REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI - POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula - Pola

Poslovni broj Gž-401/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Alenke Paus, predsjednice vijeća, Ive Kancijanić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Dolores Peruško, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice LK iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Vladan Zečević, odvjetnik u Rijeci, protiv tužene Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, koju zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija j.t.d. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji poslovni broj P-2693/2019- 25 od 22. siječnja 2025., u sjednici održanoj 15. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženice te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji poslovni broj P-2693/2019-25 od 22. siječnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvoga stupnja odlučeno je sljedeće:

- u točki I. izreke utvrđeno je da su ništetne odredbe sadržane u člancima 1., 2. i 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj: 242/05, kreditna partija br. 7102783576 od 7. srpnja 2005. koji je solemniziran od strane javnog bilježnika Miroslava Banića iz Rijeke, broj OU-432/2005 dana 11. srpnja 2005., u dijelu u kojem su stranke ugovorile švicarski franak (CHF) kao valutu uz koju je vezana glavnica kredita, zatim u dijelu u kojem je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama tuženika te u dijelu u kojem tužitelj u slučaju izmjene redovne kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama tuženika pristaje da tuženik povisiti ili snizi iznos anuiteta, a tužitelj se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete,

- u točki II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 15.253,90 eura, uvećan za zakonske zatezne kamate koje teku na pojedinačne iznose koji dospijevaju počevši od 6. studenoga 2007. do zaključno 25. rujna 2015., do isplate, u roku od 15 dana,

- u točki III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 4.374,82 eura sa zateznim kamatama koje teku od 22. siječnja 2025. do namirenja tužitelja, u roku 15 (petnaest) dana, a tužitelj je odbijen s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška.

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu pobija tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Navodi da je presuda u suprotnosti s obvezujućim shvaćanjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz presude poslovni broj Rev-637/19-2 od 15. studenog 2022., rješenja poslovni broj Rev-1359/2019-8 od 17. rujna 2024., presude i rješenja poslovni broj Rev-586/19-14 od 21. prosinca 2022. i rješenja iz oglednog postupka poslovni broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. Smatra da je dosuđivanjem navedenih iznosa sud pogrešno primijenio odredbe članaka 19.a, b, c, d i e Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15., dalje: ZID ZPK/15), što je rezultiralo stavljanjem tužiteljice u privilegirani položaj u odnosu na potrošače koji su sklopili ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u euru (dalje: EUR), iako je cilj ZID ZPK/15 bio izjednačavanje s tim potrošačima. Navodi da je tužiteljica slobodnom voljom konvertirala kredit pa da odredbe Zakona o zaštiti potrošača o utvrđivanju poštenosti ugovornih odredaba i pojedinačnom pregovaranju, kao ni utvrđenja iz kolektivnog spora na koje se sud poziva, nisu primjenjivi na konkretan slučaj, a sud da nije ni ocijenio razloge, učinke i posljedice konverzije propisane odredbama ZID ZPK/15. Ističe da je sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu obnovom (novacijom) retroaktivno prestao postojati izvorni ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti švicarskog franka (dalje: CHF), kao da ga nikad nije ni bilo, a svi su pravni odnosi između stranaka uređeni dodatkom, upravo s ciljem zamjene ništavih odredaba prvotnog ugovora valjanima. Navodi da je sud pogrešno primijenio i odredbu članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO/05), jer iz navedene odredbe, arg. a contrario, proizlazi kako stjecatelj nije dužan vratiti neku imovinu ako njen prelazak iz imovine druge osobe ima osnovu u pravnom poslu. Smatra da je pristupajući protivno obvezujućem pravnom shvaćanju iz Rješenja Gos-1/2019 sud počinio povredu iz članka 502.n Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP) te je ostvaren žalbeni razlog iz odredbe članka 354. stavka 1. i članka 356. ZPP-a. Navodi da je odlučujući o prigovoru zastare sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer iz obrazloženja presude uopće nije vidljivo je li se tužiteljica pozvala na pravne učinke pravomoćnih presuda iz kolektivnog spora, a bez tog utvrđenja sud nije mogao utvrditi početak tijeka zastare prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VSRH). Navodi da je točka I. izreke presude nerazumljiva, jer nije precizno označen dio teksta konkretno navedene odredbe na koju se odnosi tužbeni zahtjev. Prigovara i da u odnosu na ovaj dio izreke sud nije obrazložio razloge ništavosti relevantnim razlozima, jer se presuda iscrpljuje u prepričavanju utvrđenja iz presuda radi kolektivne zaštite potrošača koje nemaju učinka u odnosu prema konkretnoj tužiteljici. Bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a da je počinjena i time što se sud u obrazloženju nije osvrnuo na njen prigovor zastare u odnosu na preinaku tužbe, kao i time što je dopustio preinaku tužbe u fazi glavne rasprave iako je tužiteljica već u vrijeme podnošenja tužbe imala na raspolaganju sve podatke potrebne za postavljanje tužbenog zahtjeva za isplatu, a do zaključenja prethodnog postupka imala je skoro četiri godine da provjeri izračun. Osim toga, navodi da sud nije o dopuštenju preinake odlučio rješenjem pa do objave presude nije mogla ni znati o kojem se tužbenom zahtjevu odlučuje iz čega dalje zaključuje da je presuda rezultat pristranosti suda tužiteljici i posljedica je arbitrarnog odlučivanja te je protivna ne samo ZPP-u već i Ustavu Republike Hrvatske i načelu vladavine prava. Bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 502.c u vezi s člankom 354. stavkom 1. i iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a da je počinjena i time što tužiteljica nije dokazala da se na nju mogu primijeniti utvrđenja iz kolektivnog spora odnosno nije dokazala svojstvo potrošača i potrošačku svrhu ugovora. Osporava materijalnopravno shvaćanje prvostupanjskog suda u odnosu na pitanje zastare, jer pravomoćnost presude iz kolektivnog spora nema nikakvog utjecaja na tijek zastarnog roka s obzirom na to da predmet suđenja u kolektivnom sporu nisu bile odredbe ugovora o CHF kreditima koji su konvertirani u EUR kredite, a tužiteljica nije bila stranka kolektivnog postupka. Navodi da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo i u odnosu na preinačeni dio tužbe od 15. srpnja 2024. koji da je u cijelosti u zastari. Ističe da ne postoji nikakvo pravno uporište za retroaktivnu primjenu pravnog shvaćanja VSRH u odnosu na pitanje zastare. Osporava presudom dosuđeni tijek zateznih kamata, jer smatra da ju se ne može smatrati nepoštenim stjecateljem od 2007. nadalje odnosno da vraćanje sa zateznim kamatama ne bi smjelo uslijediti prije dana podnošenja tužbe odnosno preinake tužbe. Ističe da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo i time što je primijenio Zakone o zaštiti potrošača iz 2007. i 2009. iako se na predmetni Ugovor o kreditu valjano može primijeniti samo Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. Smatra da sud nije mogao primijeniti ni odredbu članka 502.c ZPP-a, koja je unesena u ZPP člankom 49. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 57/11.), jer ta odredba nema povratno djelovanje. Žaliteljica pobija i odluku o troškovima postupka. Prigovara da su tužiteljici priznati troškovi koji nisu bili nužni, posebice stoga što je presuda donesena isključivo na temelju utvrđenja iz kolektivnog spora pa, osim tužbe, nijedna daljnja parnična radnja nije bila relevantna. Navodi da se odluka ne može ispitati, jer su tužiteljici dosuđeni troškovi za tužbu i jedan podnesak te četiri ročišta, bez navođenja o kojem se podnesku odnosno kojim ročištima radi, a nejasno je i koju je „Tarifu HOK-a“ sud primijenio. Prigovara da je tužiteljici priznat trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 174,82 eura iako je oslobođena plaćanja sudskih pristojbi. Smatra i da tužiteljici nije trebalo dosuditi troškove jer su zatraženi podneskom koji je protivno odredbi članka 106.a stavka 5. ZPP-a neposredno predan u sudski spis pa stoga ne proizvodi pravne učinke u smislu članka 106.a stavka 6. ZPP-a. Žalbeni je prijedlog da se presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti uz obvezu naknade tuženici troškova postupka, uključujući trošak žalbe, a podredno da se u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na daljnje postupanje.

3. Sa žalbom tuženice postupljeno je prema odredbi članka 359. stavka 1. ZPP-a.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba tuženice nije osnovana.

6. Predmet ovog spora, pokrenutoga tužbom od 12. lipnja 2019., je deklaratorni zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništavim dijela odredaba Ugovora o kreditu broj:

242/05, kreditna partija br. 7102783576 dana 7. srpnja 2005., koji je solemniziran od strane javnog bilježnika Miroslava Banića iz Rijeke broj OU-432/2005 dana 11. srpnja 2005., o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli kojom se glavnica kredita veže uz valutu CHF te, posljedično tome, kondemnatorni (restitucijski) zahtjev za isplatu (vraćanje) iznosa od 15.253,90 eura, s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose od dana stjecanja, po pravilima o stjecanju bez osnove.

7. Tužiteljica svoj zahtjev temelji (a kako je to protivno žalbenim navodima utvrdio i sud prvog stupnja) na pravnim shvaćanjima izraženima u pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u pogledu odluke o promjenjivoj kamatnoj stopi potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (dalje: Visoki trgovački sud) poslovni broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014., protiv koje je odbijena revizija presudom VSRH broj Revt 249/14 od 9. travnja 2015., dok je u pogledu odluke o valutnoj klauzuli potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. protiv koje je odbijena revizija presudom VSRH broj Revt 2221/18 od 3. rujna 2019.

8. U ovoj parnici nije sporno da su tužiteljica, kao korisnica kredita, i tuženica, kao banka kreditor, sklopile Ugovor o kreditu za kupnju stana na iznos od 122.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a, na rok otplate od 30 godina, i s redovnim kamatama po stopi koja u trenutku ugovaranja iznosi 4,50% godišnje, a promjenjiva je u skladu s važećim odlukama tuženice. Nije sporno da se tuženica obvezala vratiti kredit u jednakim mjesečnim anuitetima od 651,41 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB-a važećem za CHF na dan plaćanja. Nije sporno ni da je od sklapanja ugovora o kreditu stopa redovnih kamata višekratno povećavana, a tečaj CHF je rastao.

9. Nesporno je i da su stranke 3. svibnja 2016. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu, solemniziran 5. svibnja 2016., u skladu s mjerodavnim odredbama ZID ZPK/15 kojim je suglasno utvrđena visina nedospjele glavnice u iznosu od 70.745,28 EUR u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju za EUR prema tečajnoj listi kreditora te stopa ugovorne kamate koja je promjenjiva pod uvjetima pobliže navedenim u Dodatku.

10. Među strankama je, prije svega, sporno pitanje pravnih učinaka konverzije odnosno ima li tužiteljica više bilo kakvo pravo na isplatu preplaćenih iznosa s obzirom na to da je izvršena konverzija na koju je tužiteljica pristala sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/15 uz valutnu klauzulu u EUR kojim su izmijenjene odredbe Ugovora o kreditu u pogledu valute obveze i stope redovnih kamata te utvrđen iznos neotplaćene glavnice.

11. Sporno je i je li tužiteljica potrošač, radi li se uopće o ništavim odredbama Ugovora o kreditu u pogledu ugovaranja promjenjive stope redovnih kamata na kredit i valutnoj klauzuli u CHF, tijek zateznih kamata te je li nastupila zastara.

12. Prvostupanjski sud je, nakon provedenog postupka, prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenje djelomične ništetnosti (ništavosti) ugovora i vraćanje preplaćenoga na temelju ništavih ugovornih odredaba utvrdivši:

- da iz iskaza tužiteljice, kojega je ocijenio uvjerljivim i životnim, proizlazi da su sredstvima predmetnog kredita ona i pok. suprug financirali kupnju stana u kojem tužiteljica i danas živi pa da stoga tužiteljica ima status potrošača prema članku 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03., dalje: ZZP/03),

- da se radilo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru na sadržaj kojega tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja, jer je ona samo određivala iznos kredita koji joj je potreban, a sve ostalo bilo je pripremljeno od strane banke, pri čemu nije ni sporno da se o predmetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pregovaralo,

- da je tužiteljici u banci rečeno da se ne može zadužiti u EUR već jedino u CHF, da joj je ukazano da je kamata promjenjiva, ali joj nije rečeno pod kojim pretpostavkama može doći do promjene kamatne stope niti joj je bankovni službenik ukazao da postoji bilo kakav rizik vezano uz valutnu klauzulu u CHF, a nije upoznata ni s odnosom HNB-a prema toj valuti,

- da je u vrijeme kada je sklapala ugovor o kreditu anuitet iznosio oko 2.800,00 kuna, da bi naknadno tijekom razdoblja otplate kredita porastao na iznos od oko 5.000,00 kuna pa da je pristupila sklapanju Dodatka Ugovoru o kreditu prema odredbama ZID ZPK/15 jer joj je otplata kredita postala financijski tegobna,

- da je prema odredbi članka 138. ZZP/03 (riječ je o odredbi članka 138.a ZZP/07) i odgovarajućim odredbama ZPP-a sud u konkretnoj pravnoj stvari vezan utvrđenjima iz kolektivnog spora za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača,

- da sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu nije otklonjena posljedica ništavosti odredaba Ugovora o kreditu temeljem ZID ZPK/15, jer se niti odredbama ZID ZPK/15, a niti navedenim Dodatkom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredaba kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, već se uređuje samo pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih,

- da iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka Tomislava Prpića proizlazi da pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužiteljica je na ime kamata više uplatila iznos od 6.773,49 EUR, a pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužiteljica je na ime tečajnih razlika više uplatila 8.480,41 EUR,

- da je prigovor zastare neosnovan, jer petogodišnji zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je u kolektivnom sporu ustanovljena ništavost spornih ugovornih odredaba pa je u odnosu na zahtjev koji se odnosi na preplatu na temelju ništave odredbe koja se odnosi na promjenjivost kamatne stope zastara počela ponovo teći 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu 14. lipnja 2018., dok je tužba podnesena 12. lipnja 2019.,

- da je tuženica dužna platiti i zatezne kamate koje teku od dana plaćanja pojedinog anuiteta, jer je s obzirom na utvrđenu povredu interesa potrošača nepošteni stjecatelj prema članku 1115. ZOO-a.

13. Pobijana odluka ispitana je u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći pri tome po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, prema članku 365. stavku 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., dalje: ZPP/14), koja odredba se u ovom postupku primjenjuje na temelju članka 117. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 70/19., dalje: ZID ZPP/19).

14. U prvostupanjskom postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer su u pobijanoj odluci navedeni dovoljno jasni razlozi o odlučnim činjenicama, obrazloženje odluke nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima odluke navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, pa pobijana odluka nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njena zakonitost i pravilnost. Netočno žaliteljica navodi da sud nije utvrdio je li se tužiteljica pozivala na pravne učinke pravomoćne presude iz kolektivnog spora na njen ugovor o kreditu a što je od utjecaja na ocjenu prigovora zastare, jer već iz točke 1. obrazloženja odluke proizlazi upravo suprotno. Činjenica što nisu izdvojeno prikazani preplaćeni iznos po osnovi ništetne odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli nije relevantna, jer je u slučaju tzv. neprave preinake tužbe za ocjenu prigovora zastare relevantan dan podnošenja tužbe a ne dan preinake, kako će to biti obrazloženo u nastavku. Točka I. izreke je razumljiva i jasna budući da iz nje proizlazi kako je ništavima utvrđen onaj dio ugovornih odredaba kojima je ugovoreno jednostrano mijenjanje kamatne stope, a glavnica kredita vezana je uz valutu CHF. Protivno žalbenim navodima, sud se u točki 21. obrazloženja očitovao o prigovoru zastare u odnosu na preinačeni dio tužbe. Iz žalbe nije jasno na koji bi način dopuštanje preinake tužbe imalo obilježja apsolutno bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a već se eventualno može raditi o relativno bitnoj povredi iz članka 190. u vezi s člankom 354. stavkom 1. ZPP-a.

15. Sud prvog stupnja obrazlaže da je preinaka tužbe učinjena podneskom od 15. srpnja 2024. svrsishodna i dopuštena i da se temelji na odredbi članka 190. stavka 2. ZPP-a, jer je u postupku bilo nužno izvesti dokaz financijskim vještačenjem. Pritom, unatoč tuženičinom protivljenju preinaci, sud nije donio odluku povodom toga protivljenja, ali je sudio o tužbenom zahtjevu iz preinačene tužbe.

15.1. Točno je da je povodom tuženičinog protivljenja preinaci tužbe sud o tome trebao odlučiti rješenjem protiv kojega nije dopuštena posebna žalba (članak 190. stavak 9. ZPP-a). Međutim, tuženica se u podnesku kojim se usprotivila preinaci istovremeno očitovala o preinačenoj tužbi (u vidu povećanja tužbenog zahtjeva) pa propuštanje suda da o preinaci i formalno odluči nije bilo od utjecaja na pravilnost i zakonitost odluke slijedom čega nije počinjena bitna povreda iz članka 354. stavka 1. ZPP-a.

15.2. Prema članku 190. ZPP-a, tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu (stavak 1.), a iznimno od odredbe stavka 1., tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka (stavak 2.), s time što je nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban pristanak tuženika; ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama (stavak 3.).

15.3. Ovaj sud podržava zaključak suda prvog stupnja da su za preinaku bile ispunjene zakonske pretpostavke iz članka 190. stavka 2. i 3. ZPP-a, jer kada je sud prema odredbi članka 250. ZPP-a proveo vještačenje nalazeći da ne raspolaže potrebnim stručnim znanjem, ne može se zaključiti da bi na strani tužiteljice postojala krivnja što odmah nije postavila konačni tužbeni zahtjev budući da niti ona do zaključenja prethodnog postupka i provedenog vještačenja nije znala ili mogla znati sve pravno relevantne okolnosti za određivanje visine svog zahtjeva. Procesni institut zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka postoji u Zakonu zbog procesne discipline stranaka. Kada je do preinake tužbe došlo nakon provedenog vještačenja bilo bi previše formalistički i otegotno za tužitelja u smislu pristupa sudu kada za preinačeni dio zahtjeva sud ne bi dozvolio preinaku tužbe pogotovo što se radi o tzv. nepravoj preinaci (tako i Vrhovni sud u odluci broj Rev-711/2023-2 od 5. lipnja 2024.).

16. U prvostupanjskom postupku nisu počinjene ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti prema članku 365. stavku 2. ZPP-a.

17. Neosnovane su žalbene tvrdnje žaliteljice u vezi s primjenom Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 78/12. i 56/13., dalje: ZZP/07) koji je stupio na snagu 7. kolovoza 2007., jer iz sadržaja presude jasno proizlazi da je o materijalnopravnoj osnovanosti tužbenog zahtjeva sud odlučio primjenom odredaba ZZP/03, kojega je i trebao primijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora. Sud je jedino pogrešno primijenio odredbe ZOO/05, jer je s obzirom na vrijeme nastanka ugovornog odnosa treba primijeniti Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01., dalje: ZOO/91), koji zakon se na predmetni odnos primjenjuje na temelju članka 1163. stavka 1. ZOO/05. Što se pak tiče procesnih odredaba kojima su uređeni učinci presuda za zaštitu prava i interesa potrošača, one su u osnovi pravilno primijenjene prema zakonu važećem u vrijeme vođenja (pokretanja) postupka, iako se sud pogrešno pozvao na članak 138. ZZP/03 (misleći očito pritom na članak 138.a ZZP/07), jer je pravilno trebao primijeniti članak 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14., 110/15. i 14/19., dalje: ZZP/14).

18. Protivno žalbenim navodima, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da je tužiteljica dokazala potrošačku svrhu ugovora, kada iz njenog iskaza jasno proizlazi da je kredit podignut za kupnju stana za osobne potrebe u kojem tužiteljica i danas stanuje. Tuženica ničim nije dovela u pitanja pravilnost utvrđenja činjeničnog stanja u ovom dijelu.

19. U odnosu na žalbene razloge tuženice u kojima ukazuje na zaključke prvostupanjskog suda u vezi s utvrđenjem ništavosti navedenih ugovornih odredaba utemeljene na pravnim shvaćanjima izraženima u presudama koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, valja istaknuti da prema odredbi članka 502.a stavka 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanje, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502.c ZPP/14, koja se u ovom postupku primjenjuje na temelju članka 117. stavka 1. ZID ZPP/19, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati pa je posljedično tome prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima tuženice, uz pravilnu primjenu ovih zakonskih odredaba svoju odluku o osnovanosti zahtjeva tužiteljice pravilno utemeljio upravo na navedenim pravnim shvaćanjima sudova donesenim u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača.

19.1. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. je i u odnosu na tuženicu utvrđeno da je u razdoblju određenom tom presudom, a unutar kojega je sklopljen predmetni Ugovor o kreditu, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak i na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama banke i drugim internim odlukama banke, a da kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu odnosno da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije s korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarala i ugovorom utvrdila egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupala protivno odredbama tada važećeg ZZP/03, i to člancima 81., 82. i 90., te kasnije protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to člancima 96. i 97. tog Zakona te suprotno odredbama ZOO-a.

19.2. S time u vezi, i odredbom članka 118. ZZP/14, koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ove parnice, propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

19.3. Nadalje, odredbom članka 81. stavka 1. i 2. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 4. određeno je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed pregovaralo dužan je to dokazati. Prema odredbi članka 87. ZZP/03, posljedica nepoštene ugovorne odredbe je ništavost.

19.4. U pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništavosti odredaba ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori i valutnom klauzulom u CHF nije potrebno ponovo utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništave, s obzirom na to da postoji na temelju već navedenog članka 502.c ZPP-a i članka 118. ZZP/14 vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru. Međutim, tuženica te okolnosti nije dokazala.

19.5. Pravilna je stoga odluka suda prvog stupnja u dijelu u kojem je utvrdio da su odredbe Ugovora o kreditu ništave u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženice. Naime, sud prvog stupnja je imajući u vidu dokaze koji su izvedeni tijekom postupka i vezanost presudama koje su donijete u postupku kolektivne pravne zaštite, pravilno ocijenio sporne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te je na temelju istih pravilno utvrdio da su ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom tuženice i odredbe o valutnoj klauzuli tužiteljici bile nerazumljive, da su iste uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice te da su iste u tom dijelu nepoštene. Za takvo svoje utvrđenje sud prvog stupnja je dao jasne, logične i neproturječne razloge koje ovaj sud u cijelosti prihvaća, a koje tuženica svojim žalbenim navodima nije uspjela dovesti u sumnju. Tuženica, s druge strane, u postupku nije dokazala niti da se o spornim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo, a niti da je potrošač bio informiran o uvjetima pod kojima će se mijenjati kamatna stopa i rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF. Stoga je sud prvog stupnja prihvaćajući deklaratorni dio tužbenog zahtjeva pravilno primijenio materijalno pravo na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje.

20. Ovaj sud u potpunosti prihvaća stav suda prvog stupnja izražen u pobijanoj odluci da sklapanje sporazuma o konverziji (Dodatak Ugovoru o kreditu), samo po sebi, ne znači gubitak prava potraživati od tuženice vraćanje preplaćenog, odnosno onog što je tuženica naplatila od tužiteljice na temelju ništavih ugovornih odredaba (jednako kao i potrošači i korisnici kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju), pod pretpostavkom da glede toga nije u potpunosti obeštećena iznosom priznatim prilikom konvertiranja kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR.

20.1. U prilog takvom shvaćanju govore pravila po kojima je izvršeno konvertiranje kredita, koja su sadržana u odredbi članka 19.c ZID ZPK/15, pri čemu niti tom a niti kojom drugom odredbom navedenog zakona, a isto tako ni odredbama Dodatka Ugovoru o kreditu koji su stranke ugovora sklopile u skladu s tim zakonom, nije uređeno pitanje rješavanja preplaćenog u primjeni ništavih ugovornih odredaba kredita s valutnom klauzulom u CHF, odnosno nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništavosti nepoštenih ugovornih odredaba (o promjenjivosti stope ugovorne kamate i o valutnoj klauzuli u CHF), a u vrijeme donošenja navedenog zakona pa ni u vrijeme konverzije još nije niti bila donesena pravomoćna sudska odluka u kolektivnom sporu kojom bi bila utvrđena ništavost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF. Konverzija kredita u valuti CHF odnosno s valutnom klauzulom u CHF, onako kako je uređena navedenim zakonom, odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK/15 ne širi primjenu konverzije na izvanugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (stečeno bez osnove) na temelju ništavih ugovornih odredaba. Konačno, korisnica kredita (tužiteljica) se niti jednom odredbom sklopljenog Dodatka Ugovoru o kreditu nije odrekla prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništavih ugovornih odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, a odredbom članka 41. stavka 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti.

20.2. Pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredaba je osnovno pravo potrošača kod zaštite od nepoštenih ugovornih odredaba u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredaba koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno. Ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredaba osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK/15. Budući da zakonodavac to nije učinio, ne postoji pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju. Osim navedenoga, predmet reguliranja ZID ZPK/15 je konverzija, a ne restitucija. Iz odredaba toga zakona može se zaključiti da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništavosti pojedinih ugovornih odredaba osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača koji su sklopili ugovore o kreditu u valuti CHF ili su vezani za tu valutu od oscilirajućeg i rastućeg tečaja CHF.

20.3. Ovome valja dodati i da nema logičnih ili razumnih razloga koji bi mogli opravdati postupanje prema kojem potrošači koji su konvertirali kredite imaju nižu razinu zaštite potrošačkih prava koja im ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome jesu li dizali kredite u drugim valutama, kupovali automobile ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu.

20.4. Tzv. konverzija predviđena ZID ZPK/15 ne predstavlja konverziju propisanu u članku 106. ZOO/91 (članak 325. ZOO/05), jer za to ne postoje pretpostavke, u prvom redu zato što tuženica nije bio savjesna strana u sklapanju Ugovora o kreditu koji je sadržavao ništave odredbe, a potom i zato što je tuženica zakonskom odredbom bila prisiljena ponuditi potrošačima sklapanje dodatka ugovoru o kreditu. Zato se, po ocjeni ovoga drugostupanjskog suda, ne radi u punom smislu o ugovoru s valutnom klauzulom u EUR i s ugovorenom kamatnom stopom od trenutka sklapanja Ugovora o kreditu, već od sklapanja Dodatka, a svođenje kredita na kredit s valutnom klauzulom u EUR s odgovarajućom kamatnom stopom poslužilo je kako bi se u vezi s tim mogli utvrditi ostatak glavnice i preplata (ako postoji) što međutim ne znači i potpuno obeštećenje potrošača, već mu na određeni način olakšava situaciju u koju je bio doveden porastom kamatne stope i znatnim porastom tečaja valute CHF te rješava situaciju ubuduće, a ta situacija je detaljno obuhvaćena Dodatkom jer sadrži točne podatke o preostalom iznosu glavnice u EUR i promjenjivosti kamatne stope.

20.5. Iako je u smislu odredaba ZID ZPK/15 korisnica kredita bila u mogućnosti i odbiti sklapanje ponuđenog joj sporazuma o konverziji, vrlo je upitno, a u okolnostima u kojima je donesen navedeni zakonski propis te u kojima je vršena konverzija, je li tužiteljica kao potrošač stvarno bila slobodna u tom izboru (prihvatiti konverziju ili odbiti), s obzirom na to da joj se mjesečna obveza povećala s početnih 2.800,00 kuna na oko 5.000,00 kuna. Prije bi se moglo reći da je ta mogućnost izbora za tužiteljicu bila prividna, jer joj je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF-a bio potpuno nepredvidiv.

20.6. Tuženica se pri osporavanju prava tužiteljice na obeštećenje zbog činjenice da je pristala na sklapanje Dodatka Ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija kredita, neutemeljeno poziva na shvaćanje iz odluke VSRH broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, jer to ne znači da je isključeno, u zasebnom sudskom postupku i nakon izvršene konverzije po odredbama ZID ZPK/15, zahtijevati utvrđenje ništavosti određenih ugovornih odredaba osnovnog ugovora o kreditu (u konkretnom slučaju odredaba o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli), sklopljenog između tužiteljice, kao potrošača i banke kao davatelja kredita i isplatu preplaćenog na temelju tih ništavih ugovornih odredaba ako sklapanjem navedenog Dodatka nije postignut učinak zaštite tužiteljice kao potrošača i time nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana.

21. Pored navedenog, u vezi s ovim pitanjem treba cijeniti i da od 1. srpnja 2013., kada je Republika Hrvatska postala punopravnom članicom Europske unije, pravo Europske unije čini dio njezinog pravnog poretka i mora se primjenjivati te je nadređeno onom nacionalnom. Takva obveza primjene prava Europske unije postoji u odnosu na sve one pravne odnose koji su u području primjene prava Europske unije, a koji odnosi su nastali nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača jest u području primjene prava Europske unije i regulirano je uz ostalo Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštene odredbe) (dalje: Direktiva 93/13), a čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 78/12.) te se primjenjuju kao nacionalni propis. Na pravne odnose i sporove proizašle iz njih koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, kakav je i predmetni, pravo Europske unije ne primjenjuje se neposredno, ali i u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu Suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, koji je u primjeni od 2005.

21.1. Izraženo pravno shvaćanje o pravnim učincima konverzije u skladu je sa shvaćanjem Suda Europske unije zauzetim u presudi od **.**.2019., IK protiv ERSTE Bank Hungary Zrt, C-118/17, ECLI:EU:C:2019:207, prema kojem zakonodavna intervencija u odnosu na zahtjeve koje postavlja Direktiva 93/13 nije zabranjena no ona mora ispuniti uvjet potpune restitucije u smislu obeštećenja potrošača, kakvo bi obeštećenje potrošač dobio da nepoštene odredbe ugovora nema, jer zakon ne smije imati za učinak smanjenje takve zaštite zajamčene potrošačima. Sud Europske unije je obrazložio kako se u pogledu zakona kojim se provodi konverzija kredita potrošač mora nalaziti u pravnoj i činjeničnoj situaciji kao da nikada nije postojala ništetna odredba, odnosno ugovor, i to s posljedicom prije svega povrata sve koristi koje je trgovac neopravdano stekao.

21.2. Valja ukazati i na shvaćanje Suda Europske unije iz presude od 29. travnja 2021., I. W., R. W. protiv Bank BPH S. A., C-19/20, ECLI:EU:C:2021:341, da članak 6. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da je na nacionalnom sudu da utvrdi nepoštenost odredbe ugovora sklopljenog između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača, čak i ako su je te stranke ugovorno izmijenile. Takvo utvrđenje dovodi do ponovne uspostave situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nije postojala odredba čija je nepoštenost utvrđena, osim ako je potonji na temelju slobodnog i informiranog pristanka putem izmjene nepoštene odredbe odustao od takve ponovne uspostave, što je dužan provjeriti nacionalni sud. Naime, činjenica da su određene ugovorne odredbe putem nacionalnog zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima.

22. U odnosu na žalbene razloge da je pobijana presuda u suprotnosti s obvezujućim shvaćanjima VSRH iz presude poslovni broj Rev-637/19-2 od 15. studenog 2022., rješenja poslovni broj Rev-1359/2019-8 od 17. rujna 2024. te presude i rješenja poslovni broj Rev-586/19-14 od 21. prosinca 2022., valja navesti da je općepoznato kako sudska praksa VSRH o pitanju obeštećenja korisnika kredita koji su konvertirali kredite uz valutnu klauzulu u CHF nije ujednačena. Shvaćanje iz ove odluke na tragu je shvaćanja iznesenog u rješenju VSRH poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022.

22.1. Slijedom navedenog, suprotno tumačenju tuženice, proizlazi da tužiteljica kao korisnica i potrošač, neovisno o izvršenoj konverziji kredita, ima pravo na potpuno obeštećenje od posljedica koje su za nju proizvele ništave ugovorne odredbe, kako ona o promjenjivosti ugovorne kamate tako i ona o vezanju glavnice za valutu CHF, budući da iz provedenog vještačenja proizlazi kako konverzijom nisu sanirane posljedice ništavosti ugovornih odredaba osnovnog ugovora o kreditu.

23. Prvostupanjski sud je pravilno odlučio i o zahtjevu tužiteljice za isplatu utuženog novčanog iznosa. Materijalnopravna osnovanost toga zahtjeva proizlazi iz odredbe članka 104. stavka 1. u vezi s odredbama članaka 210. i 214. ZOO/91 kojima je uređen institut stjecanja bez osnove. Ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda da, s obzirom na utvrđenu ništavost ugovornih odredaba, tužiteljici pripada pravo na isplatu razlike između stvarno plaćenih iznosa i iznosa koje bi trebala platiti na temelju kamatne stope utvrđene ugovorom u dijelu koji nije oglašen ništavim i početnog tečaja (kao da valutna klauzula nije ugovorena). Naime, treba načelno smatrati kao da ništavi dio odredaba Ugovora o kreditu, koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF nikada nije postojao, tako da ne može imati učinka u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedene odredbe ne bi postojale.

24. Ovaj sud podržava pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da je tuženica u konkretnom slučaju nesavjesna stjecateljica i kao takva je na utuženi iznos stečen bez osnove dužna platiti i zatezne kamate od dana stjecanja (članak 214. ZOO/91), jer je kao sastavljač ugovora, s obzirom na odredbu članka 87. ZZP/03, već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogla znati da su navedene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene i posljedično tome ništave i da joj sve ono što na temelju tako ugovorenih odredaba bude primila ne pripada.

25. Osnovano je prvostupanjski sud odbio prigovor zastare u vezi zahtjeva za isplatu stečenog bez osnove po osnovi ništavih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Naime, ako je ništavost ugovornih odredaba ustanovljena, kao u ovom slučaju, u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništavost u postupku kolektivne zaštite potrošača (tako i Objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022.). S obzirom na to da od pravomoćnosti odluke kojom je u kolektivnom sporu odlučeno o ništavosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi (13. lipnja 2014.) a ni od pravomoćnosti odluke kojom je u kolektivnom sporu odlučeno o ništavosti odredaba o valutnoj klauzuli u CHF (14. lipnja 2018.) do podnošenja tužbe s restitucijskim zahtjevom po ovim osnovama 12. lipnja 2019. nije protekao zastarni rok od pet godina, u kojem roku zastarijeva ova tražbina (članak 371. ZOO/91), proizlazi da je prigovor zastare neosnovan.

25.1. Pri takvom shvaćanju posebice treba imati na umu odredbu prethodno citiranog članka 502.c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude iz kolektivnog spora.

25.2. Iskazano shvaćanje Vrhovnog suda RH o početku roka zastare za restitucijski zahtjev potrošača, kao posljedice nepoštenosti (ništavosti) ugovorne odredbe, u duhu je presude Suda Europske unije od 22. travnja 2021., LH protiv Profi Credit Slovakia s.r.o., broj C-485/19, ECLI:EU:C:2021:313, u kojoj je taj sud odlučio da „Načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive Vijeća 93/13/EZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ primjenjuje rok zastare (...) koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove.“ U tom smislu, u presudi Suda Europske unije od 16. srpnja 2020., CY protiv Caixabank SA i LG, PK protiv Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA, u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, ECLI:EU:C:2020:578, navedeno je:„ U tom pogledu valja uzeti u obzir okolnost da je moguće da potrošači nisu svjesni nepoštenosti odredbe ugovora o hipotekarnom zajmu ili ne percipiraju opseg svojih prava koja proizlaze iz Direktive 93/13 (…). Međutim, primjena roka zastare od pet godina koji počinje teći od sklapanja ugovora, s obzirom na to da podrazumijeva da potrošač može tražiti povrat plaćanja na temelju izvršenja ugovorne odredbe za koju je utvrđeno da je nepoštena samo tijekom pet godina nakon potpisivanja ugovora, neovisno o tome je li imao ili je mogao razumno znati za nepoštenost te odredbe, pretjerano otežava ostvarivanje prava tog potrošača koja su dodijeljena Direktivom 93/13 i time povređuje načelo djelotvornosti u vezi s načelom pravne sigurnosti.“

25.3. U odnosu na preinačeni dio tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka), zastara je prekinuta već podnošenjem tužbe, a ne tek preinačenjem tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva. Takvo shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela od 27. svibnja 2024., broj Su-IV-123/2024-5.

26. Žaliteljica pobija odluku o troškovima postupka prvenstveno iz razloga što sud nije obrazložio za koje je radnje i po kojoj Tarifi tužiteljici priznao parnične troškove. Međutim, budući da je sud tužiteljici priznao troškove za sve zahtijevane parnične radnje prema priloženom troškovniku, dakle za sastavljanje tužbe, podneska od 15. srpnja 2024. kojim se očitovala na nalaz i mišljenje vještaka te zastupanje na ročištima 28. studenoga 2019., 11. travnja 2023., 11. rujna 2023. i 27. studenoga 2024., uslijed toga što te radnje u obrazloženju nisu navedene ipak nije počinjena bitna povreda iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer se presuda može ispitati. Iz izračuna prema kojemu je tužiteljici za šest radnji priznata nagrada od 3.000,00 eura (bez PDV-a) jasno je da je sud nagradu odmjerio prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23.) pa, iako je točno zapažanje žaliteljice da je to sud propustio navesti u obrazloženju, ni ova činjenica u okolnostima konkretnog slučaja odluku ne čini nerazumljivom.

26.1. Činjenica što se presuda temelji na utvrđenjima iz kolektivnog spora ne čini poduzete radnje nepotrebnima, jer su ta utvrđenja tek jedna od činjenica koju je u ovom postupku trebalo utvrditi pa i nisu izvođeni dokazi za koje postoje pravomoćna utvrđenja iz kolektivnog spora već oni koje je trebalo provesti neovisno o tim utvrđenjima.

26.2. Neosnovano žaliteljica pobija odluku o troškovima u dijelu kojim je tužiteljici priznat trošak sudske pristojbe na tužbu, jer je ta pristojbena obveza nastala prije nego što je člankom 6. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 51/23.) izmijenjen članak 11. stavak 1. točka 20. na način da su od plaćanja pristojbi oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa.

26.3. Tužiteljica je zahtjev za naknadu troškova postavila na posljednjem ročištu, prije završetka raspravljanja u skladu s odredbom članka 164. stavka 3. ZPP-a, na način da je neposredno predala troškovnik. Troškovnik nije podnesak za kojega je propisana obveza dostavljanja u elektroničkom obliku pa ni procesna sankcija iz članka 106.a stavka 5. u vezi sa stavkom 4. ZPP-a kada tako nije postupljeno, na koju se stoga žaliteljica neosnovano poziva.

27. Slijedom svega navedenog, valjalo je odbiti žalbu i potvrditi pobijanu presudu, na temelju odredbe čanka 368. stavka 1. ZPP-a.

28. Tuženica nije uspjela sa žalbom pa je njen zahtjev za naknadu troška žalbe odbijen kao neosnovan (članak 154. stavak 1., članak 166. stavak 1. ZPP-a).

U Puli 15. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Alenka Paus