- 1 -              Kzz 24/2023-5

 

 

 

 

 

Broj: Kzz 24/2023-5

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Damira Kosa kao predsjednika vijeća te dr. sc. Marina Mrčele, izv. prof. i Perice Rosandića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog I. K., zbog kaznenog djela iz članka 272. stavaka 1. i 2. („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98. – ispravak, 50/00. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05. – ispravak, 71/06., 110/07., 152/08., 57/11. i 77/11. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske - dalje: KZ/97.), odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske od 4. rujna 2023. broj KZZ-DO-40/2023-4, podignutom protiv pravomoćnog rješenja kojeg čine rješenje Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 16. listopada 2019. broj Kv-1142/2018. i rješenje Županijskog suda u Zagrebu od 29. rujna 2020. broj Kv II-1386/2018., u sjednici održanoj 12. rujna 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

              Utvrđuje se da je zahtjev za zaštitu zakonitosti osnovan i da je pravomoćnim rješenjem koje čini rješenje Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 16. listopada 2019. broj Kv-1142/2018. i rješenje Županijskog suda u Zagrebu od 29. rujna 2020. broj Kv II-1386/2019. na štetu osuđenog I. K. povrijeđen zakon u odredbi članka 502. stavka 2. u vezi članka 505. stavka 2. i članka 78. stavka 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22. - dalje: ZKP/08.) te se to pravomoćno rješenje ukida i predmet vraća Općinskom kaznenom sudu u Zagrebu na ponovno odlučivanje.

 

 

Obrazloženje

 

1.              Pravomoćnim rješenjem kojeg čine rješenje Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 16. listopada 2019. broj Kv-1142/2018. i rješenje Županijskog suda u Zagrebu od 29. rujna 2020. broj Kv II-1386/2018., na temelju članka 505. stavka 1. ZKP/08., odbačen je zahtjev osuđenog I. K. za obnovu kaznenog postupka dovršenog presudom Općinskog suda u Zagrebu broj Ks-182/2011. od 4. svibnja 2012., potvrđenom presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Kž-929/2012. od 15. siječnja 2013.

 

2.              Protiv te pravomoćne odluke glavni državni odvjetnik podnio je zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog povrede članka 502. stavka 2. u vezi s člankom 505. stavkom 2. i člankom 78. stavkom 3. ZKP/08. te zbog povrede članka 6. stavka 1. i članka 13. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj: 18/1997., 6/1999., 14/2002., 13/2003., 9/2005., 1/2006., 2/2010. i 13/2017. - dalje: Konvencija). Predložio je da se pobijano pravomoćno rješenje ukine i predmet vrati Općinskom kaznenom sudu u Zagrebu na ponovno odlučivanje.

 

3.              Zahtjev za zaštitu zakonitosti je osnovan, ali ne u odnosu na sve povrede koje se u zahtjevu navode.

 

4.              U zahtjevu se kao prva povreda navodi povreda članka 502. stavka 2. ZKP/08. u kojoj je navedeno da će se kazneni postupak obnoviti „… i kada je zahtjev za obnovu podnesen na temelju konačne presude ili odluke Europskog suda za ljudska prava kojima je utvrđena povreda prava i sloboda iz Konvencije ako je povreda Konvencije utjecala na ishod postupka, a povreda ili njezina posljedica može se ispraviti u obnovljenom postupku. …“. Ističe se da je braniteljica osuđenika podnijela zahtjev za obnovu kaznenog postupka na temelju presude Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) te da je uz zahtjev dostavila presudu ESLJP-a na engleskom jeziku. Prvostupanjski je sud „osuđenikovoj braniteljici uputio dopis kojim se poziva za dostavi prijevod“ presude, „iako iz odredbe članka 502. stavak 2. ZKP/08. konkretno ne proizlazi obveza dostavljana konačne presude ESLJP-a na hrvatskom jeziku“. Osim toga, zahtjev se poziva i na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-3304/2011. od 23. siječnja 2013. u kojoj su navedena opća ustavnopravna stajališta o obvezama sudova pri izvršenju konačnih presuda ESLJP-a u kojima je utvrđena povreda konvencijskog prava. Zahtjev posebno ističe odlomak 44. u kojem je navedeno da je presuda ESLJP-a u kojoj je „utvrđena povreda konvencijskog prava uvijek [je] nova činjenica koja mora dovesti do  ispitivanja osnovanosti zahtjeva podnositelja za izmjenu pravomoćne sudske odluke na temelju odluke“ te „[n]adležni sud ovlašten je ispitati u svakom pojedinom slučaju je li takav zahtjev osnovan ili ne. Drugim riječima, zahtjev nije dopušteno odbaciti.“

 

4.1.              Druga povreda koja se u zahtjevu navodi je ona iz članka 505. stavka 2. i članka 78. stavka 3. ZKP/08. Zahtjev smatra da je pogrešno postupanje prvostupanjskog suda „jer je braniteljicu osuđenika pozvao na dostavu određenog dokaza, a pritom nije odredio rok u kojem je potrebno postupiti“. Drugostupanjski je sud „pogrešno utvrdio da prvostupanjski sud nije bio obvezan odrediti rok pismenom kojim poziva na dopunu podataka nužnih za postupanje“.

 

4.2.              Treća povreda odnosi se na članak 6. i članak 13. Konvencije. U zahtjevu se navodi da je „osuđeniku povrijeđeno pravo na pošteno suđenje“ jer je njegov zahtjev za obnovu kaznenog postupka „odbačen na temelju toga što braniteljica nije dostavila prijevod presude“ na hrvatski jezik, a da je taj prijevod „sud mogao pronaći na stranicama Ureda zastupnika“, a uzimajući u obzir „propust suda da odredi rok u kojem je stranka trebala postupiti“ riječ je „o pretjeranom formalizmu u primjeni i tumačenju domaćih pravnih normi i proizvoljnim tumačenjem … zakonskih odredaba vezanih uz rok za dostavu dokaza za dopunu zahtjeva“, osuđeniku je uskraćeno „pravo na pošteno suđenje“.

 

5.              U pravu je glavni državni odvjetnik kada tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno pozvao osuđenika da zahtjev za obnovu kaznenog postupka dopuni presudom ESLJP-a koja treba biti prevedena na hrvatski jezik. ESLJP u svojim odlukama tumači Konvenciju i zato su odluke ESLJP-a važne za tumačenje i primjenu nacionalnog prava. Stoga odluke ESLJP-a nije potrebno dostavljati uz pravne lijekove koji se podnose jer takva obveza nije propisana zakonom. Kada stranka u kaznenom postupku podnosi pravni lijek uključujući i zahtjev za obnovu kaznenog postupka i pritom se poziva na konačnu odluku ESLJP-a, tada tu odluku uopće nije potrebno dostaviti, a posebno nije potrebno dostaviti prijevod te odluke na hrvatski jezik. Dovoljno je da se stranka pozove na presudu ESLJP-a navodeći uobičajeni naziv predmeta. Sud kojem je pravni lijek podnesen dužan je na primjereni način upoznati se sadržajem odluke ESLJP-a. Za to mogu poslužiti i mrežne stranice ESLJP-a, Ustavnog suda Republike Hrvatske, Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Ureda zastupnika Republike Hrvatske pred ESLJP-om.

 

5.1.              Pozivajući osuđenika da dostavi prijevod presude ESLJP-a na hrvatski jezik te odbacujući zahtjev za obnovu kaznenog postupka jer osuđenik nije dostavio prijevod,  prvostupanjski je sud povrijedio članak 502. stavak 2. ZKP/08. jer je zahtjev za obnovu kaznenog postupka u kojem je naveden naziv predmeta/presude ESLJP-a dovoljan za postupanje, odnosno za razmatranje osnovanosti zahtjeva kojega ne treba „dopuniti“ prijevodom presude ESLJP-a na hrvatski jezik. Zahtjev za obnovu kaznenog postupka u kojem je naveden samo naziv predmeta/presude ESLJP-a sadrži podatak na temelju kojega se može postupiti pa je riječ o podnesku po kojem se može postupati te njegovo odbacivanje samo zato što nije dostavljen prijevod presude ESLJP-a predstavlja i povredu članka 505. stavka 2. u vezi s člankom 78. ZKP/08.

 

5.2.              Prema tome, prvostupanjski je sud pogrešno pozvao osuđenika da dopuni zahtjev prijevodom presude ESLJP-a na hrvatski jezik, a drugostupanjski je takvo pogrešno postupanje potvrdio odlukom kojom je odbio žalbu osuđenika. Okolnost da pri pogrešnom pozivanju osuđenika da dopuni zahtjev prvostupanjski sud nije odredio rok u kojem zahtjev treba dopuniti također je povreda na koju s pravom upire držani odvjetnik. Sud treba odrediti rok u kojem zahtjev za obnovu kaznenog postupka treba dopuniti. To slijedi iz zakonske odredbe prema kojoj podnositelj treba dopuniti zahtjev „u određenom roku“ (članak 505. stavak 2. ZKP/08.). Stoga neodređivanje roka za dopunu zahtjeva te odbacivanje zahtjeva jer nije postupljeno po takvoj nepotpunoj i pogrešnoj uputi predstavlja i povredu članka 505. stavka 2. u vezi s člankom 78. ZKP/08.

 

6.              Nije u pravu glavni državni odvjetnik kada tvrdi da prvostupanjski sud nije ovlašten odbaciti zahtjev za obnovu kaznenog postupka kada se zahtjev temelji na presudi ESLJP-a kojom je utvrđena povreda Konvencije. Pritom se zahtjev poziva na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske (v. odlomak 4.) u kojoj je doista navedeno da je presuda ESLJP-a u kojoj je utvrđena povreda konvencijskog prava uvijek nova činjenica koja mora dovesti do ispitivanja osnovanosti zahtjeva. No, nije riječ o usporedivoj pravnoj situaciji, a tumačenje zahtjeva temelji se na dijelu odluke Ustavnog suda koja je izvučena iz konteksta u kojem je donesena.

 

6.1.              Naime, navedena odluka Ustavnog suda odnosi se na to je li presuda ESLJP-a kojom je utvrđena povreda nekog konvencijskog prava „nova činjenica“ podobna da se zahtjev za obnovu kaznenog postupka razmatra u meritumu.  U tom smislu i ustavnopravna shvaćanja iz te odluke odnose se na tu pravnu situaciju, a ne i na ispitivanje ispunjenja formalnih pretpostavki za podnošenje zahtjeva za obnovu kaznenog postupka na temelju presude ESLJP-a kojom je utvrđena određena konvencijska povreda.

 

6.2.              Nadalje, pogrešno je pravno shvaćanje da zahtjev za obnovu kaznenog postupka koji se temelji na presudi ESLJP-a kojom je utvrđena neka povreda konvencijskog prava uvijek mora biti ispitan u meritumu i da ga nije dopušteno odbaciti. Primjerice, prema članku 502. stavku 3. ZKP/08. zahtjev za obnovu kaznenog postupka na temelju konačne presude ESLJP-a može se podnijeti u roku od trideset dana od datuma konačnosti presude ESLJP-a. Zahtjev podnesen izvan toga roka može biti odbačen.

 

6.3.              U tom je smislu i odluka ESLJP-a u predmetu Gregačević protiv Hrvatske (zahtjev broj 13769/2015., odluka o nedopuštenosti od 5. listopada 2021.). U tom je predmetu ESLJP utvrdio da nije došlo do povrede prava na pristup sudu zajamčenog člankom 6. stavkom 1. Konvencije kada su sudovi podnositeljev zahtjev za obnovu kaznenog postupka odbacili kao nepravovremen. ESLJP je zaključio da je od dana od kada je podnositelj saznao da je presuda tog suda postala konačna do dana isteka roka za podnošenje zahtjeva za obnovu postupka bilo dovoljno vremena da se ispoštuje zakonski rok. Stoga je ESLJP zaključio da način na koji su hrvatski sudovi računali rok za podnošenje zahtjeva za obnovu kaznenog postupka nije spriječio podnositelja u korištenju tog pravnog lijeka. Pritom treba navesti da je ovdje ESLJP primjenjivost članka 6. Konvencije ostavio otvorenim jer je zaključio da je zahtjev ionako očito neosnovan.

 

6.3.1.              No, odluka ESLJP-a je važna jer je u njoj taj sud naveo da propisivanje roka u kojem se može podnijeti zahtjev za obnovu kaznenog postupka nije samo po sebi nespojivo s Konvencijom (odlomak 64. odluke ESLJP-a). Pritom je ESLJP i citirao članak 502. stavak 3. ZKP/08. Budući da određivanje roka u kojem je moguće podnijeti zahtjev za obnovu kaznenog postupka koji se temelji na odluci ESLJP-a u kojoj je utvrđena neka povreda Konvencije nije suprotan Konvenciji, to je razumno zaključiti da je zahtjev dopušteno odbaciti ako je prošao rok od trideset dana od konačnosti presude ESLJP-a. 

 

7.              Nije u pravu glavni državni odvjetnik kada tvrdi da je pobijanim pravomoćnim rješenjem počinjena povreda članka 6. stavka 1. i članka 13. Konvencije. Naime, prema sudskoj praksi ESLJP-a članak 6. Konvencije načelno nije primjenjiv za postupke koji se odnose na prijedlog ili zahtjev za obnovu pravomoćnog okončanog postupka pred nacionalnim sudovima (Bochan protiv Ukrajine /broj 2/, [Vv], broj 22251/08., presuda od 5. veljače 2015., odlomak 44.). U tom je i smislu odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske koja je navedena u zahtjevu (v. odlomak 4.). Prema toj odluci, koja u tom dijelu nije citirana u ovom zahtjevu,  „članak 29. Ustava ni članak 6. Konvencije nisu primjenjivi na postupke koji se tiču prijedloga ili zahtjeva za ponavljanje odnosno obnovu postupka koji je pravomoćno okončan pred nadležnim domaćim sudom. Tek ako nadležno tijelo prihvati taj zahtjev, sva jamstva pravičnog suđenja iz članka 6. Konvencije primjenjuju se na taj ponovljeni (novi) postupak jer je to opet redoviti postupak“ (odlomak 25.). Treba dodati da presuda ESLJP-a Bochan protiv Ukrajine navodi određene iznimke kada bi članak 6. Konvencije bio primjenjiv za situacije ponavljanja ili obnove postupka, a one ovise o prirodi, opsegu i posebnim karakteristikama izvanrednog pravnog lijeka (odlomak 50. navedene odluke).

 

7.1.              Iz navedenoga slijedi da je članak 6.  stavak 1. Konvencije primjenjiv ako se dopusti obnova kaznenog postupka te da bi mogao biti primjenjiv kada se odlučuje o meritumu zahtjeva za obnovu kaznenog postupka, ali bi prije toga trebalo ocijeniti prirodu, opseg i posebne karakteristike zahtjeva za obnovu kaznenog postupka.

 

7.2.              Ovdje to nije potrebno jer pobijanim pravomoćnim rješenjem nije odlučeno o meritumu zahtjeva za obnovu, nego se ispitivalo jesu li ispunjena formalne pretpostavke za podnošenja zahtjeva. Drugim riječima, pobijano pravomoćno rješenje formalne je prirode jer je zahtjev za obnovu kaznenog postupka odbačen i nižestupanjski sudovi se nisu upuštali u odlučivanje o osnovanosti zahtjeva za obnovu kaznenog postupka (nisu odlučivali o meritumu, nego o dopuštenosti).

 

7.3.              S obzirom na to, kada mjerodavni sudovi ocjenjuju jesu li ispunjene formalne pretpostavke za podnošenje zahtjeva za obnovu postupka, odnosno kada ocjenjuju je li zahtjev dopušten (ne i osnovan), tada članak 6. stavak 1. Konvencije nije primjenjiv. Stoga nije osnovan zahtjev u kojem se tvrdi da je počinjena povreda članka 6. stavka 1. Konvencije.

 

7.4.              U odnosu na povredu članka 13. Konvencije (pravo na djelotvoran pravni lijek), treba navesti da povreda toga prava ne može biti razmatrana samostalno, nego samo u kombinaciji s nekim drugim pravom iz Konvencije, jer članak 13. obvezuje države osigurati djelotvorno pravno sredstvo za povrede konvencijskih prava (Kudla protiv Poljske, [Vv], broj 30210/96., presuda od 26. listopada 2000., odlomak 152.; usporedi i s navedenom odlukom Gregačević protiv Hrvatske, odlomak 77.). Budući da ovdje članak 6. Konvencije nije primjenjiv pa ne može ni doći do njegove povrede, to po prirodi stvari ne može doći ni do povrede članka 13. Konvencije (usporedi Gregačević protiv Hrvatske, odlomak 78.).

 

 

 

 

 

8.              S obzirom na sve navedeno, pobijano je rješenje trebalo ukinuti i predmet vratiti općinskom sudu na ponovno odlučivanje (članak 513. stavak 1. ZKP/08.).

 

Zagreb, 12. rujna 2023.