda u Splitu, poslovni broj: Gž 2460/2017-2 od 4.3.2020. godine, “I prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda, sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu, kojim su stranke izvršile konverziju kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR-e, izmijenjen je osnovni ugovor, među ostalim i u pogledu kamatne stope, u skladu s odredbama ZPK-a, na koji način je suglasnošću volja stranaka otklonjena ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, u skladu s jednostranom odlukom tužene, a time i pravni učinci te ništetne ugovorne odredbe, iz čega proizlazi da u vrijeme zaključenja glavne rasprave nije ni bilo ugovorne odredbe čija se ništetnost traži, pa je prvostupanjski sud ispravno postupio, kada je točkom I izreke svoje presude odbio tužbeni zahtjev tužitelja.“ Zbog toga tužitelj nema pravo na ovu tužbu, a osobito se ne može s uspjehom pozivati na presude VTSa RH, VS RH, u predmetu potrošač, budući su stranke novim ugovorom, Aneksom ugovora o konverziji, retroaktivno uredile svoja međusobna prava i obveze. Tuženik ukazuje na Presudu Županijskog suda u Karlovcu, poslovni broj: Gž-73/2019 od 28. travnja 2020. godine, koja navodi da su sklapanjem Sporazuma o konverziji ugovora o kreditu riješeni svi međusobni odnosi stranaka ugovora o kreditu: „Po mišljenju ovog suda suprotno zaključku prvostupanjskog suda, sklapanjem Sporazuma o konverziji

predmetnog Ugovora o kreditu riješeni su svi međusobni odnosi tužitelja i tužene koji proizlaze iz uplaćenog iznosa na ime kamata po stopama koje su jednostrano bile određivane od strane tužene, a sa koje osnove tužitelj potražuje ovdje predmetne iznose, a sve temeljem odredbe članka 19. točka c. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, i 102/15 – dalje: ZPK), budući iz navedene zakonske odredbe jasno proizlazi da se cjelokupan uplaćeni iznos

uzima u obzir prilikom provedbe konverzije, odnosno uračunava u novi otplatni plan, a ako pretplata iznosi više nego obveza tada se ista vraća.“Tuženik ističe kako je i pravna teorija zauzela stav da tužitelji nisu ovlašteni zahtijevati nikakvu daljnju isplatu nakon izvršene konverzije, pa tako bivši sudac Vrhovnog suda mr.sc. ĐI, dipl. iur. u svom radu „Učinak konverzije kredita denominiranih u CHF i onih u kunama s valutnom klauzulom u CHF kroz sudsku praksu"6 navodi: „Stoga ugovorne strane ne bi nakon toga na temelju prijašnjeg ugovora u CHF mogle jedna od druge bilo što potraživati. To ne bi bilo moguće ni na temelju stjecanja bez osnove pod pretpostavkom da je ugovor o kreditu u CHF bio ništetan u cijelosti ili samo neke njegove odredbe, jer bi u tom slučaju u smislu odredbe članka 323. Zakona o obveznim odnosima svaka strana bila obvezna vratiti ono što je primila. U ovom slučaju kako se obavlja vraćanje „preplate" određeno je ZID ZPK-om odnosno novim ugovorom sklopljenim u skladu s tim Zakonom." „Sklapanjem novog ugovora, prijašnji ugovor o kreditu (denominiran u CHF, odnosno u kunama s valutnom klauzulom u EUR) prestao je postojati pa korisnik kredita na temelju takvog ugovora (jer ga više nema) ne može osnovano potraživati bilo što od banke (a ni banka od korisnika kredita), uključujući i ono što je možebitno stečeno bez pravne osnove jer su sva plaćanja (uključujući preplatu) obuhvaćena novim ugovorom o kreditu." „Prihvatom ponude (prema tekstu zakona „prijedloga") banke od strane potrošača (korisnika kredita) prestaje postojati ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF kao da ga nikada nije ni bilo, a nastaje novi ugovor s valutnom klauzulom u EUR, kao da je od samog početka bio takav (s valutnom klauzulom u EUR). Budući da se pravomoćne presude VTS RH (43 Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i 43 Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018.) odnose isključivo na ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, proizlazi da Učinak konverzije kredita denominiranih u CHF i onih u kunama s valutnom klauzulom u CHF kroz sudsku

praksu, mr.sc. ĐI, dipl. iur., Pravo i porezi, br. 5/19. te presude nemaju nikakav učinak na nove (konvertirane) ugovore u kojima vrijednost obveze u kunama nije vezana uz CHF nego uz EUR." „U slučaju konverzije kredita u CHF u odgovarajući kredit u EUR, ugovorne strane sklapanjem odgovarajućeg aneksa ugovoru o kreditu ili sklapanjem novog ugovora o kreditu stvaraju pravnu osnovu za zadržavanje plaćanja učinjenih s naslova možebitno ništetnih odredaba prvotnog ugovora o kreditu u CHF. U tom pogledu valja naglasiti, kako je prethodno izloženo, da konverzija ne podrazumijeva samo promjenu valute ugovora o kreditu, nego obuhvaća i sve uplaćene uplate obroka s naslova ugovora o kredita u CHF (uplate glavnice i kamata)."

Imajući u vidu navedeno, sve tužiteljeve uplate, pa tako i one s osnova svakog povišenja tečaja CHF, kao i one koje su posljedica povišenja kamatne stope tijekom otplate, uzete su u obzir prilikom sklapanja Aneksa ugovora o kreditu – konverziji. Sukladno čl. 19.d. ZPK-a tuženik je pribavio mišljenje ovlaštenog revizora tj. vještaka koji je potvrdio da je tuženik izradio kalkulator u skladu s načinom izračuna propisan čl. 19.c. ZPK-a. Prema tome, na strani tuženika kao banke postoji zakonska presumpcija da je Aneks ugovora napravljen sukladno ZPKu. Sklapanje Aneksa ugovora o kreditu znači slijedeće: da je isti sklopljen na temelju dispozitivne odluke tužitelja da pristupi Aneksu ugovora o kreditu, da je isti sklopljen na temelju dispozitivnog zahtijevanja tužitelja prema tuženiku da se napravi konverzija izvornog, početnog, ugovora o kreditu, sukladno svim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju NN 102/2015, da je sam postupak konverzije propisao zakonodavac u članku 19.c. ZPK-a, da tuženik kao banka nije imao mogućnost izbora da li prihvaća ili ne konverziju, sukladno odredbama ZPK-a. Obzirom je sklopljen Aneks Ugovora o kreditu, tuženik smatra da je nemoguće vraćanje bilo kojeg iznosa tuženika prema tužitelju, jer su sve uplate tužitelja predmet tog Aneksa, sve uplate tužitelja pretvorene su u novu obvezu, koje su obveze posve legitimne i poštene, a osobito su sve uplate tužitelja prema tuženiku napravljene sukladno pozitivnim zakonskim i ugovornim odredbama, te nema govora da bi tuženik zadržao bilo kakva novčana sredstva temeljem ništetnih odredbi. Tuženik ne drži niti jednu

kunu po spornim odredbama iz prvotnog Ugovora o kreditu, upravo suprotno, sve uplate tužitelja prema tuženiku napravljene su sukladno ZPK-a i u skladu s tim zakonom izvršenom ugovornom konverzijom.Potvrdu navedenog učinio je i Vrhovni sud RH dana 04.03.2020. godine donošenjem rješenja u oglednom postupku poslovni broj Gos-1/2019-36 kojim je izrazio sljedeće pravno shvaćanje: Ključna aktualna pitanja odnosa iz ugovora o kreditu u švicarskim francima i analiza stajališta sudske prakse, prof. dr. sc. BI i doc. dr. sc. TI, Pravo i porezi, br. 3/19.Rješenje VSRH posl.br: Revd 546/2020 od 14.10.2020.godine. „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Do zauzimanja citiranog pravnog shvaćanja Vrhovni sud RH uvažio je slijedeće okolnosti: da je u prije navedenim presudama hrvatskih sudova pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz CHF o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali nije rečeno da bi osnovni ugovori zbog toga bili ništetni u cijelosti, iako se na ništetnost pazi i po službenoj dužnosti, da je upravo u sprječavanju i otklanjanju nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize donesen poseban propis (Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju), uključujući i ostale izmjene i dopune tog Zakona, kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine" broj 102/15), da se ZID ZPK odnosio na postupke konverzije ugovora o kreditu vezanih uz CHF u odgovarajuće kredite vezane uz EUR, - da su oba Zakona utvrđena suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske,

da su kreditne institucije bile dužne postupati po tom Zakonu, dok je na korisnicima kredita počivala dispozicija hoće li pristupiti sklapanju sporazuma ili će zadržati važeće ugovorene uvjete - da uspostava nove pravne osnove nije nastala neposredno na temelju zakona, već na temelju novonastalih ugovornih odnosa – sporazuma koji su trebali biti sklopljeni suglasno tom Zakonu, da nema mjesta primjeni općih pravila obveznog prava o novaciji ugovora i sl. Na osnovu svega izloženog treba u konačnici zaključiti da su oni sporazumi o konverziji koji su sklopljeni u skladu s ZID ZPK valjani i proizvode pravne učinke bez obzira što je pravomoćno presuđeno da su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli izraženoj u CHF. Ujedno, Presuda Županijskog suda u Varaždinu Gž-1658/2018 od 7.12.2020. navodi kako dodatak ugovoru odnosno aneks kojim je provedena konverzija "predstavlja pravnu osnovu po strogo deginiranim zakonskim uvjetima koja sadrži opravdanje zadržavanja prethodnih plaćanja, između ostalih i iznosa obračunatih na temelju promjenjive kametne stope sadržane u anuitetima, na ime ispunjenja obveze po definiranim uvjetima Dodatka u kojima nema nepoznanica u smislu definiranja kamatne stope i načina njezine promjene, radi čega Dodatak sada predstavlja novu pravnu osnovu temeljem koje tuženik ima pravo zadržati primljene anutitete na ime ispunjenja obveze ugovorene. Dodatkom, pa zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove u tom slučaju ne može biti osnovan." Odredbe ZPK, uključivo i odredbe o konverziji, imaju prednost pred drugim općim normama hrvatskog pravnog sustava pa tako i općim odredbama Zakona o obveznim odnosima o ništetnosti ugovora.9 To je stoga što takva pravila postavljaju poseban i odvojeni pravni režim kojim se očito odstupa od općeg pravnog režima obveznog prava. U obrazloženju Prijedloga Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju zakonodavac jasno navodi svrhu i cilj predloženog zakonskog rješenja. Tako se navodi kako donošenje pravila o konverziji predstavlja „snažnu zakonodavnu intervenciju“ koja je „izvanredna i jednokratna“ te „retroaktivna“. Pored toga zakonodavac navodi kako se pravilima o konverziji postavlja „temelj za trajno rješenje problema u CHF-u“ koji, između ostalog, ima za cilj „rasteretiti sudove“ pred kojima je

značajan broj potrošača podnio (ili namjerava podnijeti) pojedinačne tužbe (str. 4-6). Drugim riječima, prema stajalištu zakonodavca u slučaju konverzije ugovora o kreditu u CHF-u, koja je učinjena sukladno pravilima ZPK-a, korisnici kredita ne bi više mogli ostvariti povrat učinjenih plaćanja s naslova eventualno ništetnih odredaba takvog ugovora u CHF-u. Pored toga, čak niti pravila obveznog prava o stjecanju bez osnove, koja u slučaju ništetnosti ugovora predstavljaju pravni mehanizam za povrat izvršenih činidbi s naslova takvog ugovora, ne dopuštaju takav povrat. Konverzijom kredita u CHF-u u odgovarajući kredit u eure više nema mjesta primjeni pravila o stjecanju bez osnove jer osnova za sva izvršena plaćanja kamate i glavnice s naslova ugovora

o kreditu u CHF-u postoji. To znači kako se povrat učinjenih plaćanja s naslova ugovora o kreditu u CHF-u može tražiti i eventualno ostvariti samo u pogledu ugovora o kreditu u CHF-u koji nisu konvertirani. Navedeno shvaćanje proizlazi iz pravnog shvaćanja VSRH u odluci Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. prema kojem korisnik kredita u CHF-u, koji je konvertirao svoj ugovor u ugovor o kreditu u eurima, ne bi imao pravni interes za vođenje postupka na utvrđenje ništetnosti pojedinih odredaba tog ugovora te povrat učinjenih plaćanja s naslova tako eventualno utvrđene ništetnosti ugovora. Tuženik ujedno ukazuje da je neosnovano pozivanje tužitelja na Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine obzirom da je Europski sud presudom u predmetu C-567/20 od 05.05.2022.g. utvrdio da odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK), ne podliježu odredbama navedene Direktive 93/13. Europski sud navodi da se Direktiva 93/13 ne primjenjuje na ugovorne odredbe koje su: odraz odredaba nacionalnog prava, na temelju kojih je prodavatelj robe ili pružatelj usluge bio dužan potrošaču predložiti izmjenu njihova originalnog ugovora, putem sporazuma čiji je sadržaj određen tim odredbama i da je taj potrošač imao mogućnost prihvatiti takvu izmjenu; C., TI T., Učinci revizijskih odluka Vrhovnog suda iz veljače i rujna 2019. na konverziju kredita u švicarskim francima, (dostupno na dan 18.11.2019.), a koji svi uvjeti su ispunjeni prilikom sklapanja Aneksa ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija. Isto je potvrdio i sud koji je uputio zahtjev Europskom sudu kada navodi da odredbe dodatka kojega su banka i tužiteljica iz glavnog postupka sklopile kako bi izmijenile svoj originalni ugovor na način da se kredit denominiran u švicarskim francima konvertira u kredit denominiran u eurima, upravo održavaju sadržaj odredaba glave IV.a Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2015. godine. Dakle, Europski sud je utvrdio da se odredbe Direktive ne primjenjuju ratione materiae na Aneks ugovora o kredita – članak 1. stavak 2. Isključenje odredaba koje su odraz obveznih zakonskih ili regulatornih odredaba, kao i ratione temporis na osnovni ugovor – članak 10. stavak 1. – Ugovori sklopljeni prije stupanja države članice Europskoj uniji. Također, sud navodi da je pogrešno pozivanje potrošača na predmet C-118/17, P jer su osnovni ugovori izmijenjeni na temelju slobodne volje, pristanka potrošača, a ne izravno na temelju zakonodavne intervencije kao što je to slučaj u predmetu P.

Zakonom o potrošačkom kreditiranju propisana je metodologija za izračun novog iznosa kreditnih obveza potrošača modelom konverzije primjenom početnog tečaja i tečaja važećih na datum uplate upravo se postiže konverzija tražbine u valutu ekonomske supstance vjerovnika koji je uložio svoja sredstva u EUR čime su stvarno uložena sredstva vjerovnika zaštićena. Navedeno je potvrdila i nezavisna odvjetnica u točki 51. svojega mišljenja u kojemu navodi da je cilj hrvatskog zakonodavca bio uspostaviti ravnotežu između prava i obveza stranaka na koje se primjenjuje Zakon o potrošačkom kreditiranju iz 2015. godine, što potvrđuje i Europski sud u točki 57. presude kada navodi da se može pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka u određenim ugovorima (kao i presuda Trapeza J, C-243/20). Sukladno stavu Europskog suda, pitanje konverzije koja je provedena sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK 2015. godine) nije u nadležnosti Direktive 93/13, potrošači u takvim odnosima nemaju pravnog interesa za donošenjem deklaratorne presude o utvrđenju ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi iz ugovora o kredita ili dodatka te nemaju osnove niti prava za postavljanjem i potraživanjem dodatnih zahtjeva za isplatom jer je konverzijom uspostavljenja ravnoteža između stranaka na način da su retroaktivno sve uplate tužitelja pretvorene u ispunjenje ugovorne obveze sukladno sklopljenim Aneksom. Tuženik je sukladno kogentnim propisima ponudio tužitelju sklapanja Dodatka ugovora o kreditu, na kojega je tužitelj pristao izražavajući slobodnu volju temeljem potpunih informacija, čime su u potpunosti riješeni međusobni odnosi stranaka te tužitelj nema osnove voditi daljnje postupke. Na isto ukazuje i Vrhovni sud u rješenju donesenom u oglednom postupku poslovni broj Gos-1/2019- 36 u kojemu navodi da se sklapanjem Aneksa osnovnom ugovoru o kreditu radi o novom sporazumu koji predstavlja novu pravnu osnovu, odnosno da sporazum o konverziji ima pravne učinke i da je valjan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora, te tužitelj nema pravnog interesa niti prava potraživati isplatu s nekih drugih osnova. Jedini ispravni izračun u ovome postupku je provođenje financijsko knjigovodstvenog vještačenja na okolnost ispravnosti izračuna konverzije, sa čime je tuženik suglasan, a ne na način kako to predlaže tužitelj potraživajući tzv. obeštećenje, jer bi se istom narušila ravnoteža stranaka te bi potrošači stekli dvostruku korist na štetu druge strane, bez pravnog uporišta. Vrhovni sud RH dana 04.03.2020. godine donošenjem rješenja u oglednom postupku poslovni broj Gos- 1/2019-36 kojim je izrazio sljedeće pravno shvaćanje: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Na osnovu svega izloženog treba u konačnici zaključiti da su oni sporazumi o konverziji koji su sklopljeni u skladu s ZID ZPK valjani i proizvode pravne učinke, a kako tužitelj niti ne tvrdi niti pobija anex ugovora, to se predlaže sudu da bez daljnje odgode zaključi glavnu raspravu temeljem stanja spisa i odbije tužbeni zahtjev. Dokle god anex ugovora egzistira i proizvodi pravne učinke, ugovorne stranke ne mogu mimo njega imati bilo kakve zahtjeve jedni prema drugima osnovom tog pravnog posla. Tužba uopće ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, pa tako ne sadrži niti onaj minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega se uopće ne može niti napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne ili ne. Imajući u vidu navedeno, ako tužitelj ne iznosi činjenične navode vezano za ništetnost odredbi ugovora o kreditu, tada je tuženik mišljenja da su o tom tužbenom zahtjevu ne može ni odlučiti. Apstraktno pozivanje na presude VTS RH o povredi kolektivnih prava potrošača ne može nadomjestiti činjenične navode tužbe o kojima sud treba odlučiti pravilnom primjenom materijalnog prava. Tuženik pri tome osporava da bi naslovni sud bio vezan za utvrđenja iz Presude VTS RH u predmetu potrošač, budući da nema mjesta primjeni članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14), odnosno 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, „ZZP/07") i članka 502.c ZPP-a. Samim time, propust tužitelja u iznošenju činjeničnih navoda dobiva još više na značaju. Nadalje, članak 502.c ZPP- a izričito navodi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete, o čemu govori i pravno utvrđenje iz Presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13 dopušteno je pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužitelj potražuje stečeno bez osnove. Dakle, prema odredbi čl. 502.c ZPP-a tužitelj se može pozivati na presude iz kolektivnih tužbi samo u postupku naknade štete u kojem mora dokazati štetu, štetnu radnju, uzročnu vezu te protupravnost. Kako tužba o ovim pretpostavkama nema nikakvih navoda, tuženik smatra da sud nema izbora nego odbiti tužbu i tužbeni zahtjev po pravilima o teretu dokazivanja. Presuda ŽS u Koprivnici, poslovni broj: Gž-1172/2018 od 30. lipnja 2020. godine. Tuženik smatra da su i dokazni prijedlozi predloženi paušalno, bez navođenja na koje okolnosti i koje činjenične navode, a niti je tužitelj predložio zadatak za provođenje financijskog vještačenja. Dužnost je stranaka da u parnici iznesu tvrdnje o činjenicama na kojima zasnivaju svoje zahtjeve – onus proferandi i da predlože dokaze kojima će potkrijepiti te činjenične navode – onus probandi. Dužnost iznošenja činjeničnih tvrdnji i predlaganja dokaza nije obveza stranke prema parničnom protivniku, a niprema sudu, već u svojoj biti, prema samoj sebi. Osim što moraju biti predloženi i izvedeni dokazi na okolnost postojanja činjenica za koje tužitelj tvrdi da postoje, ti dokazi moraju imati takav stupanj uvjerljivosti da se sa sigurnošću može utvrditi postojanje tih činjenica. Dakle, osim što prvenstveno dokazi moraju biti predloženi, te njihov sadržaj mora biti takav da se sa sigurnošću može utvrditi postojanje neke činjenice, dokazi moraju biti i adekvatni, što u konkretnom slučaju također nije ispunjeno. Slijedom navedenog, po procesnim pravilima o teretu dokaza, da dokazi moraju biti predloženi, da dokazi moraju biti adekvatni, te da se iz sadržaja tih dokaza može sa sigurnošću utvrditi sporna činjenica, u konkretnom slučaju sud treba odbiti tužbeni zahtjev, jer tužitelj nije predložio adekvatne dokaze iz kojih bi se sigurnošću mogla utvrditi osnovanost i visina tužbenog zahtjeva. Suprotno takvom postupanje, tuženik navodi kako je pravodobno i pravilno predložio dokazne prijedloge te okolnosti na koje su ti dokazni prijedlozi predloženi. Naime, ni u postupku kolektivne zaštite nisu se saslušavali svjedoci predloženi od strane tuženih banaka (na okolnosti davanja upozorenja prilikom sklapanja ugovora o kreditu pojedinim potrošačima) iz razloga što su sudovi zauzeli stav da se to ima utvrđivati u svakom pojedinačnom sporu. Navedeno vrlo jasno proizlazi iz već citirane Presude VTS "(…) Zbog toga ovaj sud prihvaća prigovore tuženih banaka da činjenice koje se odnose na predugovorno informiranje pojedinih potrošača od strane pojedinih bankovnih službenika, koje je sud

tvrdio na temelju saslušavanja pojedinih potrošača koji su sklopili ugovore o kreditu koji sadrže govorne odredbe kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak, nisu pravno relevantne za odlučivanje jesu li te ugovorne odredbe jasne i razumljive prosječnom potrošaču. No, to nije iz razloga što su, kako navode tuženici, kao svjedoci saslušavani potrošači koji su na neki način stranke, nego je to zato što su u ovom postupku, čiji je predmet kolektivna, a ne individualna zaštita potrošača, pravno relevantne samo informacije koje je pojedina banka, vezano za spornu ugovornu odredbu, dala na način koji je dostupan svim potrošačima generalno, a ne samo pojedinim potrošačima. (…) Stoga je prvostupanjski sud osnovano odbio prijedloge tuženika da se na iste okolnosti kao svjedoci saslušaju službenici banaka. Pravno su relevantne samo informacije emitirane svim potrošačima u razdoblju od objave oglasa

kojim se daje prva informacija o mogućnostima kredita, pa tako i kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima, do nastanka pojedinačnog obveznopravnog odnosa između pojedine banke i određenog potrošača. Informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne su samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača. Pojedini potrošači su od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda su i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće, no to ne znači da su time sporne odredbe postale razumljive prosječnom potrošaču.“ Tuženik smatra da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, s obzirom na to da je tužitelj mogao birati između kredita s fiksnom ili s promjenjivom kamatnom stopom, kao što se pregovaralo da li želi uzeti kunski kredit, kredit s valutnom klauzulom u EUR, ili pak

valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj je donio odluku da je za njega prihvatljivija promjenjiva kamatna stopa te valutna klauzula CHF. Odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli su bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti. Imajući u vidu navedeno: tužitelj se prije sklapanja ugovora o kreditu obratio tuženiku s kojim je, u razgovoru, pregovorima, upoznavanju sa svim mogućnostima kreditiranja, odlučio zatražiti sklapanje ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF, tuženik je u tim pregovorima vrlo jasno objasnio sve značajke ugovora, kako o promjenjivosti kamatne stope, tako i o valutnoj klauzuli CHF Pri tome je tuženik, kako prije sklapanja, tako i za vrijeme trajanja ugovora o kreditu u cijelosti poštovao sve odredbe o pravima potrošača, vodeći računa da tužitelj jasno izrazi svoju ugovornu volju, te sukladno svom dispozitivnom pravu odluči kakav će ugovor s tuženikom zaključiti. Ugovor o kreditu imao je vrlo jasan i uočljiv tekst da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi i da se radi o valutnoj klauzuli CHF, što je tužitelj po vlastitom izboru prihvatio, iako je imao mogućnost izbora drugih oblika, vrste, ugovora o kreditu, bilo kunski, bilo u EUR-ima, bilo s fiksnom kamatom, bilo s promjenjivom kamatom. Tuženik ističe kako je i pri sklapanju Ugovora o kreditu postupao sukladno članku 172. stavku 2. važećeg Zakona o bankama, koji navodi da je banka obvezna učiniti dostupnim sve uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljiva prava i obveze ugovornih strana. Članak 173. u svezi s člankom 175. istog Zakona navodi da je banka obvezna učiniti dostupne informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima ili ih obavijestiti na drugi način, a o promjenama kamatne stope obavijestiti potrošače putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način u slučaju ugovorene promjenjive kamatne stope. Tuženik posebice napominje kako je tuženik u potpunosti postupao u skladu s člankom 3011. stavkom Zakona o kreditnim institucijama, koji navodi sljedeće:

„Prije sklapanja ugovora iz stavka 2. ovoga članka kreditna institucija dužna je potrošaču predočiti odnosno učiniti dostupnima sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljiva prava i obveze ugovornih strana. Kada je riječ o sklapanju ugovora o kreditu, kreditna institucija dužna je prije sklapanja ugovora i drugim sudionicima kreditnog odnosa (sudužnicima, založnim dužnicima i jamcima) predočiti odnosno učiniti dostupnima sve bitne informacije o uvjetima ugovora iz kojih će im biti vidljiva prava i obveze ugovornih strana te ih upozoriti na pravnu prirodu sudužništva odnosno jamstva, kao i na pravo kreditne institucije da poduzme naplatu svojih potraživanja od svih sudionika kreditnog odnosa.“ te je tužitelju kao potrošaču predočio i učinio dostupnim sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljive prava i obveze ugovornih strana, a osim toga, tuženik je postupao i u skladu s člankom 305. stavkom 4. istog Zakona, koji navodi sljedeće: „U slučaju kada su ugovorene promjenjive kamatne stope, kreditna institucija dužna je obavijestiti potrošača o promjeni tih stopa na ugovoreni način obavještavanja potrošača, najmanje 15 dana prije nego što se one počnu primjenjivati, a kod ugovora o kreditu dužna mu je dostaviti i izmijenjeni otplatni

plan. Kod promjene kamatnih stopa kreditna je institucija u istoj obavijesti potrošaču dužna predočiti i objasniti kretanje parametara zbog kojih je došlo do promjene kamatne stope.“; te je tužitelja obavještavao o promjeni kamatne stope i dostavljao mu izmijenjeni otplatni plan. Tuženik je također izradio i objavio i „Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.“, u kojoj su jasno definirani parametri koji utječu na promjenu kamatnih stopa na kreditne proizvode tuženika i to detaljno obrazloženi parametri i datumi promjene istih te informiranje o provjeri vrijednosti svakog pojedinog parametra od strane potrošača. Nadalje, u odnosu na odluku Ustavnog suda U-III-2521/2005 od 13.12.2016. u pogledu testa poštenosti kojem podliježe ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, tuženik ukazuje na Rješenje Županijskog suda u Zagrebu, posl.br: Gž-4736/2019 u kojem nije dopušteno pozivati se na pravna utvrđenja iz sudskih odluka TS u Zagrebu, P- 1401/2012, presuda VTS, broj: Pž-7129/2013 te presudu VSRH broj: Revt-249/2019 u slučaju kad tuženik dokazuje da se ugovor o kreditu koji je predmet spora ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se ta utvrđenja temelje, ili ako se o spornoj odredbi ugovora pregovaralo, o kojim se činjenicama može saznati preko djelatnika tuženika koji je u predmetnom sklapanju ugovora o kreditu sudjelovala, stoga je test poštenosti potrebno provesti u odnosu na svaki pojedinačni ugovor o kreditu uz sudjelovanje djelatnika tuženika koji je u istom

sudjelovao. Tuženik ukazuje i na Rješenje Županijskog suda u Karlovcu, poslovni broj: Gž-121/2021 od 10. ožujka 2021. godine, u kojem se navodi kako je za utvrđenje potpunog činjeničnog stanja potrebno saslušati svjedoke koje predlaže tuženik, te na odluku Županijskog suda u Bjelovaru, poslovni broj: Gž- 1157/2019 od 11. veljače 2021. godine, kako je potrebno za odbijanje predloženih dokaza saslušanja svjedoka i javnog bilježnika u postupcima povodom švicarskih franaka potrebno za utvrđenje potpunog činjeničnog stanja saslušati svjedoke koje predlaže tuženik. Zaključno, tuženik ukazuje kako je neosnovano eventualno potraživanje tužitelja za utvrđenjem

ništetnosti cijelog ugovora o kreditu i pritom ukazuje na rješenje Županijskog suda u Osijeku Gž- 1657/2019 od 4. veljače 2021. godine kojim je sud ukinuo prvostupanjsku presudu kojom je utvrđena ništetnost cijelog konvertiranog ugovora o kreditu i predmet vratio na ponovni postupak s obrazloženjem: “…da je sud prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužitelja usmjerenog na ništetnost cijelog ugovora, imao pogrešan pravni pristup predmetu spora slijedom čega pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, budući istoj nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama…” Tuženik u ovom dijelu ističe slijedeće relevantne činjenice: Tuženik ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope, te je opća poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama,

te je svakom potrošaču opće poznata činjenica da ugovori o kreditu mogu imati promjenjivu kamatnu stopu. Nadalje, predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorne strane izričito su prihvatile odredbe o promjenjivosti kamatne stope temeljem poslovnih uvjeta, odluka o kamatnim stopama te temeljem drugih općih akata tuženika, kao i sve njegove kasnije izmjene i dopune. Predmetni Ugovor o kreditu sadržava sve zakonom predviđene pretpostavke pod kojima se godišnja kamatna stopa u ugovoru mogla promijeniti. Promjena kamatne stope imala je svoje poslovne razloge, prema unaprijed predviđenim pravilima i parametrima koji utječu na njenu vrijednost. Sukladno Zakonu o zaštiti potrošača tuženik je kao banka imao unaprijed dogovorene pretpostavke temeljem kojih se mijenjala kamatna stopa, odnosno sukladno Zakonu o kreditnim institucijama. Osim toga, članak 3. Zakona o javnom bilježništvu te članak 230. Zakona o parničnom postupku navode da javnobilježnički akt ima dokaznu snagu javne isprave, odnosno istinit je, stoga sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu predstavlja pravu volju tužitelja, sve dok ne dokaže neistinitost javne isprave sukladno odredbama zakona, a o istome govori i presuda VS RH poslovni broj: Rev 895/2003, navodeći

sljedeće: „kao takva potpisala kako Sporazum tako i akt o solemnizaciji, što je predstavljalo odraz njene stvarne volje. Upravo zato nema pretpostavki niti za ništavost pojedinih odredbi Sporazuma, niti za pobojnost ovog..“, stoga je jasno kako je tužitelj potpisivanjem predmetnog Ugovora o kreditu iskazao svoju pravu volju, te podnošenjem tužbe dovodi u pitanje osnovni smisao i sigurnost u pravnom prometu ugovora koji se solemniziraju, obzirom da isti ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Tuženik ukazuje kako je tužitelju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu javni bilježnik kao osoba koja uživa javno povjerenje sukladno članku 33. Zakona o javnom bilježništvu dužan uskratiti službenu radnju ako je ona nespojiva s njegovom službenom dužnošću, osobito ako se njegovo sudjelovanje zahtijeva radi postizavanja očigledno nedopuštenog ili nepoštenog cilja, a sukladno članku 57. istog Zakona javni bilježnik mora prilikom sastavljanja javnobilježničkog akta ispitati da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji, a izjave potpuno jasno i određeno sastaviti pismeno i onda sam pročitati strankama i neposrednim pitanjima uvjeriti se da li sadržaj javnobilježničkog akta odgovara volji stranaka. Navedeno upravo potvrđuje opasnost za pravnu sigurnost u pravnom prometu sklapanja, odnosno solemnizacije javnobilježničkih akata, obzirom da utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je tužitelju objasnio smisao sklapanja samog ugovora, uvjerio se u sposobnost tužitelja za sklapanjem ugovora i o tome da se radi o pravoj i ozbiljnoj volji za sklapanjem ugovora. Također, tuženik posebno ističe da tužitelj nijednom za vrijeme trajanja ugovornog odnosa nije doveo u pitanje valjanost ugovora, niti pokrenuo postupak utvrđenja ništetnosti samog ugovora koja bi ništetnost bila preduvjet utvrđivanja ništetnosti i pojedine odredbe ugovora. Ujedno, Županijski sud u Puli Gž-2658/12 u Presudi od 11. studenog 2013. navodi: „Tužiteljica je svojom slobodnom voljom pristupila sklapanju ugovora sa tuženikom, Ugovor o kreditu

je solemniziran, pa stoga postoji neoboriva pretpostavka da je tužiteljica bila upoznata sa svakom od točaka ugovora...“ Očigledno je da je tužitelj dobrovoljno pristao i na sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu, te na sve izmjene kamatnih stopa i otplatnih planova, obzirom da u nijednom trenutku nije zatražio raskid ugovora, niti je prigovorio obavijestima o promjeni kamatne stope koje mu je dostavljao tuženik. Ugovorena mogućnost promjene kamatne stope sukladno je pravnim standardima i pravnom uređenju do donošenja izmjene Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. godine, a koje su izmjene stupile na snagu 1. siječnja 2014. godine, kada je uvedena obveza glede izmjene ili usklađivanja odredbi o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da se uvode egzaktni parametri za promjenu kamatne stope. S tim u vezi tuženik ukazuje na mišljenje dr. sc. GI, dipl. iur., redovitog profesora Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, koje se citira: „Zakon o potrošačkom kreditiranju tek relativno odnedavno precizno uređuje materiju promjenjivih kamata u potrošačkim kreditima. Pitanje je što je s onim dogovorima koji su vrijedili i prije nego je stupio na snagu Zakon o potrošačkom kreditiranju. Postavlja se, dakle, pitanje kako je trebalo tumačiti te dogovore i što je trebalo i još uvijek treba primijeniti glede tih dogovora. Odgovor na to pitanje često se lakonski shvaća sa sadašnjih pozicija, sa pozicija sada je to tako pa je uvijek trebalo biti tako. Iskustvo nama poredbenih prava pa i našeg prava pokazuje da je pravo u velikoj mjeri više razvoj iskustva nego neke mehaničke logike. Dakle, ono što je u određenom vremenskom periodu nepošteno - konkretno danas sa stajališta Zakona o potrošačkom kreditiranju! — ne mora biti nepošteno i sa stajališta vremena kad je bilo dogovoreno." („Promjenjive kamate, devizna klauzula i klizna skala“ iz: zbornika Tradicionalno XXIX. savjetovanje - aktualnosti hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse, Zagreb, 20i4.g.). Također, da bi se utvrdilo radi li se o poštenoj, odnosno dopuštenoj odredbi ugovora o valutnoj klauzuli, potrebno je utvrditi dvije stvari: procjena uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; uzrokuje li ugovorna odredba znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno članku 3. stavku 1. Direktive 93/13 EEZ, odnosno radi li se o uvjetu dobre vjere; Oba se uvjeta kumulativno moraju ostvariti da bi se radilo o ništetnoj ugovornoj odredbi, o čemu se ovdje ne radi. Naime, sama ugovorna odredba o valutnoj klauzuli dopuštena je, i sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača,

jer i sam tuženik nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF, odnosno sama obveza prema kretanju CHF-a mogla je biti i niža za tužitelja, tj. podjednake su mogućnosti da tečaj kune u odnosu na CHF padne ili raste, stoga je obveza mogla biti i manja i veća od one ugovorene u Ugovoru o kreditu. Također, do 2009. godine nije bilo značajnih promjena tečaja CHF, stoga nije bilo razumno za očekivati da će isti značajno porasti, iz čega proizlazi da tuženik nije postupao nepošteno i nesavjesno. Dakle, valutna klauzula u ugovorima o kreditu bila je dopuštena, kao što je i danas. Tuženik ističe kako je odredbom iz članka 22. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima propisano citira se:„Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.“Dakle, konkretna ugovorna odredba je u skladu s prisilnom propisom, Zakonom o obveznim odnosima. Navedeni stav je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi posl br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine citira se: „Obzirom na rezultate provedenog postupka i utvrđenja iz pobijane presude donesene na temelju odredbe čl. 373.0 ZPP-a prema kojima proizlazi:

- da su odredbe kojima je glavnica vezana valutnom klauzulom za švicarski franak u ugovorima o kreditu koje su tužene banke sklapale sa potrošačima u utuženom razdoblju, bile jasno navedene u ugovorima, dakle takve odredbe bile uočljive,- daje tekst tih ugovornih odredbi izrijekom sadržavao ugovorenu valutnu klauzulu, kojom se

iznos glavnice kredita upravo vezuje uz tečaj švicarskog franka, dakle takve odredbe bile jasne i nedvosmislene, te - daje iz takvog sadržaja ovih ugovornih odredbi a prema kojima se iznos glavnice kredita vezuje uz tečaj švicarskog jranka, potrošačima bio potpuno jasan i razumljiv njihov smisao i njihova svrha, dakle takve odredbe bile razumljive, a kod nesporne činjenice da su odredbe kojima se glavnica kredita vezuje uz švicarski franak, bile odredbe o predmetu ugovora, pravilna je ocjena iz pobijane presude da u takvim okolnostima, a polazeći od prethodno citirane odredbe čl. 84. ZZP/03 odnosno odredbe čl. 99. ZZP, nema mjesta ocjenjivati poštenost ovih ugovornih odredbi primjenom testa poštenosti, propisanog tim zakonskim odredbama."

Dokaz: Presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine, Presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl br. Revt- 575/16-5 od 3. listopada 2017. godine, Također, Sud Europske unije u Presudi C- 186/16 od 20.9.2017., točka 41. zauzima stav: „Uzimajući u obzir sva ta razmatranja, na treće pitanje valja odgovoriti da članak 4. stavak2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da pojam „glavni predmet ugovora” u smislu te odredbe obuhvaća ugovornu odredbu, poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, sadržanu u ugovoru o zajmu u stranoj valuti, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i u skladu s kojom se zajam mora vratiti u istoj stranoj valuti kao u onoj u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen s obzirom na to da se tom odredbom utvrđuje bitna obveza koja određuje taj ugovor. Slijedom toga, ta odredba ne može se smatrati nepoštenom ako je jasno i razumljivo sastavljena." Predmetne odredbe Ugovora o kreditu nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja. Ovakvo je ugovaranje uobičajeno u bankarskom poslovanju, a osim toga tuženik kamatnu stopu nije mijenjao arbitrarno, već sukladno uvjetima kao što su stanje na tržištu, rizik posla i troškovi poslovanja. Štoviše, djelatnost tuženika pod kontrolom je regulatora te, sukladno tome, ni nema mjesta arbitrarnom određivanju primjenjive naknade koje ne bi bilo u skladu s uvjetima na tržištu i koje bi uzrokovalo neravnotežu na štetu potrošača (tužitelja). Tuženik citira presudu Županijskog suda u Puli Gž-2658/12 od 11. studenog 2013.: „Sud prvog stupnja je pravilno zaključio da ugovor o kreditu nije protivan općim načelima Zakona o obveznim odnosima (ZOO, „Narodne novine" 35/05 i 41/08) iz članaka 4.,6. i 7. tog Zakona. Naime, spornim ugovorom nisu ugovorene kamate koje bi bile više od zakonom dopuštene najviše stope ugovornih kamata, te ugovor ne sadrži elemente zelenaškog ugovora, pa nije narušio načelo jednake vrijednosti činidbi." Tuženik je i općenito aktivno radio na edukaciji i upozoravanju potrošača na rizike vezane uz rast tečaja švicarskog franka. Tuženik je oglasima upućenim svim klijentima upozoravao na rizike koji proizlaze iz sklapanja ugovorao kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Između ostalih, tuženik je u svom glasilu pod nazivom „HYPO Times" iz 2005. upozoravao potrošače na rizik rasta tečaja, a koje glasilo je bilo javno dostupno potrošačima u poslovnicama tuženika i putem interneta, a bilo je i slano klijentima banke na njihove adrese. Iz toga jasno proizlazi da je tuženik aktivno radio na edukaciji potrošača još u 2005., dakle prije

nastupanja krize i prije rasta tečaja CHF upozoravajući potrošače javnim objavama o rizicima ugovaranja dugoročnih kredita u stranim valutama, a osobito u CHF- u. Tuženik ističe kako porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu. Procjena uzrokuje li odredba o valutnoj klauzuli značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je objektivna analiza koja se mora dogoditi obzirom na stanje kakvo je bilo u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Ovaj stav potvrdio je i Sud Europske Unije u Presudi od 20.9.2017., Ruxandra Paula ČI i dr. protiv Banca Romaneasca SA, C-186/16, u t. 3. odluke gdje navodi, citira se „nepoštenost ugovorne odredbe treba ocijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je pružatelj usluga mogao znati u to vrijeme i koje su mogle utjecati na naknadno izvršenje spomenutog ugovora.“

Dakle, u trenutku sklapanja tuženik nije mogao predvidjeti promjenu tečaja CHF koja se dogodila kasnije tijekom trajanja Ugovora o kreditu. Prema analizi stručnjaka čije mišljenje Trgovački sud u Zagrebu u presudi P-1401/12 citira u obrazloženju presude vidljivo je da je u razdoblju od 50 godina, od 1918. do 1968. švicarski franak jednom promijenio vrijednost, iz čega se može samo zaključiti da je CHF stabilna valuta za koju se ne očekuju veće oscilacije. Konačno, od povišenja tečaja CHF pa do danas ta valuta ima gotovo istu konstantnu vrijednost. Nesporno je da rast tečaja švicarskog franka nije predvidjela ni Centralna banka Švicarske koja je nizom mjera pokušala naknadno ublažiti posljedice tog rasta jer je švicarsko gospodarstvo zbog toga postalo

manje konkurentno na europskom i svjetskom tržištu. Poslovna je realnost recentne svjetske gospodarske krize da su puno veće banke od ovdje tuženika propale zbog navedenih izvanrednih događaja, jer ih nisu mogli predvidjeti.Iz navedenog razloga ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne može biti nepoštena budući da nije razumno očekivati od tuženika da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu niti je razumno zahtijevati od tuženika da isključivo on snosi valutni rizik. Ovo shvaćanje je potvrdio i nezavisni odvjetnik Wahl u točki 69. svog mišljenja od 27.4.2017. u predmetu Ruxandra ČI i dr. protiv Banca Romaneasca SA, C-186/16 koja se citira: ,,U ovom slučaju, u nedostatku elemenata kojima se dokazuje da je banka bila u mogućnosti predvidjeti promjenu, i to povijesnu promjenu, deviznog tečaja između rumunjskog leva i švicarskog franka u opsegu poput onoga koji je zabilježen godine 2007. i da ona o tome namjerno nije obavijestila korisnike kredita, čini mi se posve nerazumno da se od prodavatelja robe ili pružatelja usluga zahtijeva da on sam

snosi tečajni rizik" Stoga tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev primjenom pravila o teretu dokazivanja. Tuženik osporava osnov i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva, protivi se tijeku zateznih kamata, te predloženom provođenju financijskog vještačenja. Tužitelj uopće nije naveo u tužbi što potražuje i po kojoj osnovi, niti je konkretno specificirao zadatak za financijsko vještačenje. Prema odredbi čl. 2. ZPP-a u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

Prema odredbi čl 7. stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Sud je ovlašten utvrditi činjenice koje stranke nisu iznijele i izvesti dokaze koje stranke nisu predložile samo ako posumnja da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (članak 3. stavak 3.), ako zakonom nije drugačije određeno. Imajući u vidu navedeno, kako tužitelj ne navodi u čemu se sastoji njegova tražbina prema tuženiku, niti predlaže adekvatne dokaze na tu okolnost, predlaže se sudu da pravilom primjene odredbe čl. 219. ZPP-a odbije tužitelja s tužbom temeljem pravila o teretu dokazivanja, budući navedena odredba nalaže da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika. Tuženik se protivi da se financijskom vještaku daje zadatak da računa razlike temeljem fiksne kamatne stope i temeljem fiksnog tečaja na dan sklapanja ugovora. Tuženik ukazuje i na Rješenje Županijskog suda u Karlovcu, poslovni broj: Gž 121/2021 od 10. ožujka 2021. godine, u kojem se navodi kako je vještak dužan uvijek obrazložiti svoje mišljenje, i to sukladno odredbi članka 260. ZPP-a. Pravna praznina koja može nastati u slučaju utvrđenja ništetnim dijela odredbe o visini kamate, popunjava se dopunskim tumačenjem ugovora budući da nema dispozitivnih zakonskih rješenja kojima bi se najprije trebalo popuniti nastalu prazninu. To tim više što sukladno odredbama čl. 324. ZOO, čl. 87. st. 2. ZZP 2003 i čl. 102. st. 2. ZZP 2007-2014 ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost cijelog ugovora, ako on može opstati bez nje. Ovo je izravna posljedica načela obveznog prava in favorem negotii. Dopunsko tumačenje ugovora temelji se na pravnim pravilima čl. 319. st. 2. ZOO, a za takvo je sudsko tumačenje ugovora odlučno što bi se ugovorne strane bile dogovorile kao pošteni ugovorni partneri prikladno odmjeravajući svoje međusobne interese u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, ostalim načelima obveznog prava (čl. 4. - 7. ZOO) i svrhom ugovora, da su znale za to da ugovorena klauzula o podešavanju promjenjive kamate nije valjana. Tužba o ovome nema uopće ništa ne navodi niti ne traži. Stranke su se definitivno dogovorile o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli pa nema nikakvih okolnosti iz kojih proizlazi da bi se za slučaj da su znale da odredba o promjenjivosti nije valjana odlučile za fiksnu kamatu. Također i u svezi valutne klauzule. Posve je neprihvatljivo tumačenje da su stranke ugovorile valutnu klauzulu s fiksnim tečajem valute. Pa takvo zaključivanje zapravo nema ni logike, jer bi prihvaćanjem takvog shvaćanja zapravo trebali zaključiti da stranke nisu ugovorile valutnu klauzulu. Upravo je zaštitna snaga valutne klauzule u primjeni realnog tečaja te valute za vrijeme trajanja ugovora. Suprotno tome, tada nema zapravo valutne klauzule, a što nikako ne može biti stajalište suda, a sve iz razloga što je dopušteno ugovaranje zaštite prava vjerovnika uporabom valutne klauzule. Slijedom navedenog, valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope dopušteni su instrumenti u ugovorima o kreditu u RH, te se tuženik stoga protivi da bi se kao parametri za bilo kakav izračun uzimali fiksna kamatna stopa i fiksni valutni tečaj. Pravna praznina se nikako ne može popunjavati na takav način. Tuženik ukazuje na praksu Županijskog suda u Puli, presuda u predmetu broj Gž-2658/12 od 11. studenog 2013. godine, gdje je u predmetu sličnom ovom utvrđeno da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno i razumljivo, jer je smisao takvog ugovaranja da se kamatna stopa prilagođava uvjetima na tržištu: „Što se tiče ugovorne kamate, ugovorom je određeno da stopa kamate iznosi 4,39%, da je promjenjiva i da se izmjena stope vrši izmjenama Odluke o kamatnim stopama banke. Zakon o obveznim odnosima dopušta ugovaranje promjenjive kamatne stope, a prema zakonskoj formulaciji i stopa zakonske zatezne kamate je promjenjiva (vezana uz eskontnu stopu Hrvatske narodne banke). Dakle, odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije zabranjena, pa nije ništava stoga što bi bila protivna prinudnim propisima, a niti stopa koju je tužena banka naknadno odredila temeljem ovlasti iz odredbe članka 3.3. ugovora ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate. Smisao ugovaranja promjenjive kamatne stope je da se stopa prilagođava uvjetima na tržištu za koje je izvjesno da će se mijenjati u tako dugom vremenskom razdoblju od 25 godina na koje je sklopljen sporni ugovor, pa se stoga ne može uzeti da kamata nije odrediva." Konačno, ističe se kako je sama udruga „POTROŠAČ- HRVATSKI SAVEZ UDRUGA ZA ZAŠTITU POTROŠAČA“ u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, zahtijevala primjenu promjenjive kamatne stope, citira se:„nalaže se tuženim bankama da u roku 60 dana izmjene odredbe koje se odnose na pravo banke da jednostrano mijenjaju kamatnu stopu na način da ista bude ugovorena tako da budu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara na temelju kojih banka izračunava i mijenja kamatnu stopu...“ Imajući u vidu navedeno, tuženik smatra da u slučaju određivanja financijskog vještačenja po prijedlogu tužitelja i ako tužitelj zahtjeva izračune po fiksnoj kamati, sud treba odbiti takav prijedlog tužitelja te odrediti zadatak vještaku na način da za sve izračune koristi kamate primjenjive na HRK kredite za predmetno razdoblje. Sve suprotno navedenome u bitnome bi dovelo tužitelja u povlašteni položaj u odnosu na druge potrošače i tuženika, iz razloga što bi tužitelj stekao nepripadnu korist po tom izračunu. Ako je ideja sve potrošače u kreditnim odnosima staviti u ravnopravni položaj, tada se ističe kako su potrošači s bankama sklapali ugovore s promjenjivom kamatnom stopom, kako u kunskim kreditima, tako i u onim s valutnim klauzulama u EUR ili CHF. Načelo ravnopravnosti svih pred zakonom temeljno je ustavno načelo, a čemu treba pridodati i načelo ravnopravnosti svih u obveznopravnim odnosima uređeno općim načelima obveznog prava. Tuženik osporava zatraženi tijek kamata, osobito onih kojih se zahtjevaju prije podnošenja tužbenog zahtjeva. Tuženik nije pao u zakašnjenje prema tužitelju, niti mu je obveza koju bi trebao ispuniti uopće izvjesna ili poznata, slijedom čega nema govora o zakašnjenju tuženika. Nadalje, kada se uzme u obzir da je tuženik cijelo vrijeme trajanja ugovora postupao sukladno pozitivnim propisima, u skladu s dobrom poslovnom praksom, savjesno i pošteno prema svakom svom klijentu, tada tuženik ističe da nema govora da bi morao snositi svojevrsnu „sankciju“ u vidu plaćanja kamata. Ukoliko se bilo kakva obveza utvrdi prema tuženiku, tada je on za tu obvezu saznao tek primitkom presude, kada će mu sada neodrediva obveza biti pretvorena u novčanu obvezu, slijedom čega sud može obvezati tuženika na plaćanje kamata tek od dana donošenja prvostupanjske presude. Ujedno tuženik ukazuje na Izvod iz zapisnika s prve sjednice Građanskog odjela VSRH od 5.3.2004. godine u kojemu se navodi: „Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu čl.214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. ZID ZPK (NN 102/15) prilikom konverzije naložio primjenu kamatne stope jednake kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju su banke primjenjivale na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovarao kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF imajući u vidu navedeno, predlaže se odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu troška tuženiku.

3. Tužiteljica se očitovala na odgovor tuženika te je navela da je postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti nejasan i nedefiniran, te da je tužba i tužbeni zahtjev tužiteljice neuredan i nepodoban za postupanje, obzirom da se tužbeni zahtjev ne temelji na dokumentaciji priloženoj uz tužbu, kao da ni osnovanost istog ne proizlazi iz argumentacije iznesene u historijatu tužbe. Tužitelj također podsjeća tuženika, da je temeljem članka 232 Zakona o parničnom postupku jasno određeno da „Ako se isprava nalazi kod državnog tijela ili koje pravne ili fizičke osobe koja ima javna ovlaštenja, a sama stranka ne kože postići da se isprava preda ili pokaže, sud će na prijedlog stranke pribaviti tu ispravu.

Nije jasno u odgovoru na tužbu, zbog čega, bi tužbeni zahtjev bio neuredan i nepodoban za postupanje. Naime, tuženik zaboravlja da tužitelj u svojoj tužbi prvotno traži utvrđenje ništetnosti i osnovnog ugovora i aneksa, (na što sud također pazi po službenoj dužnosti) i što će sud ocijeniti iz priloženih ugovora, pa tako prigovor tužitelja da navoda stupnjevita tužba ovdje nije dopuštena nema nikakvog značaja. Kao što je već rečeno, utvrđenje ništetnosti je jedno, a navodi tuženika o da tužitelj jasno naznači postojanje tih razloga, jer sasvim nešto drugo. Prema tome, prigovor tuženika u tužbi, da tužbu treba odbaciti je u cijelosti neosnovan. Isto tako, tužitelj u stavu 2. dispozitiva svoje tužbe, također traži i utvrđenje ništetnosti članka 5 Dodatka ugovoru o kreditu broj 377/2006 koji je sa tuženikom sklopila dana 25.03.2016.godine, pa nije jasno, na čega misli tuženik kada u svom odgovoru navodi pojačanim slovima, da je tužba i tužbeni zahtjev neuredan i nepodoban za zastupanje. Očigledno je, da je tuženik propustio u tužbi, utvrditi da tužitelj prvo traži utvrđenje ništetnosti članka 1 i 6 Ugovora o kreditu, te utvrđenje ništetnosti članka 5. Dodatka tom ugovoru. U cijelosti su neosnovani navodi izneseni u odgovoru na tužbu, a posebno navod, da tužbeni zahtjev tuženika treba odbaciti radi nedostatka pravnog interesa, jer je po navodima u odgovoru tužitelj restituiran. Tuženik tvrdi, da su parnične stranke Dodatkom Ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija, ugovorile novu pravnu osnovu, na temelju kojeg su se stranke sporazumjele po kojim će uvjetima tuženik iskoristiti sve uplate koje je tužitelj izvršio na temelju Ugovora o kreditu. Tužitelj ovim podneskom također upoznaje sud, da je u međuvremenu sud Europske unije u predmetu C-452/18, (u predmetu španjolskog tužitelja protiv banke) svojom presudom utvrdio slijedeće:

-potrošač može sklopiti sporazum kojim zamjenjuje nevaljano odredbu drugom odredbom, međutim, zaštite koju mu pruža Direktiva vijeća broj 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima i koristi koje bi imao od sudskog proglašenja odredbe nepoštenom, potrošač se može odreći samo ako je u trenutku odricanja znao da je odredba o kojoj sklapa sporazum nepoštena i ništetna i slobodno pristao da se zaštite odrekne -odredba ugovora kojom se mijenja potencijalno nepoštena ugovorna odredba smatra se nepoštenom, ako u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja prouzrokuje neravnotežu na štetu potrošača, a to osobito podrazumijeva isključenje prava potrošača na sudsku zaštitu. Jasno je da odredbe odnosnog ugovora i odredbe dodatka ugovora kojima je provedena konverzija mogu se ocjenjivati nepoštenima i za tu ocjenu uvijek vrijede pravila savijenosti i poštenja.-odredba ugovora kojom se mijenja potencijalno nepoštena ugovorna odredba, smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja prouzrokuje neravnotežu na štetu potrošača, a to osobito podrazumijeva isključenje prava potrošača na sudsku zaštitu, odnosno drugim riječima, da se korisnici kredita se takve zaštite mogu odreći samo izričito, slobodno i informirano što znači da su morali u trenutku sklapanja sporazuma morali znati da je odredba po kojoj se zaštite odriču nepoštena i ništetna, a u trenutku konverzije valuta švicarski franak je bila valjana pa prema tome potrošači nisu znali, niti su mogli znati iznos obeštećenja kojeg se eventualno odriču.

Isto tako, temeljem presude Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.broj Pž 6632/2017 od dana 14.06.2019.godine, potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj -1401/12 od dana 4.07.2013 godine, u dijelu kojim se, između ostalog, utvrđuje, da su tužene banke, među kojima i sam tuženik, u razdoblju od 01.04.2004 godine do 31.12.2008 godine, povrijedio kolektivne interese i prava i potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima na način, da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, nisu kao trgovci, svoje potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici-banke postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima: 81., 82., i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine do 31.prosinca 2008 godine, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima 96. i 97, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Isto je potvrđeno presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od dana 3.09.2019 godine, posl.br. Rev-221/2018, gdje je nesporno zaključeno da su banke, između kojih je i tuženik, u navedenom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) a da se o tome nije također pojedinačno pregovaralo. S tim u vezi, tužitelj naglašava, kako su sukladno odredbi čl.118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19, u daljnjem tekstu: ZPP) predmetne presude obvezujuće za ovaj sud u predmetnom postupku. Također je, sklopljenim Dodatkom ugovoru o kreditu, koji je između stranaka sklopljen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, tj. konverzija je ništetna, a posebno zbog toga, da su u konverziju „ušle“ odredbe o valutnoj klauzuli (a koja je bila ništetna) i promjenjivima kamatnim stopama na način, d se mijenjaju jednostranom odlukom banke (a koja ej bila ništetna), a ne početne postavke, tj. početni isplatni tečaj i početna kamatna stopa, a što je uslijed ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli bilo stvarno stanje koje se potvrđuje nepostojanjem podredno ništetnosti „Konverzije“. Naime, uslijed ništetnosti predmeta konverzije, a koje je ništetno stanje ušlo u konvertiranje sukladno članku 324.st.1 ZOO-a, sklopljena konverzija ne može opstati, jer se iz nje ne mogu izvući nikakve početne postavke temeljem kojih bi ona mogla biti valjana. Da bi se moglo govoriti o prestanku prijašnjeg ugovornog odnosa, bilo bi potrebno da se potrošač, na prijedlog kreditora, usuglasi o raskidu prijašnjeg ugovora i sklapanju novog. Čak ni tada ne bi bio doveden u pitanje potrošačev pravni interes za utvrđenje ništetnosti prijašnjeg ugovornog odnosa obzirom da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, sukladno odredbi članka 328 Zakona o obveznim odnosima. Dakle, radi se o neodrecivom pravu koje ne može biti uskraćena nikakvim aneksima, raskidima ili retroaktivnošću zakona. Konverzija je rađena po principu dodatka ili aneksa postojećem ugovoru, n a način da su vršene izmjene zaštitne klauzule i kamatne stope, uz ostanak na snazi svih ostalih ugovornih odredaba osnovnog ugovora. To znači da osnovni ugovor u svojoj cjelini nisu stavljeni izvan snage, već su zamijenjene pojedine odredbe pa ništetnost osnovnog ugovora još uvijek postoji, ništetnost za sobom povlači za sobom i ništetnost Sporazuma o konverziji kao dodatka koji slijedi njegovu pravnu sudbinu. Isto tako, treba napomenuti, da presudom CV.19/20 sud EU je potvrdio svoje shvaćanje da konverzija nije prepreka za puno obeštećenje zbog ništetnih ugovora odnosno ugovornih odredbi. Upravo predloženim računovodstveno-knjigovodstvenim vještačenjem, tužiteljica će u postupku utvrditi, da pretplata koju je sam tuženik i utvrdio, i koja je protivna zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju je u cijelosti ništetna. Tužitelj također sudu dostavlja otplatne planove, te knjigovodstvene kartice njegovih uplata o kreditu.

Zbog svega gore iznesenog, tužiteljica ostaje kod svoje tužbe i tužbenog zahtjeva.

4. U podnesku od 2. listopada 2023. tuženik je naveo da u odnosu na navode tužitelja o postojanju pravnoj interesa za utuženje, tuženik smatra da tužitelj nema pravni interes da se utvrđuje ništetnost pojedinih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu zaključenog između stranaka, obzirom da se neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku. Naime, tuženik opetovano ističe kako je na pravno utvrđenje iz Presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13 dopušteno pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužitelj potražuje stečeno bez osnove, stoga ne postoji pravni osnov te pravni interes tužitelja za podnošenjem ove tužbe. Dakle, da bi se mogle sagledati sve okolnosti svakog konkretnog, pojedinačnog slučaja, tj. da bi se mogla donijeti obrazložena odluka da bi, iz razloga što bi u kolektivnom sporu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli bile proglašene nepoštenima, sve odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli u svim ugovorima o kreditu bile nepoštene. Naime, u skladu s člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007, 79/2007) na snazi u vrijeme sklapanja spornih ugovora o kreditu, takve ugovorne odredbe smatrale bi se nepoštenima ako se o njima nije pojedinačno pregovaralo. U skladu s člankom 81. stavkom 4. Zakona o zaštiti potrošača tuženik je dužan (a time i ovlašten) dokazati da se o takvim odredbama pojedinačno pregovaralo (a o čemu tuženik predlaže dokaze u konkretnom postupku), zbog čega takve odredbe u skladu s člankom 81. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača ne bi bile nepoštene, a time niti ništetne. Podredno, tuženik ukazuje i predlaže dokaze da su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive, zbog čega nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. Dodatno, citirane zakonske odredbe članka 138.a. Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku predviđaju da se potrošači mogu pozvati na pravna utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete. Međutim, u konkretnom slučaju tužitelj traži isplatu na temelju stjecanja bez osnove, a ne naknadu štete. Slijedom navedenog, pozivanje na obvezatnost navedene presude u ovom slučaju potpuno je bespredmetno. Nadalje, glede navoda tužitelja o učincima utvrđenja iz kolektivnog spora, tuženik, uz sve navedeno iz odgovora na tužbu, ističe da je dužnost stranaka da u parnici iznesu tvrdnje o činjenicama na kojima zasnivaju svoje zahtjeve te da predlože dokaze kojima će potkrijepiti te činjenice, a što u konkretnom slučaju tužitelj ne čini. Tako se navodi kako iz Rješenja Županijskog suda u Zagrebu, posl.br: Gž-4736/2019 proizlazi da nije dopušteno pozivati se na pravna utvrđenja iz sudskih odluka TS u Zagrebu, P-1401/2012, presuda VTS, broj: Pž- 7129/2013 te presudu VSRH broj:

Revt-249/2019 u slučaju kad tuženik dokazuje da se ugovor o kreditu koji je predmet spora ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se

ta utvrđenja temelje, ili ako se o spornoj odredbi ugovora pregovaralo, o kojim se činjenicama može saznati preko djelatnika tuženika koji je u predmetnom sklapanju ugovora o kreditu sudjelovao. Stoga tuženik smatra bitnim saslušati svjedoka, odnosno zaposlenika tuženika na okolnost sklapanja ugovora o kreditu, te saslušanja javnog bilježnika pred kojim je sklopljen ugovor o kreditu, na okolnost postojanja prave i ozbiljne volje tužitelja za sklapanjem ugovora o kreditu. U tom smislu tuženik upućuje i na presudu VSRH broj: Revt-249/2019, kao i na rješenje Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-1157/19 od 18. veljače 2021., rješenje Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-121/21 od 10. ožujka 2021. te rješenje Županijskog suda u Bjelovaru posl. br. Gž-893/2017.godine, koji isto govore o potrebi utvrđenja okolnosti svakog posebnog slučaja. U odnosu na navode tužitelja o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, tuženik ponovno ističe da glede utvrđenja radi li se o poštenoj, odnosno dopuštenoj odredbi ugovora o valutnoj klauzuli, potrebno je utvrditi dvije stvari: procjena uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; uzrokuje li ugovorna odredba znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno članku 3. stavku 1. Direktive 93/13 EEZ, odnosno radi li se o uvjetu dobre vjere; Oba se uvjeta kumulativno moraju ostvariti da bi se radilo o ništetnoj ugovornoj odredbi, o čemu se ovdje ne radi. Naime, sama ugovorna odredba o valutnoj klauzuli dopuštena je, i sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, jer i sam tuženik nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF, odnosno sama obveza prema kretanju CHF-a mogla je biti i niža za tužitelja, tj.

podjednake su mogućnosti da tečaj kune u odnosu na CHF padne ili raste, stoga je obveza mogla biti i manja i veća od one ugovorene u Ugovoru o kreditu. Također, do 2009. godine nije bilo značajnih promjena tečaja CHF, stoga nije bilo razumno za očekivati da će isti značajno porasti, iz čega proizlazi da tuženik nije postupao nepošteno i nesavjesno. Dakle, valutna klauzula u ugovorima o kreditu bila je dopuštena, kao što je i danas. Tuženik ističe kako je odredbom iz članka 22. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima propisano citira: „Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.“ Dakle, konkretna ugovorna odredba je u skladu s prisilnom propisom, Zakonom o obveznim

odnosima. Navedeni stav je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi posl br. Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015.g. Također, ponovo se upućuje na presudu Suda Europske unije C-186/16 od 20.9.2017., točka 41. zauzima stav:„Uzimajući u obzir sva ta razmatranja, na treće pitanje valja odgovoriti da članak 4. stavak2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da pojam „glavni predmet ugovora” u smislu te odredbe obuhvaća ugovornu odredbu, poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, sadržanu u ugovoru o zajmu u stranoj valuti, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i u skladu s kojom se zajam mora vratiti u istoj stranoj valuti kao u onoj u kojoj je ugovor o

zajmu sklopljen s obzirom na to da se tom odredbom utvrđuje bitna obveza koja određuje taj ugovor. Slijedom toga, ta odredba ne može se smatrati nepoštenom ako je jasno i razumljivo sastavljena." Predmetne odredbe Ugovora o kreditu nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja, te je važno ponovno ukazati na presudu Županijskog suda u Puli Gž-2658/12 od 11. studenog 2013. Slijedom svega navedenog, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne može biti nepoštena budući da nije razumno očekivati od tuženika da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu niti je razumno zahtijevati od tuženika da isključivo on snosi valutni rizik. Nastavno, odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju, uključivo i odredbe o konverziji, imaju prednost pred drugim općim normama hrvatskog pravnog sustava pa tako i općim odredbama Zakona o obveznim odnosima o ništetnosti ugovora. To je stoga što takva pravila postavljaju poseban i odvojeni pravni režim kojim se očito odstupa od općeg pravnog

režima obveznog prava. U obrazloženju Prijedloga Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju zakonodavac jasno navodi svrhu i cilj predloženog zakonskog rješenja. Tako se navodi kako donošenje pravila o konverziji predstavlja „snažnu zakonodavnu intervenciju“ koja je „izvanredna i jednokratna“ te „retroaktivna“. Pored toga zakonodavac navodi kako se pravilima o konverziji postavlja „temelj za trajno rješenje problema u CHF-u“ koji, između ostalog, ima za cilj „rasteretiti sudove“ pred kojima je značajan broj potrošača podnio (ili namjerava podnijeti) pojedinačne tužbe (str. 4-6). Drugim riječima, prema stajalištu zakonodavca u slučaju konverzije ugovora o kreditu u CHF-u, koja je učinjena sukladno pravilima ZPK-a, korisnici kredita ne bi više mogli ostvariti povrat učinjenih plaćanja s naslova eventualno ništetnih odredaba takvog ugovora u CHF-u. Pored toga, čak niti pravila obveznog prava o stjecanju bez osnove, koja u slučaju ništetnosti ugovora predstavljaju pravni mehanizam za povrat izvršenih činidbi s naslova takvog ugovora, ne dopuštaju takav povrat. Konverzijom kredita u CHF-u u odgovarajući kredit u eure više nema mjesta primjeni pravila o stjecanju bez osnove jer osnova za sva izvršena plaćanja kamate i glavnice s naslova ugovora o kreditu u CHF-u postoji. To znači kako se povrat učinjenih plaćanja s naslova ugovora o kreditu u CHF-u može tražiti i eventualno ostvariti samo u pogledu ugovora o kreditu u CHF-u koji nisu konvertirani. Navedeno shvaćanje proizlazi iz pravnog shvaćanja VSRH u odluci Rev 2221/2018- 11 od 3. rujna 2019. prema kojem korisnik kredita u CHF-u, koji je konvertirao svoj ugovor u ugovor o kreditu u eurima, ne bi imao pravni interes za vođenje postupka na utvrđenje ništetnosti

pojedinih odredaba tog ugovora te povrat učinjenih plaćanja s naslova tako eventualno

utvrđene ništetnosti ugovora. Županijski sud u Velikoj gorici u svojoj presudi poslovni broj: Gž-207/2022 također potvrđuje stav da je sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu riješili sva sporna pitanja između ugovornih strana. ''U žalbi u bitnome ističe kako je prvostupanjski sud zanemario odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju i učinak provedbe konverzije, jer da su sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu tužitelj i tuženik riješili sva sporna pitanja između ugovornih strana. Ističe kako na strani tužitelja nije postojala obveza prihvata ponuđene konverzije koju je mogao prihvatiti ili odbiti.

Žalba je osnovana.' 'Naime, tuženik osnovano žalbom ističe da je ponudom konverzije sukladno ZIDZOPK, koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u Euro na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u Eurima. Vještačenjem u ovom postupku je utvrđeno da se radi o preplati, međutim ostaje nejasno koji su pravni učinci provedene konverzije na sporni odnos između stranaka u ovome postupku jer o navedenom izostaju bilo kakvi razlozi u pobijanoj presudi.” Vrhovni sud RH je predmetnim rješenjem u oglednom postupku izrazio sljedeće pravno shvaćanje: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. “Tuženik ujedno ukazuje da je neosnovano pozivanje tužitelja na Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine obzirom da je Europski sud presudom u predmetu C-567/20 od 05.05.2022.g. utvrdio da odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK),ne podliježu odredbama navedene Direktive 93/13. Europski sud navodi da se Direktiva 93/13 ne primjenjuje na ugovorne odredbe koje su: odraz odredaba nacionalnog prava na temelju kojih je prodavatelj robe ili pružatelj usluge bio dužan potrošaču predložiti izmjenu njihova originalnog ugovora putem sporazuma čiji je sadržaj određen tim odredbama i da je taj potrošač imao mogućnost prihvatiti takvu izmjenu; a koji svi uvjeti su ispunjeni prilikom sklapanja Aneksa ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija. Isto je potvrdio i sud koji je uputio zahtjev Europskom sudu kada navodi da odredbe dodatka kojega su banka i tužiteljica iz glavnog postupka sklopile kako bi izmijenile svoj originalni ugovor na način da se kredit denominiran u švicarskim francima konvertira u kredit denominiran u eurima, upravo održavaju sadržaj odredaba glave IV.a Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2015. godine. Dakle, Europski sud je utvrdio da se odredbe Direktive ne primjenjuju ratione materiae na Aneks ugovora o kredita – članak 1. stavak 2. Isključenje odredaba koje su odraz obveznih zakonskih ili regulatornih odredaba, kao i ratione temporis na osnovni ugovor – članak 10. stavak 1. – Ugovori sklopljeni prije stupanja države članice Europskoj uniji. Također, sud navodi da je pogrešno pozivanje potrošača na predmet C-118/17, P jer su osnovni ugovori izmijenjeni na temelju slobodne volje, pristanka potrošača, a ne izravno na temelju zakonodavne intervencije kao što je to slučaj u predmetu P. Zakonom o potrošačkom kreditiranju propisana je metodologija za izračun novog iznosa kreditnih obveza potrošača modelom konverzije primjenom početnog tečaja i tečaja važećih na datum uplate upravo se postiže konverzija tražbine u valutu ekonomske supstance vjerovnika koji je uložio svoja sredstva u EUR čime su stvarno uložena sredstva vjerovnika zaštićena. Navedeno je potvrdila i nezavisna odvjetnica u točki 51. svojega mišljenja u kojemu navodi da je cilj hrvatskog zakonodavca bio uspostaviti ravnotežu između prava i obveza stranaka na koje se primjenjuje Zakon o potrošačkom kreditiranju iz 2015. godine, što potvrđuje i Europski sud u točki 57. presude kada navodi da se može pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka u određenim ugovorima (kao i presuda Trapeza J, C-243/20). Sukladno stavu Europskog suda, pitanje konverzije koja je provedena sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK 2015. godine) nije u nadležnosti Direktive 93/13, potrošači u takvim odnosima nemaju pravnog interesa za donošenjem deklaratorne presude o utvrđenju ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi iz ugovora o kredita ili dodatka te nemaju osnove niti prava za postavljanjem i potraživanjem dodatnih zahtjeva za isplatom jer je konverzijom uspostavljenja ravnoteža između stranaka na način da su retroaktivno sve uplate tužitelja pretvorene u ispunjenje ugovorne obveze sukladno sklopljenim Aneksom. Tuženik je sukladno kogentnim propisima ponudio tužitelju sklapanja Dodatka ugovora o kreditu, na kojega je tužitelj pristao izražavajući slobodnu volju temeljem potpunih informacija, čime su u potpunosti riješeni međusobni odnosi stranaka te tužitelj nema osnove voditi daljnje postupke. Na isto ukazuje i Vrhovni sud u rješenju donesenom u oglednom postupku poslovni broj Gos- 1/2019-36 u kojemu navodi da se sklapanjem Aneksa osnovnom ugovoru o kreditu radi o novom sporazumu koji predstavlja novu pravnu osnovu, odnosno da sporazum o konverziji ima pravne učinke i da je valjan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora, te tužitelj nema pravnog interesa niti prava potraživati isplatu s nekih drugih osnova. Jedini ispravni izračun u ovome postupku je provođenje financijsko knjigovodstvenog vještačenja na okolnost ispravnosti izračuna konverzije, sa čime je tuženik suglasan, a ne na način kako to predlaže tužitelj potraživajući tzv. obeštećenje, jer bi se istom narušila ravnoteža stranaka te bi potrošači stekli dvostruku korist na štetu druge strane, bez pravnog uporišta.

3. U podnesku od 18. svibnja 2025. tužiteljica se očitovala na nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka i kako je navela uskladila je tužbeni zahtjev te je predložila da sud donese presudu kojom se utvrđuje da su ništetne odredbe članka 2 i članka 3. točka 2. Ugovora o kreditu broj 5140030242-69700012107/2005 od dana 29. studenog 2005. godine koji je tužiteljica CI, [adresa], sklopila sa tuženikom Addiko banka d.d. Slavonska avenija 6, Zagreb koja glasi: Banka u skladu s propisima Republike Hrvatske te odluke kreditora Slavonska banke d.d. odobrava stambeni kredit za dovršenje kuće i za zatvaranje dva kredita kod Zagrebačke banke u ukupnom iznos od 55.000,00 CHF odnosno u protuvrijednosti od HRK po srednjem tečaju za devizu Slavonske banke d.d. Osijek na dan korištenja kredita. Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a pomiruje se u kunama po srednjem tečaju Slavonske banke d.d. Osijek za devize na dan dospijeća. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6 da tužiteljici CI, [adresa], isplati na ime stečenog bez osnove iznos od 2.670,98 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koje teku od dospijeća do 31. srpnja 2008 godine po stopi od 15%, a od 1. kolovoza 2008 godine do 31.srpnja 2015 godine po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 1.kolovoza 2015 godine do 31.srpnja 2022 godine, po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023 godine pa do isplate po stopi zateznih kamata koje se određuju za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena sukladno odredbi članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima i sukladno članku 1. Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima i da joj naknadi trošak parničnog postupka, a sve to u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe i to na dolje navedene iznose kako slijedi: za iznos od 24,59 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.01.2012. godine do isplate, za iznos od 64,15 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.02.2012. godine do isplate , za iznos od 64,27 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.03.2012. godine do isplate, za iznos od 62,19 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.04.2012. godine do isplate , za iznos od 62,85 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.05.2012. godine do isplate , za iznos od 64,27 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.06.2012. godine do isplate, za iznos od 63,05 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.07.2012. godine do isplate, za iznos od 62,87 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.08.2012. godine do isplate, za iznos od 61,45 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.09.2012. godine do isplate, za iznos od 59,18 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.10.2012. godine do isplate, za iznos od 61,90 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.11.2012. godine do isplate, za iznos od 63,19 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.12.2012. godine do isplate, za iznos od 62,72 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.01.2013. godine do isplate , za iznos od 57,92 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.02.2013. godine do isplate , za iznos od 61,16 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.03.2013. godine do isplate , za iznos od 62,34 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.04.2013. godine do isplate , za iznos od 60,57 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.05.2013. godine do isplate, za iznos od 56,27 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.06.2013. godine do isplate , za iznos od 53,91 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.07.2013. godine do isplate. , za iznos od 55,97 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.08.2013. godine do isplate. , za iznos od 57,91 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.09.2013. godine do isplate. , za iznos od 61,77 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.10.2013. godine do isplate. , za iznos od 59,47 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.11.2013. godine do isplate , za iznos od 60,81 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.12.2013. godine do isplate , za iznos od 61,34 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.01.2014. godine do isplate , za iznos od 56,46 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.02.2014. godine do isplate , za iznos od 57,85 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.03.2014. godine do isplate, za iznos od 57,19 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.04.2014. godine do isplate, za iznos od 55,57 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.05.2014. godine do isplate, za iznos od 55,29 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.06.2014. godine do isplate, za iznos od 55,31 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.07.2014. godine do isplate, za iznos od 57,20 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.08.2014. godine do isplate, za iznos od 59,41 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.09.2014. godine do isplate, za iznos od 58,96 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.10.2014. godine do isplate, za iznos od 59,93 EUR sa z.z.kamatom počevši od 03.11.2014. godine do isplate, za iznos od 61,60 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.12.2014. godine do isplate, za iznos od 60,76 EUR sa z.z.kamatom počevši od 02.01.2015. godine do isplate za iznos od 61,17 EUR sa z.z.kamatom počevši od 02.02.2015. godine do isplate, za iznos od 61,16 EUR sa z.z.kamatom počevši od 02.03.2015. godine do isplate, za iznos od 61,16 EUR sa z.z.kamatom počevši od 02.04.2015. godine do isplate, za iznos o d 61,16 EUR sa z.z.kamatom počevši od 02.05.2015. godine do isplate, za iznos od 61,17 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.06.2015. godine do isplate, za iznos od 61,17 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.07.2015. godine do isplate, za iznos od 61,17 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.08.2015. godine do isplate, za iznos od 61,17 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.09.2015. godine do isplate . Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6 da tužiteljici CI, [adresa], isplati zakonske zatezne kamate koje teku od dospijeća do 31.srpnja 2008. po stopi od 15%, a od 1.kolvoza 2008. do 31.srpnja 2015. po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1.kolovoza 2015. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023 godine pa do isplate po stopi zateznih kamata koje se određuju za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, sukladno odredbi članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima i sukladno članku 1. Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima i to na dalje navedene iznose kako slijedi: za iznos od 2,99 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.01.2011 do 17.02.2016. , za iznos od 41,51 EUR sa z.z.kamatom počevši od

01.02.2011 do 17.02.2016. , za iznos od 42,36 EUR sa z.z.kamatom počevši od

01.03.2011 do 17.02.2016. , za iznos od 38,97 EUR sa z.z.kamatom počevši od

01.04.2011 do 17.02.2016., za iznos od 39,98 EUR sa z.z.kamatom počevši od

01.05.2011 do 17.02.2016., za iznos od 54,85 EUR sa z.z.kamatom počevši od

01.06.2011 do 17.02.2016., za iznos od 56,99 EUR sa z.z.kamatom počevši od

01.07.2011 do 17.02.2016., za iznos od 74,11 EUR sa z.z.kamatom počevši od

01.08.2011 do 17.02.2016, za iznos od 68,96 EUR sa z.z.kamatom počevši od

01.09.2011 do 17.02.2016. , za iznos od 58,18 EUR sa z.z.kamatom počevši od

01.10.2011 do 17.02.2016, za iznos od 57,93 EUR sa z.z.kamatom počevši od

01.11.2011 do 17.02.2016., za iznos od 56,90 EUR sa z.z.kamatom počevši od

01.12.2011 do 17.02.2016, za iznos od 36,06 EUR sa z.z.kamatom počevši od

01.01.2012 do 17.02.2016 sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

4. U podnesku od 25. lipnja 2025. tuženik se očitovao na nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka kojeg nije prihvatio ocjenjujući da je isti neodređen i nejasan, a u podnesku od 4. srpnja 2025. tuženik je naveo da je tužbenim zahtjevom od 18. svibnja 2023. tužiteljica preinačila tužbu kojoj preinaci se tuženik protivi.

5. U dokaznom postupku izvršen je uvid u ugovor o kreditu od 29. studenog 2025., aneks uz ugovor o kreditu od 7. veljače 2016., vrši se uvid u preslik članka promjenjiva kamate, devizna klauzula iz zbornika, mišljenje nezavisnog odvjetnika, vrši se uvid u otplatni plan, obavijest o parametrima kamatne stope s otplatnim planovima, vrši se uvid u izračun konverzije i simulirani otplatni plan u eurima s otplatnim planovima, vrši se uvid u obavijest kamatne stope, specifikacije uplata i pregledom prometa za klijenta, saslušan je svjedok DI, pročitan je nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka Borisa Belunjak i njegova usmena dopuna, a u svrhu dokazivanja saslušana je tužiteljica CI.

6. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka sud je nesporno utvrdio da je tužiteljica kao korisnica kredita s pravnim prednikom tuženika Slavonska banka d.d. kao kreditorom sklopila ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava dana 29. studenog 2005. Pravni prednik tuženika je odobrio tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti 55.000,00 CHF prema srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. na dan korištenja kredita. Člankom 3. ugovorne strane ugovorile su rok vraćanja kredita od 25 godina s kamatom od 4,90% i otplatom kredita u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje u kunama obračunanim po srednjem tečaju Slavonske banke d.d. za devize na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja.

7. Nesporno je nadalje da su tužiteljica i pravni prednik tuženika Hypo Alpe-Adria Bank d.d. sklopili aneks uz ugovor o kreditu dana 17. veljače 2016. temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15) te je izvršena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u eurima.

8. Između stranaka nije sporno niti da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovni brojem P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa kojeg je pokrenula udruga, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to odredba o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. , a koja povreda traje i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time banka postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to članak 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to članak 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Isto tako, tužene banke su u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja tih ugovora banka nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana postupajući protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, a koje odredbe su ništetne.

9. Prema odredbi članka 502.a stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23) udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interesa i prava.

9.1. Prema odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku fizičke ili pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. tog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se te osobe na njih pozvati.

9.2. Dakle, tom odredbom Zakona o parničnom postupku određeno je da pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu s tim da su banke u pojedinačnim potrošačkim sporovima ovlaštene tvrditi i dokazivati suprotno.

10. Stoga je ovaj sud sukladno članku 502. c Zakona o parničnom postupku vezanim pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu u parnici radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača i presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača.

11. Tužiteljica je tužbom i uređenim tužbenim zahtjevom zatražila utvrđenje ništetnosti odredbi članka 2. i 3. točka 2. predmetnog ugovora o kreditu te isplatu preplaćenih anuiteta kredita zbog promjene tečaja švicarskog franka tijekom otplate kredita i zakonsku zateznu kamatu na priznati preplaćeni iznos u konverziji kredita od dana plaćanja pojedine rate kredita pa do konverzije kredita kao i zakonsku zateznu kamatu na svaki više plaćeni anuitet kredita od plaćanja pa do isplate.

12. Sud nalazi da tužiteljica iako je izvršena konverzija kredita ima pravo utvrđivati ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu i sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

12.1. Naime, u odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15 koji je stupio na snagu 30. rujna 2015.) nije predviđeno i propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gubi pravo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja dodatka ugovoru. Isto tako, iz samog dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima (članak 19. a do članka 19. e ZIDZPK/15). Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne sklapanju sasvim novog ugovora i osnovni ugovor o kreditu vrijedio je od dana sklapanja od 2006. pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i imao je pravne posljedice te nema zapreke za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničim nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.

13. Uvidom u ugovor o kreditu sud nalazi da se o odredbi ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula nije posebno pregovaralo.

14. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ocjena je ovoga suda da postupanje tuženika u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora, slijedom čega sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužbe tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji se odnosi valutnu klauzulu osnovan, a isto tako sud nalazi da je osnovan zahtjev za isplatom razlike između plaćenih anuiteta kredita u kunama i u anuitetu po tečaju na dan isplate kredita bez valutne klauzule.

15. Dakle, nesporno je sud utvrdio da je tužiteljica s prednikom tuženika sklopila ugovor o kreditu. Člankom 2. prednik tuženika tužiteljici je odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 50.000,00 CHF. Člankom 3. istog ugovora tužiteljica kao korisnik kredita obvezala se predniku tuženika kao kreditoru kredit vraćati u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatih po srednjem tečaju kreditora, prednika tuženika za devize na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja.

16. Iz navoda tužbe i iz ugovora o kreditu kao i temeljem iskaza tužiteljice sud je utvrdio da se o spornoj odredbi ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula nije pojedinačno pregovaralo.

17. Obzirom na razdoblje u kojem je sklopljen ugovor o kreditu za ocjenu valjanosti ugovornih odredbi, mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03- dalje ZZP/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007., do kada je taj Zakon bio na snazi, potom od 7. kolovoza 2007., Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 - dalje ZZP/09), a sada je važeći Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15, 14/19 - dalje ZZP/14).

18. Odredbom članka 84. ZZP/03 i odredbom članka 99. ZZP/09, propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

19. Materija o nepoštenim odredbama u trgovačkim ugovorima regulirana je pravilima Zakona o zaštiti potrošača koji su u tom smislu lex specalis, dok su odredbe Zakona o obveznim odnosima koji ovu materiju također regulira, ali na razini općeg propisa, primjenjuju supsidijarno. O odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu sa odlukom banke, nije se pojedinačno pregovaralo, a tuženik niti ne tvrdi da je tužiteljica mogla na nju utjecati. U prilog navedenom govori i činjenica da su u ugovore inkorporirani opći uvjeti poslovanja o kojima tužiteljica po prirodi stvari ne može pojedinačno pregovarati. Iako tužena banka tvrdi da je ova odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva, odnosno da se odluke banke o promjeni kamatne stope donose na temelju općih uvjeta poslovanja koji su sastavni dio ugovora (a koji su se tijekom trajanja ugovornog odnosa također mijenjali), tužena ne spori da niti sporni ugovor, niti opći uvjeti ne sadrže niti referentu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope jer se donošenje odluke banke o eventualnoj promjeni kamate u skladu sa tržišnim uvjetima, protivno tvrdnji tuženika, ne može smatrati preciznim načinom utvrđivanja promjene kamatne stope.

20. Na temelju odredbe članka 295. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23), opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a odredbom članka 295. stavak 3. istoga Zakona, propisano je da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, vrijede ove posljednje.

21. U konkretnom slučaju, nesporno je da ugovor o kreditu ne sadrži ni referentnu stopu (osnovnu kamatnu stopu za zakašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa je stoga tuženik, koristeći takvu ugovornu odredbu, prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva, određuje prema odluci banke, mogao postupati savjesno ili nesavjesno.

22. Ovaj sud smatra da je ugovorna odredba kojom se promjena ugovorne kamatne stope čini ovisnom o odluci banke, jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a pri tome se ne navode kriteriji i mehanizmi promjene kamatne stope, uslijed čega bi tužitelj mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Na temelju takvih ugovornih odredbi i nedostataka jasno definiranih parametara za promjenu kamatne stope koji bi pri tome bili razumljivi i prosječnom potrošaču, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena niti odrediva. Ugovorna odredba o promjeni kamatne stope ključna je ugovorna odredba, a ista ovisi isključivo o odluci jednog ugovaratelja - tuženika, a sve to bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti referentne stope za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih stranaka, u konkretnom slučaju na štetu tužitelja jer se kod takvog ugovaranja radi o situaciju da tuženik jednostrano određuje obavezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, niti može konačno provjeriti pravilnost promjene jer za to nema nikakvih pouzdanih kriterija.

23. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između ugovornih stranaka na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora.

24. Takvom ugovornom odredbom tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, u konkretnom slučaju kamate, što je u suprotnosti sa odredbom članka 247. Zakona o obveznim odnosima kojom je propisano da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Osim toga, sukladno odredbi članka 269. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, kako je propisano odredbom članka 272. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima. Ako je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan, što je propisano odredbom članka 270. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima.

25. Niti Zakon o zaštiti potrošača niti Zakon o obveznim odnosima ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, koje načelo proizlazi iz odredbe članka 4. Zakona o obveznim odnosima, kojom je propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Poštovanje ovog načela znači postupati s povjerenjem prema osobi i interesima druge strane, međusobno se obavještavati o stanju pravnog posla i polagati račune, uvažavati interese obiju ugovornih strana glede tumačenja ugovora, razvijati međusobnu suradnju, suzdržavati se od dvoličnog i proturječnog ponašanja, njegovati otvorenost i iskrenost u vrijeme zasnivanja određenog obvezno pravnog odnosa, te pokazivati spremnost na potpuno i valjano ostvarenje i ispunjenje ugovorom preuzetih obaveza. Radi se o otvorenoj pravnoj normi koja samo načelno određuje na koji bi se način subjekti obveznog pravnog odnosa trebali ponašati, a pri tome je naglašena upravo vjera, odnosno povjerenje između ugovornih strana, pa bi povjerenje trebalo biti ključni element i načela savjesnosti i poštenja.

26. Činjenica je da u potrošačkim ugovorima o kreditu banke nisu imale obvezu ugraditi egzaktne parametre za promjenu kamatne stope i metodu izračuna tih parametara obzirom da u razdoblju od 2004. do 2008., nije bila propisana takva obveza banaka, međutim nepostojanje zakonske regulative kojom bi se naložilo banci da u ugovoru o kreditu precizno i jasno odredi način utvrđivanja i uvjete promjenjivosti kamatne stope, ne daje istima i ovlaštenje da kamatnu stopu mijenjaju po vlastitom nahođenju bez mogućnosti utjecaja druge ugovorne strane na takvu odluku i da jednostranom odlukom mijenjaju visinu obveze potrošača odnosno druge ugovorne strane.

27. Uzimajući u obzir činjenicu da je kamata cijena, da je cijena kao što je ranije navedeno, bitni element ugovora o kreditu te da mora biti određena, odnosno odrediva, već samim time odredba koju koristi tuženik, odnosno pravni prednik tuženika, na temelju koje cijenu određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, je protivna načelu savjesnosti i poštenja.

28. U presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., ističe se da: "iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi od dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franaka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva, sukladno odluci banke, dakle vjerovniku."

29. Obzirom na činjenicu da u ugovorima u kojima koristi odredbu o promjeni kamatne stope, tuženik nije odredio referentnu stopu, da u vrijeme sklapanja ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena, te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, pri tome rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovoga suda trebala odrediti elemente za koje se veže promjena i način njihove promjene, ugovoriti precizne pretpostavke uz koje se kamatna stopa može promijeniti, sve kako bi potrošač znao koji su to elementi na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa, to s ciljem kako bi njegova obveza bila odrediva, no vodeći računa o svom interesu i koristeći činjenicu nepostojanja propisa koji mu takvo što nalaže, tuženik tužitelju kao potrošaču nameće ugovorne odredbe koje tužitelja stavljaju u neravnopravni položaj, a koje odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužiteljice, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

30. Nadalje, dužnost je tuženika bila da prilikom pregovaranja tužitelju pruži sve potrebne informacije vezane za valutnu klauzulu, a ne da joj prepustiti da se sama informira, pogotovo ako se ima u vidu da je pitanje tečajne politike i razlike između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na švicarski franak, stručno pitanje ekonomske i financijske struke i naravi kojima ne raspolaže prosječni potrošač. Tuženik je trebao uložiti dodatan napor prilikom objašnjenja potrebnih parametara o kojima ovisi odluka potrošača pri odabiru valute prilikom ugovaranja valutne klauzule. Specifičnost i priroda valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a u situaciji kada ga banka kao profesionalac o tom ni na koji način ne informira, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže uz švicarski franak, uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što je također protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer za razliku od potrošača, banka s obzirom na stručnu kvalifikaciju svojih zaposlenika i iskustva u poslovanju zna za taj rizik.

31. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., između ostaloga je naveo da su tužene banke propustile potrošačima objasniti pravo značenje švicarskog franka kao "sigurne valute", propustili su istinito informirati da je ta valuta sigurno ulaganje za banke, a ne korisnike kredita, pri čemu su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima, u trenutku sklapanja ugovora, dakle kao stručne osobe to znale ili morale znati za razliku potrošača koji isto nije znao. Prosječnom potrošaču odredbe ugovora u kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, iako mu je sam pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive, pa je banka, odnosno u konkretnom slučaju tuženik bio dužan maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, pa tako i tužitelju pomoći da se u okviru zak onom dozvoljenih mogućnosti koristi uslugama banke, ali ne na svoju štetu.

32. Neravnoteža u pravima i obvezama je znatna jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima vratiti banci kao kreditoru i cijena, jer se i kamata u konačnici plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, već samim sklapanjem ugovora koji sadrži sporne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, konkretno neravnoteža u pravima i obvezama utemeljena na jednostranom povećanju kamatnih stopa, te na primjeni valutne klauzule je znatna i postoji, jer se radi o odredbama u tipskim formularnim ugovorima sastavljenim unaprijed od strane tuženika, bez pojedinačnog pregovaranja u kojem potrošač preuzima rizik, ne znajući za njega jer o tome nije informiran.

33. Može se zaključiti da neravnotežu nisu prouzrokovale promjene kamatne stope, ni promjene tečaja valute, nego ugovorne odredbe koje zbog svoje formulacije tužitelja dovode u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, jer je tužitelj znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali nije mogao znati, zašto, kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati visina glavnice i kamatna stopa.

34. Odredbom članka 81. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača/03, te članka 96. Zakona o zaštiti potrošača/07, propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, što je ovdje slučaj, te je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste, a potome sukladno odredbi članka 323. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima i obvezu svake ugovorne strane da vrati ono što je primila na temelju takvog pravnog posla, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, što je slučaj u ovoj pravnoj stvari.

35. Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020., u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedenog članka 502.c Zakona o parničnom postupku, a isto tako i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15 - dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Naime, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

36. Odredbom članka 1111. stavak 1., 2. i 3. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obaveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Odredbom članka 1115. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

37. Na temelju naprijed navedenoga sud je utvrdio da se o spornoj ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli nije pregovaralo i sud je mišljenja da je odredba predmetnog ugovora o kreditu zaključenog između 29. studenog 2005. kojom se kamata i glavnica kredita vežu za valutu švicarski franak, nepoštena, posljedica je čega ništetnost takve odredbe, slijedom čega tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju ništetne odredbe od nje naplatio i primio jer je tako naplaćeni novčani iznos tuženik stekao bez osnove, u smislu odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima.

38. Obzirom na sve naprijed navedeno sud ocjenjuje da je odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli ništetna, a sve u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača koji zakon je vrijedio u vrijeme sklapanja pravnog posla – ugovora o kreditu. Ugovorna odredba kojom je ugovorena valutna klauzula odnosno kojom se glavnica iz ugovora o kreditu vezala za valutu švicarski franak iako je bila uočljiva i jasna nije bila razumljiva i prednik tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije dao sve potrebne informacije tužiteljici iz kojih bi tužiteljica mogla razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule i sve rizike koje takva ugovorna odredba nosi.

39. Odredbom članka 1111. Zakona o obveznim odnosima određeno je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

40. Prema članku 1115. istog zakona kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

41. Na temelju naprijed navedenog sud nalazi da je odredba ugovora o kreditu zaključenog između tužiteljice i prednika tuženika kojom se kamata i glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak nepoštene, posljedica čega je ništetnost takve odredbe pa tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takve ništetne ugovorne odredbe naplatio i primio od tužiteljice ocjenjujući da je ništetnom odredbom tuženik takve naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu članka 1111. Zakona o obveznim odnosima.

42. Stoga je sud tužbeni zahtjev tužbe tužiteljice da se utvrdi da je ništetna odredba članka 3. stavak 2. predmetnog ugovora o kreditu prihvatio i odlučio kao u točki I izreke.

42.1. Sud ne nalazi da bi bilo ništetan članak 2. predmetnog ugovora o kreditu budući je tim člankom prednik tuženika tužiteljici odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 50.000,00 CHF prema srednjem tečaju za devize prednika tuženika na dan korištenja kredita pa je sud dio tužbenog zahtjeva tužbe tužiteljice radi utvrđenja ništetnosti članka 2. predmetnog ugovora o kreditu kao neosnovano odbio i odlučio kao u točki IV izreke.

43. Uvidom u aneks uz ugovor o kreditu od 17. veljače 2016. utvrđeno je da je isti sklopljen između tužiteljice i prednika tuženika Hypo-Adria-bank d.d. Zagreb temeljem Zakona i izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i izvršena je konverzija kredita u kredit u eur. Člankom 2. aneksa ugovora o kreditu ugovorne strane utvrdile su da je neotplaćena glavnica iznos od 27.900,12 eur i da je preplata po predmetnom kreditu iznos od 4.745,17 kn.

44. Radi utvrđenja postojanja razlike u plaćanju anuiteta kredita po početno ugovorenim uvjetima i uvjetima koji su se tijekom otplate kredita mijenjali provedeno je vještačenje po vještaku knjigovodstvene struke Borisu Belunjak.

45. Knjigovodstveni vještak Boris Belunjak u svom nalazu i mišljenju naveo je da su tužiteljica kao korisnica kredita i pravni prednik kreditora Slavonska banka d.d., sklopili namjenski kredit za dovršenje kuće i za zatvaranje dva prethodna kredita kod druge banke 29. studenog 2005. u iznosu od 55.000,00 CHF na rok otplate od 25 godina uz mjesečnu otplatu na 300 mjesečnih anuiteta i početka ugovorena promjenjivu redovnu kamatnu stopu od 4,90% godišnje a podmiruje se u kunama obračunanim po srednjem tečaju Slavonske banke d.d. za devize na dan dospijeća odnosno plaćanja. Kredit je isplaćen u dvije tranše dana 7. prosinca 2005. i 21. prosinca 2005. i prema dokumentaciji isti je konvertiran. Prema nalazu i mišljenju knjigovodstvenog vještaka zbog utjecaja tečaja CHF za kune u otplati kredita tužiteljica je više platila u iznosu od 38.403,75 kn odnosno 5.097,06 eur po konverzijskom tečaju od 7,53450 kn za 1 eur. Tužiteljica je manje platila zbog valutne klauzule u iznosu od 5.724,76 kn odnosno 759,81 eur po konverzijskom tečaju. U postupku konverzije kredita iz CHF u eur tužiteljici je priznana preplata u iznosu od 4.745,17 eur. Razlika između više plaćenih anuiteta zbog promjene tečaja tijekom otplate kredita umanjena za priznatu preplatu iznosi 27.933,82 kn odnosno 3.707,46 eur.

46. Knjigovodstveni vještak uz svoju usmenu dopunu naveo je da prilikom izračuna razlike nije uzeo u obzir eventualne troškove koje je tužitelj imao s osnova opomena, zateznih kamata zbog kašnjenja, a utvrdio je da negativna razlika iznosi 70,47 kn ili 9,25 eur.

46.1. Knjigovodstveni vještak dao je i tabelarni prikaz svog pisanog nalaza i mišljenja.

47. Sud nalazi da u konkretnom slučaju konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu nastalu temeljem nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i tužitelju nije vraćeno ono što je preplatio, a tuženik primio. Preplata koja je utvrđena u konverziji nije i ne može biti obeštećenje tužitelja zbog primjene ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se tiču kamatne stope i valutne klauzule. Preplata utvrđena u konverziji predstavlja samo razliku koja je nastala zatvaranjem svih anuiteta po simuliranom eur kreditu i onih anuiteta koje je do dana konverzije tužitelj platio s tim da u dodatku ugovora o kreditu tužitelju nisu priznate preplate zbog primjene ništetnih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli koje odredbe u vrijeme sklapanja dodatka ugovoru o kreditu nisu bile pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu utvrđene ništetnim.

48. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), a kojim je propisano postupanje s kreditima u CHF i njegova konverzija u kredit s valutom u EUR na način da je položaj potrošača s kreditom u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti u eur. Ocjena je suda da izvršena konverzija kredita i sklopljeni sporazum ugovornih strana ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama zakona temeljem kojega je izvršena konverzija, a niti sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima je ugovorene promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula i posljedice tih odredbi koje su utvrđene ništetnim. Dakle, time se nije rješavalo pitanje preplaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule za ovdje utuženo razdoblje.

49. Dakle, činjenica je da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđeni iznos preplate kojim su dogovorile podmirenje kredita u eurima samo za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih anuiteta kredita na osnovu ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tuženik je dao izračun konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji izračun sadrži podatke o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke i da su uplate koje su izvršene u kunama preračunate u CHF po tečaju za CHF na dan uplate i zaduženjima korisnika kredita preračunatim iz CHF u EUR uz primjenu kamatnih stopa za kredit u eurima po odlukama banaka te je tuženik na taj način utvrdio da je do 30. rujna 2015. tužitelj uplatio određeni veći iznos što tuženik u dodatku ugovoru o kreditu naziva preplatom.

50. Temeljem nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka koji nalaz i mišljenje je sud u cijelosti prihvatio ocjenjujući da je dan u skladu s pravilima struke, stručno i nepristrano sud je utvrdio da je tužiteljica od sklapanja ugovora o kreditu pa do sklapanja dodatka ugovoru o kreditu, do konverzije kredita kroz period otplate kredita preplatila kredit zbog promjene tečaja švicarskog franka u iznosu od 2.670,98 eur.

51. Tužiteljica je uređenim tužbenim zahtjevom zatražila isplatu iznosa od 2.670,98 eur na ime stečenog bez osnove temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana plaćanja pojedino više plaćenog anuiteta kredita pa do isplate kao i zakonsku zateznu kamatu na priznate iznose preplate u konverziji kredita od dana plaćanja pojedinog preplaćenog anuiteta pa do izvršene konverzije.

52. Budući da je sud utvrdio da je tuženik iznos od 2.670,98 eur koji iznos tužiteljica tužbenom zahtjevom iz podneska od 18. svibnja 2025. potražuje stekao bez osnove to je sud tako postavljeni zahtjev tužbe tužiteljice prihvatio. Sud je prihvatio i zahtjev tužiteljice za isplatom zakonske zatezne kamate za svaki pojedini preplaćeni mjesečni anuitet od dana plaćanja pa do isplate kao i zahtjev tužiteljice za isplatom zakonske zatezne kamate na svaki pojedini priznati preplaćeni anuitet u postupku konverzije od dana plaćanja pa do izvršene konverzije te je odlučio kao u točki II i III izreke.

53. Tuženik smatra da je tužiteljica podneskom od 18. svibnja 2025. preinačila tužbu kojoj preinaci se tuženik protivi.

54. Sud smatra da je tužiteljica doista preinačila tužbu u smislu članka 191. stavak 1. Zakona o parničnom postupku.

55. Naime tužiteljica je tužbom i tužbenim zahtjevom iz tužba zatražila utvrđenje ništetnosti članka 2. i 3. točka 2. Ugovora o kreditu, članka 2. Aneksa Ugovoru o kreditu te isplatu preplaćenih anuiteta dok je tužbenim zahtjevom iz podneska od 18. svibnja 2025. uz utvrđenja ništetnosti članka 2. i 3. točka 2. ugovora o kreditu zatražila isplatu preplaćenih anuiteta zbog povećanja tečaja CHF kao i zakonsku zateznu kamatu na priznatu preplatu u postupku konverzije od dana plaćanja pojedinog više plaćenog anuiteta pa do konverzije kredita te sud nalazi da je tužiteljica tužbeni zahtjev povećala što predstavlja preinaku tužbe.

56. Sud je preinaku tužbe tužiteljice dopustio jer smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

57. Tuženik je je istaknuo prigovor zastare potraživanja tužiteljice.

58. Sud smatra da prigovor zastare potraživanja tuženika nije osnovan.

59. Tužiteljica je podnijela tužbu 29. svibnja 2023. te je zatražila utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu te isplatu preplaćenih iznosa zbog ništetnosti te odredbe ugovora o kreditu.

60. Prema odredbi članka 219. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima određeno je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveza. Zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveza.

60.1. Odredbom članka 215. stavak 1. istoga zakona određeno je da zastara počinje teći prvoga dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveza, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, a odredbom članka 241. istoga zakona određeno je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđenja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

60.2. Nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru.

60.3. Kada je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanje prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanje tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kada je spor okončan ili završen na drugi način kako to proizlazi iz odredbe članka 245. stavak 1. i 3. Zakona o obveznim odnosima.

60.4. Prema odredbi članka 225. Zakona o obveznim odnosima tražbina zastarijeva za 5 godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Budući da u odnosu na institut stjecanja bez osnove nije određen neki drugi rok zastare sud smatra da se u ovom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz naprijed navedene odredbe Zakona o obveznim odnosima.

61. Prema odredbi članka 223. istog zakona kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne.

62. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanje parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. Zakona o obveznim odnosima te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.).

63. Prema naprijed navedenim odredbama o zastari te prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud smatra da je podnošenje kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava koji je vođen pod brojem P-1401/2012 u kojem je tužba podnesena 4. travnja 2012. prekinut tijek zastare do pravomoćnog okončanja toga spora koji je pravomoćno završen donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi zbog promjenjive kamatne stope) kada je zastara počela teći ispočetka, odnosno donošenjem presude broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli).

64. Dakle, od naprijed navedenih dana ponovno počinje teći rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. pa zastarni rok od 5 godina u odnosu na kamatnu stopu počinje ponovno teći od 14. lipnja 2014., a od 15. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu obzirom da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne uračunava se u tijek zastare.

65. Dakle, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020. (zapisnik broj Su-IV-47/2020-2) zauzeo je pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđeno ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

66. Zastara potraživanja tužitelja na ime preplaćenih rata kredita počela je teći iznova tek pravomoćnošću presuda u postupku pokrenutom kolektivnom tužbom udruge Potrošač te je zastarni rok od pravomoćnosti odluka Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava koji je bio vođen pod brojem P- 1401/2012 u odnosu na zahtjev za povrat više plaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope počeo teći 13. lipnja 2014., a zbog više plaćenih anuiteta kredita zbog povećanja tečaja 15. lipnja 2018.

67. Budući je tužiteljica podnijela tužbu radi isplate preplaćenih anuiteta zbog valutne klauzule i traži isplatu preplaćenih anuiteta temeljem ništetne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli to sud nalazi da potraživanje tužiteljice nije zastarjelo budući da nije prošao rok od 5 godina od pravomoćnosti presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa zbog više plaćenih anuiteta kredita zbog povećanja tečaja.

68. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 5. Zakona o parničnom postupku. Tužiteljica je u ovom postupku uspjela s većim dijelom tužbenog zahtjeva dok je s neznatnim dijelom odbijen zbog čega nisu nastali posebni troškovi. Sud je kao osnovan priznao trošak tužiteljice za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura, za sastav tri obrazložena podneska za svaki iznos od 200,00 eura, zatim za pristup na pripremno ročište održano 27. listopada 2023. u iznosu od 200,00 eura, za pristup na glavnu raspravu održanu 12. siječnja 2024. u iznosu od 200,00 eura i za pristup na glavnu raspravu održanu 29. kolovoza 2025. u iznosu od 200,00 eura, te za pristup na ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 eura. Sud je kao osnovan priznao trošak zastupanja tužiteljice u ukupnom iznosu od 1.500,00 eur i PDV na taj iznos od 375,00 eur pa je priznao trošak zastupanja tužiteljice u iznosu od 1.875,00 eur. Sud je kao osnovan priznao i trošak tužiteljice na ime troškova knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 331,81 eur pa je priznao ukupan trošak tužiteljice kako je to tužiteljica i zatražila u iznosu od 2.206,81 eur.

69. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Požegi 16. rujna 2025.

S u d a c:

Ilka Leko

Naputak o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dana objave presude, odnosno od primitka prijepisa presude u 3 istovjetna primjerka.

DNA:

1. Odvjetnik Velimir Galić, Požega

2. Odvjetničko društvo Ćurković i Šanjug d.o.o., Zagreb, Maksimirska 25