REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Pr-655/2025-46
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski radni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Marini Braje Meznarić, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika (u daljnjem tekstu tužitelj) JE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Petra Vuksanović, odvjetnica iz Rijeke, protiv tuženika-protutužitelja (u daljnjem tekstu tuženik) JADRANSKI NAFTOVOD, dioničko društvo iz [adresa], OIB: 89018712265, kojeg zastupa punomoćnica Irena Vinter Gregorić, odvjetnica iz Zagreba, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 28. kolovoza 2025., u prisutnosti tužitelja osobno uz punomoćnika tužitelja Tijane Sigel, odvjetnice, punomoćnice tuženika Irene Vinter Gregorić, odvjetnice, Tomislava Orehovca, odvjetnika, zz tuženika EE i zz tuženika DE, dana 16. rujna 2025.,
p r e s u d i o j e
I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
"I Utvrđuje se nedopuštenim otkaz što ga je tuženik JADRANSKI NAFTOVOD, dioničko društvo sa sjedištem [adresa], OIB: 89018712265, dao tužitelju JE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], Odlukom o otkazu Ugovora o radu sklopljenim 10.02.2020., te donesenim 25.09.2020., te se utvrđuje da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao.
II Nalaže se tuženiku JADRANSKI NAFTOVOD, dioničko društvo sa sjedištem [adresa], OIB: 89018712265, u roku od 8 dana, tužitelja JE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], vratiti u radni odnos i na rad odgovarajuće na radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi.
III Nalaže se tuženiku JADRANSKI NAFTOVOD, dioničko društvo sa sjedištem [adresa], OIB: 89018712265, naknaditi tužitelju JE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske Narodne Banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u roku od 8 dana."
II Odbija se protutužbeni zahtjev tuženika koji glasi:
"Sudski se raskida Ugovor o radu s predsjednikom Uprave sklopljen dana 10. veljače 2020. između tužitelja i tuženika, s danom 25. rujna 2020."
III Nalaže se tužitelju platiti tuženiku parnični trošak u iznosu od 500,00 eura, sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.
r i j e š i o j e
Odbija se prijedlog tužitelja za donošenjem privremene mjere koja glasi:
"Nalaže se tuženiku – protivniku osiguranja JADRANSKI NAFTOVOD, dioničko društvo, [adresa] da u roku od tri dana računajući od dana dostave pravomoćnog Rješenja o privremenoj mjeri pa do pravomoćnog okončanja ovog radnog spora vrati tužitelja – predlagatelja osiguranja JE, [adresa], u radni odnos i na rad i to na radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi – savjetnik uprave za funkcionalno područje u skladu s njegovom stručnom spremom kod tuženika (sukladno Ugovoru o radu s predsjednikom uprave od 10.02.2020.) ili na drugo radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i položaju koji je imao kod tuženika.
Nalaže se tuženiku da do pravomoćnog okončanja ovog radnog spora isplaćuje tužitelju naknadu plaće sukladno Ugovoru o radu u iznosu od 4.765,28 eura bruto mjesečno, počevši od dana kad je predlagatelju osiguranja zbog otkaza prestao radni odnos.
Ukoliko tuženik ne postupi po pravomoćnom sudskom rješenju izreći će mu se temeljem čl. 16. Ovršnog zakona novčana kazna u visini koju odredi sud."
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je bio u radnom odnosu kod tuženika temeljem Ugovora o radu s predsjednikom Uprave od dana 10. veljače 2020., sklopljenog radi obavljanja poslova radnog mjesta predsjednika Uprave tuženika. Dana 25. rujna 2020. tuženik je donio Odluku o opozivu predsjednika Uprave društva. Nastavno, istoga je dana tuženik donio Otkaz Ugovora o radu od dana 10.02.2020. Tužitelj je obje ove odluke zaprimio dana 28. rujna 2020. Nadalje tužitelj navodi da je u otvorenom zakonskom roku, dana 12. listopada 2020., po svom punomoćniku, tuženiku uputio Zahtjev za zaštitu prava. Tuženik je Zahtjev za zaštitu prava tužitelja zaprimio dana 13. ili 14. listopada 2020. te istom nije udovoljio niti na njega odgovorio. U svom Zahtjevu za zaštitu prava tužitelj navodi da je u bitnome istaknuo kako je odluka o otkazu pravno neutemeljena te nedovoljno obrazložena, nezakonita i, kao takva, nedopuštena i to kako sadržajno tako i u smislu postupka koji je prethodio njenu donošenju. Potonje se ponajprije odnosi na postupak savjetovanja s radničkim vijećem, kojem se tuženik nije obratio u pogledu savjetovanja o namjeri otkazivanja Ugovora o radu tužitelju. Nastavno tužitelj je istaknuo i kako je iz sadržaja Ugovora o radu nedvojbeno proizlazilo da je prava volja ugovornih stranaka bila da se radni odnos radnika - ovdje tužitelja - i poslodavca - ovdje tuženika - nastavi i nakon opoziva tužitelja s radnog mjesta predsjednika Uprave (odnosno podredno da mu se isplati otpremnina, ako se radni odnos voljom radnika - ovdje tužitelja - ne bi nastavio). Tužitelj ukazuje i da je tuženik imao i dodatnu obvezu savjetovati se s Radničkim vijećem temeljem obveze iz odredbe članka 121. Pravilnika o radu poslodavca, kao i obveze iz odredbi članaka 85. i 86. Kolektivnog ugovora za tuženika. Nadalje, Odluka tuženika o otkazu Ugovora o radu, nije pravno utemeljena i stoga što se u svom sadržaju osniva na pravnim i činjeničnim konstrukcijama koje ničime nisu dokazane ili u nekom pravnom postupku utvrđene ili potvrđene. Naime, tuženik se u donošenju napadane odluke i njenom obrazlaganju poziva na ”javno dostupne informacije objavljene na stranicama Državnog odvjetništva Republike Hrvatske, Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta dana 17. rujna 2020. godine”, potom "priopćenje USKOK-a”, nadalje okolnost određivanja istražnog zatvora te "poduzimanja dokaznih radnji iz Zakona o kaznenom postupku”, te iz toga zaključuje na okolnost postupanja tužitelja "protivno zakonskim propisima i internim aktima JANAF-a” te iz toga deducira kršenje svih obveza koje tužitelj kao predsjednik Uprave preuzeo temeljem sklopljenog Ugovora te koje proizlaze iz Zakona, a posebice obveze iz čl. 3., čl. 5. i čl. 22. Ugovora. U odnosu na navedeno tužitelj ističe kako sve navedeno, a sve da i jest i činjenično odnosno utvrđeno, što nije, sadržajno nije niti može biti opravdanim razlogom za otkaz ugovora o radu. Ovo, istom nije niti utvrđeno odnosno dokazano što će biti predmetom nekog drugog, a ne ovog, pravnog postupka pa ako je navedeno možda i pravno relevantno na razini osnovane sumnje u nekom drugom pravnom postupku, u domeni radnog prava i postupka iz istog radi se o nespornoj neutemeljenosti, podredno preuranjenosti postupanja tuženika. Nastavno na navedeno, tužitelj ukazuje i kako postupanje tuženika, kao poslodavca, koji o svom otkazu odlučuje temeljem odredbi članka 14. stavka 2. i članka 15. stavka I. alineje 2. Ugovora, nije pravno utemeljeno niti zakonito i stoga što se otkaz od strane tuženika, poslodavca, donosi protivno i samoj odredbi članka 15. stavka I. Ugovora, a prema kojoj, u relevantnoj alineji 2. stoji da se predsjednika Uprave može opozvati, a potom ugovor o radu otkazati, ako "predsjednik Uprave krši obveze iz ovog Ugovora”. Tužitelj naglašava kako eventualna nedokazana i neutvrđena postupanja koja mu se stavljaju na teret ne datiraju iz razdoblja ovog Ugovora. Time, dakle, otpada da bi došlo do ostvarenja situacije da "predsjednik Uprave krši obveze iz ovog Ugovora" te, stoga, otpada i mogućnost da bi se predsjednika Uprave moglo opozvati, a potom ugovor o radu otkazati, na zakonit i dopušten način. Nadalje, Ugovor o radu koji je sklopljen između tužitelja, kao radnika, i tuženika, kao poslodavca, jest "mješoviti" ugovor koji ima obilježja menadžerskog ugovora, ali i ugovora o radu (casus mixtus) što je jasno i nedvojbeno određeno upravo i u članku 2. stavku 2. Ugovora koji u tom dijelu glasi: "Utvrđuje se da se predsjednik Uprave nalazi u radnom odnosu s JANAF-om na neodređeno vrijeme." Istom, sam se Ugovor o radu, a što je utvrđeno u odredbi članka 3. Ugovora, "sklapa na određeno vrijeme od 4 godine i primjenjuje se od 12. veljače 2020. do 12. veljače 2024., s time da Ugovor može prestati i prije isteka ovog vremena u slučajevima iz članka 14. ovog Ugovora." Povezujući ove dvije gornje odredbe, onu članka 2. stavka 2. i onu članka 3. Ugovora o radu, razvidno jest kako se: a) tužitelj, kao radnik, sa tuženikom, kao poslodavcem, nalazi u radnom odnosu na neodređeno vrijeme; i b) Ugovor o radu s predsjednikom Uprave od dana 10. veljače 2020. sklopljen je, unutar radnog odnosa na neodređeno vrijeme, a na određeno vrijeme od 4 godine. Notorno jest, i kao takvo ne može biti sporno, da je prava volja tužitelja, kao radnika, i tuženika, kao poslodavca, izraženo kroz cjeloviti njihov pravni odnos, a ponovljena i u Ugovoru o radu s predsjednikom Uprave od dana 10. veljače 2020. u odredbi članka 2. stavka 2., opstojnost radnog odnosa i neovisno od konkretnog Ugovora o radu s predsjednikom Uprave od dana 10. veljače 2020., dakle, da se radni odnos radnika, tužitelja i poslodavca, tuženika, nastavi i nakon opoziva tužitelja s radnog mjesta predsjednika Uprave. Na ovaj je način i prigodom sklapanja Ugovora o radu s predsjednikom Uprave od dana 10. veljače 2020. izričito i jasno ugovorena obveza tuženika da tužitelju, u slučaju prestanka tog Ugovora o radu zbog opoziva, ponudi sklapanje ugovora o radu za druge odgovarajuće poslove. Slijedom gornjeg tužitelj navodi kako je Otkazom Ugovora o radu, eventualno otkazan i prestao posljednji ugovor na određeno vrijeme, no ne i radni odnos tužitelja kod tuženika na neodređeno vrijeme, obzirom on nije Ugovorom o radu s predsjednikom Uprave od dana 10. veljače 2020., niti zasnovan ili uređen te da, slijedom toga, tuženik ima obvezu ponudu odnosno djelovanja s ciljem uređenja radnog odnosa tužitelja kod tuženika na neodređeno vrijeme koji nesporno postoji, dakle ponudu novog ugovora o radu ili slično. Tužitelj u bitnome ističe kako prestanak članstva u Upravi društva ne može imati za posljedicu bezuvjetni prestanak radnog odnosa tužitelja, budući iz samog Ugovora o radu nedvojbeno proizlazi namjera ugovornih strana da se radni odnos nastavi i nakon prestanka rada tužitelja kao predsjednika Uprave odnosno prestanka obnašanja takve formalne funkcije. Tužitelj ističe i kako je u Ugovoru o radu u odredbama članka 17., opisano postupanje u podosta sličnoj situaciji. Iako se u Ugovoru o radu s predsjednikom Uprave od dana 10. veljače 2020. ne spominje konkretno postupanje, odnosno radno mjesto na kojemu bi tužitelj trebao raditi po prestanku Ugovora o radu s predsjednikom Uprave od dana 10. veljače 2020., niti su navedeni poslovi takvog radnog mjesta, za situaciju kakva se dogodila u konkretnom slučaju, to je ipak moguće pravnu prazninu popuniti postupanjem per analogiam sa postupanjem iz odredbe članka 17., odnosno propust da se konkretna situacija eksplicitno uredi svakako ne utječe na činjenicu da su tužitelj i tuženik uredili nastavak radnog odnosa na neodređeno vrijeme i po prestanku Ugovora o radu s predsjednikom Uprave od dana 10. veljače 2020., dakle da se tuženik obvezao po prestanku ugovora o radu na određeno vrijeme tužitelju ponuditi sklapanje ugovora na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova sukladno njegovoj stručnoj spremi. Stoga tužitelj predlaže presuditi kako to sadržajem opisuje stavak I. izreke ove presude, a ujedno predlaže donijeti i privremenu mjeru vraćanja na rad, odnosno isplate naknade plaće.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da ugovorni odnos između člana uprave i društva nije radni odnos, već specifični ugovorno-statusni (mandatni) odnos koji ne regulira Zakon o radu. U tom smislu je isključena mogućnost da član uprave s društvom bude u klasičnom radnom odnosu u pogledu obavljanja funkcije člana uprave. Prvenstveno, a u slučaju zauzimanja stava suda o primjeni odredaba Zakona o radu i obveznosti tužitelja da protiv osporavane odluke podnese zahtjev za zaštitu prava, tuženik ističe prigovor prekluzije prava. Naime, kako proizlazi iz navoda samog tužitelja, te kako je razvidno iz Potvrde o primitku preporučene pošiljke koju je tužitelj dostavio u spis, isti je dana 12. listopada 2020. tuženiku uputio Zahtjev za zaštitu prava, na koji se tuženik nije očitovao u zakonskom roku od petnaest dana, čime je tužitelj stekao pravo u daljnjem roku u petnaest dana zatražiti zaštitu svojih prava pred nadležnim sudom. lsto tako, tuženik ukazuje kako u predmetnom zahtjevu za zaštitu prava tužitelj nije zahtijevao „vraćanje u radni odnos i na rad odgovarajuće radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi", a kako to sada traži u tužbi, slijedom čega je i u tom dijelu prekludiran u svom zahtjevu. Nadalje, tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu kao neosnovanima u cijelosti, te ističe da su navodi iz tužbe neistiniti te krajnje neosnovani, i to kako pravno, tako i stvarno, te se na istu očituje kako slijedi: Tuženik ne spori da je sa tužiteljem, a nakon ponovnog imenovanja istog na funkciju predsjednika Uprave tuženika na razdoblje od 10. veljače 2020. pa do dana 10. veljače 2024., dana 10. veljače 2020. sklopio Ugovor o radu s predsjednikom Uprave, koji po svojoj pravnoj prirodi predstavlja tzv. menadžerski ugovor kao sui generis ugovor obveznog prava s elementima ugovora o djelu, odnosno mješovitog ugovora. Tužitelj nije nikada s tuženikom sklopio „klasični” Ugovor o radu već je isti sklapao menadžerske ugovore nakon pojedinačnih odluka o imenovanju tužitelja na mjesto predsjednika uprave tuženika. Sukladno sudskoj praksi, u slučaju postojanja ovakvog sui generis poštujući odredbu čl. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN, 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, u daljnjem tekstu: ZOO) upravo ugovor predstavlja „zakon" među strankama te je u skladu sa odredbama ugovora, potrebno utvrditi ugovoren način zasnivanja i prestanka radnog odnosa, a posebice u slučaju opoziva sa mjesta predsjednika uprave, sa podrednom primjenom ZOO-a, a tek zatim i odredaba Zakona o radu. Da je tome tako proizlazi iz sudske prakse, pa se tuženik poziva na Odluku Vrhovnog suda RH, Revr-219/10 od 16. ožujka 2011. Tuženik se poziva na čl. 25. Ugovora kojim je određeno da se na prava i obveze i odgovornosti koje nisu određene ovim Ugovorom primjenjuju odredbe Zakona o trgovačkim društvima i Zakona o obveznim odnosima, dok u dijelu koji nije isključen čl. 4. st. 4. Zakona o radu važećeg u trenutku sklapanja ovog Ugovora i Pravilnik o radu JANAF-a, drugi akti JANAF-a, Zakon o radu i drugi relevantni propisi. Nadalje, da je isključenje primjeni odredbi Zakona o radu posebno naglašeno u ovom čl. 25. Ugovora, na odgovarajućim mjestima Ugovora, odnosno da je izričito ugovoreno da se na predsjednika Uprave ne primjenjuju odredbe Zakona o radu glede ugovora o radu na određeno vrijeme, prestanku ugovora o radu otkaznom roku i otpremnini. Dakle, za tuženika ne postoji nikakva dvojba da su ugovorne strane isključile primjenu odredbi Zakona o radu koje reguliraju pitanje ugovora o radu na određeno vrijeme, prestanku ugovora radu, otkaznom roku i otpremnini. U tom se slučaju, u odnosu na prestanak ugovora, supsidijarno primjenjuju odredbe ZOO-a, i to odredbe o prestanku ugovora u smislu čl. 360. ZOO-a. U tom smislu, u potpunosti je pogrešno pravno stajalište tužitelja kako je tuženik, prije donošenja osporavane odluke bio dužan, u smislu čl. 150. ZOR-a u svezi čl. 85. i 86. Kolektivnog ugovora za JANAF provesti savjetovanje sa Radničkim vijećem. Da je tome tako, govori i mišljenje Ministarstva gospodarstva rada i poduzetništva od dana od dana 10. studenog 2014. u kojem je navedeno: „Slijedom navedenoga, budući je izričito propisano da se i u slučaju prestanka ugovora o radu direktora iz članka 4. stavka 4. ZOR-a i otkaza zbog nezadovoljavanja radnika na probnom radu ne primjenjuju odredbe ZOR-a o prestanku ugovora o radu, odnosno o otkazu ugovora o radu, mišljenja smo da se u tim slučajevima ne primjenjuju ni odredbe o savjetovanju s radničkim vijećem, obzirom da se radi o odredbama koje su vezane uz prestanak ugovora o radu". U odnosu na obrazloženost i razloge donošenja Odluke o otkazu, tuženik ističe da se na predmetnu odluku ne primjenjuje glava 15. ZOR-a, koja regulira pitanje prestanka ugovora o radu pa tako niti odredbe čl. 112.-130. Zakona o radu niti i odredbe o obrazloženju otkaza, iako, suprotno tvrdnjama tužitelja, predmetna Odluka sadrži dostatno obrazloženje (čak i kada bi se primjenjivao Zakon o radu) jer je jasno navedena činjenica na kojoj se temelji te su navedene odredbe te ugovorne obveze koje je tužitelj povrijedio. Tužitelj i tuženik ugovorili su i to odredbom čl. 14. Ugovora kako Ugovor može prestati na sljedeće načine: 1. istekom roka na koji je ugovor sklopljen (razdoblje od četiri godine); 2. otkazom od strane JANAF-a; 3. otkazom ugovora od strane predsjednika Uprave; 4. sporazumnim raskidom ugovornih strana. Pritom predmetnim člankom nije detaljno uređeno, odnosno nisu propisane posebne pretpostavke za prestanak Ugovora otkazom od strane JANAF-a (uvažavajući čl. 25. Ugovora) a slijedom čega se na isto imaju primijeniti zakonske odredbe ZOO-a. i to čl. 360. do 368. ZOO-a (takvo stajalište zastupa i FE u knjizi Otkaz ugovora o radu, Organizator, Zagreb, 2013.). Navedeno u takvim slučajevima potvrđuje i sudska praksa, od koje tuženik izdvaja odluku Vrhovnog suda RH broj Revr-694/II od 21. prosinca 2011. Dakle, neovisno o pravomoćnoj odluci o opozivu te utvrđenjima u istom, tuženik ističe kako se tužitelj Ugovorom, a kako je to i odluci o otkazu od dana 25. rujna 2020. navedeno, obvezao obavljati poslove utvrđene zakonom, Statutom, Poslovnikom o radu Uprave, odlukom Nadzornog odbora i pojedinačnim odlukama Uprave (čl. 4. Ugovora). Istim su propisima i aktima utvrđene ovlasti i odgovornosti tužitelja kao predsjednika Uprave. Sukladno odredbi čl. 22. Ugovora tužitelj je izričito preuzeo obvezu u svojemu poslovanju postupati sa pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika te čuvati i unaprjeđivati ugled i dobar glas tužitelja, gdje je pitanje ugleda i dobroga glasa JANAF-a osobito značajno s obzirom na okolnost da je tužitelj dioničko društvo koje kotira na burzi te je u većinskom vlasništvu Republike Hrvatske. Nadalje, tužitelj je potpisom Ugovora potvrdio kako je upoznat s propisima o radnim odnosima, organizaciji i zaštiti na radu i obvezama iz Ugovora, pa time i Kodeksa poslovnog ponašanja od dana 9. siječnja 2020., koji čini sastavni dio Pravnika o radu Društva, te predstavlja odluku Uprave tuženika ( Kodeks je odobrio upravo tužitelj). Predmetnim Kodeksom za sve radnike, uključujući i članove Uprave i Nadzornog odbora, propisana su generalna pravila postupanja u cilju da ponašanje radnika bude u skladu sa moralnim i profesionalnim normama te općeprihvaćenim vrijednostima. Odredbe toga Kodeksa temelje se upravo na tome da se (cit.) „Prema ponašanju pojedinca donose zaključci o cijelome Društvu” te tome da je svaki radnik čuvar ugleda društva te da je kao takav odgovoran za promicanje ugleda i uspješan rad tuženika. Navedenim internim aktom propisani su i okviri antikoruptivnog djelovanja u kod tuženika (točka V. Kodeksa Antikoruptivno djelovanje). Predmetnim Kodeksom, između ostalog određeno je: „Radnik ima jasnu obvezu lojalnosti prema Društvu te se sukob interesa izbjegava na svim razinama, Nedopušteno je zauzimati položaj ili biti u položaju koji radnika suprotstavlja interesima Društva. Članovi Uprave i Nadzornog odbora Društva ne smiju donositi odluke temeljene na osobnim interesima ili interesima s njima povezanih osoba te ne smiju sudjelovati u odlukama u vezi s kojima su u sukobu interesa. Radnici koji u obavljanju poslova raspolažu povlaštenim informacijama, odnosno činjenicama, ne smiju koristiti se prednostima koje pruža uvid u povlaštene informacije, odavati povlaštene informacije trećim osobama, koristiti se prednostima koje pruža uvid u povlaštene informacije pri davanju savjeta trećim osobama. Društvo je svjesno koje izloženosti javnosti i medijima kao i činjenica da komuniciranje s trećim osobama zahtjeva poštivanje strogih pravila obavješćivanja najviše razine poslovodstva ili pak stručnih službi zaduženih za istinito i meritorno obavještavanje odnosno ovlaštenih osoba za informiranje". U skladu, sa Kodeksom, tužitelj je svake godine podnosio Izjavu o povjerljivosti i nepristranosti. Isto tako, s obzirom, da je tuženik u većinskom vlasništvu Republike Hrvatske, isto je usvojilo Akcijski plan za provedbu Antikorupcijskog programa za trgovačka društva u većinskom državnom vlasništvu za razdoblje od 2019. do 2020. sa konkretnim ciljevima i aktivnostima usmjerenim na provedbu Antikorupcijskog programa Vlade Republike Hrvatske. Tuženik dakle smatra da je suvišno posebno obrazlagati kako se opisana pravila postupanja osobito odnose na predsjednika Uprave, ovdje tužitelja, s obzirom na njegovu funkciju i posebnu ulogu u poslovanju društva te istaknuti položaj u odnosu na sve radnike i poslovne partnere tuženika. lako točno navodi tužitelj kako se u osporavanoj Odluci o otkazu tuženik poziva na javnu objavu Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta od dana 17. rujna 2020., a u kojoj je navedeno kako je protiv tužitelja i još dvanaest osoba je u tijeku provođenje istrage temeljem Rješenja Ureda za suzbijanje korupcije i gospodarskog kriminaliteta (USKOK), i to zbog osnovane sumnje na počinjenje kaznenih djela trgovanja utjecajem, poticanja na trgovanje utjecajem, davanja mita za trgovanje utjecajem, davanja mita, zlouporabe položaja i ovlasti, poticanja na zlouporabu položaja i ovlasti, pomaganja u zlouporabi položaja i ovlasti, nezakonitog pogodovanja te pomaganja u nezakonitom pogodovanju i to na u priopćenju opisan način (sve u obnašanju funkcije predsjednika Uprave tuženika) pogrešno je stajalište tužitelja kako samo provođenje istrage ne može biti opravdanim razlogom za otkaz budući da je utvrđenje činjenica navedenih u priopćenju USKOK-a te istinitost istih predmetom kaznenog postupka. Ovo iz razloga što je građanskopravna-odgovornost značajno šira od kaznene odgovornosti pa možebitno oslobođenje tužitelja od kaznene odgovornosti neće ujedno i značiti oslobođenje od građanskopravne odgovornosti tužitelja. Naime, provođenje istrage (koja ukazuje na Viši stupanj vjerojatnosti u počinjenje kaznenog djela) te samo postupanje tužitelja prije uhićenja istog, o čemu je upoznata šira javnost, uzrokovale su značaju štetu ugledu tuženika, a koje se tužitelj obvezao štiti, sve u skladu s preuzetom obvezom u čl. 22. Ugovora, a posebice kada se sumnja da su predmetna kaznena djela počinjena upravo u obnašanju dužnosti predsjednika Uprave. U trenutku donošenje odluke o otkazu, osim opisanog javnog priopćenja, objavljeno je preko tisuću novinskih članaka, emitirano je nekoliko stotina tv i radio emisija koje su izvještavale o postupanju tužitelja koje nije u skladu sa gore opisanim Kodeksom poslovnog ponašanja, i koje ukazuju na postupanje tužitelja protivno interesima tuženika. Između ostalog, mediji su tako izvještavali o činjenici da je tužitelj netom prije uhićenja, bacio svoje mobilne uređaje u rijeku Savu; činjenici da je tužitelj imao vlastiti „klub” u Slovenskoj ulici u Zagrebu, a u kojoj se sastajao sa ovlaštenim osobama ponuditelja tuženika, suprotno očekivanom postupanju prema kodeksu poslovnog ponašanja; činjenici da je tužitelj u „klubu” ugostio i određene eskort djevojke, činjenici da tužitelj raspolaže značajnim novčanim sredstvima (koji se teško mogu pravdati primanjima istog), a koje je tužitelj „odlagao” u automobilima svojih prijatelja netom prije uhićenja. Tužitelj se, u sklopu svojih ugovornih obveza, nije smio dovesti u situaciju da se uopće sumnja u njegovu nepristranost te zakonitost postupanja i/ili neprimjerenost ponašanja, dok je isti svojim postupanjem upravo dao i itekako povoda u sumnju zakonitog djelovanja cjelokupnog društva, ovdje tuženika, a koje je predstavljao upravo tužitelj. Štoviše, nakon uhićenja tužitelja, tuženika su kontaktirali mnogobrojni ugovorni partneri te iskazali svoje nezadovoljstvo cjelokupnom nastalom situacijom te ukazali na mogućnost prestanka suradnje. Kod takvog stanja stvari, u potpunosti je razvidno da je daljnji nastavak odnosa između tužitelja i tuženika u potpunosti nemoguć jer je povjerenje u tužitelja nepovratno izgubljeno, te da je tužitelj povrijedio svoje ugovorne obveze posebice čl. 22. Ugovora, ali i čl. 252. ZTD-a. Pored navedenog, ne treba zanemariti niti činjenicu da je Odluci o otkazu Ugovora s predsjednikom Uprave prethodila Odluka o opozivu predsjednika Uprave, odnosno ista je donesena isti dan kao i osporavana odluka. U predmetnoj Odluci o opozivu nedvojbeno je navedeno: da se ista donosi temeljem odredbe 244. st. 2. ZTD- zbog grube povrede dužnosti i nesposobnosti urednog obavljanja poslova, a koja je nastupila uslijed određivanja istražnog zatvora tužitelju; da postoji osnovana sumnja da tužitelj u razdoblju od rujna 2019. do 18. rujna 2020. dogovorio sa osnivačem i stvarnim voditeljem jednog trgovačkog društva nagradu u iznosu od 1.900.000,00 kn za poduzimanje radnji potrebnih za osiguranje dodjele poslova kojih je investitor JANAF d.d. njegovom društvu; da postoji osnovana sumnja da je tužitelj, u cilju realizacije dogovorenog, najprije u plan investicija društva JANAF d.d. uvrstio dva projekta, nakon čega je isti, koristeći svoj autoritet te činjenicu da je nadređen radnicima zaposlenima na mjestima direktor Sektora sigurnosti i zaštite i direktor Sektora transporta nafte u JANAF-u, zatražio od istih da poduzmu sve radnje potrebne kako bi predmetnom trgovačkom društvu osigurali dodjelu navedenih poslova pa je tako i prepušteno da se dio natječajne dokumentacije sastavi od predmetnog trgovačkog društva na način da istome osigura prednost. Navedene radnje rezultirale su sklapanjem ugovora o izvođenju radova između društva JANAF d.d. i predmetnog trgovačkog društva u vrijednosti od 20.000.000,00 kn; da je razina te osnovne sumnje dovoljna za pokretanje istrage; da već samo postojanje osnovane sumnje na počinjenje gore opisanih kaznenih djela nespojivo sa obavljanjem dužnosti predsjednika Uprave; da je nastupio gubitka povjerenja u tužitelja te mogućnost njegovog obavljanja funkcije predsjednika Uprave posebice imajući u vidu da se sumnja u počinjenje predmetnih kaznenih djela koja su izvršena upravo u obnašanju funkcije predsjednika uprave tuženika; da je upitno da su predmetni sklopljeni poslovi potrebni, te da li je vrijednost istih kako je ugovorena; da je nastupila imovinska i neimovinska šteta za tuženika i to primarno ugledu tuženika; da je tužitelj povrijedio svoje obveze iz čl. 252. Zakona o trgovačkim društvima (NN 111/93, 34/99, 121/99, 52/00; 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11, 111/12, 68/13, 110/15, 40/19). Tuženik ističe da dakle gruba povreda dužnosti u smislu čl. 244. st. 2. ZTD-a, a u svezi čl. 252. ZTD-a na koju se u odluci o opozivu tuženik poziva, ujedno i predstavlja povredu kršenja obveza iz Ugovora u smislu čl. 15. st. 1. čl. 2. Ugovora, a sve imajući u vidu ranije navedeni čl. 4. Ugovora. Pritom je u potpunosti irelevantno navođenje tužitelja kako eventualna nedokazana i neutvrđena postupanja koja mu se stavljaju na teret ne datiraju iz razdoblja ovog Ugovora, (iako iz priopćenja USKOK-a proizlazi drugačije). Naime, tužitelj je u ugovornom odnosu s tuženikom još od 2012., kada je prvi puta imenovan predsjednikom uprave tuženika te su njegove obveze kao člana uprave uvijek bile jednako ugovorene. U trenutku kada je tužitelj opozvan s mjesta predsjednika uprave isti više nije mogao obavljati poslove mjesta „predsjednika uprave" jer su istom prestala sva ovlaštenja, prava i obveze, odnosno prestala je sama svrha ugovora o radu s predsjednikom uprave, pa je i pogrešan stav tužitelja da je odlukom o otkazu od dana 25. rujna 2020. jedino otkazan ugovor na određeno vrijeme, no ne i radni odnos tužitelja kod tuženika na neodređeno vrijeme, posebice imajući u vidu da ne bi trebalo biti sporno da osim Ugovora o radu s predsjednikom Uprave od dana 10. veljače 2020. (u daljnjem tekstu: Ugovor), između tužitelja i tuženika, u trenutku donošenja sporne odluke o otkazu nije bio na snazi kakav drugi ugovor, sporazum ili drugi akt, a kojim bi se posebno regulirao radnopravni odnos tužitelja kod tuženika, niti je tužitelj ikada s tuženikom sklopio klasični ugovor o radu, već menadžerske ugovore. Suprotno stajalištu tužitelja, prava volja tužitelja i tuženika nije bila da se i nakon opoziva tužitelja sa mjesta „predsjednika uprave" bezuvjetno nastavi radni odnos tužitelja kod tuženika. Upravo suprotno, čl. 17. 18. i 20. Ugovora jasno je određeno kada nastaje obveza tuženika ponuditi tužitelju sklapanje ugovora o radu, a koja nije nastala. Sukladno odredbi čl. 17. Ugovora, tužitelj bi jedino u slučaju otkaza Ugovora od strane tuženika temeljenom na opozivu iz odredbe čl. 15. st. 1. alineje 1 ili 3 Ugovora (ali ne i odredbe čl. 15. st. 1. al.2) imao pravo na izbor navedenih ponuda iz Ugovora. Stoga tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev, a tijekom postupka postavlja protutužbeni zahtjev za sudskim raskidom Ugovora o radu ukoliko sud tužbeni zahtjev tužitelja usvoji. Predlaže obvezati tužitelja na naknadu parničnog troška sa zateznom kamatom.
3. U tijeku postupka sud je proveo dokaze uvidom u: Ugovore o radu s predsjednikom Uprave koji je između stranaka sklopljen 12.06.2012., 18.01.2016., 10.02.2020., sudsku praksu i pravna mišljenja, Odluku o otkazu Ugovora o radu od dana 10.02.2020. koju je tuženik donio 25.09.2020., Kodeks poslovnog ponašanja tuženika, Izjave o povjerljivosti i nepristranosti od 15.01.2020.,12.02.2020., 25.01.2019., 09.10.2019., Dopise Sektora pravnih poslova i ljudskih resursa tuženika od 11.02.2020., 04.11.2019., Akcijski plan za provedbu Antikorupcijskog programa za trgovačka društva u većinskom državnom vlasništvu za razdoblje od 2019. do 2020., Revizija I, Odluku o opozivu predsjednika Uprave društva tuženika od 25.09.2020., Poslovnu dokumentaciju koja se odnosi na tuženika (str. 241-300 spisa) u ovjerenom prijevodu po stalnom sudskom tumaču za engleski jezik, obavijesti sa službenih stranica USKOK-a od 17.09.2020. i 01.10.2020., djelomični povijesni izvadak iz sudskog registra za tuženika, Statut tuženika od 29.08.2019., Pravilnik o postupku nabave roba, usluga i ustupanju radova tuženika važećih od:
01.01.2019., 28.10.2013., 15.12.2014.,13.07.2017., obavijesti sa službenih stranica USKOK-a, Poslovnik o radu Uprave tuženika, Strukturu dioničara tuženika, Odluku tuženika br. 2020-0283 o odabiru ponude u postupku javnog nadmetanja br. 2020- 0283 za proširenje postojećeg sustava mjernih stanica tuženika na terminalima Omišalj, Sisak, Virje i Mjernoj stanici Sotin od 20.08.2020., Odluku tuženika br. 2020-0200 o odabiru ponude u postupku nabave javnim nadmetanjem br. 2020- 0200 za izvođenje radova modernizacije sustava automatskog gašenja i hlađenja postojećih spremnika nafte i derivata na Terminalu Omišalj - I Faza od 19.06.2020., Odluku o korištenju godišnjeg odmora tuženika od 07.10.2020., novinske članke, Pravilnik o radu tuženika važeći od 09.01.2020., Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1547/2021 od 23. veljače 2023., Presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1546/2023. od 10. siječnja 2024., Rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-1742/2024 od 2. listopada 2024., Obavijest tuženika o promjeni člana Nadzornog odbora od 23.12.2020. Hrvatskoj agenciji za nadzor financijskih usluga, e-mail predsjednice vijeća Županijskog suda u Zagrebu, Odjel za USKOK od 17.06.2025. i drugu dokumentaciju te je pregledan kratki sadržaj na cd i usb mediju, saslušan je svjedok TE, u svojstvu stranaka u postupku saslušani su: tužitelj, zz tuženika DE i zz tuženika EE.
4. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03 i 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 88/22 i 114/22) sud je utvrdio da su neosnovani: tužbeni zahtjev tužitelja te posljedično tome i protutužbeni zahtjev tuženika.
5. Iz Odluke o otkazu Ugovora o radu sklopljenog dana 10.02.2020., a kojeg je tuženik donio 25.09.2020. (dalje u tekstu; Odluka o otkazu), proizlazi da je dana 10.02.2020. sklopljen Ugovor o radu s predsjednikom Uprave – tužiteljem. Nadalje, da u skladu s odredbom čl. 252. Zakona o trgovačkim društvima, članovi Uprave moraju voditi poslove društva s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika i čuvati poslovnu tajnu društva na što se tužitelj sukladno odredbi čl. 22 Ugovora obvezao odnosno izričito preuzeo obvezu da u svojem poslovanju postupa s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika, te da čuva i unapređuje ugled i dobar glas tuženika, što je za tuženika značajno s obzirom na okolnost da isti kotira na burzi, te da se pitanje ugleda i glasa može kratkoročno ili dugoročno negativno odraziti na vrijednost dionica. Isto tako iz Odluke slijedi da se tužitelju temeljem odredbi čl. 14. al. 2. Ugovora, u pogledu čl. 15. st. 1. al. 2. Ugovora, otkazuje navedeni Ugovor o radu. Tuženik se u Odluci poziva da je prema javno dostupnim informacijama objavljenima službenim stranicama Državnog odvjetništva Republike Hrvatske, Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta utvrdio da je protiv tužitelja te još 12 osoba u tijeku provođenje istrage temeljem Rješenja Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta, i to zbog osnovane sumnje na počinjenje kaznenih dijela protiv kaznenih djela trgovanja utjecajem, poticanje na trgovanje utjecajem, davanja mita za trgovanje utjecajem, davanje mita, zlouporabe položaja i ovlasti, poticanja na zlouporabu položaja i ovlasti, pomaganja u zlouporabi položaja i ovlasti, nezakonitog pogodovanja, te pomaganja u nezakonitom pogodovanju. Stoga tuženik prema dostupnom priopćenju USKOK-a, a uzimajući u obzir okolnost da je u spornom razdoblju od rujna 2019. do rujna 2020., tužitelj jedini obnašao dužnost predsjednika Uprave tuženika, uzimajući u obzir da je tužitelju određen istražni zatvor, te poduzimanje dokaznih radnji iz Zakona o kaznenom postupku u poslovnim prostorijama tuženika dana 17.09.2020.; zaključuje da je u navedenom kaznenom postupku tužitelj okrivljenik. Tuženik u Odluci navodi da se u priopćenju USKOK-a ukazuje na dodjelu poslova od strane tuženika kao investitora trećim osobama, ne planirano uvrštavanje projekata u Plan investicija tuženika te zadiranje u postupak sastava dokumentacije i provedbe postupka natječaja tuženika kao naručitelja, a sve protivno zakonskim propisima i internim aktima tuženika. Stoga tuženik zaključuje da je riječ o postojanju osnovane sumnje za počinjenje kaznenih dijela upravo u obnašanju dužnosti i u pogledu obavljanja dužnosti predsjednika Uprave tuženika. Stoga da je tužitelj u obavljanju obveza predsjednika Uprave prekršio obveze iz čl. 3., čl. 5. i čl. 22. Ugovora od 10.02.2020.
6. Uvidom u Ugovor o radu s predsjednikom Uprave koji je između stranaka sklopljen 10. veljače 2020., sud je utvrdio da se istim uređuju međusobna prava i obveze stranaka za ugovoreno razdoblje od 4 godine, počevši od 12.02.2020. do 12.02.2024. Tužitelj se prema članku 2. Ugovora nalazi u radnom odnosu kod tuženika na neodređeno vrijeme. Prema čl. 15. ugovoreno je da tuženik može opozvati tužitelja s mjesta predsjednika Uprave i prije 12. veljače 2024., ako tužitelj nije u mogućnosti uredno izvršavati obveze iz citiranog Ugovora zbog trajnih osobina ili sposobnosti (al. 1.), ako tužitelj krši obveze iz Ugovora (al. 2.), ili ako postoji neki drugi razlog propisan čl. 244. st. 2. Zakona o trgovačkim društvima (al. 3.). Temeljem čl. 17. citiranog Ugovora u slučaju otkaza Ugovora od strane tuženika temeljenog na opozivu u slučaju da tužitelj nije u mogućnosti uredno izvršavati obveze iz Ugovora zbog trajnih osobina ili sposobnosti, ili ako postoji neki drugi razlog propisan čl. 244. st. 2. Zakona o trgovačkim društvima, stranke su ugovorile da tužitelj ima pravo na ponudu Ugovora o radu za radno mjesto Savjetnika uprave za funkcionalno područje u skladu s njegovom stručnom spremom, na neodređeno vrijeme i sa razinom materijalnih prava koja u svemu ne mogu biti niža od onih koje pripadaju članu Uprave tuženika; plaću predsjednika Uprave u narednih 6 mjeseci, u tom slučaju ili na otpremninu koja je jednaka svoti od 9 mjesečnih plaća, a ukoliko ne prihvati Ugovor o radu, sve kako to definira navedeni čl. 17. Ugovora.
7. Uvidom u Odluku o opozivu predsjednika Uprave tuženika od 25. rujna 2020., sud je utvrdio da je tužitelju na temelju čl. 244. st. 2. Zakona o trgovačkim društvima Nadzorni odbor tuženika jednoglasno donio Odluku u kojoj je utvrđeno postojanje razloga za opoziv predsjednika Uprave – tužitelja, zbog grube povrede dužnosti i nesposobnosti urednog obavljanja poslova. Ovdje se tuženik poziva na javno dostupne podatke objavljene na službenim stranicama Državnog odvjetništva Republike Hrvatske, Ureda suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta od dana 17.09.2020., podnošenja kaznene prijave PNUSKOK-a, provođenja istrage u odnosu na tužitelja temeljem Rješenja USKOK-a, osnovane sumnje na počinjenje kaznenih dijela, trgovanja utjecajem, zlouporabe položaja i ovlasti i poticanja na zlouporabu položaja i ovlasti, što se sve odnosi na tužitelja pri čemu je 18.09.2020. tužitelju, Odlukom Županijskog suda u Zagrebu određen jednomjesečni istražni zatvor zbog mogućeg utjecaja na svjedoke. Stoga Nadzorni odbor tuženika zaključuje da već samo postojanje osnovane sumnje na počinjenje kaznenih djela koja su ne spojiva s obavljanjem dužnosti predsjednika Uprave, su dostatni da je nastupio gubitak povjerenja u tužitelja i njegovu mogućnost obavljanja funkcije predsjednika Uprave tuženika. Osim toga dodatna činjenica da se sumnja u počinjenje predmetnih kaznenih dijela koja su izvršena upravo u obnašanju funkcije predsjednika Uprave tuženika i to za novčanu nagradu, ukazuju na nanošenje štete tuženiku, a primarno ugledu društva tuženika. U ovoj Odluci tuženik ističe da je tužitelj kao predsjednik Uprave tuženika onemogućen poduzimati bilo koje radnje zastupanja, a niti su to u mogućnosti učiniti drugi članovi Uprave s obzirom na njihovo ograničenje u zastupanju (članovi Uprave zastupaju društvo zajedno s predsjednikom Uprave), pa tuženik od 18.09.2020. nema osobu ovlaštenu za vođenje poslova društva, slijedom čega su ostvareni uvjeti iz čl. 244. st. 2. ZTD-a u smislu kojeg se opoziva tužitelj s mjesta predsjednika Uprave.
8. Ovdje je za ukazati da je pravomoćnom Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1547/2021 od 23. veljače 2023., potvrđenom Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1546/2023. od 10. siječnja 2024., odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim je predlagao utvrditi ništetnom navedenu Odluku o opozivu predsjednika Uprave društva koju je 25.09.2020. donio Nadzorni odbor tuženika, a odbijen je kao neosnovan i eventualno kumulirani zahtjev za utvrđenjem nevaljalosti opoziva imenovanja tužitelja, te za poništenjem navedene Odluke o opozivu. Slijedom navedenog ovaj sud više nije ovlašten, kraj pravomoćne sudske odluke, a kao prethodno pitanje odlučivati o osnovanosti opoziva tužitelja s pozicije predsjednika Uprave tuženika.
9. Imajući u vidu da je Odluka o opozivu tužitelja s pozicije predsjednika Uprave tuženika zakonita i dopuštena to bi u konkretnom slučaju došlo do primjene čl. 15. Ugovora o radu s predsjednikom Uprave (10.02.2020.) koji u slučaju da postoji neki drugi razlog propisan čl. 244. st. 2. Zakon o trgovačkim društvima upućuje na odredbu čl. 17. Ugovora kojim je tužitelj kao predsjednik Uprave imao pravo na ponudu Ugovora o radu za radno mjesto savjetnika Uprave za funkcionalno područje u skladu s njegovom stručnom spremom, na neodređeno vrijeme i sa razinom materijalnih prava koja u svemu ne mogu biti niža od onih koja pripadaju članu Uprave tuženika. Nadalje, plaću predsjednika Uprave u narednih 6 mjeseci, ako prihvati ponuđeni raspored na nove poslove (novi Ugovoru o radu ), ili otpremninu koja je jednaka svoti od 9 mjesečnih plaća iz čl. 7. Ugovora (ugovorene plaće za predsjednika Uprave), isplaćenih u mjesecu koji je prethodio opozivu, ukoliko ne prihvati ponuđeni mu Ugovor o radu. Naime, iz Odluke o opozivu tužitelja s pozicije predsjednika Uprave jasno proizlazi da budući da je tužitelju određen istražni zatvor, da je lišen slobode i nije dostupan, te da nije u mogućnosti poduzimati bilo koje radnje zastupanja, niti su to u mogućnosti učiniti drugi članovi Uprave s obzirom na njihovo ograničenje u zastupanju, Nadzorni odbor tuženika koji je donio ovu Odluku, se poziva na ostvarenje uvjeta upravo iz čl. 244. st. 2. ZTD-a. Kraj jasnog utvrđenja iz kojeg razloga i temeljem koje zakonske odredbe se tužitelj opoziva, to preostali razlozi za opoziv tužitelja kao predsjednika Uprave definirani čl. 15. nisu relevantni u konkretnom slučaju jer bi to bilo suprotno razlogu na koji se poziva Nadzorni odbor tuženika.
10. Iz iskaza tužitelja jasno slijedi da je bio u istražnom zatvoru u razdoblju od 17.09.2020. do 17.10.2020., pa ovu neprijepornu činjenicu sud ne smatra potrebnim dodatno utvrđivati putem objava podataka na internetskim stranicama Državnog odvjetništva Republike Hrvatske. Iz iskaza tužitelja u konačnici slijedi i da ga se u kaznenom postupku tereti za eventualna počinjenja kaznenih djela koja su povezana s obnašanjem funkcije predsjednika Uprave Društva.
10.1. Zbog okolnosti da u ovom razdoblju tužitelj nije mogao obavljati ključnu i najvažniju poziciju za funkcioniranje samog tuženika, osobito imajući u vidu i da je tužitelj društvo zastupao samostalno i pojedinačno dok su članovi Uprave; DE i EE društvo mogli zastupati zajedno s predsjednikom Uprave, a sve kako to slijedi iz priloženog Djelomičnog povijesnog izvatka iz sudskog registra; to je logično da se tuženik našao u poziciji potpunog izostanka osoba koje ga zastupaju. Logično je da je iz ovog razloga došlo do neizvjesnosti u poslovanju tuženika, od 17.09.2020., pa nadalje, te da je za tuženika nastupila neizvjesna činjenica kako će se odvijati poslovanje tuženika bez predsjednika Uprave, te da li će za tuženika nastupiti moguća šteta zbog gubitka ugleda i imena tuženika, budući su mediji povezivali tužitelja kao predsjednika Uprave tuženika, sa samim tuženikom i eventualnim nezakonitim poslovanjem tuženika.
10.2.O svemu navedenom iskazuje svjedok TE, tada predsjednica Nadzornog odbora tuženika, navodeći da je tužitelj bio uhićen pod sumnjom da je počinio kaznena djela iz područja gospodarskog kriminaliteta te da je protiv njega vođen istražni postupak, što se sve dogodilo naglo, a samom činjenicom da je bio pritvoren on fizički nije bio u mogućnosti obavljati svoju funkciju predsjednika Uprave, radi čega je došlo do problema u poslovanju Društva. Nadalje da su sve objave u medijima bile negativne u odnosu na samog tužitelja, a cijela afera „Janaf“ je mogla naštetiti ugledu tuženika. Zakonski zastupnik tuženika DE također iskazuje da tužitelj kao predsjednik Uprave više nije mogao obavljati dužnosti predsjednika Uprave zbog privođenja od strane nadležnih tijela. Nadalje da se čin pretresa dogodio 17.09.2020. po redarstvenim snagama u prostorijama tuženika radi zakonitog pretresa ureda tužitelja, čemu je bio svjedok, a potom je tužitelj odveden u istražni zatvor u Remetincu i više nije mogao obavljati poslove predsjednika Uprave. Svjedok navodi da je razlog otkazivanja ugovora o radu bila upravo obavijest nadležnog tijela da se tužitelju stavljaju na teret počinjenja određenih kaznenih djela pri čemu da je bitna okolnost ta, da tužitelj nije više mogao obavljati poslove predsjednika Uprave, a svjedok iskazuje i da je nakon toga dolazilo do velikog broja upita poslovnih partnera tuženika, te su propitkivani određeni poslovni odnosi u smislu daljnjih investicija. Svjedok iskazuje i da je svakako cijela afera uzrokovala da dođe do gubitka ugleda i imena tuženika. Zakonski zastupnik tuženika EE uz pridruživanje iskazu zz tuženika DE, potvrđuje da su svi događaji afere „Janaf“ negativno utjecali na ugled i ime tuženika.
11. Prema odredbi čl. 360. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje u tekstu ZOO), propisano je da u dvostranim ugovorima, kada jedna strana ne ispuni svoju obvezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje ili, pod pretpostavkama predviđenim u idućim člancima raskinuti ugovor jednostranom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete. Ugovor se zbog nemogućnosti ispunjenja raskida jednostranom izvansudskom izjavom volje ovlaštene ugovorne strane. Dakle, do raskida ugovora na temelju te zakonske odredbe ugovor se raskida „prostom izjavom“ ugovorne strane ili po samom zakonu. Budući su stranke u Ugovoru o radu s predsjednikom Uprave od 10.02.2020., ugovorile ispunjenje ugovora u roku, odnosno za razdoblje od 12.02.2020. do 12.02.2024., što podrazumijeva i redovno obavljanje poslova u rokovima i zadanom tempu poslovanja, sud smatra da valja primijeniti odredbu čl. 361. ZOO-a kojim je propisano da kad je ispunjenje obveze u određenom roku bitan sastojak ugovora, pa dužnik ne ispuni obvezu u tom roku, ugovor se raskida po samom zakonu (st.1.). Dakle imajući u vidu da ovo pravilo važi kako u slučaju kad su ugovorne strane predvidjele da će se ugovor smatrati raskinutim ako ne bude ispunjen u određenom roku, tako i onda kad je ispunjenje ugovora u određenom roku bitan sastojak ugovora po naravi posla (st.4.). Stoga, u okolnostima kada se tužitelj nalazio u istražnom zatvoru došao je u poziciju da ne može ispunjavati svoje svakodnevne obveze iz Ugovora o radu s predsjednikom Uprave od 10.02.2020., a niti ih je obavljao u razdoblju od 17.09.2020. do opoziva i otkaza ugovora o radu, dok se nalazio u istražnom zatvoru (iskaz svjedoka i zakonskih zastupnika tuženika). Pri tome nije relevantna eventualna krivnja tužitelja zbog ne ispunjavanja ugovornih obveza, a ista svakako ne postoji na strani tuženika u odnosu na kojeg nije za očekivati da će uopće sumnjati u zakonitost rada predsjednika Uprave.
11.1. Imajući u vidu navedeno, došlo je do raskida Ugovora o radu s predsjednikom Uprave od 10.02.2020., po samom zakonu, koji raskid je i bio u namjeri tuženika, kako to iskazuje svjedok TE. Time je došlo do nemogućnosti da tuženik ponudi obavljanje drugih poslova, tužitelju, prema čl. 17. Ugovora kojim je tužitelj kao predsjednik Uprave imao pravo na ponudu Ugovora o radu za radno mjesto savjetnika Uprave za funkcionalno područje u skladu s njegovom stručnom spremom, na neodređeno vrijeme i sa razinom materijalnih prava koja u svemu ne mogu biti niža od onih koja pripadaju članu Uprave tuženika. Stoga sud smatra da tuženik više nije bio u obvezi tužitelju ponuditi bilo koje drugo radno mjesto, jer je taj Ugovor, raskinut.
12. Ugovor o radu s predsjednikom Uprave od 10.02.2020., koji je sklopljen između stranaka je bio sklopljen u odnosu na funkciju tužitelja kao predsjednika Uprave tuženika, pa je tužitelj predstavljao osobu ovlaštenu za zastupanje tuženika, koja je kao takva bila upisana u sudski registar, a njegovi poslovi su pobrojani i u Poslovniku o radu Uprave tuženika iz 2008. , radi čega u konkretnom slučaju dolazi u primjenu odredba čl. 4. st.3. i 4. Zakona o radu ("Narodne novine" br. 93/14., 127/17. i 98/19., dalje ZR). Istom je propisano da fizička osoba koja je prema propisu o trgovačkim društvima, kao član uprave ili izvršni direktor ili fizička osoba koja je u drugom svojstvu prema posebnom zakonu, pojedinačno i samostalno ili zajedno i skupno, ovlaštena voditi poslove poslodavca, može kao radnik u radnom odnosu obavljati određene poslove za poslodavca. Međutim, na tu osobu ne primjenjuju se odredbe Zakona o radu koje se odnose na ugovor o radu na određeno vrijeme, prestanak ugovora o radu, o otkaznom roku i otpremnini. To znači da navedene osobe mogu svoj rad obavljati u ugovornom radnom odnosu, prilikom čega ostvaruju određena prava koja su propisana Zakonom o radu, primjerice pravo na godišnji odmor, ali se isto tako njihov pravni status u kojem oni upravljaju, vode i odlučuju o poslovanju može urediti i nekom drugom vrstom ugovornog odnosa koja je različita od ugovora o radu u kojem bi te osobe bile radnici u radnom odnosu kod poslodavca. Način prestanka ugovora o radu tih osoba regulira članak 8. stavak 4. ZR kojim je određeno da na sklapanje, valjanost, prestanak ili drugo pitanje u vezi s ugovorom o radu, kolektivnim ugovorom ili sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, a koje nije uređeno ovim ili drugim zakonom, primjenjuju se u skladu s naravi toga ugovora, opći propisi obveznoga prava. To znači da su za prestanak ugovora o radu osobe iz članka 4. stavak 3. Zakona o radu, mjerodavne i odredbe Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, onaj tko prihvati biti članom uprave, direktorom dioničkog društva i sl., time automatski preuzima sve one obveze i prava naspram društva koje mu postavlja i pruža Zakon o trgovačkim društvima. Taj odnos je dobrovoljan, jer se nitko nije dužan prihvatiti mandata, međutim, nakon toga dolazi u specifičan pravni odnos s društvom koji je uređen tim Zakonom, a ne Zakonom o radu.
12.1. Uvidom u Ugovor o radu s predsjednikom Uprave od 10.02.2020., konkretno čl. 25., stranke su i same isključile primjenu odredbi Zakona o radu u pogledu ugovora o radu na određeno vrijeme, prestanku ugovora o radu, otkaznom roku i otpremnini, pa ukoliko je u Ugovoru i notirano da je sklopljen na neodređeno vrijeme, onda bi to samo obuhvaćalo sva razdoblja u kontinuitetu sklopljenih Ugovora o radu s predsjednikom Uprave-tužiteljem od: 12.06.2012., 18.01.2016. i 10.02.2020., i namjeru da će se i nadalje sklapati takvi Ugovori ili će na strani tuženika nastati obveza ponude novog ugovora o radu u slučaju ranijeg opoziva, kako je ranije rečeno. Naime, sud ne nalazi logičnim sklapati ovakve uzastopne Ugovore o radu, na mandatna razdoblja od 4 godine, te s druge strane utvrđivati da je u pitanju radni odnos na neodređeno vrijeme, jer je isto kontradiktorno jedno s drugim. U konačnici, ovaj sud može ukazati na pravno shvaćanje sadržano u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Broj: Revr 630/2018-2.
13. Stoga, nije bilo obveze da tuženik donese formalnu odluku o otkazu u smislu redovitog ili izvanrednog otkaza te pozivati tužitelja na iznošenje obrane o povredama radnih obveza, budući da tuženik nema takvih obveza a niti obvezu takvu odluku donijeti, pa niti primijeniti sve one odredbe formalne prirode koje su propisane Zakonom o radu u pogledu otkazivanja ugovora. Stoga ne postoji niti obveza da tuženik provede savjetovanje s Radničkim vijećem o namjeri otkazivanja ugovora o radu tužitelju, kako to propisuje čl. 150. ZR-a.
14. U konačnici je valjalo odbiti zahtjev tužitelja za utvrđenjem nedopuštenosti Odluke o otkazu. S obzirom da je otkaz dopušten, nije sukladno čl. 124. st. 1. ZR-a bilo uvjeta za vraćanje tužitelja na rad, pa je i taj dio tužbenog zahtjeva valjalo odbiti. Stoga je odlučeno kao pod točkom I. izreke presude.
15. Preostalu dokumentaciju u spisu, a niti navode stranaka i druge dokaze, sud ne nalazi potrebnim posebno obrazlagati, a niti provoditi, kraj utvrđenog činjeničnog stanja na temelju opisanih dokaza u obrazloženju ove odluke.
16. Budući da je tužitelj Odluku o otkazu zaprimio 28.09.2020., kako je to na istoj notirano, a Zahtjev za zaštitu prava je podnio 12.10.2020., kako je to neprijeporno između stranka, dok je tužba podnesena 10.11.2020., to je tužitelj postupio sukladno čl. 133. ZR-a.
17. Budući da sud nije utvrdio da je otkaz kojeg je dao tuženik, nedopušten, nema uvjeta za usvajanjem protutužbenog zahtjeva za sudskim raskidom Ugovora o radu, pa je istog valjalo odbiti primjenom odredbe čl. 125. ZR-a.
18. Tužitelj nije učinio vjerojatnim postojanje svoje tražbine, pa je primjenom čl. 346. Ovršnog Zakona (»Narodne novine«, br. 112/12., 25/13., 93/14., 55/16. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 73/17.), prijedlog za donošenje privremene mjere vraćanja na rad i plaćanja naknade plaće, valjalo odbiti.
19. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154 st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03 i 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 88/22 i 114/22), Odredbom Tbr. 52. toč. 3. Tarife/23 propisano je da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, a u toč. 4. da za postupke iz Tbr. 7. toč. 2. i 3. primjenjuje se Tarifa koja je bila na snazi u vrijeme pokretanja postupka, bez obzira kada je postupak okončan. Dakle, u konkretnom slučaju je trebalo primijeniti Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22.) i tuženiku priznati troškove postupka u visini jednokratne nagrade od 200 bodova ili 400,00 eura i PDV 25% ili ukupno 500,00 eura. Odluka o zateznoj kamati na troškove parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a.
20. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izrekama presude.
U Zagrebu 16. rujna 2025.
Sudac:
Marina Braje Meznarić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku 15 dana, od dana dostave prijepisa ove presude.
DNA:
1. Punomoćniku tužitelja
2. Punomoćniku tuženika
