REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI - POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula - Pola

Poslovni broj Gž-126/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Alenke Paus, predsjednice vijeća, Ive Kancijanić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Dolores Peruško, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Dubravko Arapović, odvjetnik u Dubrovniku, protiv tužene Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, koju zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Kožul & Petrinović d.o.o., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude i rješenja Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-351/2023-24 od 4. prosinca 2024., u sjednici održanoj 15. rujna 2025.,

p r e s u d i o  i  r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženice te se potvrđuje presuda – u cijelosti i rješenje – u pobijanom dijelu, točka II. izreke, Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-351/2023-24 od 4. prosinca 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom odlukom suda prvoga stupnja presuđeno je da je tuženica dužna isplatiti tužitelju iznos od 9.112,57 eura sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne mjesečne iznose kako su specificirani u izreci odluke do isplate, u roku od 15 dana.

1.1. Rješenjem sadržanim u pobijanoj odluci je utvrđeno da je tužba povučena u dijelu kojim tužitelj zahtijeva isplatu iznosa od 953,56 eura sa zakonskom zateznom kamatom (točka I. izreke rješenja) te je naloženo tuženici isplatiti tužitelju na ime naknade troškova postupka iznos od 2.223,56 eura sa zateznim kamatama od 5. prosinca 2024. do isplate (točka II. izreke rješenja).

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom tuženica pobija navedenu odluku u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o troškovima postupka. Smatra da je pogrešno odlučeno o prigovoru zastare, shvaćanjem da bi zastara bila prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe za zaštitu prava i interesa potrošača te pozivanjem na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Navodi da nije bilo osnove za odluku niti se iz presude može ispitati iz kojeg su razloga tužitelju zakonske zatezne kamate dosuđene kao da je tuženica nesavjestan stjecatelj. Ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, jer tuženica u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije imala kontrolu nad kretanjem tečaja CHF niti je mogla predvidjeti kretanje tečaja CHF. Navodi da učinci ništetnosti ionako ne bi bili takvi da se treba primijeniti početno ugovorena kamatna stopa i tečaj nego bi uspostava ravnoteže među ugovornim stranama imala za posljedicu primjenu kamatne stope koja je vrijedila za kredite u kunama. Navedenu činjenicu da je imao u vidu i sam zakonodavac prilikom donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15., dalje: ZID ZPK/15). Osporava i odluku o troškovima postupka, posebice iz razloga što joj nije dosuđen trošak koji joj je nastao uslijed smanjenja tužbenog zahtjeva. Predlaže preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev, a tužitelju naložiti da joj naknadi troškove postupka odnosno podredno ukinuti i vratiti na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu. Potražuje trošak žalbe.

3. Sa žalbom tuženice sud je postupio prema odredbi članka 359. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. -pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP).

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba nije osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za vraćanje stečenog bez osnove na temelju ništave odredbe Ugovora o kreditu broj 266-157/2005 sklopljenog 16. svibnja 2005. između tuženice (tada Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.), kao davateljice kredita, i tužitelja, kao korisnika kredita, kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak (CHF), u iznosu od 9.112,57 eura sa zateznim kamatama koje teku od stjecanja svakog pojedinog iznosa do isplate.

6.1. Tužitelj svoj zahtjev temelji na pravnim shvaćanjima izraženima u pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

6.2. Među strankama nije sporna činjenica da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženica, kao kreditor, 16. svibnja 2005. sklopili Ugovor o kreditu, kojim je tuženica odobrila i stavila na raspolaganje tužitelju stambeni kredit u iznosu od 77.100,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita te da se tužitelj obvezao zajam vratiti s rokom otplate od 10 godina, u 120 jednakih mjesečnih anuiteta određenih u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 827,22 CHF po tečaju tuženice na dan dospijeća, odnosno dan plaćanja, s dospijećem posljednjeg dana u mjesecu.

6.3. Sporno je u žalbenoj fazi postupka je li ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ništava i ima li tužitelj osnovano pravo zahtijevati isplatu navedenog novčanog iznosa kojega je tuženica od njega naplatila na temelju ništave odredbe o valutnoj klauzuli po pravilima o stjecanju bez osnove, a sporna je i osnovanost prigovora zastare.

7. Odlučujući o ovim spornim pitanjima i, posljedično tome, osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je pobijanom presudom prihvatio zahtjev tužitelja zaključujući, u bitnome, da osnovanost toga zahtjeva proizlazi iz pravnih shvaćanja izraženih u navedenoj pravomoćnoj presudi donesenoj u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

7.1. Tako prvostupanjski sud utvrđuje da je Trgovački sud u Zagrebu presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018., utvrdio da je između ostalih banaka i tuženica u razdoblju u kojem je sklopljen predmetni Ugovor o kreditu povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (pa tako i tužitelja), zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03., dalje: ZZP/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 79/09. i 89/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama ZOO-a, koji pravni stav je potvrđen i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-2221/18 od 3. rujna 2019.

7.2. Polazeći od utvrđenja iz te presude prvostupanjski sud zaključuje da je sasvim logično i životno da je tužitelj kao potrošač, nestručna osoba, u odnosu na tuženicu kao osobu koja se profesionalno bavi financijama, bio potpuno nesvjestan rizika vezivanja otplate kredita uz valutu CHF, koja kao takva nije platežno sredstvo kojim je isti uobičajeno poslovao, naprotiv koja je kao valuta u vrijeme sklapanja ugovora bila potpuna novina u Republici Hrvatskoj te potpuno u praksi neprimjenjivano platežno sredstvo. Sud je prihvatio tužiteljev restitucijski zahtjev pozivom na odredbe članka 323. stavka 1. i članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO/05).

7.3. Prvostupanjski sud je odbio prigovor zastare pozivom na objedinjeno pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, zaključivši pritom da od pravomoćnosti odluke u kolektivnom sporu 14. lipnja 2018. do podnošenja predmetne tužbe 20. travnja 2023. nije protekao petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO/05.

8. Ispitujući pobijanu odluku u granicama razloga određenih u žalbi te pazeći po službenoj dužnosti na zakonom propisane bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka (članak 365. ZPP-a), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda pravilna i zakonita.

9. Prvostupanjski sud je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, na koju žaliteljica sadržajno ukazuje u žalbi, kada je propustio obrazložiti odluku o tijeku zateznih kamata, ali je taj nedostatak pobijane odluke otklonio ovaj sud na temelju članka 373.a stavka 1. i 3. ZPP-a.

10. Nisu počinjene ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a.

11. Ovaj sud u bitnome prihvaća pravna shvaćanja prvostupanjskog suda i posljedično tome primjenu materijalnog prava, koja su utemeljena na, za ovaj postupak, pravilno utvrđenom činjeničnom stanju. Prvostupanjski sud se jedino pogrešno pozvao na odredbe ZOO/05, jer se u ovom postupku na temelju članka 1163. stavka 1. ZOO/05 primjenjuje Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01., dalje: ZOO/91), iako relevantne odredbe toga Zakona sadržajno odgovaraju odredbama ZOO/05 na koje se pozvao sud prvog stupnja.

12. U odnosu na žalbene razloge tuženice glede zaključaka prvostupanjskog suda u vezi s ništavošću ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli koji su utemeljeni na pravnim shvaćanjima izraženima u presudama koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, valja istaknuti da prema odredbi članka 502.a stavka 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanje, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502.c ZPP-a propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati pa je posljedično tome prvostupanjski sud uz pravilnu primjenu ovih zakonskih odredaba svoju odluku o osnovanosti zahtjeva tužitelja pravilno utemeljio upravo na navedenim pravnim shvaćanjima sudova donesenim u postupku po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

12.1. Odredbom članka 81. stavka 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2.), a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pregovaralo dužan je to dokazati (stavak 4.). Prema odredbi članka 83. ZZP/03, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba nepoštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Posljedica nepoštene odredbe je ništavost (članka 87. ZZP/03).

12.2. U pojedinačnim postupcima radi vraćanja stečenog bez osnove na temelju ništavih odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništave, s obzirom na to da postoji na temelju već navedenog članka 502.c ZPP-a, a jednako tako i članka 126. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 19/22., dalje: ZZP/22), koja odredba je bila na snazi u vrijeme pokretanja postupka, vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. ZZP/22, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništavosti u kolektivnom sporu. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru, što tuženica u ovom postupku nije dokazala.

13. Prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredbe članka 104. stavka 1. ZOO/91 u vezi s odredbom članka 210. ZOO/91 (pri čemu se pogrešno pozvao na odgovarajuće odredbe članka 323. stavka 1. u vezi s člankom 1111. ZOO/05) pravilno odlučio o zahtjevu tužitelja za isplatu utuženog novčanog iznosa, u visini utvrđenoj prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, budući da je na temelju ništave odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli tuženica naplatila više od onoga što je stvarno mogla naplatiti, u presuđenom novčanom iznosu, pa je posljedično tome taj iznos s pripadajućim zateznim kamatama od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa dužna platiti tužitelju. Ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda da, s obzirom na utvrđenu ništavost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, tužitelju pripada pravo na isplatu razlike između stvarno plaćenih iznosa i iznosa koje bi trebao platiti na temelju početnog tečaja (kao da valutna klauzula nije ugovorena). Naime, treba načelno smatrati kao da ništavi dio odredaba Ugovora o kreditu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF nikada nije postojao, tako da ne može imati učinka u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedene odredbe ne bi postojale.

14. Kako je već navedeno, sud prvog stupnja propustio je obrazložiti odluku o tijeku zateznih kamata, ali pobijana presuda sadrži sva bitna utvrđenja za ocjenu odluke o tijeku zateznih kamata prema članku 373.a stavku 1. i 3. ZPP-a. Po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, tuženica je u konkretnom slučaju nesavjesna stjecateljica i kao takva je na utuženi iznos stečen bez osnove dužna platiti i zatezne kamate od dana stjecanja (članak 214. ZOO/91), kako je odlučio i sud prvog stupnja, jer je kao sastavljač ugovora, s obzirom na odredbu članka 87. ZZP/07, već u trenutku sklapanja navedenog Ugovora o kreditu mogla znati da je navedena ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF nepoštena i posljedično tome ništava i da joj sve ono što n a temelju tako ugovorene odredbe bude primila ne pripada.

15. Osnovano je prvostupanjski sud odbio prigovor zastare. Naime, ako je ništavost ugovornih odredaba ustanovljena, kao u ovom slučaju, u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništavost u postupku kolektivne zaštite potrošača (tako i Objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022.). S obzirom na to da od pravomoćnosti odluke kojom je u kolektivnom sporu odlučeno o ništavosti odredaba o valutnoj klauzuli u CHF (14. lipnja 2018.) do podnošenja ove tužbe s restitucijskim zahtjevom 20. travnja 2023. nije protekao zastarni rok od pet godina, u kojem roku zastarijeva ova tražbina (članak 371. ZOO/91), proizlazi da je prigovor zastare neosnovan.

15.1. Pri takvom shvaćanju posebice treba imati na umu odredbu prethodno citiranog članka 502.c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude iz kolektivnog spora.

15.2. U vezi s ovim pitanjem treba cijeniti da od 1. srpnja 2013., kada je Republika Hrvatska postala punopravnom članicom Europske unije, pravo Europske unije čini dio njezinog pravnog poretka i mora se primjenjivati te je nadređeno onom nacionalnom. Takva obveza primjene prava Europske unije postoji u odnosu na sve one pravne odnose koji su u području primjene prava Europske unije, a koji odnosi su nastali nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača jest u području primjene prava Europske unije i regulirano je uz ostalo Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštene odredbe), a čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 78/12.) te se primjenjuju kao nacionalni propis. Na pravne odnose i sporove proizašle iz njih koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, kakav je i predmetni, pravo Europske unije ne primjenjuje se neposredno, ali i u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu Suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, koji je u primjeni od 2005.

15.3. Iskazano shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku roka zastare za restitucijski zahtjev potrošača, kao posljedice nepoštenosti (ništetnosti) ugovorne odredbe, u duhu je presude Suda Europske unije od 22. travnja 2021., LH protiv Profi Credit Slovakia s.r.o., broj C-485/19, ECLI:EU:C:2021:313, u kojoj je taj sud odlučio da „Načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive Vijeća 93/13/EZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ primjenjuje rok zastare (...) koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove.“ U tom smislu, u presudi Suda Europske unije od 16. srpnja 2020., CY protiv Caixabank SA i LG, PK protiv Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA, u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, ECLI:EU:C:2020:578, navedeno je:„ U tom pogledu valja uzeti u obzir okolnost da je moguće da potrošači nisu svjesni nepoštenosti odredbe ugovora o hipotekarnom zajmu ili ne percipiraju opseg svojih prava koja proizlaze iz Direktive 93/13 (…). Međutim, primjena roka zastare od pet godina koji počinje teći od sklapanja ugovora, s obzirom na to da podrazumijeva da potrošač može tražiti povrat plaćanja na temelju izvršenja ugovorne odredbe za koju je utvrđeno da je nepoštena samo tijekom pet godina nakon potpisivanja ugovora, neovisno o tome je li imao ili je mogao razumno znati za nepoštenost te odredbe, pretjerano otežava ostvarivanje prava tog potrošača koja su dodijeljena Direktivom 93/13 i time povređuje načelo djelotvornosti u vezi s načelom pravne sigurnosti.“

15.4. U dijelu odluke o parničnim troškovima, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a obvezao tuženicu na naknadu parničnih troškova tužitelju. Tuženici osnovano nije priznat zatraženi trošak odvjetničkog zastupanja u vezi s djelomičnim povlačenjem tužbe (sniženjem tužbenog zahtjeva), jer je i nakon toga povlačenja tužbeni zahtjev ostao unutar istog tarifnog razreda Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23.), od 1.327,00 eura do 13.272,00 eura, pa radi postavljanja zahtjeva iznad konačno postavljenog tuženici nisu nastali posebni troškovi zastupanja (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj Rev 1249/2021-2 od 1. ožujka 2022.).

15.5. Ovakva odluka suda prvog stupnja u skladu je i s pravnim shvaćanjem Suda Europske unije iskazanim u presudi u već spomenutim spojenim predmetima C- 224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. da članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivom 93/13.

16. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu i potvrditi pobijanu presudu, na temelju odredbe članka 368. stavku 1. i članka 373.a stavka 1. i 3. ZPP-a.

17. Budući da tuženica nije uspjela sa žalbom, njen zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen je kao neosnovan na temelju članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP-a.

U Puli 15. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Alenka Paus