Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Stalna služba u Valpovu

Kralja P. Krešimira IV br. 3

31550 Valpovo

Poslovni broj: P-1323/2023-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu Zvonimiru Rogić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ŠP, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po pun. Marijanu Belčiću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, zastupan po Hrvaju Matiću, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti dijela ugovornih odredbi i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 8. rujna 2025. na osnovi čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, dalje: ZPP), a objavljene 16. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2005., sklopljenog 25.07.2025. između tužitelja i tuženika, koji glasi: „U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke."

II. N a l a ž e s e tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, da tužitelju ŠP, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od 94,61 € (devedestčetirieuraišezdesetjedancent) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24.08.2011. do 31.07.2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01.2024. pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. N a l a ž e s e tuženiku da tužitelju naknadi trošak postupka u iznosu od

347,61 € (tristočetrdesetsedameuraišezdesetjedancent) sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude tj. 16. rujna 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana, dok se tužitelj s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova postupka u iznosu od 883,57 € o d b i j a .

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je tuženik pravni slijednik Slavonske banke d.d. Osijek i Hypo Alpe Adria Bank d.d. Navodi da je s prednikom tuženika Slavonskom bankom 25. srpnja 2005. sklopio Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2005, prema kojem mu je prednik tuženika kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 23.000,00 CHF prema srednjem tečaju za devize Slavonske banke na dan korištenja kredita. Citiranim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 10 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima.

1.1. Navodi da je odredbom čl. 8. st.2. predmetnog Ugovora ugovorena naknada u slučaju prijevremene otplate kredita ili djelomične otplate kredita na način da je tuženik ovlašten zaračunati naknadu prema Tarifi tuženika na preostali iznos kredita sukladno poslovnoj politici tuženika. 23. kolovoza 2011. izvršio je prijevremenu otplatu preostalog dijela kredita u iznosu od 9.460,75 € / 71.282,00 kn prilikom čega je tuženiku temeljem tuženikove jednostrane Odluke o naknadama isplatio naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita u iznosu od 1 % preostalog iznosa glavnice kredita koji se vraća, odnosno u iznosu od 94,61 € / 712,82 kn.

1.2. Smatra da je takav način određivanja naknade ništetan jer se u konkretnom slučaju radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora prednika tuženika na čiji sadržaj nije mogao utjecati, a koja nije određena niti odrediva po čl. 269. i 270. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 – dalje ZOO) niti ju je kao takvu tuženik bio ovlašten naplatiti budući da izvršenom prijevremenom otplatom kredita tuženik nije pretrpio bilo kakvu štetu. Kako se o odredbi čl. 8. predmetnog Ugovora nije pojedinačno pregovaralo, ista se smatra nepoštenom jer je suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu kao potrošača. Stoga predlaže da sud usvoji tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti ističući prigovor zastare i prigovor tijeka kamata.

2.1. Navodi kako je sporna odredba ugovorena sukladno tada važećim propisima, a ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita uobičajena je praksa u bankarskom poslovanju. Tako je u čl. 1024. ZOO-a određeno da je tužitelj dužan naknaditi štetu ako ju je tuženik pretrpio te da banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Naknada takve vrste nije bila zabranjena, niti je u bilo kojem smislu s namjerom, a pogotovo ne maliciozno, zaobilazio neku odredbu kojom bi isto bilo nedopušteno ili ograničeno. Iz činjenice da je zakonodavac naknadno izrijekom propisao pravo kreditorima ugovarati i naplatiti istovrsne naknade (Zakonom o potrošačkom kreditiranju), proizlazi kako je takvo ugovaranje bilo legitimno i dozvoljeno te ni po čemu nepošteno. Ugovorom za tužitelja je predviđena mogućnost učiniti kredit dospjelim u cijelosti, odnosno izmijeniti rok dospijeća i način otplate. U takvom slučaju, za banku nastaje šteta, a naknada za prijevremenu otplatu kredita je unaprijed ugovorena jer bi utvrđivanje stvarno nastalog troška i iznosa štete bilo povezano s nerazmjernim troškovima. Naime, kreditor sredstva koja isplaćuje kao predmet, odnosno iznos kredita, osigurava vlastitim zaduživanjem ili pozajmicom (putem depozita štediša, zajmom kojeg će osigurati dioničari ili zaduživanjem na financijskom tržištu). Međutim, za razliku od tužitelja, nema mogućnost prijevremenog povrata sredstava, već je do kraja ugovorenog perioda dužan plaćati kamatu, čime mu nastaje šteta. Također, uslijed prijevremene otplate ostvaruje u tom trenutku neplanirani i neočekivani priljev novca koji ne može istovremeno plasirati s obzirom na hiperlikvidnost financijskih tržišta. Stoga je sredstva prisiljen položiti kod Citibank i/ili Deutsche Bank, i za to plaćati negativnu kamatu, čime mu također nastaje šteta.

2.2. Kako banke u praksi novac iz kojeg plasiraju kredite dobivaju po visokim kamatama te ih uračunavaju u kamatu koju naplaćuju po kreditu, trpi štetu koja predstavlja razliku između kamate koju je dužan plaćati svojim zajmodavcima i kamate koju može naplatiti novim kreditom kojeg plasira svojim korisnicima. Navodi da je jedino zakonom određeno ograničenje u vezi s naknadom prilikom prijevremene otplate kredita propisano u čl. 1024.st.4. ZOO-a kojim je određeno da se u naknadu ne mogu uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Stoga naknada koja je predviđena čl. 8. Ugovora ni na koji način nije povezana niti predstavlja buduću nedospjelu ugovornu kamatu koju bi tužitelj platio da je kredit nastavio otplaćivati sukladno ugovorenom datumu dospijeća.

2.3. O pitanju dopuštenosti naknade za prijevremenu otplatu kredita Europska komisija je zauzela stav kako banke imaju pravo na naplatu naknade jer na razini statističke vjerojatnosti trpe štetu i imaju troškove u slučaju prijevremene otplate kredita. Smatra kako poštenost sporne odredbe uopće nije dopušteno procjenjivati. Ističe kako je dokazao da je postupao sukladno propisima te da mu je nastala šteta, kao i da sporna naknada predstavlja upravo unaprijed ugovorenu naknadu štete. Osim toga, tužitelj ne može isticati ništetnost čl. 8. Ugovora budući da je ugovor u cijelosti ispunjen.

2.4. Pored toga, prigovara i postavljenom zahtjevu za plaćanjem kamatne stope od dana plaćanja predmetnih naknada pa do isplate. Sukladno čl. 1115. ZOO- a zatezne kamate vraćaju se od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, u ovom slučaju tužbe. Sudska praksa nepoštenje (nesavjesnost) stjecatelja veže uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe. U ovom postupku tužitelj nije dokazao da je prije podnošenja tužbe zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove.

2.5. Ističe kako se kod ništetnosti primjenjuju pravila o stjecanju bez osnove pa je zastarni rok pet godina od dana plaćanja stoga je potraživanje tužitelja u odnosu na isplatu u zastari. Predlaže da sud odbije tužitelja s tužbom i tužbenim zahtjevom.

3. Tužitelj se u podnesku od 10. siječnja 2024. očitovao na navode iz odgovora na tužbu tuženika. Pravo na prijevremenu otplatu kredita ne može biti izjednačeno s neispunjenjem obveze, zakašnjenjem s ispunjenjem obveze ili pak s neurednim ispunjenjem obveze slijedom čega naknada za prijevremenu otplatu kredita po svom karakteru i sadržaju ne može predstavljati ugovornu kaznu. Pravo na prijevremenu otplatu kredita predstavlja ovlaštenje korisnika kredita čijim izvršenjem isti ne vrši protupravnu radnju pa stoga po pravilima o odgovornosti za štetu navedeni banci može dugovati isključivo naknadu stvarno pretrpljene štete (ako je takova uopće postojala), a ne i izmaklu dobit.

3.1. Kako ni sam tuženik u čitavom odgovoru na tužbu nije čak niti pokušao obrazložiti na što se odnosi iznos naplaćene naknade za prijevremeno zatvaranje kredita, opravdano je za zaključiti da ista, neovisno o tom kako je tuženik nazivao, ne predstavlja ništa drugo, nego upravo nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka očekivao dobiti do kraja trajanja predmetnog ugovora, odnosno naknadu neostvarenih kamata (tj. izmakle dobiti). Stoga je navedena ugovorna odredba temeljem koje je tuženik izvršio protupravnu naplatu radi prijevremene otplate kredita (u smislu čl.332.st.1.ZOO-a) suprotna prisilnim propisima (čl. 1024. st.4. ZOO/05 i čl. 6. ZOO/05) i načelu zabrane zlouporabe prava budući da se sudionici u obvezno-pravnom odnosu moraju u ostvarivanju svojih prava uzdržavati od ponašanja kojima bi bilo otežano ispunjenje obveza drugom sudioniku, a njoj je ovakvom naplatom naknade bilo otežano ispunjenje ugovora prije roka koje predstavlja njezino zakonsko pravo.

3.2. Ukazuje kako je analizom predmetnog Ugovora o kreditu razvidno da je tekst istoga sastavljen u banci (od strane tuženika), potpisan i predan klijentu radi solemnizacije ugovora, kako je isti formulirani, tipski ugovor koji sadrži skup ugovornih klauzula određenih kao model za sklapanje budućih ugovora, odnosno kako je istim bila isključena mogućnost pregovaranja o pojedinim elementima ugovora.

3.3. Poziva se na odluku Vrhovnog suda RH br. Rev 112/2018 od 9.3.2022. kojom je utvrđeno da je odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nepoštena i ništetna. Slijedom svega navedenog ostaje kod tužbe i tužbenoga zahtjeva.

4. Sud je u dokaznom postupku saslušao tužitelja te izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju priloženu spisu dok nije provodio financijsko-knjigovodstveno vještačenje i saslušanje svjedoka jer su stranke na ročištu održanom 27. svibnja 2025. odustale od tih prijedloga.

5. Tužitelj ŠP, ostajući u cijelosti kod tužbe i tužbenog zahtjeva iskazao je da je 2005. zaključio ugovor o kreditu u bivšoj Slavonskoj banci koju je naslijedila Hypo Alpe Adria Bank, a tu banku sadašnja Addiko Bank, a kredit mu je trebao za adaptaciju obiteljske kuće. Razgovarao je s djelatnicom banke IP koju osobno poznaje i preporučila mu je kredit u CHF kao najpovoljniji. Banka je sačinila ugovore po svojim uvjetima te je čl. 8. navedena i tzv. izlazna naknada po tarifi banke. Djelatnica banke ga nije upozorila koje bi troškove sačinjavala ta izlazna naknada. Naveo je da ne zna koliko mu je banka naplatila na ime ranije otplate kredita. Nije pregovarao s bankom vezano za pojedine odredbe ugovora niti je mogao utjecati na njihovu izmjenu već isključivo prihvatiti u cijelosti sve uvjete iz ugovora kako bi ostvario kredit ili ga u suprotnom ne bi ostvario. Nije izvršio uvid u tarifu banke o visini naknada, a ne sjeća se da li mu je to uopće netko nudio. Nije se protivio naplati izlazne naknade jer je ranije morao otplatiti kredit zbog znatnog povećanja rata kredita. Novac je utrošen u obiteljsku kuću u kojoj i dan danas živi sa svojom obitelji kao fizička osoba i kuća nije iznajmljivana niti se koristi za trgovačke djelatnosti. U vrijeme sklapanja ugovora radio je u Žitaru i obavljao poslove u silosu (prijem i skladištenje robe).

6. Sud među strankama smatra neprijepornim i utvrđenim i to:

- da su prednik tuženika Slavonska banka i tužitelj 25. srpnja 2005. sklopili Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2005;

- da je čl. 8.st.2. Ugovora ugovoreno da naknada u slučaju prijevremene otplate kredita ili djelomične otplate kredita na način da je tuženik ovlašten zaračunati naknadu prema Tarifi tuženika na preostali iznos kredita sukladno poslovnoj politici tuženika. 23. kolovoza 2011.;

- da je 23.08.2011. naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 94,61 € / 712,82 kn.

7. Među strankama je prijeporno i to:

- da li je ništetni dio odredbe čl. 8.2. predmetnog Ugovora;

- da li tužitelj ima pravo na restituciju temeljem navodno ništetne predmetne odredbe ugovora;

- da li je osnovan tuženikov istaknuti prigovor zastare potraživanja i prigovor tijeka kamata.

8. Analizirajući navode tužbe i odgovora na tužbu tuženika, iskaz tužitelja, materijalnu dokumentaciju priloženu spisu, svaki dokaz posebno, sve dokaze zajedno, kao i rezultat cjelokupnog postupka, sud smatra u cijelosti osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja opisan kao u izreci presude.

9. Sadržaj Ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika nije prijeporan, prijeporna je odredba čl. 8. st.2. Ugovora kojim je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita prema tarifi banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici banke.

10. Sud smatra da je predmetna odredba nepoštena i ništetna. Nepoštenost sud nalazi iz razloga što je predmetni ugovor tipizirani ugovor prema kojem korisnik kredita nema nikakvog utjecaja osim prihvatiti ga ili ne, tj. bio je ovisan o novcu potrebnom za adaptaciju obiteljske kuće pa je u konkretnom slučaju banka jača strana koja određuje pravila igre tako i naknadu sukladno vlastitoj odluci na koju korisnik kredita nema nikakvog utjecaja.

11. Naime, iz navedene odredbe proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici banke.

12. Prema odredbi čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, dalje ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Isto propisuje odredba čl. 49. ZZP-a/2014. Tuženik tu činjenicu nije uopće dokazivao.

14. Prema čl. 295. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

15. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi ugovora.

16. Budući da iz predmetnog ugovora očito proizlazi da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora pa tako i o odredbama općih akata banke, kao i o izmjenama i dopunama tih akata, po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo, a niti se moglo pojedinačno pregovarati. S obzirom da je tužitelj na temelju čl. 8.st.2. Ugovora o kreditu platio tuženiku naknadu u visini kako je to ranije navedeno, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da je nepoštena navedena odredba čl. 8.st.2. Ugovora o kreditu, primjenom čl. 81. st.1. ZZP-a te ništetna u smislu čl. 87. st. 1. ZZP-a.

17. Kako je ništetna odredbe čl. 8.st.2. Ugovora o kreditu, ta se odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Sukladno članku 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Kako je tužitelj u svom iskazu naveo da je ugovor sklopio kao fizička osoba za adaptaciju obiteljske kuće i da se ne koristi za obavljanje poslovne djelatnosti, razvidno je da tužitelj ima status potrošača. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 94,61 €, a koja je naplaćena 23.08.2011. Stoga je sud prihvatio tužbeni zahtjev i odlučio kao pod toč. II. izreke presude.

18. U odnosu na tuženikovo osporavanje tijeka zateznih kamata, sud u cijelosti prihvaća navode tužitelja da se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem od dana naplate predmetne naknade te sukladno čl. 1115. ZOO-a tužitelj osnovano potražuje iznos zateznih kamata na iznos plaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita od dana plaćanja iste.

19. Neosnovan je prigovor zastare tuženika, jer je člankom 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti čl. 8.st.2. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

20. S obzirom na prigovor tuženika na označeni VPS na pripremnom ročištu održanom 27. svibnja 2025. u iznosu od 1.340,50 €, sud je na tom ročištu utvrdio VPS u iznosu od 1.340,50 € po prijedlogu tužitelja, ali sud nije vezan za tu procesnu odluku (VSRH Rev 1927/2017). Naime, sukladno više odluka županijskih sudova (Županijski sud u Osijeku br. Gž-1673/2024, Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi br. Gž-570/2025) vezano za utvrđenje VPS-a u istovrsnim predmetima, sud smatra da se u konkretnom slučaju troškovi postupka ipak trebaju određivati u odnosu na postavljeni kondemnatorni zahtjev u iznosu od 94,61 €.

21. Odredbom čl. 37. st. 1. ZPP propisano je da ako jedna tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, VPS se određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva. Tužitelj je postavio deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbi čl. 7. Ugovora o kreditu i kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 94,61 €, no u konkretnom slučaju ne može doći do primjene čl. 37. st. 1. ZPP, jer deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti služi samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu 94,61 € i ne uzima se obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Takvo stajalište proizlazi iz više odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-374/2013-3 od 6. prosinca 2017., Rev-x-155/2010-2 od 30. lipnja 2010. Rev-214/2002-2 od 11. ožujka 2003. i druge).

22. Odluka o kamatama zasniva se na odredbi čl. 29. ZOO-a.

23. Odluka o parničnom trošku zasniva se na odredbi čl. 154 st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

24. Tužitelj, koji je ovaj spor dobio u cijelosti, zahtijeva troškove postupka u iznosu od 1.231,18 €, a priznati su mu troškovi postupka u iznosu od 347,61 € koji se sastoje i to: iznosa od 50,00 € ime sastava tužbe po Tbr. 7/1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („NN“, br. 138/23 dalje: Tarife), iznosa od 50,00 € na ime sastava obrazloženog podnesaka po punomoćniku od 10.01.2024. po Tbr. 8/1. Tarife, dva iznosa od po 50,00 € na ime pristupa punomoćnika na ročišta održana 27.05.2025. i 08.09.2025., iznosa od 25,00 € na ime pristupa punomoćnika na ročište za objavu presude po Tbr. 9/3. Tarife, iznosa od 56,25 € na ime 25 % PDV-a na iznos od 225,00 € te iznosa od 53,09 € na ime sudske pristojbe na tužbu kao i iznosa od 13,27 € na ime pristojbe na presudu.

25. S obzirom da je sud utvrdio VPS u iznosu od 94,61 €, a tužitelj zahtijeva troškove prema VPS od 1.340,50 €, sud je tužitelja s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova postupka u ukupnom iznosu od 883,57 € odbio.

26. Slijedom svega iznijetog, sud je odlučio kao u izreci ove presude.

U Valpovu 16. rujna 2025.

Sudac

Zvonimir Rogić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka, putem ovoga suda, nadležnom županijskom sudu.

Dostaviti:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika