Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1220/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Marijana Vugića kao predsjednika vijeća, Jasenke Grgić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Renate Đaković Vranković kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Ivica Ćuturić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d., OIB: 26187994862, Zagreb, V. Jagića 33, radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-594/2021-40 od 2. veljače 2024., u sjednici vijeća održanoj 15. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-594/2021-40 od 2. veljače 2024. u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke u kojem je odbijen zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 1.996,89 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

II. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-594/2021-40 od 2. veljače 2024. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-594/2021-40 od 2. veljače 2024. u kojem se nalaže tuženiku naknaditi tužitelju iznos od 742,36 eura zajedno sa zateznim kamatama.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava žalbe.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom je presuđeno:

„I Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 1.750,23 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

-iznos od 833,41 eura od 27.2.2021. godine do isplate;

-iznos od 235,10 eura od 15.12.2020. godine do isplate;

-iznos od 161,82 eura od 15.1.2021. godine do isplate;

-iznos od 235,10 eura od 15.2.2021. godine do isplate;

-iznos od 284,80 eura od 15.3.2021. godine do isplate i naknaditi mu troškove parničnog postupka u iznosu do 1.497,45 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude (2.2.24.) do isplate, sve kamate do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

II Tužitelj se odbija s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.996,89 eura.“

2. Protiv navedene presude, u dijelu pod točkom II. izreke u kojem je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 1.996,89 eura te u dijelu pod točkom I. izreke u kojem je odlučeno o troškovima postupka, žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22 i 114/22, 155/2023, dalje: ZPP). Predlaže preinačiti pobijanu odluku u smislu žalbenih navoda te traži trošak sastava žalbe.

2.1. Protiv presude se žali i tuženik, u dijelu pod točkom II. izreke u kojem se nalaže tuženiku platiti tužitelju iznos od 742,36 eura te u dijelu pod točkom I. izreke u kojem je odlučeno o troškovima postupka, zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. ZPP-a. Predlaže preinačiti pobijanu odluku u smislu žalbenih navoda, a podredno istu ukinuti i vratiti na ponovno suđenje te traži trošak sastava žalbe

2.2. Tužitelj je podnio odgovor na žalbu tuženika u kojem se protivi njegovim žalbenim navodima. Predlaže odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu te traži trošak sastava odgovora na žalbu.

3. Žalba tužitelja nije osnovana.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu ovaj sud je utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi članka 365. stavka 2. ZPP-a.

6. Nadalje, ispitujući pobijanu presudu u granicama dopuštenih žalbenih razloga, ovaj sud je utvrdio da nije počinjena niti bitna povreda odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju ukazuje tužitelj jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, presuda ne proturječi sama sebi ili razlozima presude te ista sadrži razloge o odlučnim činjenicama.

7. Međutim, u dijelu u kojem je odlučeno o dijelu zahtjeva koji se odnosi na izgubljenu zaradu, sud je pogrešno primijenio materijalno pravo.

8. Predmet spora je zahtjev za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti, imovinske štete zbog potrebe za tuđom pomoći i njegom te izgubljene zarade zbog privremene nesposobnosti za rad. Šteta koja je predmet postupka je nastala u štetnom događaju – prometnoj nesreći od 8. listopada 2020. kad je tužitelj nastradao kao pješak, a krivnjom vozača vozila reg. oznake [registarska oznaka], osiguranog kod tuženika. Tužitelj potražuje utužene iznose po osnovi police od autoodgovornosti.

9. U žalbenom postupku sporna je visina iznosa dosuđene naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti te osnovanost zahtjeva u dijelu koji se odnosi na izgubljenu zaradu za vrijeme privremene nesposobnosti za rad.

10. U predmetnom postupku nije sporno:

- da je za štetu koja je predmet postupka odgovoran tuženik,

- je tijekom liječenja zbog štetnog događaja tužitelj bio privremeno nesposoban za rad odnosno na bolovanju,

- da je prije podnošenja tužbe, u mirnom postupku, tuženik tužitelju isplatio nesporni dio neimovinske štete i štete na ime tuđe pomoći i njege u iznosu od 1.466,59 eura (11.050,00 kn),

- da tužitelj potražuje na ime neimovinske štete i imovinske štete na ime tuđe pomoći i njege, iznos od daljnjih 1.984,21 eura (14.950,00 kn)

- da tužitelj zbog izgubljene zarade potražuje preostali iznos, odnosno 1.763,11 eura, kao razlike bruto plaće koju bi ostvarivao da nije bio na bolovanju i neto plaće koju je primao dok je bio na bolovanju,

- da je tužitelju priznata ozljeda na radu,

- da tužitelj na neimovinsku štetu i štetu na ime tuđe pomoći i njege potražuje kamate od dana nakon dovršenog liječenja tj. 27. veljače 2021., a na izgubljenu zaradu kamatu potražuje od petnaestog u mjesecu za prethodni mjesec.

11. Visinu neimovinske štete sud je utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka koji je ocijenio da je tužitelj u šetnom događaju zadobio natučenje glave, trzajnu ozljedu vrata, natučenje lijeve strane prsnog koša, natučenje lijevog ramena i lijeve natkoljenice, natučenje od prvog do trećeg prsta lijeve šake. Zbog tih je ozljeda pregledan u hitnoj ambulanti, učinjena je rtg obrada, ct snimanje, ordinirano je nošenje ovratnika, mirovanje i analgetici. Nakon toga, tužitelj se liječio kod fizijatra i to kroz dva pregleda i mr snimanje te provođenje fizikalne terapije u 3 ciklusa po 10 puta. Terapija je završila 26. veljače 2021. i s tim je danom dovršeno liječenje ozljeda zadobivenih u utuženom štetnom događaju. Vještak je uvidom u zdravstveni karton tužitelja utvrdio postojanje degenerativnih promjena na vratnoj i slabinskoj kralježnici znatno prije utuženog štetnog događaja i daljnje liječenja, a i bolovanje nisu uzrokovani težinom ozljeda zadobivenih u utuženom štetnom događaju već degenerativnim promjenama. Liječenje tužitelja nakon 26. veljače 2021. vezano je uz degenerativne promjene zbog čega se svako daljnje bolovanje ne može uzročno povezati s utuženim štetnim događajem. Unatoč provedenom liječenju, a i postojanju degenerativnih promjena, vještak je utvrdio da su kod tužitelja zaostale trajne posljedice u omjeru od 2-3%, da je tužitelj imao fizičke boli jakog intenziteta 3-4 dana, srednjeg oko 7 dana i manjeg još oko 4 tjedana, a povremeni bolovi ulaze u ocjenu smanjenja životne aktivnosti. Kod tužitelja je primarni strah bio intenzivan i kratkotrajan, sekundarni strah jakog intenziteta trajao je oko 3 dana, srednjeg oko 6 dana i manjeg oko mjesec dana. Povremeni strah i nelagodu pri sudjelovanju u prometu imao je oko 2 mjeseca. Tužitelju je pomoć druge osobe bila potrebna 46 sati, a koju su, prema sporazumu stranaka, tužitelju pružali ukućani.

12. Na temelju navedenog vještačenja sud prvog stupnja je utvrdio činjenično stanje te na isto pravilno primijenio materijalno pravo.

13. Prema čl. 1100. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 dalje: ZOO), u slučaju povrede prava osobnosti sud će, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema, a prema st. 2. istog članka, pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom. Radi ujednačenje primjene navedenih odredbi, Vrhovni sud Republike Hrvatske, na sjednicama Građanskog odjela 29. studenoga 2002. usvojio je Orijentacijske kriterije, poslovni broj Su-VI-1331/02 Su-II-1372/02, koji su na sjednici od 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020., poslovni broj Su-IV-47/2020-5, podignuti za 50%.

14. Primjenom navedenih odredbi te Orijentacijskih kriterija, koji, iako ne predstavljaju matematičku formulu koja bi automatizmom služila za utvrđivanje i izračunavanje pravične novčane naknade, isti služe kao orijentir pri određivanju naknade, a uzevši u obzir prihvaćeni nalaz i mišljenje vještaka, sud prvog stupnja pravilno je utvrdio visinu ukupne naknade neimovinske štete. Naime, zaostale trajne posljedice kod tužitelja u omjeru od 2-3%, trajanje liječenja, bolova i straha koje je tužitelj pretrpio te potreba tuđe pomoći i njege, opravdavaju ukupni iznos neimovinske štete te imovinske štete na ime tuđe pomoći i njege od 2.300,00 eura (a koji je iznos umanjen za nesporno ispaćeni iznos). Ovaj sud smatra da je sud prvog stupnja cijenio sve okolnosti ozljeđivanja tužitelja, neugodnosti u postupku liječenja te postojanje trajnih posljedica, a ujedno je jasno razgraničeno razdoblje liječenja koje nije vezano za predmetni štetni događaja. Dakle, sud je pravilno cijenio težinu povrede i okolnosti slučaja koje opravdavaju dosuđenu pravičnu novčanu naknadu pa je prigovore tužitelja kojima osporava visinu naknade neimovinske štete valjalo otkloniti.

15. Tuženik žalbom pobija presudu u dijelu zahtjeva iznosu od 742,36 EUR s naslova imovinske štete na ime izgubljene zarade, koji je sud prvog stupnja priznao kao razliku između bruto plaće koju bi tužitelj primao da nije bio nesposoban za rad zbog štetnog događaja i naknade plaće koju je primao u četiri mjeseca dok je bio nesposoban za rad. Prema potvrdama poslodavca radi se o iznosima od 235,10 eura; 161,82 eura; 235,10 eura i 284,80 eura, dakle, u ukupnom iznosu od 916,82 eura.

16. Prema članku 1095. stavak 1. ZOO-a, tko drugome nanese tjelesnu ozljedu ili mu naruši zdravlje, dužan je naknaditi mu i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja. Prema članku 1090. sud će, uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile poslije prouzročenja štete, dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja.

17. U predmetnom postupku radi se o naknadi štete zbog tjelesne ozljede koja je priznata kao ozljeda na radu, a zbog koje je došlo do izgubljene zarade. Izgubljena zarada po osnovi radnog odnosa nesporno predstavlja naknadu plaće u onom iznosu koji bi tužitelj, da nije bilo štetnog događaja, primao od poslodavca, a plaćom i naknadom plaće se, prema članku 95. stavak 8. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/2014, 127/2017, 98/2019, 151/2022, 64/2023, dalje: Zakon o radu) smatra bruto iznos. Prema čl. 433.a ZPP-a novčane tražbine po osnovi radnog odnosa se trebaju utužiti u bruto iznosu. Za vrijeme bolovanja radniku se isplaćuje naknada plaće u smislu članka 95. stavak 1. Zakona o radu, jer se radi o razdoblju u kojem radnik ne radi zbog opravdanog razloga.

18. Dakle, sud prvog stupnja pravilno je zaključio da tužitelj ima pravo na naknadu imovinske štete zbog izgubljene zarade kao razliku između prosječne isplaćene bruto plaće u iznosu u kojem bi iznosila da tužitelj nije bio na bolovanju te naknade plaće isplaćene za vrijeme privremene nesposobnosti za rad jer se tek isplatom navedenog punog iznosa ostvaruje pravo oštećenika na naknadu štete (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci posl. br. Rev-x-365/2018-3 od 18. veljače 2020.). Visinu izgubljene zarade je sud pravilno utvrdio uvidom u isplatne liste te u potvrdu poslodavca.

19. Osim toga, valja istaknuti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama posl.br. Revr-88/14-2 od 3. siječnja 2017. te Revr-15/14-2 od 7. prosinca 2016., odgovarajući na postavljeno pitanje: „Je li radnik u sudskom - parničnom postupku aktivno legitimiran potraživati razliku bruto plaće (doprinosa za mirovinsko osiguranje koji se isplaćuje iz plaće, poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak), nakon što mu je isplaćen neto iznos plaće, odnosno ima li pravo radnik u sudskom - parničnom postupku potraživati razliku bruto plaće (doprinosa za mirovinsko osiguranje koji se isplaćuje iz plaće, poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak), nakon što mu je isplaćen neto iznos plaće?“ istaknuo:

- Bruto plaća radnika predstavlja imovinu radnika, a ona se sastoji od iznosa koji se isplaćuje radnik i od iznosa koji se ne isplaćuje radniku, već se iznosi doprinosa iz osnovice po osnovi doprinosa za mirovinsko osiguranje na temelju generacijske solidarnosti plaćaju u državni proračun, porez na dohodak dijeli se između države, općine, grada i županije, prirez porezu na dohodak pripada općini ili gradu, dok se na osobni račun osiguranika kao člana mirovinskog fonda plaćaju doprinosi za mirovinsko osiguranje na temelju individualne kapitalizirane štednje, time da su sredstva na tom računu osobna imovina radnika,

- Osim neto plaće i doprinos za mirovinsko osiguranje koji se isplaćuje iz plaće, porez na dohodak i prirez porezu na dohodak predstavljaju novčanu tražbinu radnika prema poslodavcu iz radnog odnosa, bez obzira što se taj dio tražbine ne isplaćuje izravno radniku i što radnik tim dijelom tražbine ne može slobodno raspolagati, već se tim dijelom imovine radnika namiruju javna davanja tako što ih poslodavac obračunava i isplaćuje u državni proračun, proračun jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, a dijelom i na osobni račun osiguranika kao člana mirovinskog fonda.

20. U odnosu na žalbene navode da je valjalo primijeniti praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci posl. br. Revd 2720/2020, ističe se i da se sam Vrhovni sud u gore navedenoj odluci posl. br. Rev-x-365/2018-3 od 18. veljače 2020. pozvao na više svojih odluka, pa tako odluku posl. br. Rev 3068/2018-2 od 28. kolovoza 2019.

21. Obje strane pobijaju odluku o troškovima postupka.

21.1. Tako tužitelj žalbom pobija odluku o troškovima postupka smatrajući da je sud pogrešno cijenio uspjeh u sporu, da neosnovano nije priznao trošak za određene podneske i ročišta te da je visinu pogrešno cijenio.

21.2. Tuženik žalbom pobija odluku o troškovima postupka smatrajući da je sud pogrešno cijenio uspjeh u sporu, da je neosnovano priznao trošak za 11 podnesaka te da je pogrešno primijenjena Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine“, br. 138/2023, dalje: Tarifa) odnosno Tbr. 48. Tarife prema kojoj vrijednost boda iznos 2,00 eura za sve radnje u postupku.

22. S obzirom na to da obje strane osporavaju izračun uspjeha u sporu, ovaj sud ističe sljedeće. Tužbeni zahtjev koji sud uzima kao konačan i prema kojem je odlučeno u ovom postupku je iznos od 28.232,61 kuna, odnosno 3.747,12 eura. Od toga je, pod točkom I. izreke prihvaćen zahtjev u iznosu od 1.750,23 eura, a pod točkom II. izreke odbijen u iznosu od 1.996,89 eura. Prihvaćeni iznos od 1.750,23 eura odnosi se na neimovinsku štetu i imovinsku štetu na ime tuđe pomoći i njege od 833,41 eura te imovinsku štetu zbog izgubljene zarade od 916,82 eura.

22.1. Cijeneći uspjeh u sporu u odnosu na neimovinsku štetu i imovinsku štetu na ime tuđe pomoći i njege, u kojem je dijelu tužitelj uspio s 833,41 eura od zahtijevanih 1.984,21 eura, u tom je dijelu tužitelj uspio 100% s osnovom te 42% s visinom. Dakle u tom dijelu njegov uspjeh s tužbenim zahtjevom iznosi 71%.

22.2. Cijeneći uspjeh u sporu u odnosu imovinsku štetu zbog izgubljene zarade, u kojem je dijelu tužitelj uspio s 916,82 eura od zahtijevanih 1.763,11 eura, u tom je dijelu tužitelj uspio 100% s osnovom te 52% s visinom. Dakle u tom dijelu njegov uspjeh s tužbenim zahtjevom iznosi 76%.

22.3. Slijedom navedenog, uspjeh tužitelja iznosi 73%, a uspjeh tuženika 27%. Primjenom članka 154. stavak 2. ZPP-a, konačan uspjeh tužitelja iznosi 46% u kojem mu se omjeru priznaju troškovi postupka.

24. Nadalje, tužitelj određeno osporava odluku o troškovima postupka smatrajući da mu neopravdano nije priznat trošak sastava podnesaka od 29.10.2021. i 21.02.2022. u zatraženoj visini od 100 bodova, kao i da mu uopće nije priznat trošak sastava podnesaka od 28.06.2022., 23.09.2022. i 03.03.2023. Trošak sastava podneska od 29. listopada 2021. osnovano je priznat prema Tbr. 8/2 Tarife, a s obzirom da su tužitelju već priznati troškovi 4 obrazložena podneska prema Tbr. 8/1 Tarife. Nadalje, trošak podneska od 21. veljače 2022. tužitelj nije zatražio, a niti takav podnesak postoji u spisu. Podnesci od 28. lipnja 2022. i 23. rujna 2022. su požurnice sudu, pa stoga nisu bili nužni za raspravljanje o osnovi i visini tužbenog zahtjeva u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a. Podnesak od 3. ožujka 2023. je očitovanje na navode tuženika kojima iznosi samo pravno shvaćanje u odnosu na protivljenje tuženika na djelomično povlačenje tužbe pa stoga kao takav osnovano nije priznat kao nužan za raspravljanje o glavnoj stvari, a osobito stoga što se tijekom postupka tuženik već bio protivio ranije smanjenju tužbenog zahtjeva te se tužitelj tijekom postupka i glede toga već očitovao.

25. U odnosu na žalbene navode tuženika kojima osporava primjenu Tarife, odnosno visine boda od 2,00 eura, ovaj sud ističe da je člankom 155. stavkom 2. ZPP-a propisano da, ako je propisana tarifa za nagrade odvjetnika ili za druge troškove, odmjerit će se takvi troškovi prema toj tarifi, a prema Tbr. 52/3 Tarife propisano je da sud ili drugo tijelo, kada odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, dok prema Tbr. 54 Tarife vrijednost boda iznosi 2,00 eura. Uzimajući u obzir da je u vrijeme donošenja prvostupanjske presude na snazi bila odredba Tarife prema kojoj vrijednost boda iznosi 2,00 eura, to je kao vrijednost boda valjalo uzeti iznos od 2,00 eura te prema tome odmjeriti troškove postupka. Osim što ovo proizlazi iz prethodno citiranih odredbi Tarife i ZPP-a, isto je sukladno stajalištu Građanskog odjela VSRH zauzetom na sjednici 14. lipnja 2024., poslovni broj Su IV- 184/2024-3, kao i odluci VSRH poslovni broj Rev-562/2024 od 7. svibnja 2024.

26. Dakle, odluka o troškovima postupka zakonita je i osnovana, kako po osnovi tako i po visini, pa je stoga istu valjalo potvrditi.

27. Slijedom svega navedenog, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a, odlučeno je kao pod točkama I i II izreke ove odluke.

28. Žalbe tužitelja i tuženika odbijaju se kao neosnovane pa su sukladno odredbama članka 154. stavak 1. i članka 166. stavak 1. ZPP-a odbijeni njihovi zahtjevi za naknadu troška žalbenog postupka te je odlučeno kao pod točkom III i IV izreke.

29. Odgovor na žalbu nije bio potreban za vođenje postupka, pa je primjenom članka 166. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a, odlučeno kao pod točkom V izreke.

U Zagrebu 15. rujna 2025.

Predsjednik vijeća:

Marijan Vugić