Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava Fašizma 7

Poslovni broj: Pn-132/2024-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu Dariji Knez Grbčić, u pravnoj stvari tužitelja SJ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po Odvjetničkom uredu Gregović iz Rijeke, protiv tuženika Lovačko društvo "JELENSKI JARAK" Vrbovsko, Vrbovsko, Cetin 1, OIB 49869794327, zastupani po punomoćnicima Kristianu Čarapić odvjetniku iz Rijeke i Massimu Činić odvjetniku iz Zagreba, radi naknade štete, nakon zaključene glavne rasprave 29. studenog 2024. i izvršene objave 15. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da tužitelju pripada pravo na naknadu štete od tuženika u ukupnom iznosu od 33.704,55 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od 28.535,40 EUR od 26. veljače 2016., a na iznos od 5.169,15 EUR kako slijedi:

- na iznos od 126,50 EUR počam od 10.11.2015.

- na iznos od 401,85 EUR počam od 10.12.2016.

- na iznos od 541,23 EUR počam od 10.1.2016.

- na iznos od 585,65 EUR počam od 10.2.2016.

- na iznos od 585,65 EUR počam od 10.3.2016.

- na iznos od 636,84 EUR počam od 10.4.2016.

- na iznos od 585,65 EUR počam od 10.5.2016.

- na iznos od 585,65 EUR počam od 10.6.2016.

- na iznos od 585,65 EUR počam od 10.7.2016.

- na iznos od 534,45 EUR počam od 10.8.2016.

do namirenja od strane tuženika temeljem presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pn-250/2016 od 9. listopada 2020. i presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1772/2020 od 21. siječnja 2021.

II. Odbija se zahtjev tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati 33.704,55 EUR s pripadajućom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućom na 28.535,40 EUR od 26.2.2016. pa do isplate, a na 5.169,15 EUR kako slijedi:

- na iznos od 126,50 EUR počam od 10.11.2015. pa do isplate

- na iznos od 401,85 EUR počam od 10.12.2016. pa do isplate

- na iznos od 541,23 EUR počam od 10.1.2016. pa do isplate

- na iznos od 585,65 EUR počam od 10.2.2016. pa do isplate

- na iznos od 585,65 EUR počam od 10.3.2016. pa do isplate

- na iznos od 636,84 EUR počam od 10.4.2016. pa do isplate

- na iznos od 585,65 EUR počam od 10.5.2016. pa do isplate

- na iznos od 585,65 EUR počam od 10.6.2016. pa do isplate

- na iznos od 585,65 EUR počam od 10.7.2016. pa do isplate

- na iznos od 534,45 EUR počam od 10.8.2016. pa do isplate

sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

III. Tuženik je dužan naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u ukupnom iznosu od 24.079,87 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 15. rujna 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom prouzročenog parničnog troška iznad dosuđenog u stavku III. izreke ovosudne presude pa do iznosa u visini od 37.927,77 EUR odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi naknade štete. U povijesnom dijelu tužbe naveo je da je 25. listopada 2015. stradao kao lovac prilikom organiziranog skupnog lova na divlje svinje, kada je na njega nasrnuo medvjed nanijevši mu teške tjelesne ozljede. Naveo je da je do nezgode došlo u mjestu Moravice, šumskom predjelu "Korotnik" na mjestu gdje je kao lovac bio postavljen da čeka divljač, dok su preostali lovci u tom skupnom lovu vršili progon divljači. Istakao je da je u predmetnom štetnom događaju zadobio teške tjelesne ozljede, zbog kojih je hospitaliziran u KBC-u Rijeka gdje je boravio do 4. prosinca 2015., nakon čega je uslijedio dugotrajan oporavak. U tužbi je naveo da je predmetnim povrijeđivanjem nastupila povreda prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, kao i povreda prava osobnosti na radost življenja, s obzirom da je pretrpio znatne fizičke bolove, strah, kao i duševne bolove zbog umanjenja životnog aktiviteta i naruženja, zbog čega mu s obzirom na obim povrede skladno odredbi članka 1100. ZOO-a pripada pravo na isplatu novčane naknade zbog pretrpljene neimovinske štete. Bila mu je potrebna tuđa pomoć i njega, pojačana ishrana, dok je zbog trajnosti liječenja nakon hospitalizacije imao niz troškova u svezi puta i liječenja. Nalazio se na bolovanju zbog pretrpljene ozljede od 26. listopada 2015. gdje se i nadalje i u tom statusu nalazi te za vrijeme bolovanja primao je naknadu od cca 4.000,00 kn mjesečno, dok mu je plaća prethodno bolovanju mjesečno iznosila 9.000,00 kn.

2. Odgovornim za nastalu mu štetu smatrao je tuženika ističući da temelj odgovornosti proizlazi iz odredbe članka 83. Zakona o lovstvu gdje je zakonodavac propisao da za štetu koju počini divljač u lovištu je odgovoran lovoovlaštenik lovišta u kojem ta divljač stalno živi. Po istome odgovornost tuženika valja procijeniti po principu objektivne odgovornosti, budući da se medvjeda cijeni kao opasnom stvari.

3. Slijedom navedenog, tužitelj je s osnova povrede prava osobnosti potraživao naknadu neimovinske štete u iznosu od 230.000,00 kn, dok je s osnova naknade imovinske štete potraživao daljnji iznos naknade i to s osnova tuđe pomoći i njege iznos u visini od 10.000,00 kn, s osnova troškova puta i liječenja iznos u visini 5.000,00 kn, s osnova troškova pojačane ishrane iznos u visini od 3.000,00 kn, dok je s osnova pretrpljene štete zbog uništenih stvari potraživao daljnji iznos u visini od 2.000,00 kn. S osnove naknade izgubljene zarade potraživao je iznos u visini od 45.000,00 kn, odnosno ukupan novčani iznos u visini od 295.000,00 kn.

4. Cijeneći da je s ranije navedenih osnova tužitelju isplaćen iznos u visini od 10.000,00 kn, predložio je da nakon provedenog postupka sud usvoji postavljeni zahtjev i obveže tuženika na naknadu ukupno nastale mu štete u visini od 285.000,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na iznos od 240.000,00 kn od 26. veljače 2016. pa do isplate, dok na preostali iznos u visini naknade od 45.000,00 kn potraživao je zakonske zatezne kamate tekuće na svaki pojedinačni mjesečni iznos potraživanja u visini od 5.000,00 kn i to od 10. prosinca 2015. pa do 10. kolovoza 2016. uz Naknadu prouzročenog parničnog troška uvećanog za sporedna davanja tekuće od presuđenja pa do isplate.

5. Tijekom postupka, tužitelj je precizirao ranije navedeni tužbeni zahtjev ustrajući kod svih kvalifikatornih elemenata zatražene naknade neimovinske štete, odnosno osnova naknade imovinske štete, da bi podneskom od 25. listopada 2019. postavio konačan tužbeni zahtjev koji se odnosio isključivo na visinu istoga, potražujući ukupan novčani iznos u visini od 253.946,97 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od 215.000,00 kn od 26. veljače 2016. pa do isplate, a na iznos od 38.946,97 kn od dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa kojeg je potraživao pa do isplate i to

- na iznos od 953,18 kn počem od 10. studenog 2015. pa do isplate

- na iznos od 3.027,76 kn počem od 10. prosinca 2016. pa do isplate

- na iznos od 4.077,90 kn počam od 10. siječnja 2016. pa do isplate

- na iznos od 4.412,59 kn počam od 10. veljače 2016. pa do isplate

- na iznos od 4.412,59 kn počam od 10. ožujka 2016. pa do isplate

- na iznos od 4.798,32 kn počam od 10. travnja 2016. pa do isplate

- na iznos od 4.412,59 kn počam od 10. svibnja 2016. pa do isplate

- na iznos od 4.412,59 kn počam od 10. lipnja 2016. pa do isplate

- na iznos od 4.412,59 kn počam od 10. srpnja 2016. pa do isplate

- na iznos od 4.026,86 kn počam od 10. kolovoza 2016. pa do isplate

6. U odnosu na kvalifikatorne elemente naknade neimovinske štet, kao i raščlambe zahtjeva za naknadom neimovinske i imovinske štete, tužitelj je ustrajao kod svih ranije navedenih kvalifikatornih elemenata pri čemu je umanjio prvotno istaknutu visinu naknade neimovinske štete koja bi mu s obzirom na povredu prava osobnosti pripadala, ističući ukupan novčani iznos u visini od 200.000,00 kn.

7. Glede naknade imovinske štete umanjio je isključivo zahtjev s osnove naknade izgubljene zarade, potražujući iznos u visini od 38.946,97 kn. Ustrajao je kod ranije istaknutog zahtjeva za naknadom parničnog troška i sporednih davanja tekućih od presuđenja pa do isplate.

8. U odgovoru na tužbu, kao i u svojim očitovanjima tijekom postupka, tuženik je u cijelosti osporio osnovanost osnova i podredno visinu istaknutog zahtjeva te predložio odbijanje istoga uz naknadu prouzročenog parničnog troška. Prvenstveno je istakao prigovor promašene pasivne legitimacije, otklanjajući u konkretnom slučaju svoju odgovornost za događaj i posljedično naknade štete tužitelju cijeneći da unutar svog lovišta nije imao u kritično vrijeme evidentiranu divljač – medvjeda, kao i da ista nije bila uvedena u njegovu lovnogospodarsku osnovu, pri čemu je napomenuo da je medvjed vlasništvo Republike Hrvatske. Podredno je istakao i isključivu odgovornost tužitelja za nastanak štetnog događaja i posljedično mu nastalu ozljedu s obzirom da je kritičnoga dana dobrovoljno prisustvovao skupnom lovu te bio svjestan i pristao na opasnosti koje se mogu dogoditi u lovu. Cijenio je da je isti s obzirom na svoju obučenost bio u mogućnosti u slučaju napada medvjeda u krajnjoj nuždi upotrijebiti oružje, a što je propustio učiniti.

9. Slijedom navedenog, smatrao je da nije doprinio nastanku nezgode niti da bi postojala njegova odgovornost.

10. Glede kriterija odgovornosti za štetu po osnovi objektivne odgovornosti, naveo je da prema općim pravilima za štetu koja nastane u vezi s opasnom stvari odgovara vlasnik takve stvari ili osoba kojoj je vlasnik stvar povjerio na upravljanje. Pojasnio je da isti gospodari lovištem, ali ne upravlja divljači, posebno napomenuvši da se medvjed smatra zaštićenom vrstom za koju odgovara država, a ne lovačko društvo. Skladno definiciji Zakona o lovstvu, divljač se ima smatrati kao dobro od interesa za Republiku Hrvatsku koja uživa njezinu osobitu zaštitu te se slobodno kreće u državnom otvorenom lovištu. Ista isključivo postaje vlasništvo lovačkoga društva tek u trenutku kada je dozvoljenim činom ustrijeljena. U svezi uklanjanja svoje dogovornosti, tuženik se tijekom postupka pozvao i na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske kojom je ukinut stavak 3. i 4. članka 83. Zakona o lovstvu, a koji dio članka je regulirao odgovornost lovačkog društva u slučaju štete nanijete od strane medvjeda u slučajevima kada medvjed nije u lovno gospodarskoj osnovi. Takav slijed smatrao je da upravo i ukazuje na eventualnu odgovornost Republike Hrvatske za nastalu štetu tužitelju, zbog čega je istaknuti prigovor stranačke legitimacije. U svezi s iznijetim učinio je nespornim da je Ustavni sud Republike Hrvatske naložio Saboru Republike Hrvatske da nakon donesene odluke u tom slijedu izvrši izmjenu Zakona o lovstvu što tijekom postupka nije uslijedio.

11. Elaborirajući tijekom postupka u svojim pismenim očitovanjima mjerodavno materijalno pravo koje regulira navedenu tematiku, istakao je da je u stavku 1. članka 83. citiranog zakona propisano da za štetu koju počini divljač u lovištu je odgovoran lovoovlaštenik lovišta u kojem ta divljač stalno živi pod uvjetom da je oštećeni poduzeo propisane mjere za spriječavanje štete od divljači koje mjere je obvezatan u smislu zakona poduzeti. Upravo je cijenio da je tijekom postupka dokazao da tužitelj kao oštećenik nije poduzeo sve potrebne mjere da bi spriječio napad medvjeda i posljedično nastale povrede od istoga, već je suprotno naputku dobivenim tijekom skupnoga lova postupio. Smatrao je da nije poštivao naputke voditelja lova te se samovoljno i lakomisleno udaljio s mjesta gdje je bio postavljen, čime je svojim osobnim ponašanjem doveo sebe u opasnost i izazvao napadaj medvjeda.

12. Stoga je cijenio da je isti isključivo odgovoran za nastalu mu posljedicu.

13. Smatrao je da valja posebno cijeniti da se divljač ne nalazi u ograđenom rezervatu gdje bi se moglo kontrolirati njezino kretanje, već se ista slobodno kreće te lovačko društvo ne može utjecati kamo i kuda će se ista zaputiti, odnosno nadgledati ju. Stoga je tužitelj morao i mogao slijediti dobivene upute prilikom obavljanja skupnoga lova koje je de facto ignorirao. Cijenio je da divljač ne može biti smatrana opasnom stvari jer izvorima prava u Republici Hrvatskoj to nije propisano. Stoga je zauzeo stav i iznio tezu da bi divljač kao opasna stvar bila isključivo proizvod nečeg neujednačenog, što u pravnom poretku RH nije izvor prava.

14. Iznijete navode, kao i prigovore tuženika, tužitelj je u cijelosti otklonio cijeneći ih neosnovanim. Glede mjerodavnog materijalnog prava istakao je nespornim činjenicu da je Ustavni sud Republike Hrvatske ukinuo odredbu članka 83. u stavku 3. i 4. Zakona o lovstvu.

15. Međutim, cijenio je da navedena odluka nije od utjecaja na odgovornost tuženika u ovosudnom postupku, a to stoga jer je i nadalje na snazi stavak 1. citirane zakonske odredbe u kojoj je zakonodavac propisao da za štetu koju počini divljač u lovištu je odgovoran lovoovlaštenik lovišta u kojem ta divljač stalno živi pod uvjetom da je oštećeni poduzeo propisane mjere za spriječavanje štete od divljači koje je u smislu zakona bio obvezatan poduzeti. Posebno je cijenio stavak 2. citiranog članka gdje je zakonodavac propisao da se smatra da divljač živi u lovištu u kojem je počinjena šteta ukoliko protivna strana lovoovlaštenik u tom lovištu ne dokaže protivno.

16. U svezi donesene odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske smatrao je da valja cijeniti i činjenicu da je sud u postupku ocjene suglasnosti zakona sa Ustavom ukinuo, a ne poništio taj zakon. Stoga pravni učinak ukidanja djeluje samo ubuduće, dok kod poništavanja djeluje unatrag. To je smatrao potrebnim apostrofirati s obzirom da je u trenutku utuženja vrijedila zakonska regulativa koja je pojačavala odgovornost tuženika te je smatrao da nastala izmjena tijekom postupka ne može imati za posljedicu da tužitelj trpi pravne posljedice takvoga čina. Suprotno stavu tuženika, cijenio je da se smeđi medvjed smatra stalnom divljači na lovištu tuženika, zbog čega valja implementirati u konkretnom slučaju odredbu članka 83. stavak 2. ranije citiranog zakona. Cijenio je da se radi o zakonskoj presumpciji na strani tužitelja, a suprotno je pozvan dokazati upravo tuženik. Istakao je posebno činjenicu da u lovištu VIII/XII Litorić od divljači obitava jelen obični, srna obična, divlja svinja, zec obični i smeđi medvjed. Upravo je iz dokumentacije razvidno kako na lovištu Jelenski jarak ima šest komada smeđeg medvjeda, na lovištu Litorić osam komada, a na lovištu Cetin – Gložac šest komada. Sva navedena lovišta su pod ingerencijom tuženika kao lovačkog društva, a što je moguće utvrditi na dostupnim internetskim stranicama.

17. Kako je smeđi medvjed na popisu divljači u Zakonu o lovstvu, cijenio je da je time otklonjen istaknuti prigovor stranačke legitimacije tuženika te da je isti odgovoran skladno odredbi članka 77. i 83. Zakona o lovstvu za nastali štetni događaj. Prema odredbi članka 77. citiranog zakona lovoovlaštenik je dužan poduzimati određene mjere za spriječavanje štete, koju divljač može nanijeti ljudima ili imovini na području na kojem se prostire lovište. Pojasnio je da prema Akcijskom planu gospodarenja smeđim medvjedom u RH u 2015. jasno navedeno kako su za odstrjel smeđeg medvjeda kao divljači propisane kvote za redovni odstrijel koje su prikazane u Tablicama koje prileže planu, a pojedini lovoovlaštenici kojima je odobren redovan odstrijel dobiti će pisano rješenje o redovnom odstrjelu. Sukladno tome, tuženik je zaprimio rješenje Ministarstva poljoprivrede od 23. veljače 2015. kojim je istome na lovištu VIII/2 Litorić odobren odstrjel jednog smeđeg medvjeda, za što mu je dana i jedna evidencijska markica. Također, tuženik je morao do 31. ožujka 2015. prijaviti jedno hranilište za medvjede unutar lovišta s pripadajućim brojem i nazivom. Iz navedenog slijeda po tužitelju proizlazi da se takav slijed odobrava, a prethodno prijavljuje samo za stalnu divljač u nekom lovištu, a ne i za migracijsku divljač, što vodi zaključku da smeđeg medvjeda u tom podneblju valja cijeniti stalnom divljači na lovištu tuženika.

18. Slijedom navedenog, cijenio je da iz navedenog činjeničnog slijeda proizlazi neosnovanost kazivanja tuženika o promašenoj pasivnoj legitimaciji u odnosu na istoga. U prilog tome, po tužitelju kazuje i činjenica da se tužitelj prethodno utuženju mirnim putem sa svojim zahtjevom obratio Republici Hrvatskoj s kojim je odbijen i upućen na pokretanje postupka protiv odgovorne osobe.

19. Suprotno stavu tuženika, cijenio je da u konkretnom slučaju ne postoji odgovornost tužitelja za nastanak štetnog događaja te posljedično tome za pretrpljenu štetu u događaju. Istakao je da je tužitelj kao lovac sudjelovao u lovu, ali sama činjenica njegovog sudjelovanja ne ukazuje da bi bilo kojim svojim postupanjem doprinio nastanku štete. Suprotno tome, smatrao je da je upravo tuženik u konkretnom slučaju propustio poduzeti sigurnosne mjere koje bi spriječile nastanak konkretnog štetnog događaja, cijeneći da je sigurno mogao predvidjeti napad medvjeda i s tim u svezi poduzeti mjere kojima bi spriječio, odnosno zaštitio lovce, šetače, kao i samoga tužitelja. Stoga je cijenivši da tuženik kao lovačko društvo gospodari lovištem, smatrao je da je isti skladno ranije citiranim odredbama Zakona o lovstvu odgovoran za nastanak štete tužitelju.

20. Također je napomenuo da njegovu odgovornost valja cijeniti i skladno odredbama ZOO-a i to po načelu objektivne odgovornosti jer je tuženik taj koji gospodari lovištem na čijem području se medvjed zatekao i stoga je bio ovlašten za odstrjel takve divljači, odnosno za poduzimanje radnji koje bi onemogućile napad takve životinje na ljude i imovinu. Isti je imao obvezu u praćenju kretanja takve divljači, s obzirom da se radi o stalnoj divljači na lovištu istoga te je bio u mogućnosti postupiti, a što je u konkretnom slučaju propustio. Glede odgovornosti tuženika i s tim u svezi neosnovanog isticanja prigovora stranačke legitimacije, pozvao se i na sudsku praksu Županijskog suda u Rijeci, odnosno presudu pod poslovnim brojem Gž-6007/06 od 10. listopada 2008. U predmetnom postupku u kojem je žalbeni sud odlučivao o uloženom pravnom lijeku, činjenični supstrat na kojem je temeljena odluka vrlo je sličan ovosudnom s obzirom da se radilo o iznenadnom napadu mrkog medvjeda na području lovišta kojim gospodari tuženik u navedenom predmetu, a u kojem je zauzeo pravni stav da lovačko društvo koje gospodari lovištem i koje je ovlaštenik prava na lov odgovara za štetu koju je počinila divljač, odnosno u konkretnom slučaju medvjed.

21. Nakon provedenog postupka i zaključene glavne rasprave sud je presudom djelomično usvojio postavljeni zahtjev tužitelja te mu dosudio s osnove naknade štete ukupan novčani iznos u visini od 199.946,97 kn sa pripadajućim sporednim davanjima tekućim na iznos od 161.000,00 kn od 26. veljače 2016. pa do isplate, dok je na iznos u visini od 38.946,97 kn dosudio mu sporedna davanja tekuća na svaki pojedinačni novčani iznos dosuđene naknade od dospijeća pa do isplate uz naknadu prouzročenog parničnog troška uvećanog za sporedna davanja tekuća od presuđenja pa do isplate.

22. Povodom žalbe, Županijski sud u Splitu presudom pod poslovnim brojem Gž-1772/2022 od 21. siječnja 2021. preinačio je presudu suda prvoga stupnja u dosuđenom dijelu naknade štete na način da je pored dosuđenog iznosa naknade u visini od 199.946,97 kn dosudio i daljnji iznos naknade u visini od 54.000,00 kn sa pripadajućim sporednim davanjima tekućim od 26. veljače 2016. pa do isplate. U odnosu na odluku o parničnom trošku istu je preinačio i tužitelju dosudio naknadu parničnog troška u ukupnom iznosu od 104.337,00 kn sa pripadajućim sporednim davanjima.

23. Nakon što je tuženik ostvario pravo na ulaganje revizije, isti je u odnosu na drugostupanjsku odluku žalbenoga suda uložio reviziju, povodom koje je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem pod poslovnim brojem Rev-261/2024 od 20. veljače 2024. ukinuo presudu Županijskog suda u Splitu te predmet vratio drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju svoje odluke sud je istaknuo ne prihvaćanje pravnog shvaćanja drugostupanjskoga suda temeljem kojeg bi tuženik bio odgovoran za nastalu štetu tužitelju po principu objektivne odgovornosti cijeneći da je medvjed opasna stvar te se pozvavši na samu zakonsku definiciju opasne stvari u smislu odredbe članka 1045. stavak 3. i članka 1064. ZOO-a istakao stav da medvjed u svom prirodnom staništu nije opasna stvar u smislu ranije navedenih zakonskih odredbi jer za medvjeda u tom prostoru ne bi bilo opravdano zahtijevati nadgledanje s povećanom pozornošću do mjere da se spriječi nastup svake štete. Iako je medvjed izvor povećane opasnosti po svojoj konstituciji i navali, po stavu suda u svom prirodnom okruženju isti ne zahtijeva nadgledanje s povećanom pozornošću u mjeri da se spriječi nastanak bilo kakve štete, s obzirom da takvom zahtjevu često ne bi bilo moguće niti udovoljiti, a eventualno udovoljavanje u konačnici bi narušavalo prirodni tijek stvari.

24. Kako je zbog pogrešnog pravnog pristupa spornome odnosu između stranaka propušteno potpuno ispitivati i ocijeniti odgovornost tuženika kao organizatora lova (opasne djelatnosti), sud je smatrao potrebnim ukinuti odluku žalbenog suda i ponovno vratiti na suđenje u kojem će se otkloniti nedostaci na koje je ukazano odlukom suda.

25. Nakon revizijske odluke, Županijski sud u Splitu rješenjem poslovni broj Gž-953/2024 od 10. travnja 2024. ukinuo je raniju presudu suda prvoga stupnja te predmet vratio na ponovno suđenje. Cijenivši pravni aspekt iznijet u odluci revizijskog suda, žalbeni sud je istaknuo da valja cijeniti da u konkretnim okolnostima medvjed u svom prirodnom staništu nije opasna stvar te da u dosadašnjem utvrđenom činjeničnom stanju nedostaju razlozi koji bi ukazivali na odgovornost tuženika kao organizatora lova s osnove opasne djelatnosti. Stoga je ukazao na potrebu da sud u ponovljenom postupku raspravi sporno pitanje, pri tome analizirajući rezultate dokaznog postupka kako bi donio novu i na zakonu utemeljenu odluku.

26. U daljnjem tijeku parničnog postupka, tužitelj je ustrajao kod činjeničnog i pravno supstrata utuženja prihvaćajući iznijeti pravni stav VS RH da medvjed u svom prirodnom staništu ne bi se smatrao opasnom stvari. Neovisno o tome smatrao je da odgovornost tuženika postoji s osnove više pravnih osnova. Cijenio je da odgovornost tuženika za nastalu štetu valja cijeniti opetovano po principu objektivne odgovornosti s obzirom da lov predstavlja opasnu djelatnost, cijenivši da se ista temelji na odredbi članka 83. Zakona o lovstvu i odredbi o odgovornosti za štetu ZOO-a. Tako je u članku 83. stavak 1. ZOL-a propisano da za štetu koju počini divljač u lovištu je odgovoran lovoovlaštenik lovišta u kojem ta divljač stalno živi pod uvjetom da je oštećeni poduzeo propisane mjere za spriječavanje štete od divljači, a koje je temeljem zakona bio obvezan poduzeti. Također, takva odgovornost tuženika proizlazi i iz odredaba zakona (lex generalis) gdje su u članku 1045. i 1063. ZOO-a, propisane pretpostavke odgovornosti pa je tako u stavku 3. citirane odredbe propisano da za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost za štetu za okolinu odgovara se bez obzira na krivnju, dok je u odredbi članka 1063. propisana predmjeva uzročnosti kada govorimo o odgovornosti za štetu od opasne stvari ili opasne djelatnosti, pri čemu je moguće dokazivati da takva djelatnost nije bila uzrok same štete.

27. Smatrao je da je u konkretnoj situaciji tuženik kao lovoovlaštenik morao znati i predvidjeti sve opasnosti i rizike održavanja skupnoga lova te znati koje sigurnosne mjere valja poduzeti kako bi se spriječio nastanak konkretne štete. Mišljenje je tužitelja da je tuženik propustio poduzeti takve radnje, a što je rezultiralo nastanku štetnoga događaja i posljedično štete tužitelju kao oštećeniku. Pri tome je naglasio da na strani istoga nema doprinosa nastanku samoga događaja odnosno posljedično nastanku štete s obzirom da je isti u trenutku prvotnog napada medvjedice reagirao promtno na način da je zapucao puškom koju je imao u ruci predviđenu za lov, ali je uslijed nepreciznosti životinja nastavila neželjenu aktivnost. Posebno je naglasio da je po uočavanju nailaska medvjedice sa mladunčetima nastojao onemogućiti sraz sa životinjom i to na način da se uspeo na obližnje drvo. Nažalost zbog brzine životinje i njezinog instinktivnog reagiranja kao zvjeri u tome nije uspio te je došlo do zahvaćanja dijelova tijela od strane medvjedice.

28. Navodeći sigurnosne mjere koje je tuženik kao organizator lova propustio poduzeti, istakao je da je predvidio okolnost da se odvija skupni lov na području na kojem je imao saznanja o prisustvu šest medvjeda, a u susjednom lovnom području osam medvjeda i da je velika mogućnost da će se u tom skupnome lovu pojaviti smeđi medvjed. Radi se o velikoj agresivnoj životinji, posebno medvjedici ukoliko ima mladunčad, koja životinja instinktivno reagira pri jakoj buci, a koja se u načinu lova koji se odvijao na divlje svinje i događalo. Smatrao je da je prilikom smještaja lovaca na određenim pozicijama unutar lovišta za vrijeme lova valjalo pažljivo procijeniti njihovu međusobnu udaljenost kako isti ne bi bili previše udaljeni i kako bi u slučaju ovakve ugroze u prirodi mogli obavijestiti ostale na nailazak zvjeri, odnosno pristupiti pružanju aktivne pomoći sudionicima lova ukoliko bi bili ugroženi ponašanjem zvjeri kao što je medvjed. U odnosu na "čeke" istakao je da iste nisu bile postavljene na povišenim segmentima i zaštićene, što je omogućavalo nesmetani pristup životinja lovcima unutar lovišta. Zaključno je smatrao da je takav način lova koji se odvijao kritičnoga dana i stvaranje buke zasigurno iritiralo divljač, a samim time i medvjeda, što je imalo za posljedicu njegovu prirodnu aktivnost koja se zbila kritične zgode. Posebno je cijenio da prilikom lova lovci nisu imali reflektirajuće prsluke, nisu bili u posjedu adekvatnog oružja koje bi bilo primjenjivo za odstrel zvjeri kao što je medvjed, već isključivo oružja adekvatnog za lov veprova.

29. Sve navedeno, smatrao je predvidivim rizicima koje je organizator morao cijeniti i na što bolji način organizirati aktivnost lova.

30. U ponovljenom postupku tužitelj je skladno promjeni valute u RH postavio tužbeni zahtjev potražujući isplatu naknade u visini od 33.704,55 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na iznos od 28.535,40 EUR od 26. veljače 2016. pa do isplate, a na iznos od 5.169,15 EUR na svaki pojedinačni iznos unutar navedenog od dospijeća pa do isplate uz naknadu prouzročenog parničnog troška uvećanog za sporedna davanja tekuća od presuđenja pa do isplate.

31. Tuženik je ustrajući kod odgovora na tužbu i svih iznijetih prigovora u tijeku prvotnog postupka, cijenio da ne postoji odgovornost tuženika za nastanak štetnog događaja, a posljedično tome i za nastalu štetu tužitelju. Glede objektivnog kriterija odgovornosti na koji se pozvao tužitelj smatrajući da valja cijeniti odgovornost s osnove opasne djelatnosti, istakao je da je lov organiziran skladno svim propisima i običajima te da u njegovu postupanju nije bilo konkretnih propusta koji se mogu dovesti u uzročno posljedičnu vezu za nastalim događajem i samom štetom koju tužitelj trpi. Pri tome je posebno napomenuo da iako je o događaju bila izviještena i policija u odnosu na isti nije prekršajno odgovarao što je smatrao da ukazuje na nepostojanje odgovornosti spram tužitelja.

32. U odnosu na isticanje određenih konkretnih sadržaja koje navodi tužitelj u ponovljenom postupku, istakao je nedovoljnu konkretiziranost eventualnih propusta koji nisu postojali, pri čemu je posebno napomenuo da su isti konkretizirani tek u podnesku od 25. svibnja 2024. zbog čega se ima smatrati da bi tužitelj bio prekludiran u iznošenju novih činjenica u tom stadiju postupka.

33. Posebno je istaknuo irelevantnost reflektirajućih prsluka sa samim nastankom događaja i posljedično tome nastanku štete.

34. U svojim daljnjim očitovanjima tuženik je istaknuo da lov valja cijeniti kao opće korisnu radnju, a ne kao opasnu djelatnost. Posebno je napomenuo da je tužitelj kao lovac imao potrebne profesionalne vještine te da je de facto pristao na određeni rizik, koji kao specifična djelatnost lov nužno sadrži, kada je odlučio sudjelovati u konkretnom lovu. Posebno je naglasio da je tužitelj bio i lovočuvar, slijedom čega, ukoliko je smatrao da su postojali određeni propusti u osiguranju samoga lova. Iisti je bio pozvan prekinuti lov, odnosno mogao je odbiti sudjelovati u njemu. Posebno je naglasio da je sam lovnik SJ kao svjedok kazivao da se kritične zgode lov odvijao na uobičajeni način.

35. Rezimirajući svoj stav, smatrao je da ukoliko se govori o eventualnoj odgovornosti lovoovlaštenika za štetu potrebno je precizno označiti u čemu se sastoji propust/štetna radnja lovoovlaštenika, a koje tvrdnje je potrebno i dokazati.

36. Stoga je smatrao da je teret dokaza na tužitelju. Iznošenje tvrdnji o nepostupanju tuženika bez određenih dokaza o tome, ili predlaganje dokaza u tom smjeru, smatrao je irelevantnim i nedovoljnim za utvrđenje odgovornosti. Naveo je da nije mogao predvidjeti napad medvjeda na tužitelja navodeći da u šumama Gorskoga kotara takva "opasnost" latentno postoji te se radi se o opće poznatoj činjenici te o riziku na koji je tužitelj pristao.

37. Glede samoga lova koji se odvijao kritične zgode, istakao je da je prigonski lov u svemu bio organiziran i vođen lege artis, dok se ozlijeđivanje tužitelja kao iskusnoga lovca može pripisati u njegovu isključivu krivnju i odgovornost ili se mora smatrati da se radilo o nesretnom slučaju, odnosno višoj sili, u kojem se slučaju ima primijeniti pravilo casus senit dominus.

38. Stoga je predložio odbijanje tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva, uz naknadu prouzročenog parničnog troška.

39. Pri tome je napomenuo da je prethodno odluci revizijskog suda postupio po pravomoćnim odlukama Općinskog suda u Rijeci i Županijskog suda u Splitu i isplatio tužitelju cjelokupnu dosuđenu naknadu štete uz isplatu sporednih davanja u vidu dosuđenih zakonskih zateznih kamata, kao i naknadu prouzročenog parničnog troška, također uvećanog za sporedna davanja. Napomenuo je da je po revizijskoj odluci i ponovljenoj odluci Županijskog suda u Splitu, kojima je ukinuta drugostupanjska i prvostupanjska odluka, zatražio od tužitelja povrat novčanih sredstava, a što je isti otklonio učiniti.

40. Suprotno tuženiku, tužitelj je smatrao da je teret dokaza na tuženiku da je lov kritične zgode bio proveden po svim pravilima te da nije bilo propusta koji bi rezultirali odgovornošću tuženika. Otklonio je da bi iznio paušalne prigovore glede organizacije lova od strane tuženika, već je smatrao da je dao konkretne prigovore. Smatrao je također da se tuženik neosnovano poziva na propisani institut pristanka oštećenika iz odredbe članka 1054 ZOO-a, s obzirom da se u konkretnom slučaju ne radi o djelatnosti gdje bi uopće takav pristanak trebalo dati.

41. Glede samog ponašanja tužitelja kritične zgode smatrao je da je životno teško procjenjivati jer je iz vještačenja koje je provedeno utvrđeno da se isti približavanjem medvjedice i njezinim napadom nalazio u smrtnome strahu, gdje je teško procjenjivati aktivnost čovjeka.

42. Ukazao je i na odredbu članka 1064. ZOO-a, gdje je propisano kako za štetu od opasne stvari odgovara njezin vlasnik, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara osoba koja se njome bavi, u konkretnom slučaju tuženik kao organizator lova.

43. Propust tuženika smatrao je i u tome što je organizirao lov 25. listopada 2015. (kritična zgoda) unatoč činjenici da mu u to vrijeme još nije bio odobren zahtjev za interventnim odstrijelom medvjeda, nakon što je po odobrenju ranijeg zahtjeva usmrćen jedan smeđi medvjed. Znajući da se radi o opasnim životinjama, što je svakako bilo poznato lovniku kao ovlaštenoj osobi koju lovoovlaštenik odredi za planiranje organiziranog lova, lov je organiziran i proveden i to upravo na način koji iritira divljač i medvjede kao što je stvaranje buke kako bi se divljač tjerala prema lovcima koji se nalaze na "štandu".

44. Organizirani lov u konkretnoj prisutnosti pet medvjeda na lovištu svakako predstavlja opasnost koju je tuženik u konkretnom slučaju podcijenio. Stoga je zaključio da navedeni skupni lov 25. listopada 2015. nije bio organiziran na siguran način, a što sve predstavlja propust tuženika u njegovoj organizaciji. Činjenica da se protiv istoga nije pokrenuo i vodio prekršajni postupak je irelevantna za ocjenu njegove građansko pravne odgovornosti za naknadu štete, što je predmet ovoga spora.

45. Učinio je nespornim isplatu dosuđene naknade po pravomoćnim odlukama sudova kao i isplatu svih sporednih davanja te otklon povrata navedenih novčanih sredstava tuženiku po ukidnim odlukama žalbenog i prvostupanjskog suda.

46. Neovisno o toj činjenici, smatrao je da mu pripada pravo na dosuđivanje utuženog iznosa naknade štete i to neovisno o obvezi za povratom iznosa koji su ranije naplaćeni smatrajući da će presuda donesena u ovosudnom postupku predstavljati novu i samostalnu pravnu osnovu koju će u slučaju prihvaćanja tužbenog zahtjeva tuženik biti u obvezi izvršiti spram tužitelja, a pitanje naplate predstavlja pitanje ovršnog postupka. Pri tome se pozvao na odluku VS RH broj Rev-109/2019 od 13. siječnja 2019., odnosno Revr-516/2010, kao i na odluke Županijskog suda u Bjelovaru te Županijskog suda u Šibeniku pod poslovnim brojem Gž-1139/2020 i Gž-309/2020.

47. Iznijete navode tuženik je u cijelosti otklonio opetovano ističući navedeno u svom očitovanju po ukidnoj odluci.

48. Predložio je da sud u daljnjem tijeku postupka provede dokaze vještačenjem po Agronomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu na okolnost eventualnog propusta koji su učinjeni od strane tuženika prilikom organizacije lova te postojanja uzročne veze između propusta tuženika i samog štetnog događaja, kao kakvo bi ponašanje lovca bilo oportuno u takvoj situaciji. Predložio je saslušanje svjedoka EJ i IJ, djelatnike Državnog inspektorata RH na iste okolnosti.

49. Isticanje novih dokaznih prijedloga od strane tuženika, tužitelj je u cijelosti osporio smatrajući da je u konkretnom slučaju po ukidnoj odluci postupak vraćen u stadij glavne rasprave u kojem nije moguće redovno predlagati dokazne prijedloge s obzirom da je prethodno zaključen prethodni postupak. Tuženik prilikom predlaganja dokaza nije istaknuo nikakvu zapreku koja bi postojala i zbog koje bi bio onemogućen ranije u za to predviđenoj fazi postupka predlagati navedene dokaze. Stoga je smatrao da bi predlaganje dokaznih prijedloga bilo nedopušteno.

50. Radi utvrđivanja činjeničnog stanja sud je proveo dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke te saslušanjem svjedoka KJ, TJ, BJ, ČJ, ŽJ, CJ, ĐJ te VJ. Proveo je dokaz čitanjem nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka medicinske struke dr. Željka Cesarca, kao i čitanjem nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka financijske struke dipl. ing. Ivana Marenčića. Izvršio je uvid u presliku zdravstvenog kartona koji prileži spisu, kao i uvidom u opsežnu dokumentaciju koja prileži spisu. Proveo je dokaz čitanjem odluke Županijskog suda u Splitu od 10. travnja 2024. kao i odluke VS RH od 20. veljače 2024.

51. Istaknuti prijedlog tuženika u ponovljenom postupku za provođenjem daljnjih dokaza u vidu vještačenja, odnosno personalnih dokaza, ovaj sud nije prihvatio te stoga takvi dokazi nisu ni provedeni.

52. Ispravno navodi tužitelj da je u konkretnom slučaju nakon ukidne odluke žalbenoga suda, postupak pred sudom prvoga stupnja nastavljen u fazi glavne rasprave, a ne pripremnog ročišta. Glavna rasprava provodi se po zaključenju prethodnog postupka, odnosno stadija u kojem je bilo moguće predlagati dokaze. Tuženik je na pripremnom ročištu u prethodnom postupku predlagao provođenje dokaza, pri čemu nije isticao dokazne prijedloge koje je isticao u ponovljenoj fazi postupka. Stav je ovoga suda da tuženik nije u mogućnosti u fazi glavne rasprave isticati daljnje dokazne prijedloge osim ukoliko ne bi bili ispunjeni zakonski uvjeti iz odredbe članka 299. stavak 2. ZPP-a. Naime, tijekom glavne rasprave mogu se predlagati novi dokazi ukoliko ih stranka bez svoje krivnje nije mogla ranije predlagati ili iznijeti prethodno zaključenju prethodnog postupka.

53. Tuženik nije ne samo dokazao, već niti istakao postojanje objektivne nemogućnosti za predlaganje takvih dokaznih prijedloga do zaključenja prethodnog postupka, slijedom čega isti nije u mogućnosti takve prijedloge isticati u ranije navedenoj fazi postupka.

54. Podredno se ističe, da kada bi tuženik i bio dokazao svoju spriječenost da to ranije učini u predvidljivoj fazi postupka, takvi dokazni prijedlozi po ocjeni ovoga suda bi bili irelevantni.

55. Okolnosti na koje je tuženik predložio vještačenje po Agronomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu po stavu ovoga suda prelaze okvire vještačenja koje predstavlja određenu tehničku pomoć sudu radi donošenja meritorne odluke. Naime, takvo vještačenje se provodi jer sud nema dovoljnog stručnog znanja iz domene predmetne visokoobrazovne ustanove. Međutim, ocjena postojanja određenih okolnosti, odnosno pretpostavka zakonom predviđenih za utvrđivanje odgovornosti za naknadu štete, ulazi u domenu suđenja te ne može biti predmetom vještačenja. Glede personalnih dokaza valja istaći da okolnosti na koje su svjedoci predloženi po mišljenju ovoga suda su irelevantni za ishod spora te dijelom ulaze upravo u segment ocjenjivanja samoga suda.

56. Iako se ne radi o dokaznim prijedlozima, tuženik je smatrao da bi tužitelj bi prekludiran u ponovljenom postupku isticati razloge nepostupanja tuženika kritične zgode, a koje su u uzročno posljedičnoj vezi sa samim nastankom štetnoga događaja i posljedično istome nastanku štete tužitelju. Takav pravni stav ovaj sud nije smatrao osnovanim.

57. Tužitelj je upravo u skladu sa uputom žalbenoga suda koji je ukinuo prvostupanjsku odluku istaknuo potrebu raspravljanja i utvrđivanja postojanja takvoga segmenta ukoliko bi se kao mjerodavno pravo koristio institut objektivne odgovornosti zbog opasne djelatnosti. Tužitelj je već i u prethodnom postupku isticao manjak poduzetih mjera od strane tuženika u organizaciji i održavanju samoga lova kritične zgode te je u ponovljenome postupku detaljnije iste obrazložio. Kako se ne radi o dokaznim prijedlozima, već o određenoj pravnoj argumentaciji, ovaj sud smatra da nije osnovano isticanje da bi tužitelj bio prekludiran u takvome postupanju, neovisno o činjenici da je postupak nastavljen u fazi glavne rasprave.

58. Ocjenom svih provedenih dokaza kako svakog pojedinačno tako i svih ukupno, sud je ocijenio konačno postavljen zahtjev tužitelja djelomično osnovan.

59. Između stranaka nije sporna činjenica da je kritične zgode na lovištu kojim gospodari tuženik održan skupni lov na divlje svinje u kojem je kao lovac sudjelovao tužitelj. Nije sporno da je prilikom takvog sudjelovanja tužitelja u skupnom lovu došlo do napada smeđeg medvjeda na tužitelja, kojom prilikom je isti teško povrijeđen, zbog čega je hospitaliziran.

60. Sporno je pitanje prvenstveno stranačke legitimacije tuženika, a podredno osnovanost zahtjeva tužitelja, kao i visina istoga.

61. Kada govorimo o spornom osnovu postavljenoga zahtjeva, sporno je pitanje kada bi tuženik i bio odgovoran za pričinjenu štetu osobama od divljači unutar lovišta kojim gospodari, je li isti odgovoran za štetu koju čini smeđi medvjed kao zaštićena životinja u vlasništvu RH, odnosno je li tužitelj isključivo odgovoran za pričinjenu mu štetu s obzirom na njegovo postupanje kritične zgode, koje je bilo protivno postupanju lovaca unutar lovišta za vrijeme trajanja lova, odnosno nije pravodobno reagirao prilikom zaključka da mu se približava smeđi medvjed.

62. Glede visine postavljenog zahtjeva, valja istaći da je sporno po tuženiku previsoko istaknuti zahtjev, kako s osnove naknade neimovinske štete, tako i s osnove naknade imovinske štete.

63. Valja istaći da iako je tuženik osporavao svoju stranačku legitimaciju, a podredno osnovanost osnova i visinu postavljenog zahtjeva iz ranije navedenih razloga, isti nije osporavao iznijetu činjenicu od strane tužitelja da je u mirnom postupku tužitelju isplaćen iznos naknade štete u visini od 10.000,00 kn. Podredno se ističe da tuženik nije otklonio da bi izvršio navedenu isplatu, iako valja istaknuti da tužitelj nije nedvojbeno istakao da bi upravo protustranka izvršila takvu isplatu. Međutim, neovisno o nepreciznom izjašnjavanju od strane tužitelja, ovaj sud je cijenio pasivnost tuženika u smislu određenog priznanja takve činjenice, kao i životno i logički da je upravo tuženik izvršio takvu isplatu naknade s obzirom da tijekom postupka nije utvrđeno da bi tuženik imao zaključenu policu osiguranja iz djelatnosti kojom bi bio osiguran i ovakav događaj te da bi s osnove osiguranja naknada bila isplaćena od strane osiguravatelja.

64. U svom stranačkom iskazu, tužitelj je naveo da je kritične zgode sudjelovao u skupnom lovu na divlje svinje te da od 1993. kao lovac aktivno sudjeluje u lovu, zbog čega mu te zgode to nije bilo prvi puta da sudjeluje u takvoj aktivnosti.

65. Pojasnio je da je skupni lov te zgode bio organiziran na način da su lovci bili podijeljeni u dvije ekipe, jedna koja je bila određena da bude na štandu i u koji je bio raspoređen, dok je druga bila određena za progon divljači. Pojasnio je da na štandu lovce raspoređuje voditelj štanda i to na način da točno pokaže mjesto gdje lovac ima stajati za vrijeme odvijanja lova. Prilikom zauzimanja takvog mjesta naveo je da druga ekipa koja vrši progon divljači je u početku udaljena nekoliko kilometara te stvaranjem određene buke tjera divljač prema lovcima koji su raspoređeni na štandu.

66. Opisao je područje gdje se odvijao lov kao područje puno jarka, šikare i šume. Nije se radilo o ravničarskom kraju, zbog čega je vidljivost bila onemogućena prisutnom vegetacijom u prostoru.

67. Precizirao je u svom iskazu da mu je voditelj štanda pokazao mjesto iza stabla na području vlake koja vodi prema jarku kao mjestu gdje je trebao stajati što je i učinio. U blizini nije bilo drugog lovca. Pojasnio je da je na sebi imao lovačku odjeću, zaštitni reflektirajući prsluk i pušku.

68. U određenom trenutku dok je tako stajao, začuo je određene šumove za koje je odmah zaključio da potječu od medvjeda. Opisao ih je kao otežano disanje kroz nos, određeno puhanje i "fućkanje". Bilo mu je poznato od ranije da takve zvukove pušta medvjed kada je uzbuđen. To je vodilo zaključku da se životinja kreće prema istome, da se nalazi s obzirom na izvor zvuka ispred njega te da se kreće ispred ekipe koja je vršila progon. U tom trenutku, tužitelj je naveo da je počeo razmišljati kako bi postupio da se zaštiti od nailaska životinje. Bilo mu je zabranjeno prema pravilima u lovstvu da ode do drugoga lovca jer bi na taj način mogao ugroziti drugu osobu. Kako se u blizini nalazilo stablo koje je po svojoj konfiguraciji omogućavalo osobi da se popne na isto, istakao je da je odlučio popeti se na stablo u namjeri da izmakne nailazećem medvjedu.

69. Dok se lijevom rukom držao za stablo nakon što se popeo na isto, a u desnoj ruci je držao pušku, naveo je da je uočio kako iz jarka s njegove lijeve bočne strane nailazi medvjed, a iza njega još dva medvjeda. Zaključio je da se radi o medvjedici i dva mlada medvjeda koji su po njegovoj procjeni mogli biti prošlogodišnji. U tom trenutku dva medvjeda su stala dok je starija medvjedica počela trčati u smjeru štanda. Očito osjetivši miris lovaca, tužitelj je naveo da je medvjedica krenula prema njemu s desne strane te se isti na stablu našao između mladih medvjeda sa lijeve strane i medvjedice sa druge strane. Medvjedica je po kazivanju tužitelja prošla jedno metar od stabla dok ju je on držao na nišanu sa puškom da bi se nevjerojatnom brzinom okrenula, skočila i ugrizla ga za nogu.

70. Reagirao je opalivši puškom u istom trenutku kada je medvjedica skočila, ali ju je promašio.

71. Životinja je nastavila držati ga za nogu i čupati dok se on pridržavao lijevom rukom za stablo i nastojao se obraniti na način da ju je puškom udarao po glavi. Urlao je od bolova, da bi nakon određenog vremena izgubio ravnotežu i pao sa stabla na tlo. Otkotrljao se u jarak gdje je ostao ležati na dnu jarka dok mu se medvjedica prišuljala sa leđa i počela ga je trgati. Ugrizavši ga za lijevu ruku i nadlakticu kao i kidati po leđima, lupala ga je šapom, a isti se sagnuo, sklupčao u tijelu praveći se kao da je mrtav, na izmaku svojih snaga. Potom ga je životinja ponjušila po glavi ispuštajući ranije navedene zvukove i udaljila se sa lica mjesta zajedno sa mladunčadi. Iako je bio u šoku, po odlasku životinje bio je toliko priseban da je uočivši jako krvarenje iz noge, skinuo remen sa hlača i podvezao nogu kako ne bi iskrvario. Potom je naveo da su pristigli kolege lovci te da je uslijedilo njegovo zbrinjavanje.

72. U iskazu je naveo da je u kritično vrijeme bio zaposlen u tvrtci Adria Cad. Po otpustu iz bolnice bio je na dužem bolovanju. Po završetku bolovanja vratio se na svoje radno mjesto, nakon čega je promijenio posao.

73. Kritične zgode istakao je da cjelokupna odjeća koju je imao na sebi i obuća je bila sasvim uništena. Lovačku jaknu koju je imao na sebi procijenio je vrijednošću od 1.500,00 kn, hlače s iznosom od 300,00 kn, dok je lovačke cipele – gojzerice procijenio s iznosom od 1.500,00 kn. Navedenu odjeću istakao je da je sam financirao svojim sredstvima.

74. Opisujući lovno područje istakao je da se kritične zgode skupni lov na divlje svinje odvijao na području gdje medvjed obitava. Pojasnio je da se radi o brojnoj populaciji, zbog čega lovačka društva barem dva puta godišnje u prosjeku su primorana vršiti odstrijel medvjeda. Napomenuo je da napad medvjeda na lovca nije uobičajen, iako je po proživljenome na internetskim stranicama stekao saznanje da su se događali takvi događaji.

75. Pojasnio je da je puška koju je kritične zgode koristio bila namijenjena za lov divljih svinja, dok se za odstrjel medvjeda isključivo koristi lovački karabin, s obzirom da sačma nije dozvoljena za odstrjel takve životinje.

76. Glede samog lovišta pojasnio je da lovišta u našem kraju nisu označena kako bi trebala biti sa određenim brojevima kako bi se točno moglo lovcu ukazati na striktno mjesto gdje na štandu ima stajati. Strani lovci (S) uobičajeno prilikom odvijanja skupnog lova štandno mjesto postavljaju povišeno kako bi se lovac popeo na isto i bio zaštićen sa boljim vidikom. Glede svog oporavka istakao je da mu e pomoć nakon otpusta iz bolnice pružala supruga koja ga je i vozila na kontrolne preglede, odnosno prethodno na previjanje.

77. U svom iskazu saslušan svjedok BJ, istakao je da je kao voditelj štanda kritične zgode raspoređivao lovce u skupnome lovu. Nije bio prisutan napadu životinje na tužitelja, ali se sjećao da je zamijetio tragove koji su kazivali na licu mjesta o prisutnosti medvjeda. Netko mu je javio da je tužitelj napadnut te je dolaskom na lice mjesta uočio na dnu jarka tužitelja. Napao ga je upravo na mjestu gdje je bio raspoređen što se moglo zaključiti po tragovima na licu mjesta, nakon čega je odvučen na dno jarka dvadesetak metara. Ukazao je na tužiteljevu prisebnost kritične zgode koji si je remenom podvezao potkoljenicu i time otklonio mogućnost fatalnog ishoda.

78. Iako nikada nije bio čuo da bi medvjed za vrijeme lova napao čovjeka, bilo mu je poznato da na području lovišta gdje se odvijao skupni lov kritične zgode ima povećane medvjeđe populacije i to upravo zbog načina gospodarenja lovištem

79. Saslušani svjedok ČJ, u svojem je iskazu naveo da je voditelj skupnog lova bio svjedok KJ, dok je isti izdao dopuštenje za skupni lov, za što su bile isključivo bitne pretpostavke datum održavanja lova, identitet lovaca i evidencija njihovih lovačkih iskaznica. Istakao je da mu je dobro poznato da se kritične zgode lov odvijao na uobičajeni način kada govorimo o skupnom lovu na divlje svinje.

80. Iskaz saslušanog tužitelja i taksativno navedenih svjedoka, sud je u cijelosti prihvatio istinitim, životnim i objektivnim.

81. U svojim iskazima preostali saslušani svjedoci naveli su da se skupni lov kritičnog događaja odvijao na tzv. način lova na progon, što znači da jedan određeni dio lovaca je bio raspoređen na čekanju, dok je drugi psima gonio divljač prema ranije navedenim lovcima. Upravo je tužitelj prilikom kazivanja bio raspoređen na štandu. Bilo im je poznato, iako nisu osobno prisustvovali napadu životinje, da je tužitelja na predviđenom mjestu gdje je stajao na štandu napala medvjedica koja ga je teško ozlijedila.

82. Navedene iskaze saslušanih svjedoka sud je u cijelosti ocijenio istinitim, objektivnim te životnim. Valja cijeniti da pretežiti dio imenovanih nije bio prisutan samom napadu već je saznao za isti, odnosno vidio je teško ozlijeđenog tužitelja te je poduzeo mjere radi njegovog hitnog zbrinjavanja.

83. Saslušani z.z. tuženika CJ, u svojem je iskazu naveo da kritične zgode nije sudjelovao organiziranom skupnom lovu, iako je i tada bio z.z. tuženika i sam lovac. Telefonskim putem nazvao ga je ČJ ističući da sa mjesta skupnog lova se čuje zapomaganje i pucnjava. Ubrzo je krenuo prema tom području i došavši na cestu D3 uočio je ČJ koji ga je izvijestio o napadu medvjedice na KJ. Lovci su ga dovlačili do ceste gdje je već bila hitna pomoć, kako bi bio hospitaliziran. Izričit je bio u kazivanju da je skupni lov bio organiziran prema planu sa dobivenim dopuštenjem.

84. Opisujući način odvijanja različite vrste lova, istakao je da se skupni lov na divlje svinje organizira na ranije opisani način te se nikada ne organizira na način da lovci čekaju životinje u tzv. čekama. Iste se koriste isključivo prilikom odstrijela medvjeda. Pojasnio je da je moguće čeke koristiti u skupnom lovu, pa tako i na divlje svinje, ali tada je riječ o lovu sa dočekom, odnosno pojedinačnom lovu što kritične zgode nije bio organiziran. Pojasnio je da se i različito oružje koristi prilikom odstrijela medvjeda, odnosno lova na divlje svinje.

85. Izričito upitan, istakao je da lovačko društvo gospodari populacijom medvjeda koje se nalazi na području lovišta na temelju Akcijskog plana koje donosi nadležno ministarstvo. Isključivo je ovlaštenje lovačkog društva da dva puta na godinu dostavlja podatke o brojnosti populaciji smeđih medvjeda na tom teritoriju. Tako je pojasnio da je 2015. na temelju akcijskog plana ministarstva dobivena dozvola za odstrijel jednog smeđeg medvjeda što je i realizirano u rujnu 2015. S obzirom da je evidentirana veća populacija medvjeda, tuženik je zatražio od ministarstva još jedan odstrijel 24. rujna 2015., međutim, dozvola za to do navedenog događaja nije bila dobivena.

86. Iskaz z.z. tuženika, ovaj sud je u cijelosti ocijenio istinitim, objektivnim i u skladu sa ranije navedenim iskazima saslušanih svjedoka.

87. Na temelju provedenih personalnih dokaza utvrđeno je da je tužitelj kritične zgode sudjelovao u skupnom lovu koji se održavao na lovištu kojim gospodari tuženik. Predmetni lov se odvijao na tzv. način lova na progon, što znači da se jedan određeni dio lovaca raspoređuje da čekaju divljač, dok drugi dio sa psima goni divljač praveći buku upravo u onaj dio gdje ostali lovci čekaju. Tužitelj se upravo nalazio u grupi lovaca predviđenih da čekaju nailazak divljači te je od strane nadležnog bio raspoređen da stoji na određenom mjestu i čeka nailazak divljači, što je on i činio.

88. Nenadano je na prostoru između lovaca koji gone divljač i prostora gdje se nalazio tužitelj, naišla divljač i to medvjedica iz sorte smeđeg medvjeda sa dva poveća mladunčeta. Iako je tužitelj nastojao izbjeći mogući napad medvjedice popevši se na stablo u neposrednoj blizini mjesta gdje se nalazio na čekanju, životinja ga je napala na način da je skočivši prema njemu počela mu trgati nogu, a prilikom nastavka napada životinje došlo je do destabilizacije tijela tužitelja te je isti pao na tlo otkotrljavši se prema dnu jarka, gdje ga je životinja nastavila napadati, nanijevši mu znatne tjelesne povrede.

89. Utvrđeno je da je tužiteljeva reakcija u trenutku prvotnog napada medvjedice dok se nalazio na stablu bila promtna i to na način da je isti pucao puškom koju je imao predviđenu za lov u ruci. Nažalost bio je neprecizan u tome te je životinja nastavila svoju neželjenu aktivnost.

90. Iz iskaza svih saslušanih svjedoka, koji su pretežito već ranije kao lovci sudjelovali u lovu, kao i iz iskaza tužitelja i z.z. tuženika, utvrđeno je da na tom području obitava smeđi medvjed te da je učena povećana populacija takve divljači.

91. Prema priloženoj dokumentaciji razvidno je kako je u kritično vrijeme na lovištu Jelenski jarak bilo prisutno u to vrijeme šest komada smeđeg medvjeda, dok je na lovištu Litorić bilo prisutno osam komada smeđeg medvjeda. S tim u svezi 2015. odobren je tuženiku odstrijel jednog medvjeda, dok je zahtijevao drugo odobrenje za odstrijel drugog medvjeda, do trenutka događaja nadležno ministarstvo nije odobrilo odstrjel, unatoč postavljenom zahtjevu. Odstrijel je izvršen znatno kasnije od dobivenog odobrenja.

92. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka medicinske struke dr. Cesarca, kojeg je sud u cijelosti ocijenio stručnim, opsežnim i objektivnim, utvrđeno je da je tužitelj kritične zgode zadobio zbirno teške tjelesne ozljede koje su okarakterizirane kao ugrizne rane – razderotine lijeve potkoljenice sa opsežnim oštećenjima i defektom mekih česti, prijelom lisne kosti, oštećenja peronealnog živca i krvne žile, višestruke rane lijeve nadlaktice te rane glave i slabinske regije. U svom mišljenju vezano za zadobivene ozljede vještak se izjasnio da je po težini i posljedicama apsolutno dominantna ozljeda lijeve potkoljenice. Radilo se o opsežnim ranama sa primarnim značajnim defektoom kože, potkožja i muskulature. Ozljeda peronealnog živca sa defektom i ozljeda prednje tibijalne arterije po vještaku ima posebnu težinu. Zbog karaktera i opsežnosti defekta vještak konstatira da nije postojala mogućnost rekonstrukcije, odnosno daljnjeg liječenja. Ozljede mekih česti iziskivale su primarnu kiruršku obradu, a u neposrednoj postraumatskoj fazi tužitelj je podvrgnut brojnim terapeutskim postupcima tijekom bolničkog liječenja u kombinaciji kirurških i nekirurških postupaka, a sve u cilju bolje sanacije postojećeg opsežnog defekta.

93. Nakon bolničkog liječenja vještak navodi da su uslijedili česti i dugotrajni lokalni tretmani u smislu prijevoja, tuširanja, lapiziranja i sl.

94. Prema dokumentaciji rane su sanirane krajem ožujka 2016., nakon čega su učinjeni dodatni dijagnostički postupci koji su potvrdili i objektivizirali neurovaskularnu ozljedu.

95. Od početka liječenja tužitelj je opskrbljen potkoljeničnom ortozom sa ortopedskom cipelom radi stabilizacije lijevog gležnja i stopala.

96. Stanje je definirano prema medicinskoj dokumentaciji krajem rujna 2016., punih godinu dana od ozljede. Nakon tog razdoblja vještak ne nalazi dokaze o daljnjem aktivnom liječenju posljedica ozljeda. Izričit je bio u isticanju da je ozljeda rezultirala brojnim, vrlo izraženim promjenama.

97. Kod tužitelja utvrđuje ispad funkcije peronealnog živca, odnosno nemogućnost bilo kakvih aktivnih pokreta stopala uz kauzalgične tegobe. Opsežni defekt mekih česti saniran je nestabilnim, vulnerabilnim ožiljkom koji pokriva praktički polovicu potkoljenice, s posebnom težinom na defekt efektorne peronealne muskulature. Navodi defekt prednje tibijalne arterije s kompletnim posljedičnim ispadom u smislu samo djelomičnog oštećenja cirkulacije. Prisutno je ograničenje funkcije u vidu kontrakture koljena u lakom stupnju. Opisane trajne posljedice po vještaku u značajnoj mjeri utječu na obavljanje svakodnevnih životnih aktivnosti, od kojih su neke praktički onemogućene kao što je trčanje, skakanje, nagla promjena položaja, čučanje, klečanje i sl. Poteškoće stvara duže stajanje, nešto duži hod te aktivnost na neravnom i nesigurnom terenu. Vještak ističe da je kod tužitelja djelomično prisutna funkcionalnost, ali prvenstveno uz korištenje stabilizirajuće ortoze i ortopetske cipele koje predstavljaju pomagalo, a ne strukturalni dio ekstremiteta.

98. Međutim, po vještaku valja cijeniti i činjenicu da je ozlijeđeni ekstremitet ipak sačuvan, bez obzira na značajno oštećenje opisanih struktura, jer nije došlo do gubitka čitave potkoljenice, zbog čega brojčani iskaz umanjenja SOŽA-e ne može biti identičan brojčanom iskazu iste koju struka ocjenjuje sa maksimalnih 50 %, a podrazumijeva kompletnu egzartikulaciju potkoljenice u koljenskom zglobu. Stoga vještak ocjenjuje SOŽA-u s brojčanim iskazom trajnog umanjenja od 33 do 35 %. Posebno je naveo da je prilikom izričaja vodio računa o izbjegavanju klasičnog matematičkog zbrajanja ocjena pojedinih posljedica, cijeneći posebno činjenicu da su posljedice locirane na istom ekstremitetu te da bi njihovo zbrajanje dovelo do većeg brojčanog iskaza od onog kojeg struka procjenjuje za gubitak cijele potkoljenice.

99. Glede ozljeda lijeve nadlaktice nastale djelovanjem kandži medvjeda, a ne direktnim ugrizom, vještak ističe da je ozljeda kirurški obrađena u sklopu bolničkog liječenja te da je pregledom za potrebu vještačenja osim opisanog ožiljka i blaže hipotrofije pripadajuće muskulature utvrđeno da nisu zaostale eventualno daljnje trajne posljedice koje bi utjecale na dodatno umanjenje SOŽA-e. Isto obrazloženje zaključak po vještaku valja cijeniti i kod ozljeda zadobivenih na predjelu glave i slabinske regije.

100. Pojasnio je da tegobe sa LS kralješnicom koje su evidentirane u preslici zdravstvenog kartona po prvi puta tri godine prethodno događaju se zbog poremećenih, već kroničnih biomehaničkih odnosa uslijed ozljede lijeve potkoljenice mogu dovesti u indirektnu uzročno posljedičnu vezu sa samom ozljedom, ali iste u vrlo malo brojčanom iskazu utječu na SOŽA-u zbog čega je to uračunato u ranije navedeni brojčani iskaz SOŽA-e ukupno.

101. Glede kvalifikatornih elemenata pretrpljene neimovinske štete vještak je istaknuo određene činjenice koje se dovode u relaciju sa istima. Napomenuo je da liječenje zadobivenih ozljeda pokriva vremensko razdoblje od punih jedanaest mjeseci, da je prvih četrdeset dana po hospitalizaciji tužitelj intenzivno liječen i podvrgnut različitim dijagnostičkim postupcima, od čega je prvih pet dana bio u JIL-u, osobito značajno za pretrpljene fizičke bolove. Podvrgnut je zahtjevnom i teškom operativnom zahvatu te osam terapeutskih postupaka različitih po svojoj težini. Realizirao je četrnaest ambulantnih specijalističkih pregleda. Zbog pretrpljenog u ranoj postraumatskoj fazi opskrbljen je stabilizirajućom ortozom koju i nadalje koristi, a prema osobnom kazivanju kroz tri mjeseca koristio je i štake za hod zbog potrebe rasterećenja lijeve noge.

102. Tužitelj je prema ocjeni vještaka pretrpio fizičke bolove jakog intenziteta s obzirom na karakter ozljede u ukupnom trajanju od cca dvanaest do četrnaest dana. Posebno je napomenuo da su bolovi takve kvalitete bili prisutni ne samo zbog zadobivenih ozljeda već i zbog terapeutskih postupaka kojima je bio podvrgnut. Tijekom boravka u JIL-u kroz prvih pet dana, isti su realizirani uz mogućnost kontrolirane analgezije. Bolove srednjeg intenziteta po vještaku su mogli potrajati ukupno cca 40 do 45 dana, koji su obuhvaćali kasniju fazu navedenih postupaka, prve prevoje nakon bolničkog liječenja te početnu fazu aktivnije mobilizacije, posebno funkcionalnog opterećenja potkoljenice. Kroz 3 do 4 daljnja mjeseca tužitelj je trpio bolove lakog intenziteta koji su bili vezani uz kasniju fazu liječenja i povremene komplikacije uslijed lokalnih krvarenja i ostale postupke, postupno progresivno opterećenje i mobilizaciju ozlijeđenih regija, kao i brojnih neugodnosti tijekom liječenja koje je trpio u vidu transfuzije, infuzije, primanje injekcija i sl. Povremene bolove vještak je naveo da ulaze u brojčani iskaz SOŽA-e.

103. Tužitelj je po vještaku trpio primarni strah jačeg intenziteta koji se može okvalificirati kao smrtni strah zbog okolnosti nastanka ozljede te spoznaji o težini istih s obzirom na obilno krvarenje. Takav strah je mogao trajati dva sata. Pretrpio je sekundarni strah jačeg intenziteta u ukupnom trajanju od 8 do 10 dana kao neposredno reakciju na traumatski događaj, spoznaju o karakteru ozljeda i potrebi složenog liječenja unutar kojeg je bio podvrgnut i višestrukim operativnim zahvatima. Trpio je sekundarni strah srednjeg intenziteta u trajanju od cca 35 do 40 dana, u što posebno valja ubrojiti proživljene komplikacije, doživljeni stres kao neposredno produženu reakciju na traume. Strah slabijeg intenziteta proživio je u trajanju od cca 2,5 do 3 mjeseca kao produženu reakciju na stresnu situaciju te zabrinutost za trajne krajnje posljedice ozljeda.

104. Kod tužitelja su predmetne ozljede rezultirale naruženjem jačega stupnja prvenstveno cijeneći klinički status lijeve potkoljenice i ožiljak. Opisane promjene su ponekad po vještaku dostupne povredi drugih osoba, ovisno o godišnjem dobu i odjeći, dok je šepanje posebno u fazama nekorištenja ortoze uočljivo stalno.

105. Tužitelju je po ocjeni vještaka bila potrebna tuđa pomoć i njega u subakutnoj postraumatskoj fazi u trajanju od cca 3 mjeseca i to u vidu nestručne pomoći od 4 do 5 sati dnevno. Radilo se o razdoblju boravku u kućnoj njezi nakon bolničkog liječenja se potrebom potpunog rasterećenja lijeve noge te djelomično lijeve ruke. Ista mu je bila potrebna za obavljanje svakodnevnih aktivnosti kao kompletne higijene, oblačenja i obuvanja te vožnje automobilom. U daljnjem vremenskom periodu u trajanju od 2 do 3 mjeseca bila mu je potrebna ista takva pomoć u reduciranom broju dnevnih sati od 2 do 3. Povremena nestručna tuđa pomoć do definiranja stanja bila je potrebna kroz 4 do 5 sati tjedno i to za obavljanje zahtijevnijih svakodnevnih aktivnosti u kućanstvu, odnosno povremenih i nešto težih aktivnosti oko kućanstva.

106. Bila mu je potrebna po vještaku pojačana ishrana u vidu veće i češće konzumacije proteinskih namirnica, voća, sokova te vitamina i to u vremenskom periodu od cca 2 do 3 mjeseca, posebno u akutno – subakutnoj postraumatskoj fazi liječenja sa potrebom potpunog odnosno značajnog rasterećenja prvenstveno lijeve noge i korištenja pomagala za hod, što uzrokuje povećani energetski utrošak u odnosu na stanje zdrave osobe.

107. Glede troškova liječenja i troškova puta, vještak je u svom mišljenju istakao da je tužitelj u kritičnom razdoblju imao dopunsko osiguranje te su svi troškovi participacija za bolničko i ambulantno liječenje išli na teret HZZO-a. preostali troškovi nisu specificirani, zbog čega ih nije moguće cijeniti. Zbog karaktera ozljede i okolnosti liječenja tužitelju je bilo potrebno cca 8 do 10 ambulantnih pregleda u specijalističkim ambulantama, lokaliteta Sušak, a što je iziskivalo prijevoz od mjesta stanovanja do bolničkog lokaliteta. tužitelj nije bio u mogućnosti odvesti se vozilom već je to bilo moguće učiniti putem druge osobe.

108. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka financijske struke dipl. oecc. Ivana Marenčića, kojeg je sud u cijelosti ocijenio stručnim i objektivnim, utvrđeno je da je tužitelj zbog zadobivenih povreda uslijed kojih je liječen u zdravstvenoj ustanovi te potom upućen na kućnu njegu, bio na bolovanju u utuženom razdoblju te da je za razdoblje od 26. listopada 2015. do 31. srpnja 2016. njegov gubitak na zaradi ukupno iznosio netto 38.946,997 kn, odnosno da je u mjesecu listopadu iste godine njegov gubitak na plaći, s obzirom na ostvarenu naknadu na bolovanju iznosio 953,18 kn, za razdoblje mjeseca studenog 2015. isti je iznosio 3.027,76 kn, za mjesec prosinac 2015. iznosio je 4.077,90 kn, za mjesec siječanj 2016. i veljaču 2016. mjesečno je iznosio 4.412,59 kn, za mjesec ožujak 2016. iznosio je 4.798,32 kn, dok je za mjesec travanj, svibanj i lipanj 2016. mjesečno iznosio 4.412,59 kn, odnosno za srpanj iste godine 4.026,86 kn.

109. Cijeneći činjenična utvrđenja na temelju iznijetih nalaza i mišljenja stalnih sudskih vještaka medicinske struke te financijske struke, kao i ranije navedena utvrđenja u svezi nastanka štetnog događaja, ovaj sud smatra da je tužitelj tijekom postupka dokazao da je prilikom nastanka štetnog događaja 25. listopada 2015. kao lovac i sudionik skupnoga lova na divlje svinje doživio teške tjelesne povrede uslijed nenadanog napada divljači i to medvjedice iz vrste smeđeg medvjeda. Tužitelj je dokazao da je cjelokupni tijek njegovog liječenja ko je je obuhvaćalo institucionalno liječenje i potom kućno liječenje u uzročno posljedičnoj vezi sa pretrpljenim ozljedama kritičnog događaja, zbog čega je isti kao ranije zaposlena osoba bio na bolovanju u trajanju od 26. listopada 2015. do 31. srpnja 2016., slijedom čega je naknada koju je primao za vrijeme bolovanja bila manja od iznosa mjesečne plaće koju bi isti ostvarivao da je mogao obavljati svoje poslove kod poslodavca, a što je rezultiralo gubitkom na zaradi u navedenom periodu trajanja bolovanja.

110. Također, nedvojbeno je utvrđeno da je uslijed navedenog povrijeđivanja kritične zgode tužitelj trpio višestruku štetu koja se ogleda u vidu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti iz članka 19. ZOO-a, odnosno višestruku imovinsku štetu o kojoj će u daljnjem tijeku obrazloženja biti detaljnije iznijeti sadržaj.

111. Stav je ovoga suda da je tužitelj tijekom postupka dokazao da je u štetnom događaju ranije opisanom u ovosudnom obrazloženju, kako glede dinamike istoga, tako i sadržajno, doživio štetu koja je u uzročno posljedičnoj vezi sa nastalim povrijeđivanjem u štetnom događaju, zbog čega isti prema odredbama ZOO-a ostvaruje pravo na naknadu i to u vidu novčane satisfakcije kao reparacije pretrpljene neimovinske štete, odnosno naknadu pričinjene mu imovinske štete.

112. Prema ranije navedenom institutu naknade štete koju reguliraju odredbe ZOO-a, tužitelj je bio dužan dokazati osim navedenih pretpostavki i štetnika, odnosno osobu koja je odgovorna za pričinjenu mu štetu, a koju je tužitelj smatrao upravo tuženikom.

113. Između stranaka nije sporno da je upravo tuženik u kritično vrijeme kada se događaj zbio u listopadu 2015. bio ovlaštenik lova na području lovišta gdje je nastao štetni događaj, odnosno u mjestu Moravice u šumskom predjelu "Koritnik".

114. Prigovor stranačke legitimacije tuženika, ovaj sud nije ocijenio osnovanim.

115. Isticanje tuženika da bi u konkretnom slučaju bila otklonjena njegova odgovornost za nastanak štetnog događaja i posljedično tome odgovornost za štetu koju trpi tužitelj, zbog izmjene zakonskog okvira koji je propisivao odgovornost tuženika kao lovačkog društva, odnosno ovlaštenika lova na području lovišta gdje se događaj zbio te da bi skladno definiciji divljači iz Zakona o lovstvu odgovornost bila na Republici Hrvatskoj, ovaj sud nije cijenio osnovanim.

116. Nesporno je da je nakon predmetnog događaja, Ustavni sud Republike Hrvatske ukinuo stavak 3. i 4. odredbe članka 83. Zakona o lovstvu, odnosno ocijenio da navedeni zakonski sadržaj je u suprotnosti sa Ustavom Republike Hrvatske, a koji je nešto opsežnije regulirao odgovornost lovoovlaštenika lovišta u kojem divljač stalno obitava. Kao što ispravno ističe tužitelj, unatoč relevantnoj odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske, nije u potpunosti ukinuta odredba članka 83. Zakona o lovstvu, već je i nadalje ostao na snazi stavak 1. i 2. citiranog zakonskog članka.

117. Tako je u stavku 1. citiranog članka zakonodavac propisao da za štetu koju počini divljač u lovištu je odgovoran lovoovlaštenik lovišta u kojem ta divljač stalno živi pod uvjetom da je oštećeni poduzeo propisane mjere za spriječavanje štete od divljači koje je u smislu zakona bio obvezatan poduzeti. Skladno odredbi članka 77. citiranog zakona lovoovlaštenik je dužan poduzimati određene mjere za spriječavanje štete koju divljač može nanijeti ljudima ili imovini na zemljištima na kojima se prostire lovište.

118. U stavku 2. predmetne zakonske odluke propisano je da se smatra da divljač živi u lovištu u kojem je počinjena šteta ukoliko protivna strana lovoovlaštenik u tom lovištu ne dokazuje protivno.

119. Tijekom postupka utvrđeno je da je u lovištu kojim je upravljao tuženik u kritično vrijeme od divljači obitavao jelen obični, srna obična, divlja svinja, zec obični i smeđi medvjed i to prema dokumentaciji je razvidno kako na lovištu Jelenski jarak je bilo prisutno u to vrijeme 6 komada smeđeg medvjeda, dok na lovištu Litorić je bilo prisutno 8 komada smeđeg medvjeda.

120. Prema odredbama Zakona o lovstvu, upravo je smeđi medvjed koji je naveden u ranije navedenoj dokumentaciji, a koja se odnosi na sadržaj životinjskog segmenta lovišta, naveden u popisu divljači. Tome u prilog kazuje i utvrđena činjenica, o čemu su se izjasnili relevantni svjedoci upućeni kao lovci u predmetno lovište i faunu tog podneblja, da je u kritičnom razdoblju, kao i ranije u tom dijelu Republike Hrvatske bila evidentirana veća populacija smeđeg medvjeda o čemu su skladno svojim obvezama dva puta godišnje i izvještavali nadležno tijelo o prisutnosti takve divljači, a tijekom 2015. isticali zahtjev za odstrijel takve divljači koji im je samo u jednom prijedlogu prihvaćen, da bi u preostalom dijelu bio prihvaćen po događaju, zbog čega je nastavno 2015. organiziran odstrijel još jednog primjerka smeđega medvjeda.

121. Takav slijed demantira isticanje tuženika da isti u svojem lovištu nema evidentiranu divljač – smeđeg medvjeda.

122. Mišljenje je ovoga suda da tuženik kao lovoovlaštenik imajući saznanja da obitava na području lovišta pod njegovom upravom veća zajednica smeđeg medvjeda, nije poduzeo sve potrebne mjere kako bi otklonio mogućnost štete koja je mogla, a u konkretnom slučaju je i nastala, kako osobama, imovini, a posebno lovcima.

123. Koje je mjere tuženik trebao poduzeti radi otklanjanja nastupa takve opasnosti od navedene divljači na osobe i imovinu je svakako bilo u ingerenciji samoga tuženika koji je po mišljenju ovoga suda imao dovoljno stručnih osoba unutar svoje organizacije koje su bile upoznate ne samo sa načinom odvijanja lova, već i sa uobičajenim ponašanjem divljači kada govorimo o smeđem medvjedu na području gdje isti obitava, a odvija se lov.

124. Opće je poznato da divljač ne živi u zajednici sa čovjekom, da se radi o životinjama koje se kreću udaljeno od mjesta obavljanja životnih aktivnosti čovjeka, radi se o opasnim životinjama koje napadaju čovjeka kada se osjećaju ugroženim. Posebno je vrsta lova koji se proveo kritične zgode mogao biti iritirajući za životinje pa tako i smeđe medvjede, s obzirom da se u takvoj vrsti lova na pogon stvara velika buka kako bi se tjerale divlje svinje, na koje je organiziran lov, prema položajima lovaca u dočeku. Velika buka svakako predstavlja uznemiravajući faktor za divljač koja nesmetano obitava u svom prirodnom habitatu i svoje življenje provodi neovisno o aktivnosti čovjeka. Takva situacija kod divljači može stvoriti određenu neželjenu aktivnost u vidu kretanja koje interferira sa samim kretanjem i prisustvom lovaca u skupnom lovu te njihovom eventualnom nenadanom susretu.

125. Mišljenje je ovoga suda da za takav zaključak nije potrebno biti specijalista za područje veterinarstva s obzirom da je svakom odraslom prosječnom čovjeku takvo saznanje poznato.

126. Posebno se smatra da je to poznato lovcima, odnosno osobama koje svoju aktivnost organiziraju upravo u području obitavanja takvih životinja. Životno je i opće poznato da ženke takve divljači, kao što je smeđi medvjed, brinu o svojim potomcima, a posebno medvjedica koja iskazuje dosta značajnu agresivnost u čuvanju svog potomstva.

127. Stoga je mišljenje ovoga suda da je tuženik trebao poduzeti određene mjere radi zaštite osoba, a posebno lovaca prilikom odvijanja skupnoga lova na svinje kako ne bi došlo do napada životinje, kao što je smeđi medvjed, na lovce. Posebno valja cijeniti da se radi o velikoj, jakoj i agresivnoj životinji u slučaju napada na čovjeka te da je čovjek u odnosu na istu u inferiornom položaju ukoliko nema određenu alatku kojom je moguće odbiti takav napad. Mogućnost fatalnog ishoda takvog napada je vjerojatna.

128. Utvrđeno je tijekom postupka da je prilikom odvijanja skupnog lova na divlje svinje od strane lovaca korišteno oružje koje nije adekvatno za odstrijel takve divljači. Takav skupni lov, s obzirom na sitniju životinjsku vrstu, kao što su divlje svinje, odvija se na način tzv. progona, pri čemu se lovci smještavaju na određenim pozicijama unutar lovišta. Jedan dio lovaca radi određenu buku kako bi tjerao divlje svinje prema drugom dijelu lovaca koji je na "štandu" i čeka nailazak životinja.

129. Lovci nisu zaštićeni na način da se nalaze na povišenim segmentima kao što su to tzv. čeke koje se koriste kod odstrijela medvjeda i onemogućuju fizički pristup medvjeda čovjeku.

130. Stoga je po mišljenju ovoga suda tuženik znajući za vrstu lova i životinje u odnosu na koje je lov usmjeren trebao poduzeti određene mjere radi zaštite od mogućeg napada medvjeda prisutnog na navedenom području, kako to ispravno ističe tužitelj.

131. Tuženik je prema pravilima struke organizirao vrstu lova koja se uobičajeno organizira u lovu na divlje svinje. Iz iskaza saslušanog CJ, z.z. tuženika, utvrđeno je da je moguće koristiti čeku u skupnome lovu pa tako i na divlje svinje te da je tada riječ o lovu sa dočekom, odnosno pojedinačnom lovu. U konkretnom slučaju tuženik nije se priklonio organizaciji takvog vida lova koji bi sasvim sigurno omogućavao veću sigurnost sudionicima lova, odnosno lovcima koji bi se nalazili na čekama i time na određeni način bili zaštićeni od latentne mogućnosti napada divljači kao što je smeđi medvjed.

132. Valja posebno navesti da je tuženiku u vrijeme organizacije kritičnoga lova bilo dobro poznato da je u tom predjelu Gorskoga kotara bila prisutna veća zajednica smeđih medvjeda. Na dva lovišta ukupno je bilo evidentirano 14 jedinki. Tuženiku je također bilo dobro poznato da unutar zajednice medvjeda je specifičnost kretanja ženke ukoliko ima mladunčad s obzirom da ista u obrani mladunčadi iskazuje vidnu agresiju te je posebno opasna za čovjeka. Da je tome tako, kazuje i činjenica da je tuženik ranije zatražio od nadležnog tijela odstrijel dvaju smeđih medvjeda te da je tek po događaju izvršen odstrijel jednog medvjeda, a ne dva medvjeda, što je sveukupno moralo ukazati na potrebu vrlo promišljenog organiziranja samoga lova kako bi lovci bili sigurni što se tiče fizičkog integriteta.

133. Ukoliko tuženik nije smatrao da je bilo moguće organizirati lov na način kako je to iskazao da je objektivno bilo moguće z.z. CJ, tada je valjalo otkloniti održavanje samoga lova, a što je bilo na tuženiku da odluči.

134. Slijedom navedenog, ovaj sud smatra da je bilo propusta na strani tuženika koji je organizirao lov u kritično vrijeme i to kako glede sam vrste lova, odnosno maksimalizirajući održavanje samoga lova.

135. Pri tome valja reći da na strani tužitelja, ovaj sud ne nalazi određenu aktivnost koja bi ukazala da je doprinjela nasrtaju životinje ili koja je bila u uzročno posljedičnoj vezi sa samim nastankom štetnoga događaja i posljedično tome pričinjene mu štete.

136. Tužitelj je kao lovac sudjelovao u lovu kojeg je organizirao tuženik te je stajao na mjestu gdje mu je rečeno da se postavi. Isti je u trenutku kada je naišla medvjedica sa mladima pokušao poduzeti moguće da otkloni bilo kakav kontakt sa životinjom. Popeo se na obližnje stablo i nastojao je sa oružjem u posjedu pucati u medvjedicu. Nije moguće stavljati na teret tužitelju činjenicu da je "medvjedica bila brža" te ga je zahvatila za nogu, odnosno da je u pucanju bio neprecizan.

137. Utvrđeno je nedvojbeno da se tužitelj nalazio u smrtnome strahu te je u takvoj životnoj situaciji nemoguće očekivati promtne reakcije čovjeka. Ponašanje čovjeka prilikom smrtnog straha je instiktivno, nema razumnog segmenta niti mu se može nepostojanje istoga imputirati.

138. Neovisno od toga mišljenje je ovoga suda da je tužitelj poduzeo adekvatne radnje koje nisu dale predviđeni rezultat u vidu cjelokupnog otklona od napada životinje.

139. Činjenica da se cjelokupni događaj zbio u šumskom predjelu, tijekom lova koji sam tuženik ističe da predstavlja izvor određene opasnosti, ne može voditi zaključku da bi tužitelja kao lovac pristao na mogućnost takvih događanja. Tuženik se po mišljenju suda neosnovano poziva na određenu zakonsku odredbu koja nije primjenjiva u konkretnom slučaju.

140. Isticanje tuženika da bi tužitelj kao profesionalac bio pozvan ne prihvatiti sudjelovanje u lovu, odnosno prekinuti takvu aktivnost, po mišljenju ovoga suda je neosnovano i neživotno. Unatoč činjenici da bi se radilo o osobi koja je bila lovočuvar ne može se otkloniti činjenica da je upravo tuženik lovoovlaštenik koji je pozvan organizirati lov u kojem je tužitelj u konkretnom slučaju imao isključivo svojstvo lovca. Upravo tuženik je trebao poduzeti sigurnosne mjere, po mišljenju ovoga suda posebno odlučiti o načinu provedenog lova u vidu "lova sa dočekom" koji bi omogućavao adekvatnu zaštitu sudionika lova, odnosno lovca.

141. Isticanje tuženika da je isti zatražio odstrijel dva smeđa medvjeda te da mu je dopušten samo odstrijel jednog od strane nadležnog ministarstva koje je i poduzeto po dobivenoj dozvoli nakon događaja, ne može voditi zaključku da je tuženik poduzeo sve radnje koje bi otklanjale mogućnost napada medvjeda prisutnog na navedenom lovnom području.

142. Posebno valja cijeniti da je sam tuženik procijenio da na tom području obitava već broj jedinki smeđeg medvjeda, zbog čega je i poduzeo aktivnost radi eliminacije određenih jedinki. Unatoč činjenici da do održavanja samoga lova kritične zgode nije zaprimio dozvolu nadležnog ministarstva za odstrijel životinja, isti je organizirao lov pri tome znajući da i nadalje na tom području u tom vremenskom razdoblju je fauna bogata jedinkama smeđeg medvjeda, divljači koja iskazuje agresiju koja može biti kobna za sudionike lova u situaciji kada se nalazi u neposrednoj blizini čovjeka. Posebno valja cijeniti da mu je bilo, odnosno moralo biti poznato da je unutar navedene populacije smeđeg medvjeda zasigurno prisutna i medvjedica koja u to vrijeme ima mladunčad te je posebno zaštitnički okrenuta prema svom potomstvu i posljedično tome posebno opasna za čovjeka u blizini iste.

143. Po mišljenju ovoga suda tuženik je skladno odredbi članka 77. ZOL-a, bio pozvan poduzimati određene mjere radi zaštite sudionika lova koji nije poduzeo. Stoga je isti skladno odredbi članka 83. stavak 1. ZOL-a ,odgovoran za štetu koju je divljač – smeđa medvjedica kritične zgode prouzročila tužitelju unutar lovišta.

144. Kada se ne bi u konkretnom slučaju ocjenjujući odgovornost tuženika primijenio ranije navedeni zakonski okvir, odnosno odredbe ZOL-a, ovaj sud smatra da na temelju općih pravila o odgovornosti za štetu koju propisuje ZOO, također proizlazi odgovornost tuženika u konkretnom slučaju.

145. Valja cijeniti da je sud od strane žalbenog suda bio pozvan sagledati sporni odnos između stranaka kroz odgovornost tuženika kao organizatora lova za što je potrebno primijeniti kriterij objektivne odgovornosti.

146. U odredbi članka 1063. ZOO-a, zakonodavac je regulirao predmjevu uzročnosti kod odgovornosti za štetu od opasne stvari, odnosno opasne djelatnosti te je propisao da šteta nastala u vezi s opasnom stari, odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potječe od te stvari, odnosno djelatnosti, osim ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete. Oštećenik tako u navedenom slučaju (kod opasne djelatnosti) ne mora dokazivati niti da šteta koju je pretrpio potječe od opasne djelatnosti, ukoliko dokaže da je unutar navedene djelatnosti došlo do štetnoga događaja. Zakon pobliže ne određuje što se smatra opasnom djelatnošću, međutim izvjesno je da ukupnost odredaba koje uređuju navedenu pravnu materiju upućuju da objektivna odgovornost nije predviđena za bilo kakvu opasnost, nego samo za onu koja se ne može smatrati normalnom i redovitom. Upravo je zadaća sudske praske odrediti što u okolnostima slučaja predstavlja opasnu djelatnost.

147. Tako je prema sudskoj praksi ocijenjeno opasnom djelatnošću djelatnost od koje prijeti povećana opasnost samo onda kada u njezinom redovitom tijeku, načinu obavljanja, može biti ugroženo zdravlje ili imovina tako da to ugrožavanje iziskuje povećanu pažnju. Određena djelatnost predstavlja povećanu opasnost kada u njezinom redovnom tijeku mogu biti ugroženi životi i zdravlje ljudi i imovine, tako da takvo ugrožavanje iziskuje povećanu pozornost osobe koja obavlja tu djelatnost.

148. Sud cijeni isticanje tuženika da bi lovnu aktivnost valjalo promatrati kao opće korisnu aktivnost, međutim, njezina opća korisnost ne isključuje opasnost takve djelatnosti. Lov se uobičajeno odvija u prirodi te su sudionici lova – lovci u kontinuiranom kontaktu sa faunom područja gdje je lov organiziran. U konkretnom slučaju to je bio Gorski Kotar, područje bogato faunom kao što je divljač, a između ostalog i smeđi medvjedi. Zajednica smeđih medvjeda u kritičnom razdoblju je bila poveća, o čemu su kazivali svjedoci, ali i sam z.z. tuženika. Stoga je prisutnost lovca u lovnoj aktivnosti zasigurno mogla iritirati populaciju smeđih medvjeda, a čija aktivnost je kao što je utvrđeno ugrozila zdravlje tužitelja kao lovca.

149. Prema odredbi članka 1064. citiranog zakona, zakonodavac je propisao da za štetu od opasne djelatnosti odgovara osoba koja se njome bavi.

150. Upravo je tuženik kao lovoovlaštenik organizirao predmetni lov, što predstavlja njegovu osnovnu aktivnost, slijedom čega isti i odgovara tuženiku za pričinjenu štetu.

151. Iako je odredbom članka 1067. citiranog zakona zakonodavac propisao oslobođenje od odgovornosti, ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za primjenu navedene zakonske odredbe. U konkretnom slučaju šteta nastala tužitelju ne može se cijeniti da potječe od nekog nepredvidivog uzroka koji se nije mogao spriječiti, izbjeći ili otkloniti. Tuženik nije dokazao, a teret dokaza je na istome, da je šteta nastala isključivo radnjom tužitelja kao oštećenika ili treće osobe koju vlasnik, odnosno tuženik nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao niti izbjeći niti otkloniti. U konkretnom slučaju tuženik nije dokazao da bi se radilo o višoj sili. Naime, radilo bi se o događaju koji je nepredvidiv i neotklonjiv te svojom snagom i načinom prekida uzročnu vezu između učinjene štete i onoga uzroka za koji određena osoba odgovara.

152. Slijedom navedenog, upravo bi temeljem navedenog principa objektivne odgovornosti valjalo zaključiti o postojanju odgovornosti tuženika u konkretnom slučaju, pri čemu je sasvim irelevantno kao što je ranije navedeno figurativno isticanje tuženika da on "ne upravlja divljači nego lovištem".

153. Podredno se ističe vrlo indikativnim da je tužitelj prilikom postavljanja tužbenog zahtjeva u tužbi, kao i u činjeničnom supstratu tužbe te tijekom cijelog postupka, isticao nesporno isplaćeni iznos od 10.000,00 kn, što tuženik nije osporavao kao što je ranije navedeno, a što bi moglo predstavljati indiciju da isti prihvaća svoju odgovornost za nastanak štetnog događaja i posljedično tome štete tužitelju. U protivnom nije jasno niti logično s kojeg osnova bi tuženik izvršio isplatu navedenog novčanog iznosa tužitelju.

154. Kao što je ranije navedeno u ovosudnom obrazloženju, nedvojbeno je tužitelj dokazao da je opisanim u štetnom događaju došlo do povrede prava osobnosti iz odredbe članka 19. ZOO-a, i to prava na fizičko i psihičko zdravlje.

155. Cijeneći nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka, kao i njegovo mišljenje o kvalifikatornim elementima predviđenim kod naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti, u daljnjem segmentu obrazloženja ističe se po stavu ovoga suda primjerena naknada koja bi tužitelju pripadala s osnove naknade štete.

156. Sud je cijenio kvantitativno i kvalitativno pretrpljene fizičke bolove od strane tužitelja koji su bili prisutni prilikom samog nastanka štetnog događaja, kao i kasnije tijekom liječenja. Tužitelj je nedvojbeno pretrpio znatan strah koji je od strane vještaka u prva dva sata po događaju bio primarno jaki, opisan kao smrtni strah. Dugi niz vremena isti je ukupno 170 dana trpio strah koji je bio sekundarnog karaktera, različite jačine od jakog do slabog, pri čemu je 50 dana trpio ukupno jaki i srednji strah. Kod tužitelja je po iznijetom mišljenju vještaka prisutno trajno umanjenje životnog aktiviteta kojeg je vještak ocijenio sa 30 do 35 %, a koji obuhvaća posljedice svih lokaliteta dobivenih ozljeda. Navedene trajne posljedice utječu na obavljanje svakodnevnih životnih aktivnosti tužitelja koji je u mlađoj životnoj dobi, ispod 50 godina života, praktički onemogućen u obavljanju niza aktivnosti kao što su trčanje, skakanje, čučanje, klečanje. Stoga isti izvjesno nije u mogućnosti u svom privatnom životu baviti se sportskim aktivnostima. Nemogućnost dužeg stajanja, odnosno dužeg hodanja te aktivnosti na neravnom i nesigurnom terenu prisutni su kako u njegovom profesionalnom životu, tako i u privatnom životu. Isti je prisiljen nositi ortopedsko pomagalo, što svakako iziskuje veći trud, a o čemu se vještak izjasnio u nalazu i mišljenju. Kod tužitelja je prisutno naruženje jakog stupnja koje se odnosi na stanje njegove potkoljenice, što je vrlo uočljivo trećima pogotovo u ljetnom razdoblju kada se nosi lakša odjeća te je taj dio tijela tužitelja otkriven. Međutim, sud je cijenio da kod tužitelja je prisutno šepanje, posebno kada ne koristi ortozu, što je stanje vrlo uočljivo trećim osobama. Cijenio je njegovu životnu dob, potrebu aktivnosti u životu te stupanj naruženosti i uočljivosti trećim osobama.

157. Slijedom navedenog, tužitelju bi s osnove naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti iz članka 19. ZOO-a i to prava na fizičko i psihičko zdravlje, skladno odredbi članka 1100. citiranog zakona pripadala primjerena naknada u ukupnom novčanom iznosu u visini od 25.748,22 EUR.

158. Tužitelju bi pripadala i daljnja naknada imovinske štete koja se ogleda u potrebnoj tuđoj pomoći i njezi, potrebi za pojačanom ishranom, odnosno naknadom za uništene stvari – odjeću i obuću, kao i naknadu troškova puta prilikom odlaska liječniku. Cijeneći sat nestručne tuđe pomoći i njege koju prihvaća sudska praksa u visini od 4,65 EUR, a posebno dužinu trajanja takve pomoći i njege kod tužitelja, o čemu se decidirano izjasnio vještak, ovaj sud cijeni da je tužitelj s navedene osnove dokazao da bi mu pripadala naknada u visini od 3.318,07 EUR.

159. Naime, vještak medicinske struke u svom nalazu i mišljenju istakao je da je ukupno tužitelju bila potrebna tuđa pomoć i njega šest mjeseci nakon otpusta iz bolnice u ukupnom trajanju od 720 sati. Ista mu je bila i dalje potrebna do utvrđivanja trajnoga stanja kroz razdoblje od daljnjih pet mjeseci i to u vidu od 100 sati takve pomoći. Iako se vještak u tom segmentu daljnje potrebite pomoći i njege nije vremenski izjasnio, sud je cijenio da je trajno zdravstveno stanje tužitelja nastupilo po proteku vremena od 11 mjeseci od povrijeđivanja.

160. Tužitelj je radi svog ozdravljenja kroz dva do tri mjeseca bio primoran koristiti hranu bogatiju proteinskim sadržajem, roboranciju te namirnice kao što su voće i sokovi radi unosa vitamina. Takav vid pojačane ishrane bio je potreban kroz razdoblje akutno – subakutne postraumatske faze liječenja s obzirom da se kod tužitelja povećao energetski utrošak u odnosu na stanje zdrave osobe.

161. Skladno odredbi članka 223. ZPP-a, sud je smatrao primjerenim novčani iznos u visini od 398,17 EUR, odnosno 132,72 EUR mjesečno za pribavu namirnica koje je bilo potrebno konzumirati od strane tužitelja u navedenom razdoblju. Radi se, što je opće poznato, o pretežito skupljim živežnim namirnicama s obzirom na njihovu kvalitetu, zbog čega je izvjesno cijeneći troškove života u mjestu prebivališta tužitelja valjalo izdvojiti navedeni novčani iznos. Sud je cijenio pri tome načelo slobodne sudačke ocjene, s obzirom da stranke u postupku nisu predlagale dokaze na navedenu okolnost.

162. Tužitelj je kritične zgode imao na sebi lovačku odoru te je životno i logički da je pri napadu životinje na istoga uništena odjeća i obuća. Naime, prilikom ozlijeđivanja divljač je zahvatila kako gornje, tako i donje ekstremitete tužitelja, pa je sasvim sigurno da je oštećena lovačka jakna, hlače, ali i obuća tužitelja. Cijeneći načelo slobodne sudačke ocjene, odnosno odredbu članka 223. ZPP-a, sud je smatrao primjerenim naknadom u visini od 265,45 EUR s osnove naknade uništene odjeće. Opetovano se ističe da stranke u tom smjeru nisu predlagale dokaze koje bi sud prihvativši proveo tijekom postupka na navedenu okolnost.

163. Tužitelju također bi pripala naknada troškova puta kojeg je isti bio primoran podmiriti radi odlaska na kontrolne preglede, o kojoj frekvenciji se vještak izjasnio u nalazu, ističući odlazak od 8 do 10 puta na specijalističke preglede. Zbog lokaliteta ozljede, tužitelj nije mogao osobno se odvesti vozilom, a niti koristiti javni prijevoz, već je bio primoran koristiti treće osobe za prijevoz. Prilikom utvrđivanja primjerene naknade s navedene osnove sud je cijenio frekvenciju odlazaka stranke na specijalističke preglede u lokalitet KBC-a Rijeka, ali i potrebu tužitelja da odlazi i kod svog obiteljskog liječnika, sve u svezi opsežnog i dugotrajnog liječenja. Pri tome sud cijeni i mjesto prebivališta tužitelja. Kako stranke nisu predlagale dokaze na okolnost utvrđivanja visine takvih troškova, sud je cijeneći načelo slobodne sudačke ocjene, odnosno odredbu članka 223. ZPP-a, cijenio primjerenu naknadu u visini od 132,72 EUR.

164. Podredno se ističe da tužitelj nije dokazao tijekom postupka, o čemu se izjasnio i vještak cijeneći dokumentaciju, a niti je isticao u činjeničnom supstratu tužbe, koje bi daljnje troškove s osnova liječenja isti imao. Stoga u tom dijelu nije dokazana nastala šteta s navedene osnove.

165. Tužitelj je za vrijeme bolovanja na koje je bio primoran radi liječenja, pretrpio imovinsku štetu koja se ogleda u izgubljenoj zaradi u visini od 5.169,15 EUR, kao što je to utvrđeno financijskim vještačenjem u ovosudnom predmetu.

166. Valja istaći da tuženik nije osporavao mjesečni iznos gubitka tužitelja na zaradi, o kojem se vještak decidirano izjasnio u svom nalazu i mišljenju, pa tako niti glede visine ukupnog iznosa takve štete. Podredno se ističe da tuženik, kao niti tužitelj, nije iznio primjedbe na takav nalaz, već je u cijelosti prihvatio isti.

167. S obzirom na iznijeto, ističe se da je tijekom postupka utvrđeno da je tužitelj s osnove gubitka na zaradi za mjesec listopad 2015. imao gubitak u visini od 126,50 EUR, za mjesec studeni u iznosu od 401,85 EUR, za mjesec prosinac iznos u visini od 541,23 EUR, za mjesec siječanj i veljaču 2016. u pojedinačnom iznosu od 585,65 EUR, za mjesec ožujka 2016. u iznosu od 636,84 EUR te za mjesec travanj, svibanj i lipanj 2016. u pojedinačnom iznosu od 585,65 EUR, odnosno za mjesec srpanj iste godine u iznosu od 534,45 EUR.

168. Slijedom navedenog, tužitelju bi s osnove naknade neimovinske i imovinske štete pripadala naknada u visini od 35.164,51 EUR. Kako je istome u mirnom postupku isplaćen s osnove naknade štete iznos u visini od 1.327,23 EUR, valjalo je prilikom utvrđivanja naknade uračunati i navedeni iznos, kao što to ispravno ističe tužitelj.

169. Slijedom navedenog, tužitelju bi s osnove naknade štete pripadao ukupan novčani iznos u visini od 33.704,55 EUR i to s osnove naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti, odnosno prava na tjelesno i duševno zdravlje, ukupan novčani iznos u visini od 25.748,22 EUR, sve skladno odredbi članka 1110. ZOO-a, dok je u preostalom dijelu do navedene visine tužitelju pripadala temeljem odredbe članka 1045. ZOO-a naknada imovinske štete s ranije navedenih osnova. 170. Tužitelju bi osim ranije navedene naknade neimovinske i imovinske štete pripadala i sporedna davanja u vidu zakonskih zateznih kamata tekućih na naknadu neimovinske štete i dijela imovinske štete od 26. veljače 2016. pa do isplate, a na iznos naknade imovinske štete zbog izgubljene zarade od dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa potraživanja pa do isplate, skladno odredbi članka 29. ZOO-a. Tijek zakonske zatezne kamate između stranaka nije bio sporan, zbog čega ga sud nije posebno obrazlagao.

171. Prilikom dosuđivanja primjerene novčane satisfakcije koju bi tužitelj zbog pretrpljenog ostvarivao, sud je cijenio iznijeti stav o tome (visina) Županijskog suda u Splitu u presudi poslovni broj Gž-1772/2020 od 21. siječnja 2021.

172. Međutim, unatoč utvrđenoj primjerenoj naknadi štete koju bi tuženik bio pozvan naknaditi tužitelju, ovaj sud smatra da tužitelj neosnovano ističe zahtjev za isplatom takve naknade.

173. Valja cijeniti, što su stranke učinile nespornim, da je tuženik po pravomoćnoj odluci Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pn-250/2016 od 9. listopada 2020. u dosuđenom dijelu i presudi Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1772/2020 od 21. siječnja 2021. isplatio tužitelju ukupno dosuđenu naknadu štete u iznosu od 33.704,55 EUR (iznos od 253.946,97 kn) sa pripadajućim sporednim davanjima.

174. Navedeni novčani iznos naknade po ukidnoj odluci Županijskog suda u Splitu nakon revizijske odluke, tužitelj nije povratio tuženiku iako je isti postavio takav zahtjev.

175. Stoga valja cijeniti da je tužitelj de facto realizirao reparaciju svoje štete isplatom novčanog iznosa isplaćenog mu po tuženiku.

176. U takvoj situaciji neosnovano je isticanje tužitelja da bi sud u ponovljenom postupku bio pozvan donositi kondemnatornu odluku obvezujući tuženika kao odgovornu osobu za pričinjenu mu štetu na isplatu istovjetne naknade štete koja bi tužitelju pripadala zbog proživljenoga. Pri tome činjenica da je pravomoćna odluka Županijskog suda u Splitu kojom je dosuđena naknada ukinuta revizijskom odlukom VSRH je irelevantna za dosuđivanje isplate naknade štete u ponovljenom postupku.

177. Tužitelj se po mišljenju ovoga suda pri argumentaciji svoga stava pozvao na sudsku praksu taksativno navedenu u podnesku od 18. listopada 2024. Ovaj sud smatra da sadržaj navedene sudske prakse se ne može primijeniti na konkretan slučaj.

178. U navedenim sentencama ističe se pravni položaj nove presude donesene u ponovljenom postupku koja predstavlja novu samostalnu osnovu na temelju koje će pasivno legitimirana strana namiriti tražbinu u skladu s navedenom presudom aktivno legitimirane strane. Po mišljenju ovoga suda navedenu sudsku praksu moguće je primijeniti u pravnoj situaciji kada je ranija sudska odluka ukinuta, odnosno kao u konkretnom slučaju pravomoćna odluka Županijskog suda u Splitu ukinuta revizijskom odlukom VS RH, ukoliko pasivno legitimirana strana prethodno tome nije izvršila isplatu dosuđene naknade štete aktivno legitimiranoj strani.

179. Međutim, kada je takva isplata realizirana, čime je naknađena šteta tužitelju, a nije naknadno izvršen povrat iznosa uplatitelju, nema mjesta ponovnom dosuđivanju naknade unatoč činjenici da je prvostupanjska odluka kojom je dosuđena naknada ukinuta. To stoga jer naknadu koju je sud utvrdio da bi tužitelju valjalo isplatiti je u istom tom opsegu i isplaćena ranije po pravomoćnoj odluci od strane tuženika tužitelju.

180. Zahtjev za naknadom štete sadrži u sebi deklaratorni i kondemnatorni segment. Deklaratorni koji se odnosi na utvrđenje prava oštećenog na naknadu štete, dok je kondemnatorni dio zahtjeva usmjeren na isplatu naknade štete od strane odgovorne osobe oštećeniku.

181. Stoga je u ovakvom slučaju moguće donositi deklaratornu odluku kojom će se utvrditi da tužitelju pripada pravo na naknadu štete od odgovorne osobe, ovdje tuženika i to upravo u točno određenom novčanom iznosu ovisno o pojedinoj vrsti naknade štete, kao i pravo na isplatu sporednih davanja u vidu zakonskih zateznih kamata.

182. Kako je između stranaka nesporno da je tuženik isplatio tužitelju naknadu štete u ranije navedenom iznosu koja bi mu i pripadala te sa naknadom podmirio i zakonske zatezne kamate, kao i naknadio dosuđenu naknadu parničnoga troška, po mišljenju ovoga suda u cijelosti je neosnovan zahtjev tužitelja za daljnjom isplatom istovjetnog novčanog iznosa koji se odnosi na naknadu štete i sporedna davanja u vidu zakonskih zateznih kamata na utvrđenu naknadu, odnosno naknadu troškova postupka u određenom dijelu.

183. Slijedom navedenog odlučeno je kao u stavku I. i II. izreke presude.

184. Podredno se ističe da je moguće prilikom argumentacije dijela zahtjeva koji je odbijen, postaviti paralelu sa iznijetim stavom tužitelja u činjeničnom supstratu tužbe koji je istaknuo da prilikom utvrđenja njegovog prava na naknadu štete u određenom opsegu istog valja umanjiti za iznos od tadašnjih 10.000,00 kn koliko mu je tuženik u mirnom postupku prije utuženja i isplatio s navedene osnove. Naime, kako bi tužitelju prema utvrđenjima postupka pripalo pravo na naknadu štete u iznosu od 33.704,55 EUR sa sporednim davanjima na pojedini oblik naknade štete, od dospijeća pa do isplate, a koji cjelokupni iznos naknade i sporednih davanja je tuženik isplatio tužitelju po tada pravomoćnoj presudi koja je naknadno ukinuta, valjalo bi umanjiti dosuđeni iznos naknade sa isplaćenim iznosom koji je istovjetan.

185. Isticanje tuženika da je sud pozvan donositi novu kondemnatornu presudu neovisno o obvezi tužitelja za povratom iznosa koji su naplaćeni na temelju presude koja je naknadno ukinuta jer će presuda suda u ovom postupku predstavljati novu i samostalnu pravnu osnovu po kojoj će, u slučaju prihvaćanja tužbenog zahtjeva, tuženik biti u obvezi izvršiti isplatu tužitelju pa će pitanje naplate predstavljati pitanje ovršnog postupka, ovaj sud nije smatrao osnovanim. Pri tome je posebno cijenio prani stav Europskog suda koji smatra da je isplatom određenog novčanog iznosa (pa tako i s osnova naknade štete) je stjecatelj stekao pravo vlasništva pa nije moguće pokretati sudski postupak radi povrata isplaćenog iznosa pozivajući se na institut stjecanja bez osnove. Stoga cijeneći takav stav Europskog suda u slučaju otklanjanja povrata novčanog iznosa kojeg je tužitelj primio od tuženika s osnove naknade štete, tuženik ne bi povrat isplaćenih sredstava mogao ostvariti kroz pokrenuti sudski postupak ističući kao temelj potraživanja stjecanje bez osnova.

186. Također, valja cijeniti da prilikom donošenja odluke o deklaratornom dijelu zahtjeva kao i kondemnatornom dijelu zahtjeva koji su obuhvaćeni institutom naknade štete je sasvim irelevantno postupanje stranaka u eventualnom daljnjem tijeku ovršnog postupka.

187. Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na odredbi članka 154. stavak 45. ZPP-a, u kojoj je zakonodavac propisao da sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje je imala protivna strana ukoliko ista nije uspjela u određenom dijelu svog zahtjeva, zbog kojeg dijela nisu nastali posebni troškovi.

188. Pri tome je sud cijenio da je tuženik osporavao osnovanost osnova i visinu postavljenog zahtjeva, unatoč činjenici da je ranije po pravomoćnim presudama Općinskog suda u Rijeci (u dosuđujućem dijelu naknade) i Županijskog suda u Splitu izvršio svoju obvezu isplate naknade štete tužitelju. Dakle, tužitelj je bio pozvan, cijeneći načelo tereta dokazivanja, dokazati osnovanost osnova, ali i visinu naknade koja bi mu pripadala, neovisno o činjenici da mu ista nije dosuđena ili da je u tom dijelu odbijen sa kondemnatornim dijelom zahtjeva. Naime, isti je uspio sa pretežitim dijelom zahtjeva kojim je utvrđeno njegovo pravo na naknadu štete u točno određenom iznosu.

189. Osnovana je naknada parničnih troškova prema troškovnicima koje prileže spisu, a koji trošak se sastoji od sastava odštetnog zahtjeva, sastava tužbe s prijedlogom za osiguranje, zastupanja punomoćnika na održanim ročištima 13. rujna 2016., 23. ožujka 2017., 8. svibnja 2017., 28. studenog 2017., 27. travnja 2018., 17. svibnja 2018., 11. travnja 2019., 19. studenog 2019., 21. lipnja 2024., 18. listopada 2024. i 29. studenog 2024. prema Tbr 7/1 i 9/1, sastava podnesaka od 28. rujna 2016., 16. siječnja 2018., 26. ožujka 2019., 25. listopada 2019., 29. svibnja 2024., 1. kolovoza 2024., 18. listopada 2024., sve prema Tbr. 8/1, te za podneske od 23. ožujka 2017, .8. svibnja 2017. i 14. lipnja 2017. prema Tbr. 8/3 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, sastav žalbe, sastav odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije, iznos PDV-a u visini od 25 %, kao i trošak predujma za provedeno vještačenje te uplatu sudskih pristojbi, kao i trošak uplaćen radi pribave preslike zdravstvenog kartona, odnosno ukupan novčani iznos u visini od 37.927,77 EUR.

190. Prilikom donošenja odluke o naknadi prouzročenog parničnog troška, sud je bio pozvan cijeniti da je tuženik skladno pravomoćnoj odluci Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1772/2020 od 21. siječnja 2021. prilikom isplate naknade štete koja je dosuđena sa sporednim davanjima, dosudio i naknadu parničnog troška u iznosu od 13.847,90 EUR (104.337,00 kn). Stoga prilikom dosuđivanja ukupne naknade troška tužitelju istu je valjalo umanjiti za isplaćeni iznos naknade u visini od 13.847,90 EUR, slijedom čega je tužitelju dosuđena ukupna naknada troškova u iznosu od 24.079,87 EUR. U preostalom iznosu do ukupnog iznosa u visini od 37.927,77 EUR tužitelj je odbijen sa tim dijelom zahtjeva.

191. Na dosuđeni iznos naknade parničnog troška tužitelju su dosuđena i sporedna davanja u vidu zakonskih zateznih kamata tekućih od presuđenja pa do isplate.

192. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u stavku III. i IV. izreke presude.

U Rijeci, 15. rujna 2025.

Sudac:

Darija Knez Grbčić

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika Čarapić i Činić