Poslovni broj: Us I-68/22-15
REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U ZAGREBU
Zagreb, Avenija Dubrovnik 6
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje Ivane Petrović kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja: HJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po opunomoćeniku Draženu Šmajgelu, odvjetniku iz Zagreba, Draškovićeva 53, protiv tuženika:
Ministarstvo financija, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Koturaška 43/IV, OIB: 18683136487, radi poništavanja rješenja, 15. rujna 2025. godine
p r e s u d i o j e
I. Usvaja se tužbeni zahtjev te se poništavaju rješenje Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-410-20/18- 01/2559, URBROJ: 513-04-21-2 od 29. listopada 2021. godine i porezno rješenje Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb, Ispostave Sesvete, KLASA: UP/I-410- 20/2017-001/00679, URBROJ: 513-007-01-08-2018-0007 od 12. srpnja 2018. godine.
II. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana tužitelju isplati trošak od 3.750,00 €.
III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška u preostalom dijelu od 1.250,00 €.
Obrazloženje
Tužitelj tužbom osporava drugostupanjsko rješenje od 29. listopada 2021. godine, kojim je odbijena njegova žalba protiv prvostupanjskog poreznog rješenja od 12. srpnja 2018. godine. Ujedno osporava i to prvostupanjsko rješenje, kojim mu je utvrđena razlika osnovice poreza na promet nekretnina i naloženo plaćanje razlike tog poreza.
Tužitelj u tužbi navodi da stambeni objekt koji je stekao ima manju površinu od one na koju se odnose osporavana rješenja. Također ukazuje na to da u objektu nije bilo grijanja, da dio nekretnine nije bio uređen za stanovanje i da je zemljišnoknjižno stanje bilo nesređeno.
Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio i tužbu i tužbeni zahtjev. Sud je održao raspravu, kojoj se nije odazvao uredno pozvan tuženik. U dokaznom je postupku pročitana dokumentacija u sudskom spisu i u spisu upravnog tijela.
Osporavana rješenja su nezakonita.
Tužitelj je na temelju ugovora od 09. studenog 2017. godine (ovjerenog 14. studenog 2017. godine) kupio kuću s okućnicom (116 m2 + 718 m2) za 60.000,00 €, u koju cijenu je bilo uključeno i izvanknjižno vlasništvo susjednog zemljišta od 500 m2.
U privremenom poreznom rješenju od 01. prosinca 2017. godine je kao osnovica poreza na promet nekretnina, odnosno kao tržišna vrijednost nekretnine uzeta kunska protuvrijednost ugovorene cijene (452.073,00 kn), ali je osim toga vidljivo da je kao predmet oporezivanja uzeta samo kuća, i to u površini od 185,60 m2, iako iz sklopljenog ugovora (i zemljišnoknjižnog izvatka) proizlazi površina kuće od 116 m2. Pritom porezno tijelo nije navelo nikakve elemente iz kojih bi bilo vidljivo kako se došlo do utvrđene površine kuće od 185,60 m2.
Naknadno je porezno tijelo 12. srpnja 2018. godine donijelo osporavano prvostupanjsko porezno rješenje, kojim je za istu nekretninu na koju se odnosilo prethodno privremeno porezno rješenje utvrdilo razliku osnovice od 205.277,65 kn. Iz ovog rješenja je vidljivo da je izvršena procjena vrijednosti nekretnine, na način da su uzete dvije usporedne nekretnine te je primijenjena niža od te dvije usporedne jedinične cijene od 3.541,76 kn/m2, a s obzirom na sveukupnu osnovicu (od 657.350,65 kn) jasno je da je porezno tijelo takvu procjenom utvrđenu jediničnu cijenu opet primijenilo na kuću površine 185,60 m2, pri čemu opet nisu navedeni nikakvi elementi iz kojih bi proizlazila navedena površina.
Tužitelj je prije donošenja ovog rješenja od 12. srpnja 2018. godine bio obaviješten o izvršenoj procjeni te se s tom procjenom nije suglasio, između ostalog izričito navodeći da nekretnina nema stambenog prostora od 185,60 m2. Tuženik je osporavanim drugostupanjskim rješenjem od 29. listopada 2021. godine odbio tužiteljevu žalbu, uz navod da tužitelj nije vjerodostojno dokumentirao navode o manjoj tržišnoj vrijednosti nekretnine.
Na temelju čl. 4. st. 1. t. 1. Zakona o porezu na promet nekretnina (NN 115/16 - ZPPN) promet nekretnina je svako stjecanje vlasništva nekretnine u Republici Hrvatskoj, a na temelju čl. 4. st. 1. t. 3. ZPPN-a nekretnine su zemljišta i građevine. Iz navedenog proizlazi da je porezno tijelo zapravo tužitelju trebalo utvrditi obvezu poreza na promet nekretnina ne samo za stjecanje stambenog objekta (kuće), već i za nesporno stjecanje zemljišta kao okućnice objekta (od 718 m2), kao i za izvanknjižno stjecanje susjednog zemljišta (od 500 m2).
Međutim, iz osporavanih rješenja, kao i iz prethodnog privremenog poreznog rješenja od 01. prosinca 2017. godine, nedvojbeno proizlazi da je tužitelju obveza poreza na promet nekretnina utvrđena prema osnovici koja se odnosi isključivo na tržišnu vrijednost stambenog objekta (kuće).
U vezi tog stambenog objekta sud napominje da iz priloženog zemljišnoknjižnog izvatka (baš kao i iz ugovora) proizlazi tlocrtna površina kupljene kuće od 116 m2, dok su porezna tijela procjenom utvrđenu jediničnu cijenu od 3.541,76 kn/m2 primijenila na površinu objekta od 185,60 m2, a da za primjenu te površine nisu ni u jednom rješenju dani nikakvi razlozi niti se razlozi za primjenu te površine stambenog objekta mogu pronaći u dostupnoj materijalnoj dokumentaciji. Pritom sud dodatno napominje da iz naknadno pribavljene procjene poslovne banke, koju je sâm tužitelj bio zatražio prilikom odobravanja kredita za kupnju nekretnine, pak proizlazi da stambeni objekt ima 171,04 m2 neto korisne površine, pa stoga opet ostaje nejasno na koji način je tužitelju osnovica poreza na promet nekretnina (samo za stjecanje stambenog objekta) utvrđena uz primjenu površine od 185,60 m2.
Tuženik u odnosu na jasno istaknut prigovor tužitelja vezan uz površinu stambenog objekta nije pokazao nikakvu procesnu aktivnost, a sud taj prigovor s obzirom na stanje spisa ne može otkloniti. Stoga je i bez provođenja daljnjih dokaza (predloženih po tužitelju) utvrđeno da osporavana rješenja sadržavaju nezakonitost, koja se odnosi na površinu stambenog objekta, što se onda reflektira na utvrđenu visinu porezne osnovice i na tužiteljevu obvezu plaćanja razlike poreza na promet nekretnina.
Zbog toga je na temelju čl. 117. st. 1. Zakona o upravnim sporovima (ZUS) tužbeni zahtjev usvojen, a oba osporavana rješenja su kao nezakonita poništena. S obzirom na to da je tužbeni zahtjev usvojen, tužitelj na temelju čl. 147. st. 1. ZUS-a ima pravo na naknadu opravdanog (i zatraženog) troška upravnog spora. Radi se o trošku sastava tužbe i trošku zastupanja na dva raspravna ročišta, po profesionalnom opunomoćeniku - odvjetniku, u vezi čega tužitelju na temelju Tbr. 27/1 i 27/2 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23) i na temelju čl. 144. st. 3. ZUS-a pripada po 500 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 € i PDV 25% iznosi 3.750,00 €.
Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 07. ožujka 2025. godine, jer taj podnesak nije bio potreban za vođenje ovog upravnog spora (tužitelj je njime obavijestio sud da ne raspolaže bankovnom procjenom vrijednosti nekretnine, pa je sud potom tu procjenu zatražio direktno od poslovne banke).
U Zagrebu, 15. rujna 2025. godine.
Sudac:
Bojan Bugarin
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se izjavljuje putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.
DNA:
1. odvj. Dražen Šmajgel
2. Ministarstvo financija, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak,
Zagreb, Koturaška 43/IV
