REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Ex vojarna Sv. Križ, Dračevac

Pr-79/2023-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Eneji Stejskal Kanazir kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice EDE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Mariu Skejiću, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika Kliničkog bolničkog centra Split, Split, Spinčićeva 1, OIB: 51401063283, zastupanog po punomoćnici Katarini Zrilić, odvjetnici u Splitu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice, te punomoćnika tuženika, prilikom zaključenja glavne rasprave, prilikom objave, a nakon objave, dana 15. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I/ Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužiteljici razliku manje isplaćene naknade bruto plaće od one koju je trebao isplatiti po osnovi naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjih odmora i bolovanja, za razdoblje od 01. siječnja 2018.g. do 31. ožujka 2023.g. u ukupnom iznosu od 26,34 EUR zajedno s pripadajućom:

-zakonskom kamatom koja na iznos od 0,03 EUR teče od 15. kolovoz 2020.

-zakonskom kamatom koja na iznos od 0,01 EUR teče od 15. studeni 2020.

-zakonskom kamatom koja na iznos od 0,02 EUR teče od 15. srpnja 2021.

-zakonskom kamatom koja na iznos od 0,05 EUR teče od 15. kolovoz 2021.

-zakonskom kamatom koja na iznos od 11,55 EUR teče od 15. veljača 2022.

-zakonskom kamatom koja na iznos od 14,14 EUR teče od 15. kolovoz 2022.

-zakonskom kamatom koja na iznos od 0,14 EUR teče od 15. veljača 2023. do isplate, koja se zakonska kamata na navedene iznose do 31.12.2022.g. obračunava po stopi u skladu sa odredbom čl.29.st.2. ZOO-a (''NN'' 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21), a od 01.01.2023.g. pa nadalje po stopi iz izmijenjene odredbe čl.29.st.2. ZOO-a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena.

II/ Odbija se dio tužbenog zahtjeva za iznos od od 918,66 EUR kao neosnovan.

III/ Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužiteljici parnični trošak u iznosu od 10,85 EUR na račun punomoćnika tužitelja odvjetnika Maria Skejića koji se kod OTP banke d.d. vodi pod brojem IBAN: [broj bankovnog računa] sa kamatama koje teku od donošenja prvostupanjske presude do isplate koja se na navedeni iznos obračunava po stopi iz izmijenjene odredbe čl.29. st.2. ZOO-a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 8% poena, a u ostalim odnosima za 3% poena.

Obrazloženje

1.U tužbi predanoj ovom sudu dana 07.02.2023. godine tužiteljica navodi da je zaposlena kod tuženika na radnom mjestu inženjera radiologije na Kliničkom zavodu za dijagnostičku i intervencijsku radiologiju. Tužiteljica također navodi da je tuženik tužitelju zbog pogrešnog načina obračuna u utuženom razdoblju pogrešno obračunao i isplatio naknadu plaće. Istaknuto je da je tužitelju radni odnos reguliran Zakonom o radu, Kolektivnim ugovorom za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, te Dodatkom I Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ( dalje Dodatak I. KU) te Temeljnim kolektivnim ugovorom za službenike i namještenike u javnim službama-dalje TKU-a. Tužiteljica tužbom potražuje u navedenom smislu isplatu neisplaćene bruto razlike plaće s osnova prekovremenog rada, dodataka za otežane uvjete rada i odgovornost za živote i zdravlje ljudi, te za godišnji odmor i bolovanje. Prvotno je tužiteljica podneskom od 09.09.2024.godine (list 24-26 spisa) postavila tužbeni zahtjev na način da je zatražila na ime razlike manje isplaćene plaće i naknade plaće ukupan iznos od 945,00 Eur-a za razdoblje od 01.01.208.godien do 18.03.2023.godine. Tužiteljica je konačno uredila tužbeni zahtjev podneskom tužiteljice od 06.06.2025.godine tako da ista potražuje iznos od 26,34 Eur-a po osnovi naknade plaće za godišnji odmor i bolovanje.

2.Tuženik u odgovoru na tužbu (list 10-11 spisa) navodi da osporava i visinu i osnov predmetnog potraživanja, te je na ročištu od 30.08.2024.godine opozvao odricanje od tužbenog zahtjeva. U podnesku od 10.10.2024.godine (list 27-28 spisa) tuženik se protivio isplati parničnog troška na račun punomoćnika tužiteljice ističući da smatra da se radi o preinaci tužbe kojoj da se protivi, te navodi da punomoćnik sukladno sudskoj praksi može primiti dosuđene iznose samo ako mu ih protivna stranka dobrovoljno plati. Također tuženik ističe da je tužitelj u tužbi potraživao isplatu jednog iznosa po nekoliko različitih pravnih osnova, te da tako neuredni tužbeni zahtjev predstavlja zbroj svih potraživanja po različitim osnovama, te da je nejasno od kojeg datuma za koji pravni osnov teku kamate te se predlaže odbačaj tužbe. Također je tuženik u podnesku od 22.06.2025.godine (list 78 spisa) istakao izričito protivljenje smanjenju tužbenog zahtjeva iz podneska tužiteljice od 06.lipnja 2025.godine, te je istaknut prijedlog tuženika da s obzirom na protivljenje tuženika smanjenju tužbenog zahtjeva postavljenog u podnesku od 06.06.2025.godine da se donese presuda kojoj se odbija tužbeni zahtjev tužiteljice za utuženo razdoblje od 01.01.2018.godine do 18.03.2023.godine.

3.Tijekom postupka sud je izveo dokaze pregledom obračunske isprave za isplatu plaće (list 5 spisa); nalaza i mišljenja vještaka Ivana Buljan (list 38-48 spisa), a čiji su sastavni dio platni podaci tužiteljice (obračunske liste plaće), te izvoda iz zapisnika sa treće sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda RH (3/21) od 26.04.2021.godine.

4.Tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično je osnovan.

5.Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za isplatu razlike manje isplaćene naknade bruto plaće za vrijeme korištenja godišnjih odmora i bolovanja za razdoblje od 01.siječnja 2018.godine do 31.ožujka 2023.godine u zatraženom iznosu od 26,34 Eur-a.

6.Među strankama u ovom postupku nije sporno da je tužiteljica u utuženom razdoblju radila kod tuženika na radnom mjestu inženjera radiologije kod tuženika na Kliničkom zavodu za dijagnostičku i intervencijsku radiologiju.

7. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za računovodstvo, financije i bankarstvo Ivana Buljan (list 38-48 spisa) proizlazi da je vještak uvidom u raspoloživu dokumentaciju izvršio izračun osnovne plaće i satnice, a što je za utuženo razdoblje prikazao u Tablici 1. Ujedno je istakao da su u posljednjoj koloni Tablice 1. dobivene satnice osnovne plaće za svaki pojedini mjesec, a da je u daljnjem izračunu potrebno dobiti uvećanja na plaću koja da sukladno tužiteljevom zahtjevu nisu isplaćena. Istaknuto je da tužiteljica za svoje radno mjesto nema pravo na dodatak za odgovornost i zdravlje pacijenata, te da je izračun navedenog prikazan u Tablici 2 vještva. Zaključno iz nalaza i mišljenja vještaka Buljan proizlazi da tužiteljica u razdoblju od siječnja 2018.godine do ožujka 2023.godine nije imala prekovremenih radnih sati, ali da joj nisu pravilno isplaćene naknade za godišnji odmor i bolovanje i to u ukupnom bruto iznosu od 26,34 Eur-a, a sve po mjesecima kako je prikazano u koloni broj 20, pripadajuće Tablice 2.

8. Navedeni nalaz i mišljenje vještaka Ivana Buljan ovaj sud smatra vjerodostojnim i logičnim budući je tužiteljica i uredila tužbeni zahtjev u skladu s navedenim nalazom i mišljenjem i to podneskom tužiteljice od 06.06.2025.godine (list 76-77 spisa), a tuženik je također u svom podnesku od 18.03.2025.godine istakao da nema prigovor na nalaz i mišljenje vještaka Buljan, a ujedno je navedeni nalaz i mišljenje vještaka sačinjen u skladu sa nalogom ovog suda i dokumentacijom koja prileže ovom spisu.

9. U predmetnom postupku je nedvojbeno utvrđena činjenica da tužiteljica u utuženom razdoblju od siječnja 2018.godine do ožujka 2023.godine nije radila prekovremeno. Međutim, vještak Ivan Buljan je u nalazu i mišljenju jasno utvrdio da je unatoč tome došlo do razlike plaće za godišnji odmor i bolovanje budući da je tuženik tužiteljici pogrešno obračunavao i isplaćivao naknade plaće za vrijeme godišnjeg odmora i bolovanja do 42 dana u navedenom razdoblju.

10. Naime, temeljem odredbe članka 81. Zakona o radu (''NN'' 93/2014) za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radnik ima pravo na naknadu plaće u visini određenoj kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, a najmanje u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad. Nadalje, temeljem odredbe članka 36.stavka 1. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (''NN'' 143/13), a koji je u predmetnom slučaju u primjeni obzirom na utuženo razdoblje je propisano da za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radniku se isplaćuje naknada plaće u visini kao da je radio u redovnom radnom vremenu, te temeljem stavka 2. istog članka je ugovoreno da radniku čija je narav posla takva da mora raditi prekovremeno ili noću ili nedjeljom, odnosno zakonom predviđenim neradnim danom, koji dežura ili je pripravan, pripada pravo naknadu plaće za godišnji odmor u visini prosječne mjesečne plaće isplaćene mu u prethodna tri mjeseca ako je to za njega povoljnije. Nadalje, člankom 34.stavkom 1. i 2. KU/18 je propisano da se za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radniku isplaćuje naknada plaće u visini kao da je radio u redovnom radnom vremenu. Radniku čija je narav posla takva da mora raditi prekovremeno ili noću ili nedjeljom, odnosno zakonom predviđenim neradnim danom, prekovremeno ili noću ili nedjeljom, odnosno zakonom predviđenim neradnim danom, koji dežura ili je pripravan, pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca, ako je to za njega povoljnije. Od 01.rujna 2019.godine Dodatkom II KU/19 izmijenjen je stavak 2. čl. 34. tako da isti glasi:''za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radniku se isplaćuje naknada plaće u visini kao da je radio u redovnom radnom vremenu odnosno u visini njegove prosječne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad) ako je to povoljnije za radnika. U pogledu naknade za bolovanje do 42 dana je odredbom članka 59.stavka 1. Temeljnog kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike u javnim službama (''NN'' 141/12), odnosno odredbom članka 58.stavka 1. Temeljnog kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike u javnim službama (''NN'' 128/17) ugovoreno da ako je zaposlenik odsutan s rada zbog bolovanja do 42 dana da mu pripada naknada plaće u visini od 85% od njegove plaće ostvarene u prethodna tri mjeseca neposredno prije nego je započeo bolovanje. Iz nalaza i mišljenja vještaka Ivana Buljan i dopune tog nalaza i mišljenja jasno proizlazi da premda tužiteljica u utuženom razdoblju od siječnja 2018.godine do ožujka 2023.godine nije imala odrađenih prekovremenih sati da tuženik nije pravilno tužiteljici isplaćivao naknade plaće za vrijeme godišnjeg odmora i bolovanja budući da prilikom obračuna plaće tužiteljice u tom razdoblju nije primjenio citirane materijalne odredbe. U navedenom smislu proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka Buljan da je tuženik pogrešno obračunao naknadu za godišnji odmor i bolovanje za tužiteljičin redovan rad jer nije primijenio način obračuna prema važećim navedenim materijalnim odredbama i to članka 36. stavka 2. KU za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (''NN'' 143/13), članka 34. stavka 1. i 2. KU/18, članka 81. Zakona o radu (''NN'' 93/14), te odredbi članka 59. stavka 1. TKU-a za državne službenike i namještenike u javnim službama (''NN'' 141/12), odnosno članka 58. stavka 1. TKU-a za državne službenike i namještenike u javnim službama (''NN'' 128/17), a zbog čega je i nastala navedena utvrđena neisplaćena razlika naknade za godišnji odmor i bolovanje u utvrđenom iznosu od 26,34 Eur-a za utuženo razdoblje, a kako je to i izračunao vještak Ivan Buljan u dopuni nalaza i mišljenja.

11. Imajući u vidu sve navedeno iz svih pregledanih i provedenih dokaza u ovom postupku nedvojbeno proizlazi kao utvrđena činjenica da premda tužiteljica u razdoblju od siječnja 2018. godine do ožujka 2023. godine ni u jednom mjesecu nije radila prekovremeno da tuženik nije istoj u tom utuženom razdoblju pravilno obračunavao ni isplaćivao naknadu za godišnji odmor i naknadu za privremenu nesposobnost za rad i to za redovan rad tužiteljice budući kod obračuna nije primjenjivao citirane odredbe članka 36. stavka 2. KU za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (''NN'' 143/13), članka 34. stavka 1. i 2. KU/18, članka 81. Zakona o radu (''NN'' 93/14), te odredbe članka 59. stavka 1. TKU-a za državne službenike i namještenike u javnim službama (''NN'' 141/12), odnosno članka 58. stavka 1. TKU-a za državne službenike i namještenike u javnim službama (''NN'' 128/17), a zbog čega se i pojavila neplaćena razlika manje isplaćene naknade bruto plaće od one koju je tuženik tužiteljici trebao isplatiti po osnovi naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjih odmora i bolovanja. U tom smislu u odnosu na obračun naknade za godišnji odmor tužiteljici tuženik je sukladno navedenim odredbama članka 36. stavka 2. KU za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (''NN'' 143/13), članka 34. stavka 1. i 2. KU/18, članka 81. Zakona o radu (''NN'' 93/14) trebao kod obračuna naknade za godišnji odmor uzeti u obzir da se radniku za vrijeme korištenja godišnjeg odmora isplaćuje naknada plaće kao da je radio u redovnom radnom vremenu i to u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad. U odnosu na obračun naknade za bolovanje tuženik je sukladno navedenim odredbama članka 59. stavka 1. TKU-a za državne službenike i namještenike u javnim službama (''NN'' 141/12), odnosno članka 58. stavka 1. TKU-a za državne službenike i namještenike u javnim službama (''NN'' 128/17), trebao obračunati naknadu plaće tužiteljici u visini od 85% od tužiteljičine plaće ostvarene u prethodna tri mjeseca neposredno prije nego je započelo bolovanje. Tuženik nije postupio na navedeni način, te prilikom obračuna naknade za godišnji odmor i bolovanje nije primjenio navedene citirane odredbe prilikom vršenja obračuna a zbog čega je unatoč nepostojanju razlike plaće s osnove neplaćenog prekovremenog rada ipak nastala neplaćena razlika po osnovi naknade za godišnji odmor i bolovanje tužiteljici u navedenom razdoblju od siječnja 2018. do ožujka 2023.godine, a u iznosu kojeg je izračunao vještak Ivan Buljan od 26,34 Eur-a. U predmetnom postupku je nedvojbeno utvrđena činjenica da tužiteljica u utuženom razdoblju od siječnja 2018.godine do ožujka 2023. nije radila prekovremeno. Međutim, vještak Ivan Buljan je u nalazu i mišljenju kao i dopuni nalaza i mišljenja jasno utvrdio da je unatoč tome došlo do razlike plaće za godišnji odmor i bolovanje budući da je tuženik tužiteljici pogrešno isplaćivao plaće za vrijeme godišnjeg odmora i bolovanja do 42 dana.

12. Imajući u vidu sve navedeno iz svih pregledanih i provedenih dokaza u ovom postupku nedvojbeno proizlazi kao utvrđena činjenica da premda tužiteljica u razdoblju od siječnja 2018. godine do ožujka 2023.godine ni u jednom mjesecu nije radila prekovremeno da tuženik nije istoj u navedenom utuženom razdoblju pravilno obračunavao ni isplaćivao naknadu za godišnji odmor i naknadu za privremenu nesposobnost za rad i to za redovan rad tužiteljice budući kod obračuna nije primjenjivao citirane odredbe članka 36. stavka 2. KU za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (''NN'' 143/13), članka 34. stavka 1. i 2. KU/18, članka 81. Zakona o radu (''NN'' 93/14), te odredbe članka 59. stavka 1. TKU-a za državne službenike i namještenike u javnim službama (''NN'' 141/12), odnosno članka 58. stavka 1. TKU-a za državne službenike i namještenike u javnim službama (''NN'' 128/17), a zbog čega se i pojavila neplaćena razlika manje isplaćene naknade bruto plaće od one koju je tuženik tužiteljici trebao isplatiti po osnovi naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjih odmora i bolovanja. U tom smislu u odnosu na obračun naknade za godišnji odmor tužiteljici tuženik je sukladno navedenim odredbama članka 36. stavka 2. KU za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (''NN'' 143/13), članka 34. stavka 1. i 2. KU/18, članka 81. Zakona o radu (''NN'' 93/14) trebao kod obračuna naknade za godišnji odmor uzeti u obzir da se radniku za vrijeme korištenja godišnjeg odmora isplaćuje naknada plaće kao da je radio u redovnom radnom vremenu i to u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad. U odnosu na obračun naknade za bolovanje tuženik je sukladno navedenim odredbama članka 59. stavka 1. TKU-a za državne službenike i namještenike u javnim službama (''NN'' 141/12), odnosno članka 58. stavka 1. TKU-a za državne službenike i namještenike u javnim službama (''NN'' 128/17), trebao obračunati naknadu plaće tužiteljici u visini od 85% od tužiteljičine plaće ostvarene u prethodna tri mjeseca neposredno prije nego je započelo bolovanje. Tuženik nije postupio na navedeni način, te prilikom obračuna naknade za godišnji odmor i bolovanje nije primjenio navedene citirane odredbe prilikom vršenja obračuna, a o čemu se izjasnio vještak Ivan Buljan u navedenom nalazu i mišljenju , a zbog čega je unatoč nepostojanju razlike plaće s osnove neplaćenog prekovremenog rada ipak nastala neplaćena razlika po osnovi naknade za godišnji odmor i bolovanje tužiteljici u navedenom razdoblju od siječnja 2018. do ožujka 2023. a u iznosu kojeg je izračunao vještak Ivan Buljan od 26,34 Eur-a.

13. Na ukupno dosuđeni iznos tužiteljici koji istu pripada po osnovi neplaćene naknade plaće za godišnji odmor i bolovanje u ukupnom iznosu od 26,34 Eur-a tužiteljici su priznate i zakonske zatezne kamate koje se do 31.12.2022.godine obračunavaju temeljem odredbe članka 29. stavka 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (''NN'' br. 35/05, 41/08, 126/21 i 78/15), a od 01.01.2023.godine do isplate temeljem izmijenjene odredbe članka 29.stavka 2. ZOO-a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22), a koje zakonske zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa petnaestog dana u idućem mjesecu za prethodni mjesec pa do isplate, a prema članku 84. stavku 3. ZR/09, odnosno 92. stavku 3. ZR/14. Budući zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, a koje su sadržane u dosuđenom bruto iznosu zatražene razlike naknade plaće do trenutka isplate nisu dospjeli na naplatu pa se na te iznose zatezne kamate ne obračunavaju, sve sukladno odredbi čl. 45. Zakona o porezu na dohodak (NN 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/12, 43/13, 120/13, 125/13 i 148/13) i čl. 61. Pravilnika o porezu na dohodak (NN 95/05, 96/06, 68/07, 146/08, 2/09, 9/09, 146/09, 123/10, 137/11, 61/12, 79/13 i 160/13) tužiteljici je dosuđena zakonska zatezna kamata kao u točki I/ izreke osim zakonskih zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak. Tužiteljica je početno podneskom od 09.09.2024.godine potraživala 945,00 Eur-a, a potom je podneskom od 06.06.2025.godine potraživala iznos od 26,34 Eur-a što predstavlja smanjenje tužbe. Tuženik se podneskom od 22.06.2025.godine protivio navedenom smanjenju (djelomičnom povlačenju tužbe) tražeći da se tužiteljica odbije za razliku povučenog dijela tužbenog zahtjeva. Budući se smanjenje tužbenog zahtjeva smatra djelomičnim povlačenjem tužbe do kojeg je u konkretnom slučaju došlo nakon upuštanja tuženika u raspravljanje te za koje je potreban pristanak tuženika, u navedenom smislu je tužiteljicu trebalo odbiti za iznos razlike od 918,66 Eur-a (razlika između prvotno postavljenog tužbenog zahtjeva od 945,00 Eur-a i konačno postavljenog tužbenog zahtjeva od 26,34 Eur-a), a kako je i odlučeno u točki II/ izreke ove presude.

14. Zbog svega navedenog, ocjenom svih dokaza u ovom postupku, a sukladno odredbi članka 8. ZPP-a, djelomično je usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice i odlučeno je kao u točki I/ i II/ izreke ove presude.

15. Što se tiče troškova ovog parničnog postupka tužiteljica je djelomično uspjela u predmetnom postupku pa je pripada razmjeran dio troškova sukladno odredbi članka 154.stavka 2. ZPP-a, te se omjer uspjeha u predmetnoj parnici sukladnoj toj odredbi ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, a uzimajući u obzir i uspjeh u pravnom osnovu. Tužiteljica je uspjela u pravnom osnovu 100%. Međutim, tužiteljica je prema podnesku od 09.09.2024.godine prvotno potraživala ukupan iznos od 945,00 Eur-a, a nakon provedenog vještačenja ista je podneskom od 06.06.2025.godine potraživala iznos od 26,34 Eur-a. Navedeno smanjenje tužbenog zahtjeva tužiteljice predstavlja djelomično povlačenje tužbe iz članka 193. ZPP-a, te budući je do istog došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari za isto je potreban pristanak tuženika. Budući se tuženik u podnesku od 22.06.2025.godine izričito protivio smanjenju tužbenog zahtjeva (djelomičnom povlačenju tužbe) tužiteljica je odbijena za više zatraženi iznos od 918,66 Eur-a (razliku između prvotno postavljenog zahtjeva od 945,00 Eur-a i konačno postavljenog zahtjeva od 26,34 Eur-a). Tužiteljica je u predmetnom sporu u pogledu pravnog osnova uspjela 100%, a u pogledu visine potraživanja 2,78 %, a koji se iznos dobije kad se u omjer stavi ostvareni iznos iz konačno postavljenog tužbenog zahtjeva od 26,34 Eur-a prema prvotno zatraženom iznosu od 945,00 Eur- a. U navedenom smislu tužiteljica je uspjela u omjeru od 51,39 % dok je tuženik uspio u omjeru od 48,61%. Kad se od postotka uspjeha tužiteljice od 51,39% oduzme postotak uspjeha tuženika od 48,61% tad se dobije iznos od 2,78 %, a što predstavlja uspjeh tužiteljice u ovoj parnici. Tužiteljicu u predmetnom postupku pripada jednokratna nagrada za cijeli prvostupanjski postupak u visini od 50 bodova (Tbr. 7 st. 2. točka 9. OT-a), a što s obzirom na vrijednost boda od 2,00 Eur-a ukupno iznosi 100,00 Eur-a, te što uz dodatak od 25% PDV-a u iznosu od 25,00 Eur-a ukupno iznosi 125,00 Eur-a, te što uz trošak vještačenja u iznosu od 265,45 Eur-a ukupno iznosi 390,45 Eur-a, te kad se navedeni iznos dovede u relaciju sa postotkom uspjeha tužiteljice u ovoj parnici od 2,78 % istu pripada iznos od 10,85 Eur-a, a koji iznos troška je tuženik dužan isplatiti tužiteljici na ime troškova ovog parničnog postupka zajedno sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od presuđenja pa isplate, te koja se zakonska zatezna kamata obračunava do 31.12.2022.godine sukladno odredbi članka 29.stavka 2. ZOO-a (''NN'' 35/05, 41/08, 126/21, 78/15), a od 01.01.2023.godine do isplate sukladno izmijenjenoj odredbi članka 29.stavka 2. ZOO-a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22), a kako je i odlučeno u točki III/ izreke ove presude. Tuženik se u podnesku od 10.10.2024.godine (list 27-28 spisa) protivi da se troškovi parničnog troška tužiteljici isplate na račun punomoćnika tužiteljice, te navedeno smatra preinakom tužbe. Međutim, tužiteljici je dosuđen parnični trošak kako je i potraživala na račun punomoćnika tužiteljice budući je člankom 94. stavak 1. ZPP-a propisano da opseg punomoći određuje stranka, a člankom 95. stavak 1. točka 3. ZPP-a je propisano da ako je stranka izdala odvjetniku punomoć za vođenje parnice, a nije pobliže odredila ovlaštenja u punomoći da je odvjetnik na temelju takve punomoći ovlašten od protivne stranke primiti dosuđene troškove. Prvenstveno je potrebno istaći da zahtjev tužiteljice za isplatom parničnog troška na račun punomoćnika tužiteljice ne predstavlja preinaku tužbenog zahtjeva budući je sukladno odredbi članka 191. stavak 1. ZPP-a propisano da je preinaka tužbe promjena istovjetnosti tužbenog zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanja drugog zahtjeva uz postojeći dok parnični trošak sukladno onome što je propisano odredbom članka 151.stavka 1. ZPP-a ne predstavlja tužbeni zahtjev već nastali izdatak učinjen u tijeku ili u povodu postupka. U punomoći koju je tužiteljica izdala odvjetniku Mariu Skejiću (list 4 spisa) proizlazi da je ista izričito ovlastila istog na primanje novca i novčanih vrijednosti, a čime ga je ovlastila da može primiti i ispunjenje obveze na naknadu troškova postupka u korist tužiteljice. U navedenom smislu dosuđen je tužiteljici parnični trošak na račun njenog punomoćnika, a kako je i odlučeno u točki III/ izreke ove presude.

U Splitu, 15. rujna 2025.

Sudac

Eneja Stejskal Kanazir

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi u tri primjerka pismeno putem ovog suda za Županijski sud. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

Dna:

1/ tužiteljici-po punomoćniku

2/ tuženiku