Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1592/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Marijana Vugića kao predsjednika vijeća, Jasenke Grgić kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Renate Đaković Vranković kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koga zastupa punomoćnik Darko Šuper, odvjetnik u Osijeku, protiv tuženika VP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koga zastupa punomoćnik Josip Novoselić, odvjetnik u Đakovu, radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Đakovu poslovni broj P-95/2020- 37 od 23. veljače 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 16. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Đakovu poslovni broj P-95/2020-37 od 23. veljače 2023., u dijelu pod točkom II. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se ista prvostupanjska presuda u dijelu pod točkom I. i III. izreke i predmet se vraća sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u povodu žalbe dok će se o troškovima postupka u povodu žalbe tuženika odlučiti konačnom odlukom.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja je presuđeno:

"I. Tuženik AP, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] dužan je tužitelju ŽP, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime stečenog bez osnove vida uporabe poslovnog prostora u vlasništvu tužitelja platiti počam od 01. siječnja 2016. godine pa do 01. srpnja 2018. godine svako mjesečni iznos od 424,86 Eura1 / 3.201,12 kn, a za razdoblje od 01. srpnja 2018. do 17. srpnja 2018. iznos od 240,76 Eura1 / 1.813,97 kn za zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. u mjesecu za odnosni mjesec do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodište za tri postotna poena do 31. prosinca 2022. godine, a od 01.01.2023. pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodište za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

II. Tužitelj se odbija s tužbenim zahtjevom da mu je tuženik dužan na ime stečenog bez osnove platiti od 18. srpnja 2018. godine pa do 01. srpnja 2021. godine svako mjesečni iznos od 424,86 Eura1 / 3.201,12 kuna.

III. Tužitelj je dužan tuženiku naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 132,92 eura/ 1.001,46 kuna1 sa zateznim kamatama počevši od dana 23. veljače 2023. godine po stopi u smislu čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje a sve to u roku od 15 dana."

2. Protiv ove presude tužitelj je izjavio žalbu, pobijajući ju u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnoga prava (čl. 353. st. 1. t. 2. i t. 3. Zakona o parničnom postupku

- Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08

- Odluka USRH, 57/11, 25/13, 8/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 155/23 - dalje: ZPP), s prijedlogom za preinačenje i prihvaćanje tužbenog zahtjeva u cijelosti.

3. Žalbu protiv presude je izjavio i tuženik pobijajući odluku pod točkom I. i III. izreke zbog svih zakonskih razloga iz čl. 353. st. 1. ZPP s prijedlogom za preinačenje a podredno ukidanje i vraćanje predmeta na ponovno suđenje.

4. Žalba tužitelja nije osnovana dok je žalba tuženika osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu stečenog bez osnove za razdoblje od 1. siječnja 2016. do 1. srpnja 2021. Tvrdi da tuženik koristi bez osnove poslovni prostor u njegovom vlasništvu na adresi u [adresa], u naravi poslovna zgrada i dvorište površine 496 m2. Tužitelj i tuženik su zajedno temeljem ugovora o ortakluku od 5. prosinca 2014. u tom prostoru vodili obrt [obrt], tužitelj je odlaskom u mirovinu 31. prosinca 2015. istupio iz obrta dok je tuženik nastavio poslovati u istom poslovnom prostoru, tužitelj ga je pozvao na sklapanje ugovora o zakupu a tuženik je u međuvremenu predmetni prostor predao u posjed Autoservisu Tim d.o.o. iz [adresa] čiji je bio vlasnik, sada u poslovnom prostoru djelatnost servisa obavlja tvrtka Tim servis j.d.o.o. u vlasništvu tuženikove supruge.

6. Iz utvrđenja u prvostupanjskoj presudi kao nesporno proizlazi:

- da je tužitelj upisan kao vlasnik predmetnog poslovnog prostora temeljem ugovora o kupoprodaji od 17. veljače 2015. sklopljenog s prodavateljem MP,

- da je tužitelj bio upisan i kao vlasnik obrta [obrt],

- da su tužitelj i tuženik 5. prosinca 2014. sklopili ugovor o ortakluku radi zajedničkog obavljanja obrta pod nazivom [obrt] vlasnik TP i vlasnik AP, sa sjedištem u [adresa], tužitelj je u obrt unio 99% udjela a tuženik 1%,

- u travnju 2015. sjedište obrta je registrirano na adresi predmetne nekretnine tužitelja u [adresa],

- tužitelj je iz obrta istupio 31. prosinca 2015. a tuženik je nastavio s poslovanjem obrta do 17. srpnja 2018. kada je obrt prestao postojati,

- u predmetu istoga prvostupanjskog suda poslovni broj P-82/21 ovdje tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika Autoservis Tim d.o.o. u Đakovu radi predaje u posjed predmetne nekretnine i isplatu stečenog bez osnove za razdoblje od 1. listopada 2018. do 30. lipnja 2021., u tužbi je naveo da je ranije u istom prostoru djelatnost obavljao obrt [obrt] a nakon prestanka poslovanja obrta tuženik Autoservis Tim d.o.o. je ostao u prostoru i nastavio obavljati djelatnost, tužitelj je međutim nakon što mu je posjed predan povukao tužbu u dijelu kojim je tražio predaju posjeda dok je presudom od 21. listopada 2022. prihvaćen zahtjev za isplatu za razdoblje od listopada 2018. do siječnja 2019.

7. Polazeći od ovih nespornih činjenica prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je tuženik kao vlasnik obrta koristio prostor do prestanka obrta 17. srpnja 2018. kada je obrt prestao poslovati, na to upućuje i činjenica da je tužitelj podnio tužbu na predaju nekretnine u posjed samo protiv društva Autoservis Tim d.o.o. sa zahtjevom za isplatu od listopada 2018. do siječnja 2019. Okolnost da je prostor nakon prestanka poslovanja obrta koristilo trgovačko društvo isključuje pasivnu legitimaciju tuženika kao fizičke osobe u odnosu na zahtjev za isplatu za razdoblje nakon prestanka rada obrta i korištenja prostora u tom svojstvu. To neovisno o vlasništvu nad trgovačkim društvom odnosno članstvu u upravi istog budući da članovi osnivači društva s ograničenom odgovornošću ne odgovaraju osobno za obveze društva (čl. 10. st. 2. Zakona o trgovačkim društvima - Narodne novine br. 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 111/12, 68/13, 110/15, 40/19, 34/22) niti prema odredbama toga Zakona za njih osobno odgovara član uprave odnosno direktor. Tužitelj stoga neutemeljeno opovrgava pravilnost ovoga utvrđenja i zaključak suda prvoga stupnja, na to ukazuje i već istaknuta nesporna činjenica da u drugom sudskom postupku nije tražio predaju u posjed i isplatu od tuženika već samo od trgovačkog društva.

8. Budući da u ovom dijelu presude nisu osnovani žalbeni razlozi koje ističe tužitelj a ne postoje niti oni na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP njegova žalba je odbijena kao neosnovana i potvrđena presuda u tome dijelu.

9. Dio presude kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu za razdoblje od 1. siječnja 2016. do 17. srpnja 2018. temelji se na nespornim činjenicama da je tužitelj vlasnik nekretnine koju je tuženik kao vlasnik obrta koristio u razdoblju od 1. siječnja 2016. do 17. srpnja 2018. i za isti nije plaćao zakupninu.

10. Pravilnost ovoga dijela odluke za sada nije moguće ispitati jer su izostali razlozi o prigovorima koje je isticao tuženik. Naime on je osporavao osnov zahtjeva tvrdeći prije svega da je prostor cijelo vrijeme koristio uz suglasnost tužitelja, prema sporazumu s njim, bez obveze plaćanja time da je tek mali dio prostora u dvorištu od oko 10 m2 korišten za potrebe obrta dok je preostali dio prostora cijelo vrijeme koristio Autoservis Tim d.o.o., također uz suglasnost tužitelja koji nije tražio niti plaćanje zakupnine niti sklapanje ugovora o zakupu obzirom da su obrt vodili kao ortaci te činjenicu da je Autoservis Tim d. o.o. kupovalo 95% proizvoda trgovačkog obrta u vlasništvu stranaka, uz suglasnost tužitelja je ovo trgovačko i registrirano 2015. na odresi predmetne nekretnine. Ukazuje se da je u prethodno navedenom postupku koji je tužitelj vodio protiv istog trgovačkog društva radi predaje u posjed i isplatu ovdje tužitelj naveo u tužbi (list 38. spisa) da je to društvo "ostalo u prostoru" nakon prestanka poslovanja obrta. Osim toga, tvrdi tuženik, prema usmenom sporazumu stranaka nekretninu je trebao kupiti on, što nije realizirano jer je tužitelj odustao od ponude da mu bude jamac i predložio da on bude kupac nekretnine a potom ju prenese u vlasništvo tuženika nakon što mu on isplati po mogućnostima kupoprodajnu cijenu. Stoga je tužitelj sklopio ugovor o kupoprodaji i proveo upis vlasništva nekretnine u zemljišnoj knjizi, nakon toga su kao suvlasnici obrta stupili u posjed dvorišne prostorije površine 10 m2 dok je preostali dio prostora sam tužitelj dao na korištenje Autoservisu Tim d.o.o. koje je odmah, 2015., promijenilo adresu sjedišta na ovu adresu. Tuženik je tužitelju isplatio iznos od ukupno 205.000,00 kn do 27. ožujka 2018. Tužitelj je vodio poslovne knjige za obrt i za društvo ali nikada nije knjižio obvezu plaćanja zakupnine niti tražio sklapanje ugovora koji su 2018. sklopili kao fiktivni ugovor zbog upozorenja porezne uprave. Stoga poriče da je riječ o stjecanju bez osnove, ukoliko bi bila i riječ o potraživanju zakupnine iz ugovora o zakupu koji nije sklopljen u propisanoj formi ističe prigovor zastare a također osporava i sam iznos tražbine jer je kao vlasnik obrta koristio samo 10 m2 prostora a ne cijeli prostor.

11. Valja reći da je tuženik u bitnom isto iskazivao i na ročištu, tužitelj nije uopće osporio njegov iskaz, izjavio je da je "dao taj prostor tuženiku" da je koncem 2017. dobio upozorenje od Porezne uprave jer je poslovni prostor u funkciji i da ga mora prijaviti radi plaćanja poreza te su on i tuženik sklopili ugovor o zakupu koji je dostavljen poreznoj upravi, ugovorenu zakupninu tuženik nije plaćao.

12. Nadalje, u sudskom postupku koji je ovdje tuženik vodio protiv tužitelja pred Općinskim sudom u Vukovaru pod brojem P-104/19 i P-335/20 pravomoćnim odlukama odbijen je tužbeni zahtjev da se naloži ovdje tužitelju sklapanje ugovora o kupoprodaji predmetne nekretnine (sukladno sporazumu stranaka koji je ovdje isticao tuženik) i to stoga što takva obveza na sklapanje ugovora nije nijednom zakonskom odredbom propisana no prihvaćen je podredni zahtjev ovdje tuženika za povrat isplaćenih 205.000,00 kn.

13. O navedenim prigovorima i činjenicama koje proizlaze iz pisanih dokaza prvostupanjski sud nije naveo ikakve razloge u obrazloženju presude kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev. Zbog toga za sada nije moguće ispitati zaključak da je u pitanju stjecanje bez osnove obzirom na tvrdnje tuženika o dobrovoljnoj predaji posjeda bez obveze plaćanja naknade od strane tužitelja i razlozima takvog raspolaganja, kao i zaključak o iznosu same tražbine obzirom na tvrdnju da je tuženik koristio samo prostor od 10 m2 a preostali dio cijelo vrijeme trgovačko društvo.

14. Iz izloženog proizlazi da je u ovome dijelu presude ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP koji ističe tuženik pa je temeljem odredbe čl. 369. st. 1. ZPP presuda u tome dijelu ukinuta i predmet vraćen sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje. U daljnjem postupku valja otkloniti opisanu procesnu povredu i o tome dijelu tužbenog zahtjeva donijeti novu, valjano obrazloženu odluku, ocjenom svih ostalih žalbenih navoda.

15. Budući da tužitelj nije uspio u žalbenom postupku odbijen je njegov zahtjev za naknadu troškova žalbe (čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP) dok se odluka o troškovima postupka u povodu žalbe tuženika temelji na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

U Zagrebu, 16. rujna 2025.

Predsjednik vijeća:

Marijan Vugić