Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

Osijek

Poslovni broj: P-238/2023-27

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku po sutkinji Ljiljani Jakša, u pravnoj stvari tužiteljice PC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Sanji Hajnal, odvjetnici u Osijeku, protiv tužene Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupane po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 3. rujna 2025. u prisutnosti punomoćnice tužiteljice u zamjeni DC, odvjetničke vježbenice u odvjetničkom uredu Sanje Hajnal, i punomoćnice tužene u zamjeni KC, odvjetničke vježbenice u odvjetničkom uredu PCŽ u [adresa], po objavi 15. rujna 2025.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 3. točka 2. Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, broj 5140030242-62000148992/2005, potvrđen kod javnog bilježnika Dinka Đurđevića iz Donjeg Miholjca, pod brojem OV-6503/05, 9. studenog 2005., koji glasi: "u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 17.800,00 CHF (slovima: sedamnaesttisućaosamstošvicafskihfranaka)".

II. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 3. točka 4. Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, broj 5140030242-62000148992/2005, potvrđen kod javnog bilježnika Dinka Đurđevića iz Donjeg Miholjca, pod brojem OV-6503/05, 9. studenog 2005., koji glasi: "u kunama obračunanim po srednjem tečaju Slavonske banke d.d. Osijek za devize".

III. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 3. točka 5. Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, broj 5140030242-62000148992/2005, potvrđen kod javnog bilježnika Dinka Đurđevića iz Donjeg Miholjca, pod brojem OV-6503/05, 9. studenog 2005., koji glasi: "u CHF, a naplaćuju u kunama po važećem srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan plaćanja".

IV. Nalaže se tuženoj Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, isplatiti tužiteljici PC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], iznos od 904,89 € (slovima: devetsto četiri eura osamdeset devet centi), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena koje teku na:

- Na iznos od 5,10 € od 30.01.2009. pa do isplate

- Na iznos od 11,10 € od 10.03.2009. pa do isplate

- Na iznos od 3,86 € od 22.04.2009. pa do isplate

- Na iznos od 1,42 € od 27.05.2009. pa do isplate

- Na iznos od 2,39 € od 19.06.2009. pa do isplate

- Na iznos od 0,88 € od 19.08.2009. pa do isplate

- Na iznos od 1,90 € od 25.08.2009. pa do isplate

- Na iznos od 2,17 € od 31.08.2009. pa do isplate

- Na iznos od 6,54 € od 19.01.2010. pa do isplate

- Na iznos od 7,85 € od 15.03.2010. pa do isplate

- Na iznos od 10,95 € od 21.04.2010. pa do isplate

- Na iznos od 15,64 € od 20.05.2010. pa do isplate

- Na iznos od 27,39 € od 02.07.2010. pa do isplate

- Na iznos od 19,09 € od 12.08.2010. pa do isplate

- Na iznos od 33,97 € od 08.09.2010. pa do isplate

- Na iznos od 28,18 € od 05.10.2010. pa do isplate

- Na iznos od 28,57 € od 18.11.2010. pa do isplate

- Na iznos od 43,06 € od 07.01.2010. pa do isplate

- Na iznos od 43,02 € od 07.01.2010. pa do isplate

- Na iznos od 37,50 € od 21.02.2011. pa do isplate

- Na iznos od 36,53 € od 08.03.2011. pa do isplate

- Na iznos od 34,55 € od 14.04.2011. pa do isplate

- Na iznos od 40,89 € od 12.05.2011. pa do isplate

- Na iznos od 51,33 € od 16.06.2011. pa do isplate

- Na iznos od 58,62 € od 12.07.2011. pa do isplate

- Na iznos od 77,54 € od 16.08.2011. pa do isplate

- Na iznos od 78,78 € od 06.09.2011. pa do isplate

- Na iznos od 54,63 € od 05.10.2011. pa do isplate

- Na iznos od 51,17 € od 11.11.2011. pa do isplate

- Na iznos od 54,17 € od 29.12.2011. pa do isplate

sve to u roku od 15 dana.

V. Odbija se tužiteljica s tužbenim zahtjevom iz točke I. tužbenog zahtjeva kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela odredbe sadržan u članku 2. Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, broj 5140030242-62000148992/2005, potvrđen kod javnog bilježnika Dinka Đurđevića iz Donjeg Miholjca, pod brojem OV-6503/05, 9. studenog 2005., koji glasi: "u iznosu od 17.800,00 CHF (slovima: sedamnaesttisućaosamsto švicafskih franaka), odnosno u protuvrijednosti HRK prema srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek.“

VI. Utvrđuje se da je neosnovan prigovor radi prebijanja te da ne postoji potraživanje tužene prema tužiteljici za isplatu iznosa od 327,92 eura.

VII. Nalaže se tuženoj Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, naknaditi tužiteljici PC, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], prouzročeni parnični trošak u iznosu 1.504,11 eura (slovima: tisuću petsto četiri eura jedanaest centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. rujna 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 21. ožujka 2023. navodi da je njezin pravni prednik, pok. NC, u svojstvu korisnika kredita sa tuženom 2. studenog 2005., sklopila Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, broj 5140030242-62000148992/2005, potvrđen kod javnog bilježnika Dinka Đurđevića iz Donjeg Miholjca, pod brojem OV-6503/05, 9. studenog 2005., kojim se ugovorom tužena, kao kreditor obvezala staviti pok. predniku tužiteljice na raspolaganje iznos od 17.800,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti, obračunatoj prema srednjem tečaju za CHF Slavonske banke d.d. Osijek, važećem na dan korištenja kredita, dok se pok. prednik tužiteljice navedeni iznos obvezao vratiti, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Tužena je pravni slijednik Slavonske banke d.d. Osijek budući je Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (sada Addiko Bank d.d.) pripojila Slavonsku banku d.d. Osijek. Nasljednicom iza pok. NC, rješenjem o nasljeđivanju utvrđena je kćer, ovdje tužiteljica: PC. Rješenjem javnog bilježnika Zlatka Šimašeka iz Osijeka, posl. broj: O-1680/2021-10, UPP/OS-93/2021-10, od 7. rujna 2022., riješeno je kako se nasljednicom na naknadno pronađenoj imovini iz pok. NC i to potraživanju prema Addiko banci d.d. s osnove ništetnih ugovornih odredbi, po Ugovoru o kreditu broj 5140030242-62000148992/2005, u neutvrđenom iznosu, proglašava kćer pok. prednika, ovdje tužiteljica PC u cijelosti. Slijedom navedenog tužiteljica kao pravni sljednik protiv tužene podnosi ovu tužbu. Pok. prednik tužiteljice se navedenim Ugovorom obvezao tuženoj iznos kredita platiti u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Slavonske banke d.d. Osijek za CHF, važećem na dan korištenja kredita. Pok. korisniku kredita, i tužiteljici kao sudužniku, prilikom sklapanja ugovora o kreditu nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka, kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Pok. korisnik kredita kao prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka, nego je pretpostavio da je svaka strana sklapanjem ugovora o kreditu prihvatila samo opći valutni rizik, koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Da je pok. korisnik kredita imao saznanja, da će mjesečni anuitet zbog promjene tečaja vezanog uz valutu CHF, porasti u tolikoj mjeri da će utjecati na samu mogućnost otplate kredita, kao i samu njegovu egzistenciju, isti nikada ne bi preuzeo takvu kreditnu obvezu. Presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: Pž-6632/2017, od 14. lipnja 2018., u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: P-1401/12, od 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tužena, "u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključena i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 96/03.), u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 79/07.-133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima". Zaključak Trgovačkog suda u Zagrebu, što je pravomoćno i potvrđeno je taj, da je rast tečaja CHF bankama, pa tako i ovdje tuženoj bio predvidiv, no unatoč tome banka odnosno ovdje tužena pok. korisniku kredita nije ukazala na rizik nepovoljnih kretanja tečaja, već je savjetovala uzimanje takvog kredita. Prilikom zaključenja Ugovora pok. korisniku kredita je ponuđen tipski ugovor pod uvjetima koje je unaprijed formirala tužena. Pok. korisnik kredita od tužene nije dobio jasne i potpune informacije u pogledu valute CHF (koja je bankama bila poznata u svojoj prirodi i specifičnosti), zbog čega se radi o postupanju protivnom načelu savjesnosti i poštenja i postupanja u dobroj vjeri tužene. Upravo iz navedenih razloga, nedvojbeno proizlazi kako su odredbe o valutnoj klauzuli u CHF tj. odredbe u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, ništetne. Kako prema odredbi članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13. - sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača "Narodne novine" br. 41/14. i 110/15.), odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku individualne pravne zaštite, tako se navedene presude u ovom slučaju odnose i na ugovorni odnos između tužiteljice i tužene. Člankom 502 c. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14.), propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje presude iz kolektivnog spora, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Tužiteljica potražuje isplatu iznosa tj. restituciju kao pravnu posljedicu ništetnosti po osnovi tečajne razlike, potražuje razliku u onim anuitetima, koju je zbog povećanja tečaja platila više u odnosu na tečaj koji je važio na dan puštanja kredita. Uslijed navedenih promjena tužena je, primjenom ništetnih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, uslijed otplate kredita od tužiteljice neosnovano stekla ukupni iznos od 878,50 €. Slijedom navedenog tužiteljica predlaže sudu nakon provedenog postupka donijeti presudu:

"I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 2. Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, broj 5140030242-62000148992/2005, potvrđen kod javnog bilježnika Dinka Đurđevića iz Donjeg Miholjca, pod brojem OV-6503/05, 9. studenog 2005., koji glasi: "u iznosu od 17.800,00 CHF (slovima: sedamnaesttisućaosamsto švicarskih franaka), odnosno u protuvrijednosti HRK prema srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek.“

II. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 3. točka 2. Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, broj 5140030242-62000148992/2005, potvrđen kod javnog bilježnika Dinka Đurđevića iz Donjeg Miholjca, pod brojem OV-6503/05, 9. studenog 2005., koji glasi: "u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 17.800,00 CHF (slovima: sedamnaesttisućaosamstošvicafskihfranaka)".

III. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 3. točka 4. Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, broj 5140030242-62000148992/2005, potvrđen kod javnog bilježnika Dinka Đurđevića iz Donjeg Miholjca, pod brojem OV-6503/05, 9. studenog 2005., koji glasi: "u kunama obračunanim po srednjem tečaju Slavonske banke d.d. Osijek za devize".

IV. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 3. točka 5. Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, broj 5140030242-62000148992/2005, potvrđen kod javnog bilježnika Dinka Đurđevića iz Donjeg Miholjca, pod brojem OV-6503/05, 9. studenog 2005., koji glasi: "u CHF, a naplaćuju u kunama po važećem srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan plaćanja".

V. Nalaže se tuženiku tužitelju isplatiti iznos od 878,50 € s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, koja teče od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa sve do isplate, za razdoblje od 1. siječnja 2006. pa do 1. prosinca 2011., sve u roku 15 dana.

VI. Nalaže se tuženiku tužitelju naknaditi trošak parničnog postupka s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, od dana presuđenja pa do isplate, sve u roku 15 dana.“

1.1. U podnesku od 4. srpnja 2025. tužiteljica navodi da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi, da je preplatila obvezu po kreditu po osnovi tečajne razlike između tečaja važećeg na dan puštanja kredita i svakog naknadnog povećanja tečaja, u periodu od 1. siječnja 2006. do 1. siječnja 2013. za iznos od 904,89 €. Za anuitete eventualno obračunate po nižem tečaju, u odnosu na početni tečaj po kojem je isplaćen kredit, tužiteljica ne bi imala nikakvu obvezno-pravnu odgovornost, niti se takvi iznosi mogu stavljati u prijeboj sa preplaćenim iznosima, zbog čega tužiteljica nikako ne može biti pasivno legitimirana u odnosu na "eventulano" potraživanje tužene. Ako je tužena eventualno samoinicijativno snizila kamatu ili je tečaj pao, tužiteljica pri tome ništa nije primila, a ujedno tužiteljica ističe i prigovor zastare na eventualna potraživanja tužene za koje do danas nije postavljen nikakav decidirani zahtjev, kako u odnosu na negativne tečajne razlike, tako i u odnosu na preplatu utvrđenu u konverziji. U ovom slučaju ne postoji protupravnost na strani potrošača, niti nepoštenog stjecanja od strane tužiteljice. Tužiteljica uređuje tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka, te predlaže sudu donijeti presudu: "I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 2. Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, broj 5140030242-62000148992/2005, potvrđen kod javnog bilježnika Dinka Đurđevića iz Donjeg Miholjca, pod brojem OV-6503/05, 9. studenog 2005., koji glasi: "u iznosu od 17.800,00 CHF (slovima: sedamnaesttisućaosamsto švicafskih franaka), odnosno u protuvrijednosti HRK prema srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek.“

V. Nalaže se tuženiku tužitelju isplatiti iznos od 904,89 € , s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, koja teče od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa sve do isplate, sve to u roku od 15 dana, i to:

- Na iznos od 5,10 € od 30.01.2009. pa do isplate

- Na iznos od 11,10 € od 10.03.2009. pa do isplate

- Na iznos od 3,86 € od 22.04.2009. pa do isplate

- Na iznos od 1,42 € od 27.05.2009. pa do isplate

- Na iznos od 2,39 € od 19.06.2009. pa do isplate

- Na iznos od 0,88 € od 19.08.2009. pa do isplate

- Na iznos od 1,90 € od 25.08.2009. pa do isplate

- Na iznos od 2,17 € od 31.08.2009. pa do isplate

- Na iznos od 6,54 € od 19.01.2010. pa do isplate

- Na iznos od 7,85 € od 15.03.2010. pa do isplate

- Na iznos od 10,95 € od 21.04.2010. pa do isplate

- Na iznos od 15,64 € od 20.05.2010. pa do isplate

- Na iznos od 27,39 € od 02.07.2010. pa do isplate

- Na iznos od 19,09 € od 12.08.2010. pa do isplate

- Na iznos od 33,97 € od 08.09.2010. pa do isplate

- Na iznos od 28,18 € od 05.10.2010. pa do isplate

- Na iznos od 28,57 € od 18.11.2010. pa do isplate

- Na iznos od 43,06 € od 07.01.2010. pa do isplate

- Na iznos od 43,02 € od 07.01.2010. pa do isplate

- Na iznos od 37,50 € od 21.02.2011. pa do isplate

- Na iznos od 36,53 € od 08.03.2011. pa do isplate

- Na iznos od 34,55 € od 14.04.2011. pa do isplate

- Na iznos od 40,89 € od 12.05.2011. pa do isplate

- Na iznos od 51,33 € od 16.06.2011. pa do isplate

- Na iznos od 58,62 € od 12.07.2011. pa do isplate

- Na iznos od 77,54 € od 16.08.2011. pa do isplate

- Na iznos od 78,78 € od 06.09.2011. pa do isplate

- Na iznos od 54,63 € od 05.10.2011. pa do isplate

- Na iznos od 51,17 € od 11.11.2011. pa do isplate

- Na iznos od 54,17 € od 29.12.2011. pa do isplate, sve to u roku od 15 dana.

VI. Nalaže se tuženiku tužitelju naknaditi trošak parničnog postupka s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, koja teče od dana presuđenja pa do isplate, sve to u roku od 15 dana."

2. Tužena u odgovoru na tužbu osporava osnovanost i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva. Ističe da je pravni prednik tužene, Slavonska banka d.d. s kojim je tužiteljica sklopila Ugovor o kreditu, banka koja nije bila obuhvaćena presudama po kolektivnoj tužbi potrošača, pa se tužiteljica ne može pozivati na pravna utvrđenja i pravna tumačenja iz tih presuda, obzirom za Slavonsku banku d.d. nije utvrđeno da bi u ugovorima o kreditu koristila nepoštenu praksu ugovaranja ništetnih odredbi vezano za promjene kamatne stope i za ugovaranje u valuti CHF. Kako Slavonska banka d.d. nije obuhvaćena kolektivnom tužbom, odnosno nije utvrđeno da bi koristila nepoštenu praksu ugovaranja ništetnih odredbi vezano za promjene kamatne stope i za ugovaranje u valuti CHF, nema mjesta primjeni odredbe članka 502.c ZPP-a, obzirom se ista ne može primijeniti na predmetni postupak. Kako je tužba podnesena 21. ožujka 2023., tužena ističe materijalnopravni prigovor zastare. Protivi se tumačenju kako bi pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH u predmetu Rev-2245/17-02 od 20. ožujka 2018. imalo značaj materijalnopravne norme ili predstavljalo drugi oblik izvor materijalnog prava temeljem kojeg bi sud trebao odlučivati o materijalnopravnom prigovoru zastare. Ova tužba je prva i jedina tužba tužiteljice prema tuženoj po ovom pitanju, slijedom čega nema govora da bi došlo do prekida zastare prije podnošenja ove tužbe. Jedino se ova tužba može promatrati u smislu odredbe članka 241. ZOO-a. Osnova ove tužbe može biti i jedino jest poziv na institut stjecanja bez osnove. Za taj institut primjenjuje se opći zastarni rok, sukladno članku 225. ZOO-a. Tužba nije podnesena unutar roka od 5 godina od dana donošenja presude VTS RH-a, slijedom čega, i u tom smislu nastupila je zastara.

Tužena smatra da tužiteljica nema pravni interes za donošenje deklaratorne presude o utvrđenju ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu zaključenog između stranaka. Tužiteljica se neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku. Na pravno utvrđenje iz Presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13 dopušteno je pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, a tužiteljica potražuje stečeno bez osnove, stoga ne postoji pravni osnov te pravni interes tužiteljice za podnošenjem ove tužbe. Sudovi su u kolektivnim sporovima ocijenili ništetnima odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno o valutnoj klauzuli, iz razloga što takve odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Međutim, potrebno je sagledati sve okolnosti svakog konkretnog, pojedinačnog slučaja, da bi se mogla donijeti obrazložena odluka da bi, iz razloga što bi u kolektivnom sporu odredbe o valutnoj klauzuli bile proglašene nepoštenima, sve odredbe o valutnoj klauzuli u svim ugovorima o kreditu bile nepoštene (a time i ništetne). U skladu s člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 96/03., 46/07., 79/07.) na snazi u vrijeme sklapanja spornih ugovora o kreditu, takve ugovorne odredbe smatrale bi se nepoštenima ako se o njima nije pojedinačno pregovaralo. U skladu s člankom 81. stavkom 4. Zakona o zaštiti potrošača tužena je dužna dokazati da se o takvim odredbama pojedinačno pregovaralo, zbog čega takve odredbe u skladu s člankom 81. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača ne bi bile nepoštene, a time niti ništetne. Tužena ukazuje da su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive, zbog čega nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. Tužiteljica ne navodi niti dokazuje da je prije podnošenja tužbe pozvala Banku, odnosno tuženu na plaćanje preplate, odnosno, utvrđenje da je banka nepoštena od samog početka, stoga tužena smatra kako tužiteljici ne pripada pravo potraživati zakonske zatezne kamate.

Tužba ne sadrži koje su konkretne radnje tužene dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, pa ne sadrži niti onaj minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega se ne može niti napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne ili ne. Apstraktno pozivanje na presude VTS RH o povredi kolektivnih prava potrošača ne može nadomjestiti činjenične navode tužbe o kojima sud treba odlučiti pravilnom primjenom materijalnog prava. Tužena osporava da bi sud bio vezan za utvrđenja iz Presude VTS RH u predmetu potrošač, budući nema mjesta primjeni članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 41/14.), odnosno 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13., „ZZP/07") i članka 502.c ZPP-a. Prema odredbi članka 502.c ZPP-a tužiteljica se može pozivati na presude iz kolektivnih tužbi samo u postupku naknade štete u kojem mora dokazati štetu, štetnu radnju, uzročnu vezu te protupravnost. Tužena smatra da su tužiteljica i tužena pojedinačno pregovarale o spornim odredbama Ugovora o kreditu, obzirom je tužiteljica mogla birati između kredita s valutnom klauzulom u EUR, ili pak valutnom klauzulom u CHF. Tužiteljica je donijela odluku da je za nju prihvatljivija valutna klauzula CHF. Odredbe o valutnoj klauzuli su bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužiteljice kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti. Tužiteljica se prije sklapanja ugovora o kreditu obratila tuženoj s kojom je, u razgovoru, pregovorima, upoznavanju sa svim mogućnostima kreditiranja, odlučila zatražiti sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF, tužena je u tim pregovorima objasnila sve značajke ugovora, kako o promjenjivosti kamatne stope, tako i o valutnoj klauzuli CHF. Pri tome je tužena, kako prije sklapanja, tako i za vrijeme trajanja ugovora o kreditu u cijelosti poštovala sve odredbe o pravima potrošača, vodeći računa da tužiteljica jasno izrazi svoju ugovornu volju, te sukladno svom dispozitivnom pravu odluči kakav će ugovor s tuženom zaključiti. Ugovor o kreditu imao je vrlo jasan i uočljiv tekst da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi i da se radi o valutnoj klauzuli CHF, što je tužiteljica po vlastitom izboru prihvatila, iako je imala mogućnost izbora drugih oblika, vrste, ugovora o kreditu, bilo kunski, bilo u EUR-ima, bilo s fiksnom kamatom, bilo s promjenjivom kamatom. Tužena je u potpunosti postupala u skladu s člankom 3011. stavkom 3. Zakona o kreditnim institucijama, te je tužiteljici kao potrošaču predočila i učinila dostupnim sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljive prava i obveze ugovornih strana.

Prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo je dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope. Članak 3. Zakona o javnom bilježništvu te članak 230. Zakona o parničnom postupku navode da javnobilježnički akt ima dokaznu snagu javne isprave, odnosno istinit je, stoga sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu predstavlja pravu volju tužiteljice, sve dok ne dokaže neistinitost javne isprave sukladno odredbama zakona, a o istome govori i presuda VS RH poslovni broj: Rev 895/2003. Tužiteljici je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu javni bilježnik sukladno članku 33. Zakona o javnom bilježništvu dužan uskratiti službenu radnju ako je ona nespojiva s njegovom službenom dužnošću, osobito ako se njegovo sudjelovanje zahtijeva radi postizavanja očigledno nedopuštenog ili nepoštenog cilja, a sukladno članku 57. istog Zakona javni bilježnik mora prilikom sastavljanja javnobilježničkog akta ispitati da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji, a izjave potpuno jasno i određeno sastaviti pismeno i onda sam pročitati strankama i neposrednim pitanjima uvjeriti se da li sadržaj javnobilježničkog akta odgovara volji stranaka. Tužiteljica nijednom za vrijeme trajanja ugovornog odnosa nije dovela u pitanje valjanost ugovora, niti pokrenula postupak utvrđenja ništetnosti samog ugovora koja bi ništetnost bila preduvjet utvrđivanja ništetnosti i pojedine odredbe ugovora. Tužiteljica je dobrovoljno pristala i na sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu, te na sve izmjene kamatnih stopa i otplatnih planova, obzirom u nijednom trenutku nije zatražila izmjenu nijedne ugovorne odredbe, refinanciranje kredita, raskid ugovora, niti je prigovorila obavijestima o promjeni kamatne stope koje joj je dostavljala tužena. Da bi se utvrdilo radi li se o poštenoj, odnosno dopuštenoj odredbi ugovora o valutnoj klauzuli, potrebno je utvrditi: 1. procjena uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; 2. uzrokuje li ugovorna odredba znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno članku 3. stavku 1. Direktive 93/13 EEZ, odnosno radi li se o uvjetu dobre vjere. Oba se uvjeta kumulativno moraju ostvariti da bi se radilo o ništetnoj ugovornoj odredbi, o čemu se ovdje ne radi. Sama ugovorna odredba o valutnoj klauzuli dopuštena je, i sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, jer i sama tužena nije imala kontrolu nad kretanjem tečaja CHF, odnosno sama obveza prema kretanju CHF-a mogla je biti i niža za tužiteljicu, tj. podjednake su mogućnosti da tečaj kune u odnosu na CHF padne ili raste, stoga je obveza mogla biti i manja i veća od one ugovorene u Ugovoru o kreditu. Valutna klauzula u ugovorima o kreditu bila je dopuštena, kao što je i danas (članak 22. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima). Predmetne odredbe Ugovora o kreditu nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja. Ovakvo je ugovaranje uobičajeno u bankarskom poslovanju, a osim toga tužena kamatnu stopu nije mijenjala arbitrarno, već sukladno uvjetima kao što su stanje na tržištu, rizik posla i troškovi poslovanja. Pri tome je sama tužena kao banka najprikladniji za procjenu ovakvih faktora, pa je stoga i logično da odluka o promjeni kamatne stope bude u njezinoj diskreciji. Djelatnost tužene pod kontrolom je regulatora te ni nema mjesta arbitrarnom određivanju primjenjive naknade koje ne bi bilo u skladu s uvjetima na tržištu i koje bi uzrokovalo neravnotežu na štetu potrošača (tužiteljice). Tužena je i općenito aktivno radila na edukaciji i upozoravanju potrošača na rizike vezane uz rast tečaja švicarskog franka, pa je oglasima upućenim svim klijentima upozoravala na rizike koji proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. U svom glasilu pod nazivom „HYPO Times" iz 2005. upozoravala je potrošače na rizik rasta tečaja, a koje glasilo je bilo javno dostupno potrošačima u poslovnicama tužene i putem interneta, a bilo je i slano klijentima banke na njihove adrese. Tužena je aktivno radila na edukaciji potrošača još u 2005., dakle prije nastupanja krize i prije rasta tečaja CHF upozoravajući potrošače javnim objavama o rizicima ugovaranja dugoročnih kredita u stranim valutama, a osobito u CHF-u. Porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu. Procjena uzrokuje li odredba o valutnoj klauzuli značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je objektivna analiza koja se mora dogoditi obzirom na stanje kakvo je bilo u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Ovaj stav potvrdio je i Sud Europske Unije u Presudi od 20. rujna 2017., Ruxandra Paula CC i dr. protiv Banca Romaneasca SA, C-186/16. U trenutku sklapanja tužena nije mogla predvidjeti promjenu tečaja CHF koja se dogodila kasnije tijekom trajanja Ugovora o kreditu. Prema analizi stručnjaka čije mišljenje Trgovački sud u Zagrebu u presudi P-1401/12 citira u obrazloženju presude vidljivo je da je u razdoblju od 50 godina, od 1918. do 1968. švicarski franak jednom promijenio vrijednost, iz čega se može zaključiti da je CHF stabilna valuta za koju se ne očekuju veće oscilacije. Od povišenja tečaja CHF pa do danas ta valuta ima gotovo istu konstantnu vrijednost. Rast tečaja švicarskog franka nije predvidjela ni Centralna banka Švicarske koja je nizom mjera pokušala naknadno ublažiti posljedice tog rasta jer je švicarsko gospodarstvo zbog toga postalo manje konkurentno na europskom i svjetskom tržištu. Iz navedenog razloga ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne može biti nepoštena budući nije razumno očekivati od tužene da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu niti je razumno zahtijevati od tužene da isključivo ona snosi valutni rizik. Ovo shvaćanje je potvrdio i nezavisni odvjetnik Wahl u točki 69. svog mišljenja od 27. travnja 2017. u predmetu Ruxandra CC i dr. protiv Banca Romaneasca SA, C-186/16. Tužena se protivi da se financijskom vještaku daje zadatak da računa razlike temeljem fiksne kamatne stope i temeljem fiksnog tečaja na dan sklapanja ugovora. Pravna praznina koja može nastati u slučaju utvrđenja ništetnim dijela odredbe o visini kamate, popunjava se dopunskim tumačenjem ugovora budući nema dispozitivnih zakonskih rješenja kojima bi se najprije trebalo popuniti nastalu prazninu. Dopunsko tumačenje ugovora temelji se na pravnim pravilima članka 319. stavka 2. ZOO, a za takvo je sudsko tumačenje ugovora odlučno što bi se ugovorne strane bile dogovorile kao pošteni ugovorni partneri prikladno odmjeravajući svoje međusobne interese u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, ostalim načelima obveznog prava (članak 4.-7. ZOO) i svrhom ugovora, da su znale za to da ugovorena klauzula o podešavanju promjenjive kamate nije valjana. Stranke su se definitivno dogovorile o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli pa nema nikakvih okolnosti iz kojih proizlazi da bi se za slučaj da su znale da odredba o promjenjivosti nije valjana odlučile za fiksnu kamatu. Neprihvatljivo je tumačenje da su stranke ugovorile valutnu klauzulu s fiksnim tečajem valute. Sama udruga „POTROŠAČ- HRVATSKI SAVEZ UDRUGA ZA ZAŠTITU POTROŠAČA“ u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, zahtijevala je primjenu promjenjive kamatne stope. Tužena smatra da u slučaju određivanja financijskog vještačenja po prijedlogu tužiteljice, sud treba odbiti takav prijedlog te odrediti zadatak vještaku na način da za sve izračune koristi kamate primjenjive na HRK kredite za predmetno razdoblje. Tužena osporava zatraženi tijek kamata, osobito onih kojih se zahtijevaju prije podnošenja tužbenog zahtjeva. Tužena nije pala u zakašnjenje prema tužiteljici, niti joj je obveza koju bi trebala ispuniti uopće izvjesna ili poznata. Kada se uzme u obzir da je tužena cijelo vrijeme trajanja ugovora postupala sukladno pozitivnim propisima, u skladu s dobrom poslovnom praksom, savjesno i pošteno prema svakom svom klijentu, nema govora da bi morala snositi svojevrsnu „sankciju“ u vidu plaćanja kamata. Ukoliko se bilo kakva obveza utvrdi prema tuženoj, tada je ona za tu obvezu saznala tek primitkom presude, kada će joj sada neodrediva obveza biti pretvorena u novčanu obvezu, slijedom čega sud može obvezati tuženu na plaćanje kamata tek od dana donošenja prvostupanjske presude. Predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu troška tuženoj.

2.1. Na ročištu 30. siječnja 2025. tužena je istaknula prigovor radi prebijanja u iznosu od 175,00 eura s osnove tzv. negativne tečajne razlike, odnosno iznosa koji je tužena izgubila kada je tečaj CHF bio manji od tečaja na dan isplate kredita.

2.2. U podnesku od 9. lipnja 2025. tužena navodi da je vještak u nalazu i mišljenju prikazao i razdoblja u kojima je tečaj CHF bio niži od početnog, odnosno razdoblja u kojima je tužiteljica plaćala anuitete po nižem tečaju od početnog slijedom čega je specificirala istaknuti prigovor radi prebijanja i na ime istoga potražuje iznos od 327,92 eura. Obzirom bi se u slučaju utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi ugovora ugovorni odnos stranaka sveo na početno ugovorene parametre, to je prilikom provedbe vještačenja pravilno vještak utvrdio i tzv. negativnu razliku. Ugovorni odnos stranaka po sklopljenom ugovoru o kreditu treba se sagledati kao jedan cjeloviti odnos s pravima i obvezama ugovornih strana, pa se tužiteljici, ne može dosuditi ništa više od onog što je stvarno preplatila po predmetnom ugovoru. Sve kada bi tužbeni zahtjev bio osnovan, tada bi tužiteljica eventualno imala pravo samo na onaj iznos navodne preplate koji je umanjen za tzv. negativne razlike.

3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, ovaj sud je pročitao Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2005 od 2. studenog 2005. (stranica 8-15 spisa), otplatni plan (stranica 18-19 spisa), specifikaciju uplata (stranica 20-21 spisa), rješenje o naknadno pronađenoj imovini javnog bilježnika Zlatka Šimašeka iz Osijeka, posl.br. O-1680/2021-10 od 7. rujna 2022. (stranica 22-23 spisa), rješenje o nasljeđivanju javnog bilježnika Zlatka Šimašeka iz Osijeka, posl.br. O-1680/2021-4 od 23. kolovoza 2021. (stranica 26-27 spisa), nalaz i mišljenje sudskog vještaka Dubravke Herceg iz Osijeka od 24. ožujka 2025. (stranica 90-111 spisa), očitovanje sudskog vještaka od 25. lipnja 2025. (stranica 128-143 spisa), iskaz tužiteljice (stranica 149-150 spisa), iskaz vještaka na ročištu 3. rujna 2025. (stranica 152-153 spisa) i drugu spisu priležeću dokumentaciju.

3.1. Nisu saslušane svjedokinje ŽC i DCŽ niti javni bilježnik Dinko Đurđević iz Donjeg Miholjca, budući je tužena na ročištu 30. siječnja 2025. odustala od izvođenja tih dokaznih prijedloga.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za djelomičnim utvrđenjem ništetnim pojedinih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka kao i zahtjev tužiteljice za povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, po Ugovoru o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2005 od 2. studenog 2005. sklopljenom između pravne prednice tužiteljice, NC i Slavonske banke d.d.

5. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su 2. studenog 2005. pravna prednica tužiteljice NC kao korisnik kredita i pravni prednik tužene Slavonska banka d.d. kao kreditor zaključili Ugovor o kreditu kojim je kreditor stavio pravnoj prednici tužiteljice na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 17.800,00 CHF prema srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan korištenja kredita (članak 2.),

- da je kredit odobren kao stambeni za adaptaciju stana,

- da je ugovoren rok otplate kredita 6 (šest) godina (članak 3.),

- da se na kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 17.800,00 CHF zaračunavaju kamate (članak 3. točka 2.)

- da će se kredit otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje se u kunama obračunanim po srednjem tečaju Slavonske banke d.d. Osijek za devize na dan plaćanja (članak 3. točka 4.),

- da prvi anuitet dospijeva do 1. siječnja 2006.,

- da se kamate obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po važećem srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan plaćanja (članak 3. točka 5.),

- da je dospijeće svakog sljedećeg anuiteta svakog prvog dana u mjesecu,

- da se za trajanja otplate kredita mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu,

- da je tužiteljica nasljednica pok. NC.

6. Nadalje je nesporno:

- da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valutu CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., i presudom VSRH broj: Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.,

- da je izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno i ista glasi: da je ovdje tužena Addiko bank d.d. (ranije Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

7. Među strankama je prije svega sporno je li tužena pasivno legitimirana u ovoj pravnoj stvari. Nadalje je sporno, jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka odnosno ima li tužiteljica pravo na povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, te je s tim u vezi sporna i visina tužbenog zahtjeva. Spornim se ukazuje i je li nastupila zastara potraživanja. Sporna je i osnovanost tuženičinog prigovora radi prebijanja.

8. Prigovor promašene pasivne legitimacije, sud je ocijenio neosnovanim. Naime, uvidom u podatke iz Sudskog registra, Trgovačkog suda u Zagrebu, proizlazi da je tužena pravni slijednik Slavonske banke d.d. i Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., budući je 2009. godine došlo do pripajanja Slavonske banke d.d. i tužene, koja je tada imala naziv Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Takozvanom kolektivnom presudom obuhvaćeno je razdoblje u kojem je zaista Slavonska banka d.d. postojala kao pravni subjekt, no u vrijeme podnošenja tzv. kolektivne tužbe i kasnijih presuđenja, Slavonska banka d.d. ne postoji, jer se fuzirala s tuženom, te je tužena u predmetu po kolektivnoj tužbi mogla isticati da Ugovori koje je zaključila Slavonska banka d.d. nisu ništetni, međutim, prema presudama VSRH Rev-2221/18 te presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 13. lipnja 2019. to nije tako, pa se stoga učinak citiranih presuda proteže na tuženu neovisno je li ih zaključila Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili Slavonska banka d.d., obzirom na pravnu osobnost koja je postojala u vrijeme vođenja postupka po kolektivnoj tužbi. Naime, sukladno odredbi članka 522. stavka 3. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ br. 111/93., 34/99., 121/99., 52/00., 118/03., 107/07., 146/08., 137/09., 111/12., 125/11., 68/13., 110/15., 40/19., 34/22., 114/22., 18/23., 130/23.), upisom pripajanja u Sudski registar u kojemu je upisano društvo preuzimatelj, imovina pripojenog društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja, a društvo preuzimatelj je sveopći pravni slijednik pripojenog društva, te time stupa u sve pravne odnose pripojenog društva.

9. Neosnovan je i prigovor tužene da pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, ne obvezuje stranke u ovom postupku.

9.1. Naime, u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14., 110/15. i 14/19. – dalje u tekstu: ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

9.2. Identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje u tekstu: ZZP/07)

– koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. člankom 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

9.3. Također je i odredbom članka 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 82/22., 114/22. i 155/23 – dalje u tekstu: ZPP) propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

9.4. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

9.5. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranaka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama članka 138.a ZZP/07, članka 118. ZZP/14 i članka 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

10. Pravna prednica tužiteljice je bila potrošač, a u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.), kojom je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Naime, iz Ugovora o kreditu proizlazi da ga je sklopila prednica tužiteljice, NC kao fizička osoba, te da se radi o namjenskom kreditu – stambenom za adaptaciju stana, dok iz iskaza tužiteljice proizlazi da je NC sredstva kredita utrošila za uređenje stana u kojem je živjela, kao i da u trenutku podizanja kredita nije bila vlasnica obrta niti tvrtke, niti je stan uređen tim sredstvima kredita unijet u imovinu obrta odnosno tvrtke. Tužena pak tijekom postupka nije dokazala da je ugovor sklopljen u okviru poslovne aktivnosti ili poduzetničke djelatnosti prednice tužiteljice. Dakle, prednica tužiteljice je bila potrošač u smislu citirane odredbe članka 3. ZZP-a, a tužena trgovac te se radi o potrošačkom ugovoru, pa se u konkretnom slučaju radi o sporu koji je obuhvaćen kolektivnom zaštitom.

11. Prema stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III- 4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tužena ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena valuta u CHF nisu nepoštene jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.

11.1. Naime, člankom 81. stavkom 1. Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje u tekstu: ZZP/03) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (stavak 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.). Drugim riječima, na tuženoj je teret dokazivanja da je s prednicom tužiteljice pojedinačno pregovarala.

11.2. Tužiteljica je iskazala da je kredit podigla njezina majka NC koja je u međuvremenu preminula, da je ona njezina nasljednica. Zna da je kredit podigla u tadašnjoj Slavonskoj banci d.d. u Donjem Miholjcu. Zna da je tražila najpovoljniji kredit i da su joj u banci kredit u CHF prezentirali kao najpovoljniji. Sjeća se da je majka bila iznenađena da je kredit u CHF najpovoljniji. Nakon što je rata kredita počela rasti, njezina majka je bila razočarana i znala je govoriti kako nije bila svjesna što može proizaći iz ugovora odnosno da je znala da će doći do takovog povećanja rata kredita da ga ne bi podizala. Na upit punom. tužitelja odgovorila je da je kredit otplaćivala njezina majka, automatski joj se svaki mjesec skidao iznos rate sa plaće. Sjeća se da je majka govorila da joj rata narasla gotovo duplo. S početnih sa 1100,00 kn na 1.900,00 kn.

11.3. Cijeneći iskaz tužiteljice ovaj sud utvrđuje da je prednici tužiteljice kredit u švicarskim francima prezentiran kao najpovoljniji, da ista nije bila upoznata s mogućim povećanjem tečaja švicarskog franak, a posljedično povećanjem i rate koju otplaćuje, jer da jest takav kredit ne bi podigla. Iz predmetnih odredbi Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora. Stoga iz tako provedenih dokaza ovaj sud utvrđuje da nije dokazano da su među strankama vođeni bilo kakvi stvarni pregovori o uvjetima kredita, pa tako niti u pogledu valutne klauzule. Pri tome ovaj sud napominje da je iz izjave koju je DCŽ dala 24. kolovoza 2020., vidljivo da ista u vrijeme kad je prednica tužiteljice sklopila Ugovor o kreditu s pravnim prednikom tužene, nije radila na poslovima kreditiranja na strani pravnog prednika tužene, odnosno nije s prednicom tužiteljice neposredno pregovarala pri zaključenju Ugovora o kreditu, već je u to vrijeme bila zaposlena na radnom mjestu regionalnog managera za poslovanje s građanstvom (Zagreb i centralna Hrvatska), dakle ista nema neposrednih saznanja o tome je li bilo pojedinačnog pregovaranja između tužitelja i tužene. Jednako tako upute na koje se poziva tužena, a koje su dane bankarskim službenicima o tome na koji način razgovarati s klijentom, nikako ne dokazuju da je u konkretnom slučaju prednici tužiteljice pojašnjeno sve što se tiče ugovaranja valutne klauzule.

11.4. Budući se u pogledu valutne klauzule nije pojedinačno pregovaralo odnosno ista su bila unaprijed formulirana od strane tužene i prednica tužiteljice nije imala utjecaja na njezin sadržaj, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu prednice tužiteljice potrošača, to i ovaj sud utvrđuje da su odredbe Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu, primjenom članka 81. stavka 1. ZZP-a nepoštene, te ništetne u smislu članka 87. stavak 1. ZZP/03. Dakle, nije utvrđeno postojanje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tužene u konkretnom slučaju prilikom ugovaranja valutne klauzule bilo drugačije od utvrđenja u navedenim sudskim postupcima.

11.5. U odnosu na prigovor tužene da odredba o valutnoj klauzuli sadržana u Ugovoru o kreditu ne može biti ništetna, jer da je valutna klauzula dio hrvatskog pravnog poretka, normirana člankom 22. Zakona o obveznim odnosima, ovaj sud ukazuje da odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu nisu utvrđene ništenim jer da valutna klauzula ne bi bila dopuštena, već su utvrđene ništetnim iz razloga što ugovorne stranke nisu o istoj pojedinačno pregovarale.

11.6. Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači, korisnici kredita, nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tužena, kao profesionalac i banka, nije dala prednici tužiteljice, kao korisniku kredita, sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu prednice tužiteljice kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama (članak 81. do 88. ZZP/03).

12. U odnosu na zahtjev iz točke I. kojim tužiteljica traži utvrđenje ništetnosti članka 2. Ugovora o kreditu koji glasi: "u iznosu od 17.800,00 CHF (slovima: sedamnaesttisućaosamsto švicafskih franaka), odnosno u protuvrijednosti HRK prema srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek.“ ovaj sud je s istim tužiteljicu odbio, jer ta odredba prelaze pravna utvrđenja iz presude za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (tzv. predmet „Franak“). Stoga je u odnosu na taj dio zahtjeva tužiteljice valjalo odbiti i odlučiti kao u točki V. izreke presude.

13. Na okolnost utvrđenja visine zahtjeva provedeno je financijsko – knjigovodstveno vještačenje po sudskom vještaku Dubravki Herceg iz Osijeka, a zadatak vještaka je bio utvrditi utvrditi koliko je tužitelj pretplatio obvezu po kreditu po osnovi tečajne razlike na način da vještak izračuna razliku između tečaja važećeg na dan puštanja kredita i svakog naknadno povećanog tečaja i to za period od 1. siječnja 2006. pa do 1. siječnja 2013. izraženo u kunama u protuvrijednosti eura. Zadatak vještaka je bio i da u obzir uzme i anuitete plaćene po nižem tečaju od onog na dan isplate kredita.

13.1. Iz nalaza vještaka od 24. ožujka 2025. proizlazi da:

- Negativna tečajna razlika u razdoblju od 1. siječnja 2006. do kraja otplate kredita iznosi -2.470,71 kuna ili -327,92 EUR-a (stupac 10 i 14 tablice broj 1.), tj. kad je srednji tečaj CHF-a na dan uplate anuiteta bio niži od tečaja CHF po kojem je isplaćen kredit (stupac br. 7.)

- Preplaćene svako mjesečne razlike iz anuiteta koji su plaćeni po višem srednjem tečaju za CHF na dan plaćanja anuiteta od srednjeg tečaja za CHF na dan početka korištenja kredita, tj. utvrđene pozitivne preplaćene tečajne razlike na nivou pojedinačnog anuiteta u ukupnom iznosu od 904,89 EUR-a. (tablica br. 2.)

13.2. Tužiteljica je u podnesku od 4. srpnja 2025. uredila tužbeni zahtjev na način da pod točkom V. na ime preplaćene tečajne razlike za razdoblje od 30. siječnja 2009. do 29. prosinca 2011. potražuje ukupan iznos od 904,89 eura.

13.3. Tužena u podnesku od 9. lipnja 2025. ističe kako je nalaz i mišljenje vještaka neodređen i nejasan obzirom vještak ne obrazlaže način izračuna u istom.

13.4. Na ročištu 3. rujna 2025 sudski vještak Dubravka Herceg je iskazala da u cijelosti ostaje kod svog nalaza i mišljenja od 24. ožujka 2025., odnosno dopune istoga od 25. lipnja 2025. Na upit punom. tuženika u zamjeni odgovorila je da je u nalazu i mišljenju u tablici broj 1 u stupcu broj 10 utvrdila negativne tečajne razlike u kunama, a u stupcu 14 negativne tečajne razlike u eurima.

13.5. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz vještaka ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, jasnim i preciznim, te je nalaz i mišljenje izradio sukladno zadatku suda, time da stranke nisu imale primjedbi na matematički izračun sudskog vještaka, a prigovor tužene da je vještački nalaz u cijelosti zasnovan na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovoren fiksni tečaj, svodi se na prigovore pravne ocjene spora o kojima vještak ne odlučuje. Naime, vještak je nalaz i mišljenja dao u skladu i u okviru zadatka koji mu je postavio sud i prema pravnoj ocjeni koju je dao ovaj sud. Jednako tako sudski vještak je na ročištu 3. rujna 2025., bio na raspolaganu tuženoj u svezi razjašnjenja svih nejasnoća u svezi danog nalaza i mišljenja.

13.6. Na ročištu 3. rujna 2025. je odbijen i prijedlog tužene za provođenjem financijsko - knjigovodstvenog vještačenja primjenom kamatne stope koja je vrijedila za ugovor o kreditu u kunama na dan sklapanja kreditnog ugovora, jer takovo što nije ugovoreno predmetnim ugovorom o kreditu. Pri tome ovaj sud ukazuje da je Vrhovni sud RH u svojoj presudi i rješenju Rev-1172/2018 od 19. ožujka 2019. zauzeo stav da se u ovakvim slučajevima mora primijeniti početna kamatna stopa sve dok se na zakonom propisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakonit mehanizam primjene kamatne stope ili dok se odlukom suda ili druge vlasti ne intervenira u predmetni odnos i tako utvrde parametri za izračun promjenjive kamatne stope. Budući među strankama nije sporno da nisu ugovorile parametre za promjenu kamatne stope, da zakonom nije propisan mehanizam promjene te stope, a ne postoji ni odluka suda ili druge vlasti kojom bi se tako nešto odredilo, ovaj je tuženikov prigovor neosnovan. Stoga se u slučaju ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi valja primijeniti ona početno ugovorena kamatna stopa između stranaka koje je rezultat njihove volje prilikom sklapanja ugovora.

14. Prigovor zastare istaknut po tuženoj nije osnovan. Prema obvezujućem pravnom shvaćanju VSRH sa sjednice Građanskog odjela br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., a vezano uz shvaćanje Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. - dalje: ZOO) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

14.1. Presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je utvrđena ništetnom odredba ugovora o valutnoj klauzuli, pa zastarni rok za isplatu novčanog iznosa preplaćenih kamata s tog osnova počinje teći 14. lipnja 2018. a ističe 14. lipnja 2023. Kako je tužba podnesena 21. ožujka 2023., ista je podnesena unutar općeg zastarnog roka od pet godina iz odredbe članka 225. ZOO-a za isplatu novčanog iznosa s osnova valutne klauzule, pa zahtjev tužiteljice kojim potražuje povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nije u zastari.

15. U odnosu na uračunavanje tzv. negativnih razlika u iznosu od 327,92 eura zbog manje plaćenih anuiteta odnosno postojanja te tražbine koju je tužena istakla radi prebijanja, ovaj sud je utvrdio da je bilo razdoblja tijekom otplate kredita kada je tečaj CHF bio niži u odnosu na početni tečaj, tj. razdoblja u kojem je tužena obračunavala anuitete kredita, a prednica tužiteljice vršila otplatu kredita po tečaju nižem od početnog tečaja tj. tečaja važećeg na dan korištenja kredita, tako da tzv. negativna tečajna razlika iznosi 327,92 eura. Stajalište je ovog suda da ovo nije od relevantnog značenja za presuđenje niti ima osnove za uračunavanje tog iznosa u tražbinu tužitelja. Unatoč tome što je u tom razdoblju vršena otplata anuiteta kredita po tečaju nižem od tečaja važećem na dan korištenja kredita te iznose po ocjeni ovoga suda ne treba uračunati u iznos pretplate jer se ne radi o iznosima na naknadu kojih bi tužena kao kreditor imala pravo. Naime, kada je tužena, kao banka te jača ugovorna strana među strankama zaključenih Ugovora o kreditu nakon sklapanja ugovora anuitete kredita obračunavala po tečaju koji je niži od tečaja važećeg na dan sklapanja ugovora o kreditu te na dan korištenja kredita, unatoč okolnosti što je među strankama ugovorena valutna klauzula ništetna kako je to utvrđeno i u kolektivnom sporu pokrenutom radi zaštite prava i interesa potrošača, tuženoj ne pripada pravo na bilo kakvu nadoplatu niti tužena ima tražbinu prema tužiteljici za ona razdoblja kada je anuitete obračunavala i naplaćivala od prednice tužiteljice po tečaju nižem od onog koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora tj. na dan korištenja kredita. Plaćanjem anuiteta prednica tužiteljice ništa nije primila pa ne postoji ni njihova obveza povrata pa samim time u iznos pretplata ne treba ni uračunavati iznose za razdoblja kada je tečaj bio niži od početnog.

15.1. Iako je prednica tužiteljice plaćanjem manjih anuiteta ostvarila određenu korist, ne može se smatrati da je time nešto primila od tužene (primila je isplatu odobrenog kredita ali je to i vratila), a ni da je izvršena radnja kojom je stekla korist - prema općem pravilu o stjecanju bez osnove iz članka 1111. stavka 2. ZOO-a.

15.2. Osim toga, za ništetnost odredbe ugovora o valutnoj klauzuli kriva je tužena kao trgovac, a prednica tužiteljice kao potrošač nije znala ni prema okolnostima morala znati za postojanje uzroka ništetnosti pa tužena treba snositi i sve štetne posljedice - trpjeti vlastitu i naknaditi štetu koju je eventualno trpila prednica tužiteljice kao savjesni ugovaratelj (članak 323. stavak 2. ZOO/05).

15.3. Uostalom osnovan je i prigovor zastare budući je od prvog dospjelog iznosa 1. siječnja 2006. do zaključno 1. prosinca 2009. i postavljanja prigovora radi prebijanja 30. siječnja 2025. nastupila zastara, odnosno protekao je opći zastarni rok od pet godina koji se primjenjuje na to potraživanje tužene, time da zastarjelo potraživanje nije moguće prebiti, a tuženu ne štiti kolektivna tužba za zaštitu potrošača, koja je prekinula zastaru u odnosu na potraživanje tužiteljice .

15.4. Stoga je o tuženičinom prigovoru radi prebijanja, a kako je isti konačno postavljen u podnesku od 9. lipnja 2025., odlučeno kao u točki VI. izreke presude.

16. Iz stanja spisa proizlazi da je tužiteljica nakon provedenog financijsko – knjigovodstvenog vještačenja po osnovi ništetne ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli potraživala ukupno isplatu iznosa od 904,89 eura, iako je u prvotno postavljeno tužbenom zahtejvu potraživala 878,50 eura. Međutim, u situaciji kada je tužiteljica već u tužbi utužila tečajnu razliku, dakle i taj iznos koji je konačnim zahtjevom nešto veći od onoga u tužbi, a kojega je naknadno izračunala financijska vještakinja, imajući u vidu da se tako preinačeni tužbeni zahtjev zasniva na istom činjeničnom stanju, time nije došlo do promjene činjeničnih navoda u tužbi, već je tužbeni zahtjev preinačen nakon vještačenja provedenog u ovoj pravnoj stvari, to se tužena takvoj preinaci (neprava preinaka) u smislu odredbe članka 191. stavka 2. ZPP-a ne može niti protiviti. Uostalom sud je na raspravnom zapisniku 3. rujna 2025., a u skladu sa odredbom članka 190. stavka 3. ZPP, dopustio preinaku tužbe iz podneska od 4. srpnja 2025. smatrajući je svrsishodnom za konačno rješenje odnosa između stranaka.

16.1. U odnosu na zastaru povišenog dijela tužbenog zahtjeva, ovaj sud navodi da zastara nije nastupila. Naime, prema pravnom shvaćanju zauzetom na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/24) održanoj 27. svibnja 2024., broj: Su-IV-123/2024-5 Zagreb, u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“

17. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Odredbom članka 1115. ZOO je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tužena je nepoštena od dana stjecanja svakog obroka jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu, pa tužiteljici pripada zakonska zatezna kamata počev od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a kako je to tužiteljica ispravno utužila.

17.1. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11.) od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. sukladno odredbi članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22.) i Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/22.), a od 30. prosinca 2023. do isplate stopa kamate je dosuđena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23.).

18. Odluka suda o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 5. ZPP-a, budući tužiteljica nije uspjela samo s razmjeno neznatnim dijelom zahtjeva, a u odnosu na koji tuženoj nisu nastali posebni troškovi, i članka 155. ZPP-a, te su tužiteljici priznati i dosuđeni troškovi sukladno Tarifi o naknadama i nagradama za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. – dalje u tekstu: Tarifa). Tužiteljici je priznat trošak zastupanja po punomoćniku, i to za:

- sastav tužbe u iznosu 150,00 eura (Tbr. 7. točka 1. Tarife)

- sastav obrazloženog podneska od 22. siječnja 2025. u iznosu 150,00 eura

(Tbr. 8. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 30. siječnja 2025. u iznosu 150,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- sastav podneska od 4. srpnja 2025. u iznosu 150,00 eura (Tbr. 8. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 23. srpnja 2025. u iznosu 150,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 3. rujna 2025. u iznosu 150,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu za objavu 15. rujna 2025. u iznosu 75,00 eura (Tbr. 9. točka 3. Tarife)

ukupno 975,00 eura što uvećano za pripadajući iznos PDV-a daje 1.218,75 eura. Tužiteljici je dosuđen i trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu 19,91 euro, i predujma za vještačenje u iznosu 265,45 eura. Dakle, tužiteljici je dosuđen ukupan trošak u iznosu 1.504,11 eura na koji iznos joj je dosuđena pripadajuća zakonska zatezna kamata počevši od 15. rujna 2025, kao dana presuđenja, pa do isplate.

19. Obzirom na sve naprijed iznijeto valjalo je odlučiti kao izreci presude.

U Osijeku 15. rujna 2025.

Sutkinja: Ljiljana Jakša

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP).

O žalbi odlučuje županijski sud.

Dostavljeno:

1. Sanja Hajnal, odvjetnica u Osijeku

2. Odvjetničko društvo Ćurković i Šanjug d.o.o. u Zagrebu

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte