Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Kž-295/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Tomislava Brđanovića, predsjednika vijeća, te Rajka Kipkea i Igora Pavlica, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Hajdarović, u kaznenom predmetu protiv optužene TP, zbog kaznenog djela iz čl. 291. st. 2. u svezi sa st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19., 84/21., 114/22. i 114/23., dalje: KZ/11), odlučujući o žalbama optuženice i oštećene Osnovne škole „Petar Zrinski“ Šenkovec protiv presude Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj: K-49/2023-134 od 18. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 16. rujna 2025. u nazočnosti optuženičina branitelja Branka Sewera, odvjetnika, i opunomoćenice oštećenika Anamarije Varović Kanižaj, odvjetnice,

p r e s u d i o  j e

I Prihvaća se žalba optužene TP te se njenim prihvaćanjem i po službenoj dužnosti pobijana presuda preinačuje na način da se izriče:

Protiv optužene TP (s osobnim podacima kao u prvostupanjskoj presudi)

na temelju čl. 452. t. 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj:

152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22., 36/24. i 72/25., dalje: ZKP-25)

odbija se optužba

što bi u razdoblju od 05. travnja 2007. godine do 20. veljače 2009. godine u Šenkovcu, Maršala Tita 21, kao ravnateljica Osnovne škole „Petar Zrinski“ Šenkovec, u kojem svojstvu je bila ovlaštena za zaključivanje ugovora o nabavi imovine potrebne za rad škole, u skladu s odredbama čl. 31. i 41. Zakona o osnovnom školstvu (Narodne novine br. 69/03- pročišćeni tekst), te čl. 24. i 25. Državnog pedagoškog standarda osnovnoškolskog sustava odgoja i obrazovanja (Narodne novine br. 63/08), pa postupajući protivno navedenim odredbama, te interesima i potrebama škole, s trgovačkim društvom D & B Radiestezija & Bioenergija, d.o.o. Bjelovar sklopila Ugovor o poslovnoj suradnji radi vršenja usluge energo-ekološkog mjerenja geo-patogenih tehničkih i rezonantnih zračenja u školi, iako znajući da navedeni uređaji nisu utvrđeni kao dio obvezne standardizirane opreme u školama niti su potrebni za realizaciju odgojno-obrazovnog rada s učenicima, da iste ne smije plaćati sredstvima namijenjenim za plaćanje materijalnih troškova škole, te da će škola time pretrpjeti štetu, pa unatoč tome u devet navrata naručila od navedenog društva razna mjerenja zračenja, te kupila 21 uređaj bio-generator, u ukupnoj vrijednosti od 97.801,30 kuna, što je sve platila iz materijalnih sredstava Škole, po ispostavljenim računima imenovanog društva, čime je Osnovnu školu „Petar Zrinski“ u Šenkovcu oštetila za navedeni iznos,

dakle, kao odgovorna osoba, s ciljem da drugome prouzroči kakvu štetu, prekoračila granice svoje ovlasti, a djelom je prouzročena znatna šteta,

čime bi počinila kazneno djelo protiv službene dužnosti - zlouporabom položaja i ovlasti - opisano u čl. 337. st. 2. u svezi st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – odluka Ustavnog suda, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08. i 57/11., dalje: KZ/97).

Na temelju čl. 158. st. 3. ZKP-25 oštećena Osnovna škola „Petar Zrinski“ Šenkovec, OIB: 28123620593, upućuje se da imovinskopravni zahtjev može ostvarivati u parnici.

Na temelju čl. 149. st. 1. ZKP-25 troškovi kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. t. 1. – 5. ZKP-25, nužni izdaci optuženice te nužni izdaci i nagrada njenog branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

II Uslijed odluke pod točkom I izreke žalba oštećene Osnovne škole „Petar Zrinski“ Šenkovec je bespredmetna.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja je na temelju čl. 455. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22., dalje: ZKP- 22) optužena AP proglašena krivom zbog počinjenja kaznenog djela iz čl. 291. st. 2. u svezi sa st. 1. KZ/11 na način i pod okolnostima opisanim u točki I izreke te presude, te je na temelju čl. 291. st. 2. KZ/11 i primjenom čl. 48. i čl. 49. st. 1. t. 4. KZ/11 osuđena na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci, s time da joj je na temelju čl. 56. KZ/11 izrečena uvjetna osuda tako da se odmjerena kazna zatvora neće izvršiti ako optuženica u roku od dvije godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo i ako na temelju čl. 62. st. 1. t. 1. KZ/11 izvrši posebnu obvezu da u roku od jedne godine od pravomoćnosti presude naknadi štetu na način da oštećenoj Osnovnoj školi „Petar Zrinski“ Šenkovec isplati iznos od 12.980,46 eura / 97.801,30 kn, uz upozorenje da ako tu obvezu ne izvrši da joj uvjetna osuda može biti opozvana.

1.1. Na temelju čl. 158. st. 1. i st. 2. ZKP-22 naloženo je optuženoj TP da s osnova imovinskopravnog zahtjeva oštećenoj Osnovnoj školi „Petar Zrinski“ Šenkovec isplati iznos od 12.980,46 eura u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude, dok je navedena oštećena osnovna škola s preostalim postavljenim imovinskopravnim zahtjevom s osnova zakonskih zateznih kamata upućena u parnicu.

1.2. Na temelju čl. 148. st. 1. ZKP-22 optužena AP dužna je naknaditi troškove kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. t. 6. ZKP-22 u iznosu od 265,45 eura, te trošak knjigovodstvenog vještačenja iz čl. 145. st. 2. t. 1. ZKP-22 u iznosu od 832,66 eura, u roku od 30 dana od pravomoćnosti presude, kao i troškove i nužne izdatke opunomoćenice oštećenika o čemu će sud odlučiti naknadno pisanim rješenjem.

2. Protiv te presude su optužena AP putem branitelja Branka Sewera, odvjetnika, i oštećena Osnovna škola „Petar Zrinski“ Šenkovec putem opunomoćenice Andreje Fileš-Ružić, odvjetnice, pravovremeno podnijeli žalbe.

2.1. Optuženica se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona, odluke o kazni (ispravno: odluke o uvjetnoj osudi) i odluke o imovinskopravnom zahtjevu, s prijedlogom nadležnom drugostupanjskom sudu da je oslobodi optužbe, a podredno da pobijanu presudu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

2.2. Oštećenik se žali zbog odluke o imovinskopravnom zahtjevu i predlaže da sud drugog stupnja pobijanu odluku preinači na način da, povrh dosuđenog iznosa od 12.980,46 eura, dosudi i zakonsku zateznu kamatu kako je to specificirano podneskom predanim 5. listopada 2012.

3. Općinsko državno odvjetništvo u Čakovcu (dalje: ODO) podnijelo je odgovor na žalbu optuženice u kojem je osporilo njenu žalbenu argumentaciju i predložilo da sud drugog stupnja istu odbije i potvrdi prvostupanjsku presudu.

3.1. Optuženica i ODO nisu odgovorili na žalbu oštećenika.

4. U smislu čl. 474. st. 1. ZKP-25 spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje, nakon čega je državni odvjetnik isti s podneskom broj: KŽ-DO-344/2025 od 21. svibnja 2025. vratio ovome sudu drugog stupnja.

5. U skladu s čl. 475. st. 1 ZKP-25 sjednica vijeća drugostupanjskog suda održana je u prisutnosti optuženičina branitelja Branka Sewera, odvjetnika, i opunomoćenice oštećenika Anamarije Varović Kanižaj, odvjetnice, dok je na temelju čl. 475. st. 3. ZKP- 25 provedena u odsutnosti optuženice i zamjenice Županijske državne odvjetnice u Varaždinu, Ljiljane Vever, budući da su imenovane uredno izviještene o njenom održavanju, s time da je zamjenica nadležne državne odvjetnice opravdala svoj izostanak.

6. Žalba optuženice je osnovana, dok je žalba oštećenika bespredmetna.

7. Valja ponajprije konstatirati da je prvostupanjski sud pobijanu presudu donio i javno objavio 18. siječnja 2024., no ona je u povodu uloženih žalbi zaprimljena kod ovoga drugostupanjskog suda tek 14. svibnja 2025.

8. U pravu je optuženica kada u žalbi upozorava da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, budući da je predmetno kazneno djelo doista pogrešno pravno označio kao kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 291. st. 2. u svezi sa st. 1. KZ/11, umjesto, ispravno, kao istoimeno kazneno djelo iz čl. 337. st. 2. u svezi sa st. 1. KZ/97. Posljedica je to pogrešnog stava tog suda o primjeni blažeg zakona u smislu čl. 3. st. 2. i 3. KZ/11. Sud prvog stupnja je osnovano zaključio da u pogledu konkretne inkriminacije postoji pravni kontinuitet te da se optuženo kazneno djelo iz čl. 337. st. 2. u svezi sa st. 1. KZ/97, koji je važio u vrijeme počinjenja kaznenog djela, može podvesti pod biće kaznenog djela iz čl. 291. st. 2. u svezi sa st. 1. KZ/11, koji je stupio na snagu 1. siječnja 2013., međutim kod ocjene blažeg zakona pošao je od krivog pravnog stajališta da je u ovom slučaju osnova za tu prosudbu tzv. imovinski cenzus kojeg je obrazložio u točki 38.1. obrazloženja osporene presude, neopravdano zanemarivši visinu propisane kazne u čl. 337. st. 2. KZ/97 i čl. 291. st. 2. KZ/11. Drugim riječima, sud prvog stupnja je u izloženom kontekstu na temelju sadržaja pojma „znatna imovinska šteta“ zaključio da je u ovom slučaju KZ/11 blaži za optuženicu, no u postojećoj situaciji trebao je povesti računa o zapriječenom rasponu kazne za kvalificirani oblik kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti prema KZ/97 i KZ/11. Za kazneno djelo iz čl. 337. st. 2. KZ/97 propisana je kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina, dok je za kazneno djelo iz čl. 291. st. 2. KZ/11 propisana kazna zatvora od jedne do dvanaest godina. Dakle, po KZ/11 propisan je i viši minimum i viši maksimum kazne, pa je stoga kriterij na koji se poziva prvostupanjski sud kod ocjene blažeg zakona neprimjenjiv. Taj kriterij bi, naime, dolazio u obzir tek u slučaju jednako propisanih minimuma, a različitih maksimuma kazni u KZ/97 i KZ/11, a ovako, u konkretnom je slučaju blaži zakon KZ/97, kako se to s pravom ističe u optuženičinoj žalbi. Prema tome sud prvog stupnja je u tom dijelu na štetu optuženice povrijedio kazneni zakon iz čl. 469. t. 4. ZKP-22 koja pak za sobom povlači i drugu pravnu posljedicu na koju se žaliteljica ne poziva, ali na koju sud drugog stupnja, u skladu s obvezom iz čl. 476. st. 1. t. 2. ZKP-25, u žalbenom postupku protiv presude pazi po službenoj dužnosti.

8.1. Iz razloga iznijetih u prethodnoj točki ovog obrazloženja ovaj je žalbeni sud predmetnu inkriminaciju ispravno pravno označio kao kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 2. u svezi sa st. 1. KZ/97, pri čemu je istovremeno utvrdio da je u odnosu na tako pravno kvalificirani delikt nastupila zastara kaznenog progona. Kao što je rečeno, za kazneno djelo iz naprijed naznačene zakonske odredbe propisana je kazna zatvora u rasponu od šest mjeseci do pet godina, što znači da za to kazneno djelo u skladu s čl. 81. st. 1. alineja 4. KZ/11 kazneni progon zastarijeva nakon 15 godina, s time da se u konkretnom slučaju rok zastare u smislu odredbe čl. 81. st. 3. KZ/11 produljuje za dvije godine, budući da je prije proteka roka iz čl. 81. st. 1. alineja 4. KZ/11 u ovom kaznenom postupku bila donesena prvostupanjska presuda.

Premda je u činjeničnom opisu djela navedeno da je konkretno kazneno djelo počinjeno u razdoblju od 5. travnja 2007. do 20. veljače 2009., ovaj je žalbeni sud na temelju predmetnog činjeničnog supstrata našao da zastara kaznenog progona u ovom slučaju počinje teći od 5. travnja 2007. Naime, prema činjeničnoj osnovi optuženog kaznenog djela optuženica je predmetni ugovor o poslovnoj suradnji sklopila 5. travnja 2007., a prema čl. 26. KZ/97 kazneno djelo je počinjeno u vrijeme kad je počinitelj radio ili je bio dužan raditi, bez obzira na to kad je nastupila posljedica iz zakonskog opisa kaznenog djela.

Iz sadržaja i smisla konkretne inkriminacije proizlazi da je državni odvjetnik protegnuo vrijeme počinjenja konkretnog kaznenog djela do 20. veljače 2009. s obzirom da su se kroz to razdoblje plaćali računi za kupljene bio-generatore, koji su isporučivani u devet navrata kada su i obavljane isplate po ispostavljenim računima. Međutim, taj vremenski period nakon 5. travnja 2007. irelevantan je za ocjenu vremena počinjenja predmetnog kaznenog djela jer se odnosi samo na realizaciju spomenutog ugovora o poslovnoj suradnji i kao takav je bez bitnog utjecaja na rok zastare kaznenog progona u smislu čl. 82. st. 1. KZ/11 prema kojem zastara kaznenog progona počinje teći danom kad je kazneno djelo počinjeno, a ako posljedica koja je obilježje kaznenog djela nastupa kasnije, zastara počinje teći od tog trenutka. To poradi toga što je konkretno kazneno djelo počinjeno u času zaključenja ugovora o poslovnoj suradnji u kojem trenutku je i nastala obveza za oštećenu osnovnu školu, a samim time došlo i do uzrokovanja štete za nju koja se spominje u činjeničnom opisu djela. Drugim riječima, posljedica koja je obilježje optuženog kaznenog djela nastupila je već u momentu sklapanja predmetnog ugovora o poslovnoj suradnji, a ne kasnije, tako da razdoblje nakon 5. travnja 2007. do zaključno 20. veljače 2009. nema značaja za tijek zastare kaznenog progona u ovom slučaju.

9. Polazeći, dakle, od naprijed iznijetih razloga ovaj je žalbeni sud oficijelnim ispitivanjem pobijane presude zaključio da je vezano za inkriminirano kazneno djelo zastara kaznenog progona nastupila 5. travnja 2024., slijedom čega je na temelju čl. 486. st. 1. ZKP-25 preinačio pobijanu presudu na način preciziran u točki I izreke ove presude, posljedično čemu pak je žalba oštećenika zbog odluke o imovinskopravnom zahtjevu postala bespredmetna (točka II dispozitiva ove presude).

U Varaždinu 16. rujna 2025.

Predsjednik vijeća

Tomislav Brđanović