REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI - POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula - Pola

Poslovni broj Gž-69/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Alenke Paus, predsjednice vijeća, Ive Kancijanić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Dolores Peruško, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆS iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici Vinko Adžić i Ivan Adžić, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženog Porsche Leasinga d.o.o. Zagreb, Velimira Škorpika 21, OIB 90275854576, kojeg zastupaju punomoćnici iz Ć, Krvavica, Bulić i Pletikosa odvjetničkog društva d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1015/2021-21 od 20. prosinca 2024., u sjednici održanoj 15. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se prihvaća, a u preostalom dijelu odbija žalba tuženika te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1015/2021-21 od 20. prosinca 2024.:

1.) preinačuje u dijelu točke I. izreke kojim je utvrđena ništetnom odredba točke II. Ugovora o kreditu br. 16059, sklopljenog 17. listopada 2005. između tuženika Porsche Leasing d.o.o. kao davatelja kredita i tužitelja ĆS kao korisnika kredita, u dijelu kojim je određen iznos kredita u iznosu od 25.839,84 CHF, na način da se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan,

2.) potvrđuje u preostalom dijelu točke I. izreke te u točkama II., III. i IV. izreke u cijelosti.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvoga stupnja odlučeno je sljedeće:

- utvrđene se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu br. 16059, sklopljenog 17. listopada 2005. između tuženika Porsche Leasing d.o.o. kao davatelja kredita i tužitelja ĆS kao korisnika kredita, kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (dalje: CHF), i to odredba točke II. Ugovora u dijelu kojom je određen iznos kredita u iznosu od 25.839,84 CHF te odredba točke III. Ugovora povezano s točkom 5.1. Uvjeta ugovora o kreditu Inačica: CHF-2005-01 koji su sastavni dio Ugovora, u dijelu u kojem se tužitelj obvezao otplaćivati kredit u 84 mjesečnih obroka u kunskoj protuvrijednosti 387,79 CHF obračunatoj prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. vrijedećem na dan plaćanja (točka I. izreke),

- utvrđene su ništetnim odredbe Uvjeta ugovora o kreditu Inačica: CHF-2005- 01, koji su sastavni dio prethodno navedenog Ugovora o kreditu, a kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, dakle odredba 2 točke 6.2. Uvjeta ugovora u dijelu u kojem je određeno da su kamatna stopa odnosno visina mjesečnih obroka promjenjivi sukladno točki 9.1 ugovornih uvjeta (točka II. izreke),

- naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime preplate po kreditu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF i u odnosu na jednostranu promjenu kamatne stope iznos od 2.901,88 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose koji dospijevaju počevši od 14. studenoga 2005. do 18. listopada 2012., do isplate, u roku od 15 dana (točka III. izreke),

- naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.503,45 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 20. prosinca 2024. do isplate, u roku od 15 dana (točka IV. izreke).

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu pobija tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP). Prigovara da tužitelj nije dokazao svojstvo potrošača, a sud da ni ne obrazlaže na koji je način utvrdio tužiteljev status potrošača čime je došlo do bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11., članka 221. te članka 8. ZPP-a. Navodi da je sud o ništetnosti ugovora odlučio samo na temelju paušalnih i netočnih tvrdnji tužitelja, bez da je uzeo u obzir svu dostavljenu dokumentaciju i iskaze svjedoka iz kojih proizlazi suprotno. Smatra da je sud pogriješio kad je dopustio preinaku tužbe i da je time prekoračio tužbeni zahtjev, jer je tužitelj još u vrijeme podnošenja tužbe bio u posjedu sve potrebne dokumentacije za postavljanje preciznog tužbenog zahtjeva, a s obzirom na to da se tuženik već upustio u raspravljanje u meritumu kada je tužitelj preinačio tužbu za preinaku da je bio potreban pristanak tuženika. Osporava i shvaćanje prvostupanjskog suda u vezi s istaknutim prigovorom zastare ističući da rok zastare za svaki pojedini obrok počinje teći od dana uplate. Smatra i da je sud pogrešno utvrdio ništetnost odredbe o primjenjivoj kamatnoj stopi. Ističe da je u samom ugovoru jasno napisano kako je riječ o promjenjivoj kamatnoj stopi, a u članku 9.1. Općih uvjeta navedeni su uvjeti pod kojima se mijenja kamatna stopa. Prigovara da sud nije uzeo u obzir da je kamatna stopa promijenjena sukladno vanjskim čimbenicima, kao što je promjena PDV-a, a ne jednostranom i svojevoljnom odlukom tuženika te da prihod od PDV-a ne predstavlja prihod tuženika već prihod proračuna Republike Hrvatske. Pobija i odluku o troškovima postupka ističući i da je sud dosudio tužitelju trošak za pojedine podneske koji nisu bili nužni za vođenje postupka. Žalitelj predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev, a podredno ukinuti presudu i predmet vratiti na ponovni postupak pred prvostupanjskim sudom. Potražuje trošak žalbe.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je prema odredbi članka 359. stavka 1. ZPP-a.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba je djelomično osnovana.

6. Predmet spora je deklaratorni zahtjev tužitelja za utvrđenje djelomične ništavosti odredaba Ugovora o kreditu broj 1605902084 sklopljenog 17. listopada 2005. između parničnih stranaka te kondemnatorni (restitucijski) zahtjev za vraćanje iznosa plaćenih na temelju nepoštenih ugovornih odredaba o otplati kredita uz valutnu klauzulu prema prodajnom tečaju Raiffeisenbank Austria d.d. za CHF važećem na dan plaćanja i promjenjivu kamatnu stopu, koje su sadržane u tom potrošačkom ugovoru.

7. Među strankama nije sporno da je navedenim Ugovorom o kreditu tuženik odobrio tužitelju kredit za kupnju osobnog vozila u iznosu od 25.839,84 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. važećem na dan isplate uz rok otplate od 84 mjeseca te uz redovnu kamatu od 7,00% godišnje koja je promjenjiva sukladno članku 9.1. Uvjeta ugovora o kreditu. Nesporno je i da je tijekom otplate kredita početno ugovorena kamatna stopa mijenjana u više navrata te da je tečaj CHF rastao. Nije sporno da je kredit otplaćen prije utuženja.

8. Sporno je jesu li odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništave (ništetne), je li nastupila zastara te visina tužbenog zahtjeva.

9. Na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne i na temelju izvedenih dokaza čitanjem isprava, provođenjem financijskog vještačenja te saslušanjem svjedoka i tužitelja, prvostupanjski je sud utvrdio:

- da Ugovor o kreditu ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, kao niti obračunavanja mjesečnih anuiteta u valuti CHF te njihove naplate u kunskoj protuvrijednosti,

- da iz iskaza svjedoka GS, zaposlenika tuženika, i AS, prodavačice u auto salonu, te tužitelja proizlazi da stranke nisu pojedinačno pregovarale o odredbi ugovora prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva, a niti je tužitelju objašnjeno išta o parametrima na temelju kojih se kamata može mijenjati te da prilikom dogovaranja i ugovaranja predmetnog kredita tužitelju nije na razumljiv i jasan način bilo pojašnjeno značenje odredbe o promjenjivosti kamatne stope te rizik valutne klauzule kojom se otplata kredita veže za valutu CHF,

- da ugovorna odredba članka 9.1. Uvjeta ugovora o kreditu kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika nije razumljiva, jer ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu niti sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa se tako određena stopa ne može smatrati ni određenom ni odredivom i očito je da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika,

- da je unošenjem neodređene formulacije tužitelj kao korisnik kredita odnosno kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na tuženika kao trgovca,

- da je primjenom navedene ugovorne odredbe tuženik izbjegao utjecaj druge ugovorne strane (tužitelja) na cijenu, što je suprotno članku 247. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 155/23., dalje: ZOO/05) koji propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena (kamate također predstavljaju cijenu),

- da je takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO-a, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg klijent (tužitelj) ima obvezu vratiti banci i cijena.

10. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je ugovorne odredbe iz točke II. Ugovora u dijelu kojim je određen iznos kredita u iznosu od 25.839,84 CHF te odredbu točke III. Ugovora povezano s točkom 5.1. Uvjeta ugovora o kreditu Inačica: CHF-2005-01 koji su sastavni dio Ugovora, u dijelu u kojem se tužitelj obvezao otplaćivati kredit u 84 mjesečnih obroka u kunskoj protuvrijednosti 387,79 CHF obračunatoj prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. vrijedećem na dan plaćanja te odredbu točke 6.2. Uvjeta ugovora u dijelu u kojem je određeno da su kamatna stopa, odnosno visina mjesečnih obroka promjenjivi sukladno točki 9.1. ugovornih uvjeta, utvrdio ništetnima te je naložio tuženiku vratiti tužitelju uplaćene iznose na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i promjenjivu kamatnu stopu u iznosu koji je utvrđen financijskim vještačenjem sa zakonskim zateznim kamatama od dana kada je svaki pojedini iznos plaćen do isplate, na temelju odredaba članka 323. stavka 1., članka 1111. stavka 1. i članka 1115. ZOO/05. Pritom je ocijenio neosnovanim prigovor zastare.

11. Ispitavši pobijanu presudu u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći pri tome po službenoj dužnosti na zakonom propisane bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka (članak 365. ZPP-a), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijanom presudom pravilno odlučeno o tužbenom zahtjevu.

12. Prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude ne proturječi razlozima presude, a u presudi su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni proturječni niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

13. Iz sadržaja žalbe proizlazi da tuženik kroz žalbeni razlog bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a zapravo pobija ocjenu dokaza provedenu po prvostupanjskom sudu. Činjenica da žalitelj ocjenom dokaza koji su odlučni za odluku nije zadovoljan nema značaj bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a niti bitne povrede iz članka 354. stavka 1. ZPP-a u vezi s navodno pogrešno primijenjenim odredbama članaka 8. i 221. tog Zakona. Prema članku 8. ZPP-a, odlučne činjenice utvrđuje sud i to prema svom uvjerenju, na osnovi savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka pri čemu je stečeno uvjerenje u odnosu na ocjenu izvedenih dokaza dužan opravdati uvjerljivim i logičnim razlozima. Tako je i postupio prvostupanjski sud u pobijanoj presudi koja je donesena nakon svestrane rasprave i kontradiktornog postupka. Neosnovano tuženik u žalbi tvrdi da je počinjena bitna povreda odredbe članka 221. ZPP-a koja propisuje pravila za (ne)utvrđivanje priznatih, priznatih, a naknadno osporenih i općepoznatih činjenica te zakonskih presumpcija, jer s obzirom na činjeničnu osnovu spora nije bilo mjesta primjeni te odredbe.

14. Protivno navodima žalitelja, nije počinjena bitna povreda iz članka 190. u vezi s člankom 354. stavkom 1. ZPP-a time što je sud dopustio preinaku tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva unatoč protivljenju tuženika u fazi glavne rasprave, a nakon provedenog financijskog vještačenja, s obrazloženjem da je tužitelj mogao precizirati svoj zahtjev tek po sačinjenom nalazu i mišljenju vještaka.

14.1. Prema članku 190. ZPP-a, tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu (stavak 1.), a iznimno od odredbe stavka 1., tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka (stavak 2.), s time što je nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban pristanak tuženika; ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama (stavak 3.).

14.2. Ovaj sud podržava zaključak suda prvog stupnja da su za preinaku bile ispunjene zakonske pretpostavke iz članka 190. stavka 2. i 3. ZPP-a. Naime, kada je sud prema odredbi članka 250. ZPP-a proveo vještačenje nalazeći da ne raspolaže potrebnim stručnim znanjem, ne može se zaključiti da bi na strani tužitelja postojala krivnja što odmah nije postavio konačni tužbeni zahtjev budući da niti on do zaključenja prethodnog postupka i provedenog vještačenja nije znao ili mogao znati sve pravno relevantne okolnosti za određivanje visine svog zahtjeva. Procesni institut zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka postoji u Zakonu zbog procesne discipline stranaka. Kada je do preinake tužbe došlo nakon provedenog vještačenja bilo bi previše formalistički i otegotno za tužitelja u smislu pristupa sudu kada za preinačeni dio zahtjeva sud ne bi dozvolio preinaku tužbe pogotovo što se radi o tzv. nepravoj preinaci (tako i Vrhovni sud u odluci broj Rev-711/2023-2 od 5. lipnja 2024.). Što se pak tiče protivljena tuženika, sud je očito procijenio da je preinaka svrsishodna za konačno uređenje odnosa među strankama.

15. U prvostupanjskom postupku nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti prema članku 365. stavku 2. ZPP- a.

16. Neosnovan je žalbeni razlog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud na temelju pravilne ocjene izvedenih dokaza u dovoljnoj mjeri utvrdio sve odlučne činjenice, a činjenična osnova na kojoj je utemeljena prvostupanjska presuda u tom dijelu nije dovedena u sumnju žalbenim navodima tuženika.

17. Međutim, s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora o kreditu sud prvog stupnja je pogrešno primijenio odredbe ZOO/05, jer se u ovom postupku na temelju članka 1163. stavka 1. ZOO/05 primjenjuje Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01., dalje: ZOO/91), iako relevantne odredbe zakona koje je sud primijenio sadržajno odgovaraju onima koje je trebao primijeniti.

18. Za pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja su neodlučni žalbeni prigovori o tome da tužitelj nije dokazao svoje svojstvo potrošača. Žalitelj je tužitelju svojstvo potrošača prvi put osporio u žalbi iako je tu tvrdnju tužitelj iznio još u tužbi. Tijekom postupka tuženik je tužitelja oslovljavao upravo kao potrošača (tako u podnesku od 23. travnja 2021. „…ako je tužitelju takva opcija bila neprihvatljiva, mogao je, kao potrošač…“). U kontekstu žalbenog razloga nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice (članak 352. stavak 1. ZPP-a). Osim toga, prema članku 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03., dalje: ZZP/03) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U parnicama radi utvrđenja ništavosti odredaba ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva redovna kamata prema jednostranoj odluci banke i valutna klauzula u CHF tužitelj treba dokazati svoj status potrošača, a ako banka to osporava, onda je teret dokaza na banci da tužitelj taj status nema (zaključak Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su IV- 56/2023-9 od 23. studenoga 2023.). Činjenica da je predmetni ugovor tužitelj sklopio kao potrošač u smislu citiranog propisa proizlazi iz tužiteljevog iskaza u kome je naveo da je ugovor o kreditu sklopio radi kupnje vozila za osobne potrebe, a tuženik suprotne tvrdnje tijekom prvostupanjskog postupka nije iznosio pa nije ni predlagao dokaze o protivnom odnosno da je vozilo kupljeno u poslovne svrhe. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da tijekom postupka nije utvrđeno da je tužitelj imao status potrošača jer da bi u takvom slučaju sporni Ugovor imao naziv potrošački ugovor budući da sam naziv ugovora nije pravno odlučan, već njegov sadržaj i okolnosti sklapanja.

19. Odredbom članka 81. stavka 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema odredbi stavka 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

20. Iz izvedenih dokaza sud je pravilno utvrdio da su osporene odredbe sastavni dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, ali i da se o osporenim odredbama nisu vodili pojedinačni pregovori, što se žalbom ni ne osporava.

21. Iz prethodno citirane odredbe članka 81. ZZP/03 proizlazi da ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, da bi mogle obvezivati potrošača, moraju biti poštene i transparentne.

21.1. Test poštenosti, koji se provodi u cilju ispravljanja neravnoteže koja je uzrokovana podređenošću potrošača koji pristaje na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe, sadrži dva kriterija: suprotnost načelu dobre vjere i znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Zahtjev dobre vjere ispunjen je ako je tuženik kao zajmodavac vodio računa o interesu tužitelja kao potrošača i mogao razumno pretpostaviti da bi tužitelj kao potrošač pristao na sporne ugovorne odredbe da se o njima pojedinačno pregovaralo.

21.2. Zahtjev transparentnosti, koji je sadržan u odredbi članka 85. ZZP/03, podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je ugovor o kreditu sklopljen već da razumije konkretno funkcioniranje predmetnog financijskog mehanizma i da može procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze tijekom cijelog trajanja tog ugovora. S obzirom na opseg informiranosti koji proizlazi iz teksta ugovora i izostanak drugih dokaza na ovu okolnost, opravdano se može zaključiti da ovaj zahtjev nije bio zadovoljen, kako je u osnovi zaključio i sud prvog stupnja.

21.3. Odredba ugovora o kreditu kojom se predviđa da je valuta obračuna strana valuta, a kuna valuta plaćanja, što za učinak ima to da valutni rizik snosi korisnik kredita bez ograničenja, stvara značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka proizašlima iz navedenog ugovora na štetu potrošača, a tuženik nije mogao razumno očekivati, da je postupio transparentno s potrošačem, da bi potrošač prihvatio neproporcionalan valutni rizik koji proizlazi iz takve ugovorne odredbe. Zbog toga je i prema pravnom shvaćanju drugostupanjskog suda riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi iz članka 81. stavka 1. ZZP/03 pa je sud prvog stupnja pravilno primijenio odredbu članka 87. stavka 1. ZZP/03 kada je ugovornu odredbu točke III. Ugovora kojom je ugovorena otplata kredita uz valutnu klauzulu u CHF utvrdio ništetnom.

22. Točkom II. izreke prvostupanjske presude utvrđena je ništetnom i odredba točke 6.2. Uvjeta ugovora u dijelu u kojem je određeno da su kamatna stopa odnosno visina mjesečnih obroka promjenjivi sukladno točki 9.1. ugovornih uvjeta. U tom se dijelu odluka suda prvog stupnja temelji na utvrđenju da je riječ o ugovornim odredbama koja ovlašćuje tuženika na jednostranu promjenu kamatne stope u skladu s njegovom odlukom. Žalitelj neosnovano osporava takvo utvrđenje suda prvog stupnja. Naime, prema točki 9.1. Uvjeta ugovora visina mjesečnih obroka kredita podliježe prilagodbi zbog promjene ili uvođenja novih poreza, davanja i pristojbi, kao i promjene uvjeta refinanciranja, koji su temelj kalkulaciji, kao i u slučaju promjene propisa, nadalje u slučaju donošenja odluka ili mjera nadležnih tijela, koja neposredno ili posredno imaju slični učinak te pod navedenim uvjetima može biti promijenjena nominalna godišnja kamatna stopa na kredit, kao i efektivna kamatna stopa na kredit, ali pritom nije određeno na koji način svaki od tih parametara utječe na promjenu kamatne stope.

22.1. Odredbom članka 46. stavka 2. ZOO/91 propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva, a prema odredbi članka 50. stavka 1. tog Zakona činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Predmetni Ugovor o kreditu ne sadrži potrebne parametre za određivanje kamatne stope, a iz provedenog financijskog vještačenja proizlazi da se ta kamatna stopa mijenjala i na štetu tužitelja. Zbog toga je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, u smislu odredbe članka 47. stavka 1. ZOO/91 ništava.

23. Odluka suda prvog stupnja kojom je naloženo tuženiku vratiti tužitelju isplaćene iznose na ime ispunjenja ništavih ugovornih odredaba o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i promjenjivu kamatnu stopu, u visini koja je pravilno utvrđena financijskim vještačenjem, sa zateznim kamatama od dana kada je pojedine iznose primio do isplate, temelji se na pravilnoj primjeni članka 210. stavka 1. i članka 214. ZOO/91.

24. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo i kada je odbio tuženikov prigovor zastare, jer se prema članku 110. ZOO/91 pravo na isticanje ništavosti ne gasi, a tek je u ovom postupku utvrđena ništavost dijela ugovornih odredaba kao prethodno pitanje i prihvaćen zahtjev za vraćanje više plaćenog na temelju tih ugovornih odredaba. Odluka je u tom dijelu i u skladu s pravnim shvaćanjem sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) prema kojem zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući na umu da je zahtjev za isplatu podnesen prije nego što je odluka za utvrđenje ništetnosti postala pravomoćna, u trenutku podnošenja tog zahtjeva petogodišnji zastarni rok iz članka 371. ZOO/91 nije niti počeo teći.

25. Međutim, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu prava, ocjena je ovog suda da je sud prvog stupnja prihvaćanjem zahtjeva za utvrđenje da je ništetan dio članka II. Ugovora o kreditu koji se odnosi na iznos kredita, pogrešno primijenio odredbu članka 87. ZZP/03. Naime, ta se ugovorna odredba odnosi na isplatu, ne na otplatu (vraćanje) kredita te je njome određen iznos kredita koji je odobren tužitelju pa ova odredba ne predstavlja ništavu odredbu Ugovora. S obzirom na to da je riječ o jasnoj odredbi kojom je definirana bitna obveza tuženika na isplatu kredita, nije riječ o obvezi koja u smislu članka 81. stavka 1. ZZP/03 može stvoriti značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača. Osim toga, riječ je o transparentnoj ugovornoj odredbi kojom je definirana glavna obveza zajmodavca (predmet ugovora) pa na temelju članka 84. ZZP/03 ne podliježe testu poštenosti.

26. Uslijed navedenog je valjalo djelomično prihvatiti žalbu tuženika, preinačiti prvostupanjsku presudu u dijelu točke I. izreke kojim je utvrđen ništetnim dio točke II. Ugovora o kreditu te odbiti u tom dijelu tužbeni zahtjev, prema odredbi članka 373. stavka 1. točke 3. ZPP-a.

27. U preostalom dijelu ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, pa je na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a odbijena žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda.

28. Tuženik svojim žalbenim navodima nije određeno osporio odluku o troškovima postupka, kako to zahtijeva odredba članka 365. stavka 2. ZPP-a, pa je i u tom dijelu žalba odbijena i potvrđena pobijana odluka. Pritom valja istaknuti da preinaka prvostupanjske odluke u odnosu na točku I. izreke nije od utjecaja na odluku o troškovima prvostupanjskog postupka, jer je tužbeni zahtjev odbijen isključivo u odnosu na jedan od deklaratornih zahtjeva koji je trebao poslužiti za utvrđenje osnovanosti kondemnatornog zahtjeva, a s tim je kondemnatornim zahtjevom tužitelj uspio.

29. Tuženikov uspjeh sa žalbom je neznatan pa mu ne pripada trošak žalbenog postupka.

U Puli 15. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Alenka Paus