Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

Osijek

Poslovni broj: P-545/2023-31

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku po sutkinji Ljiljani Jakša, u pravnoj stvari tužitelja BL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Branku Nenadiću, odvjetniku u Osijeku, protiv tužene Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupane po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Kožul & Petrinović d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 3. rujna 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja, po objavi 15. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim odredba članka 3. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2006 sklopljenog 12. travnja 2006. između tužitelja BL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 kao kreditora i pravnog sljednika Slavonske banke d.d. Osijek, potvrđenog 18. travnja 2006. po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka, pod brojem OV-9696/2006, u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

II. Nalaže se tuženoj Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, isplatiti tužitelju BL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], na ime preplaćenih iznosa na ime povećanja mjesečnih iznosa anuiteta u odnosu na porast tečaja CHF prema HRK-tečajne razlike iznos od 1.430,24 eur (slovima: tisuću četiristo trideset eura dvadeset četiri centa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, koje teku:

- na iznos od 3,10 eur od 01.12.2008. do isplate

- na iznos od 4,66 eur od 01.02.2009. do isplate

- na iznos od 6.50 eur od 01.03.2009. do isplate

- na iznos od 7,50 eur od 01.04.2009. do isplate

- na iznos od 3,60 eur od 01.05.2009. do isplate

- na iznos od 2,12 eur od 01.06.2009. do isplate

- na iznos od 1,01 eur od 01.07.2009. do isplate

- na iznos od 1,34 eur od 01.08.2009. do isplate

- na iznos od 2,05 eur od 01.10.2009. do isplate

- na iznos od 0,43 eur od 01.11.2009. do isplate

- na iznos od 1,89 eur od 01.12.2009. do isplate

- na iznos od 1,16 eur od 01.01.2010. do isplate

- na iznos od 4,58 eur od 01.02.2010. do isplate

- na iznos od 7,44 eur od 01.03.2010. do isplate

- na iznos od 6,08 eur od 01.04.2010. do isplate

- na iznos od 8,73 eur od 01.05.2010. do isplate

- na iznos od 12,03 eur od 01.06.2010. do isplate

- na iznos od 14,03 eur od 01.07.2010. do isplate

- na iznos od 18,45 eur od 01.08.2010. do isplate

- na iznos od 15,93 eur od 01.09.2010. do isplate

- na iznos od 24,79 eur od 01.10.2010. do isplate

- na iznos od 20,66 eur od 01.11.2010. do isplate

- na iznos od 22,18 eur od 01.12.2010. do isplate

- na iznos od 27,33 eur od 01.01.2011. do isplate

- na iznos od 31,86 eur od 01.02.2011. do isplate

- na iznos od 27,53 eur od 01.03.2011. do isplate

- na iznos od 28,38 eur od 01.04.2011. do isplate

- na iznos od 27,49 eur od 01.05.2011. do isplate

- na iznos od 33,18 eur od 01.06.2011. do isplate

- na iznos od 39,92 eur od 01.07.2011. do isplate

- na iznos od 48,14 eur od 01.08.2011. do isplate

- na iznos od 66,88 eur od 01.09.2011. do isplate

- na iznos od 43,77 eur od 01.10.2011. do isplate

- na iznos od 39,84 eur od 01.11.2011. do isplate

- na iznos od 40,64 eur od 01.12.2011. do isplate

- na iznos od 40,29 eur od 01.01.2012. do isplate

- na iznos od 44,69 eur od 01.02.2012. do isplate

- na iznos od 46,75 eur od 01.03.2012. do isplate

- na iznos od 45,14 eur od 01.04.2012. do isplate

- na iznos od 45,33 eur od 01.05.2012. do isplate

- na iznos od 47,78 eur od 01.06.2012. do isplate

- na iznos od 47,55 eur od 01.07.2012. do isplate

- na iznos od 467,49 eur od 16.07.2012. do isplate, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženoj Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, naknaditi tužitelju BL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], prouzročen parnični trošak u iznosu 1.742,00 eura (slovima: tisuću sedamsto četrdeset dva eura) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. rujna 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka iznad dosuđenog u točki III. izreke.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 2. lipnja 2023. navodi da je kao korisnik kredita s tuženom Addiko Bank d.d. (u trenutku sklapanja ugovora naziv tvrtke tužene Slavonska banka d.d., kasnije mijenja naziv tvrtke u Hypo Alpe Adria Bank d.d., da bi 11. srpnja 2016. promijenio naziv tvrtke u Addiko Bank d.d., pod kojim i danas posluje) kao kreditor, 12. travnja 2006. sklopio Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]

-60010458296/2006 kojim kreditor stavlja na raspolaganje korisniku kredita iznos od 14.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju HNB za CHF važećem na dan plaćanja kredita. Korisnik kredita dužan je kreditoru vratiti kredit za 7 godina u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF plativo u kunama po srednjem tečaju HNB važećim na dan plaćanja, kao i plaćati redovnu kamatu u visini 4,65% godišnje koja je određena u članku 3. Ugovora. Odredbom članka 4. Ugovora određena je promjenjivost kamatne stope, sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama kreditora. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena Presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu br. 43 Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđeno je da je petotužena Addiko Bank d.d. u razdoblju od 1. lipnja 2014. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora petotužena Addiko Bank d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time petotužena Addiko Bank d.d. postupila suprotno tada važećem Zakonu o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača „Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom petotužene Addiko Banke d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora petotužena Addiko Bank d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke petotužene Addiko Bank d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time petotužena Addiko Bank d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09.,133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Prema odredbi članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. tog zakona, obvezuje ostale sudove u postupku individualne pravne zaštite, pa se tako navedena presuda u ovom slučaju odnosi i na ugovorni odnos između tužitelja i tužene, a dio odredbe članka 3. predmetnog ugovora imaju se smatrati ništetnima. Činidba u pogledu kamatne stope u konkretnom slučaju nije bila određena, niti odrediva, a što je trebala biti u skladu s propisom članka 269. stavka 2. ZOO-a te je istom povrijeđeno načelo ravnopravnosti stranaka u obveznom odnosu. Promjena ugovorne kamatne stope bila je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja, čime je uzrokovan nepovoljniji položaj tužitelja i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja. Ugovorna odredba ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, te kao takva nije uočljiva prosječnom potrošaču i ne daje dovoljno točne i razumljive kriterije na temelju kojih bi on mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tog pravnog odnosa proizlaze. Tužitelj smatra da odredbe članka 3. i 4. Ugovora o kreditu, a koje se odnose na kamate i valutu otplate kredita nisu dovoljno precizirale razloge i način izmjene redovne kamate i valutu otplate kredita ubuduće, dok se isto nije moglo utvrditi niti iz odluka tužene. Po osnovi tečajne razlike nastale uslijed povećanja tečaja CHF prema HRK, a radi vezanosti kredita za CHF tužena je za razdoblje od 1. lipnja 2006. do 16. srpnja 2012. od tužitelja neosnovano naplatila iznos od 1.384,78 eura. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže sudu da donese presudu:

"I. Utvrđuje se ništetnim odredba članka 3. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2006 sklopljenog 12. travnja 2006. između tužitelja BL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 kao kreditora i pravnog sljednika Slavonske banke d.d. Osijek, potvrđenog 18. travnja 2006. po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka, pod brojem OV-9696/2006, u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarki franak.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju na ime preplaćenih iznosa na ime povećanja mjesečnih iznosa anuiteta u odnosu na porast tečaja CHF prema HRK-tečajne razlike isplati iznos od 1.384,78 eur zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa plaćenog na ime otplate ovog kredita pa do isplate,

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate, sve u roku 15 dana.“

1.1. U podnesku od 15. travnja 2025. tužitelj je uredio tužbeni zahtjev kako to proizlazi iz točke I. i II. izreke presude.

2. U odgovoru na tužbu tužena u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbe. Osporava potrošačko svojstvo Ugovora o kreditu, budući se isto ne presumira te je na tužitelju teret dokaza da sporni Ugovor o kreditu nije sklopio u poslovne već privatne svrhe.

Tužitelj se neosnovano poziva na izravnu primjenu presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017, u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na prosječnog potrošača, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, obzirom se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. U individualnom sporu kakav je ovaj, tek treba utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri se primjenjuje načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, na konkretnog tužitelja. Načelo zaštite potrošača i njegovih dosega potrebno je promotriti kritički te u konkretnom postupku dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana presuda donesena u kolektivnom sporu pod uvjetom da je ista primjenjiva u ovom postupku. Tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-120/2023-2 od 28. veljače 2023.

Tužena nadalje stavlja prigovor pravomoćno presuđene stvari, te ističe kako se između tužitelja i tužene vodi parnični postupak kod Općinskog suda u Osijeku posl.br. P-1077/2019, u kojem je donesena nepravomoćna presuda 19. srpnja 2023. na koju je tužena izjavila žalbu te se ista nalazi u žalbenom postupku. U navedenom postupku je tužitelju dosuđen iznos stečenog na temelju ugovorne odredbe kojom je tužena bila ovlaštena u Ugovoru o kreditu broj: 5140030250-60010458296/2006 od 12. travnja 2006. (koji je predmet spora i u ovom postupku) mijenjati kamatnu stopu svojom odlukom. Iznos koji je tužitelju dosuđen utvrđen je na način da je tužitelju dosuđena razlika koja je nastala svakom promjenom kamatne stope, uzevši da je kamatna stopa od 3,99% koja je vrijedila na dan sklapanja Ugovora o kreditu bila fiksna. Tužitelju je dosuđena i razlika koja je nastala porastom tečaja CHF u odnosu na kamatu koja je povećana odlukom tužene, dakle, tužitelju je već dosuđena razlika koja je nastala porastom tečaja CHF u odnosu na kamatu koja je veća od kamate od 4,65% (koja je navedena u članku 3. Ugovora o kreditu i koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora). Navedeno iz razloga što se prilikom izračuna udjela kamate u anuitetu, anuitet koji je izražen u valuti CHF pretvarao u kune prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita. Na navedeni način je tužitelju, u odnosu na kamatu (koja je povećana odlukom tužene) već isplaćena razlika koja je nastala porastom tečaja CHF. Iz historijata tužbe nije razvidno potražuje li tužitelj u ovom postupku razliku koja je nastala zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na glavnicu i kamatu od 4,65% koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora ili potražuje razliku koja je nastala zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na glavnicu i kamatu koja je mijenjana odlukama tužene (a koja razlika mu je već dosuđena). U slučaju da tužitelj u ovom postupku potražuje razliku koja je nastala zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na glavnicu, ali i u odnosu kamatu koja je mijenjana odlukama tužene (a koja razlika mu je već dosuđena), a ne samo u odnosu na kamatu od 4,65% koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, tužena ističe kako je o navedenom dijelu zahtjeva već odlučeno među istim strankama pred Općinskim sudom u Osijeku pod posl. br. P-1077/2019. Predlaže sudu, sukladno odredbi iz članka 288. stavka 2. Zakona o parničnom postupku, donijeti rješenje o odbacivanju tužbe u odnosu na dio zahtjeva koji se odnosu na isplatu stečenog na temelju porasta tečaja CHF u odnosu na kamatu koja je mijenjana odlukama tužene.

Da bi se odredba Ugovora o kreditu, a kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, utvrdila nepoštenom, i posljedično ništetnom, potrebno je utvrditi jesu li ispunjene pretpostavke za nepoštenost određene Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.) u koji je transponirana odredba Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Potrebno je kumulativno utvrditi i uzrokuje li ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Sama činjenica da je tužena napisala Ugovor o kreditu i dala ga tužitelju na potpis ne znači da bi u konkretnom slučaju bilo riječi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. Bitno jest, je li sadržaj istoga rezultat pregovora i suglasnosti volja ili je jedna strana u potpunosti sastavila i utjecala na sadržaj ugovora. U konkretnom slučaju, ugovorne strane su prije sklapanja Ugovora o kreditu pregovarale i postigle suglasnost volja o sadržaju ugovornih odredbi koje se odnose na: namjenu kredita (posebna namjena – stambeni, adaptacijski, auto i sl. ili nenamjenski); visinu iznosa kredita; valutu uz koju je kredit vezan; rok otplate kredita; način otplate kredita (otplata u anuitetima ili u ratama); dospijeće otplate kredita (mjesečno, kvartalno, polugodišnje, jednokratno); poček s otplatom kredita; vrstu kamatne stope (promjenjiva ili fiksna); visinu kamatne stope (ovisno o statusu klijenta, primanju redovnih prihoda preko transakcijskog računa u banci); instrumente osiguranja plaćanja (sudužnik i/ili jamac, založno pravo na predmetnoj i/ili zamjenskoj nekretnini – ovisno o dostatnoj vrijednosti i pravnom statusu nekretnine, polica osiguranja života i sl.). Kada bi se iz predmetnog Ugovora o kreditu eliminirale sve navedene odredbe, ugovora uopće ne bi bilo. Upravo je tužitelj taj koji je u svemu bitnom odredio sadržaj ugovora jer se radi o odrazu njegovih potreba i mogućnosti, a tužena je isti samo napisala nakon pregovora i postignute suglasnosti volja oko sadržaja. Shodno tome, Ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor o kreditu. Tužena je ozbiljno i potpuno informirala tužitelja o smislu i sadržaju odredbe o vezivanju glavnice kredita za valutu CHF. Tužitelj je u odnosu na svaku ugovornu odredbu, pa tako i na predmetnu, imao stvarnu mogućnost utjecati na njezin sadržaj odnosno pregovarati o istoj. Ako se u obzir uzme definicija prosječnog potrošača, tužitelj je imao obvezu pažljivo pročitati svaku ugovornu odredbu, tražiti odgovarajuća pojašnjenja ako mu je nešto bilo nejasno ili nerazumljivo, i tek nakon toga donijeti odluku o prihvatljivosti iste u smislu ugovaranja ili zatražiti odgovarajuću izmjenu. I prilikom solemnizacije javni bilježnik je potvrdio da sporna ugovorna odredba predstavlja pravu volju tužitelja, te se uvjerio da tužitelj ima potrebnu poslovnu sposobnost da sklopi ovakav Ugovor o kreditu i razumije značenje njegovih odredbi. Javni bilježnik je prilikom solemnizacije na potvrdi naveo kako je sudionicima ovog pravnog posla ispravu pročitao i upozorio ih da potvrđena privatna isprava ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. U pogledu predmetne odredbe Ugovora o kreditu ne postoji neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, pa niti ne može biti riječi o znatnoj neravnoteži, a niti o postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Banka preuzima kreditni rizik dužnika koji se očituje u riziku gubitka do kojeg dolazi uslijed neispunjavanja dužnikove obveze prema banci, vjerovniku. Uslijed plasiranja kredita i posljedičnog kreditnog rizika, banke preuzimaju i rizik likvidnosti koji pred banke stavlja zahtjev upravljanja imovinom i obvezama tako da je banka sposobna ispuniti sve svoje dospjele obveze. Banke i danas, ali i u trenutku kada je zaključen Ugovor o kreditu, preuzimaju i moraju upravljati kamatnim, deviznim i ostalim tržišnim rizicima. Tako je Zakonom o bankama ("Narodne novine "broj 84/02., 141/06., 117/08.), u članku 80. bilo određeno kako banka mora na odgovarajući način uskladiti svoju imovinu i obveze na temelju kojih je izložena rizicima gubitaka zbog promjene kamatnih stopa, tečajeva stranih valuta, cijene vrijednosnih papira i ostalih financijskih instrumenata ili zbog ostalih tržišnih rizika. Tužitelj je u svakom trenutku imao mogućnost napraviti konverziju u neku drugu valutu, zakonsku mogućnost prijevremeno djelomično ili u cijelosti otplatiti kredit ili se poslužiti pravnim institutom pravične izmjene ugovora o kreditu radi promijenjenih okolnosti. Tužena kao niti druge banke, nakon što plasira kredit u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu i njezine posljedice nije imala na raspolaganju mehanizme kojima bi na bilo koji način mogla izravno jednostrano utjecati (intervenirati) u predmetni ugovorni odnos. Tužitelj je kao korisnik kredita bio ovlašten u bilo kojem trenutku, pa tako i u trenutku rasta tečaja CHF, zatražiti konverziju kredita u drugu valutu, kojim zahtjevima je tužena aktivno udovoljavala i odobravala ih, te se vršila konverzija kredita u drugu valutu za koju konverziju nije naplaćivana naknada, a sve sukladno preporuci Vlade Republike Hrvatske. Kako je o predmetnoj ugovornoj odredbi tužitelj imao mogućnost pregovarati i utjecati na njezin sadržaj, kako je postojala podjednaka mogućnost da ukupna obveza tužitelja u hrvatskim kunama bude veća ili manje od inicijalno predviđene obveze u kunama, a uslijed promjene tečaja koja može imati obilježja aprecijacije, ali i deprecijacije, ugovaranje predmetne odredbe ne može biti u suprotnosti s spomenutim načelom. Porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu (ne)poštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu. Procjena uzrokuje li odredba o valutnoj klauzuli značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je objektivna analiza koja se mora dogoditi obzirom na stanje kakvo je bilo u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne može biti nepoštena jer nije razumno očekivati od tužene da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu niti je razumno zahtijevati od tužene da isključivo ona snosi valutni rizik. Sukladno odredbi članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (2003) odnosno članka 99. Zakona o zaštiti potrošača (2007) nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva odredba o predmetu ugovora. Tužitelju je, pod pretpostavkom da je postupao pažnjom koja se zahtjeva od prosječnog potrošača, bilo i moralo biti jasno i razumljivo da ugovaranje valutne klauzule znači da se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti, konkretno CHF-u. Tužena smatra kako u ovom postupku nije moguće primijeniti pravna utvrđenja iz kolektivnog postupka, a da pri tome sud prethodno ne ispita mogu li se ista primijeniti na konkretna činjenična utvrđenja oko sklapanja Ugovora o kreditu. U kolektivnom postupku su utvrđivane samo činjenice relevantne za kolektivni interes, te se ne može automatizmom zaključiti o nepoštenosti, a time i ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u svakom pojedinom ugovoru o kreditu, već je prije toga potrebno provesti test poštenosti i utvrditi mogu li se okolnosti pojedinog slučaja podvesti pod pravna utvrđenja iz kolektivnog postupka. Razumljivost odredbe o valutnoj klauzuli potrebno je promatrati u kontekstu njezine učestale primjene u Republici Hrvatskoj (primjerice, štednje u bankama su se u pravilu ugovarale uz valutnu klauzulu, jednako kao i krediti; kupoprodajne cijene i cijene najma stambenih prostora u pravilu se ugovaraju uz valutnu klauzulu, i slično). Tužena je na primjeren način, javno, objavljivala relevantne informacije o valutnoj klauzuli u CHF na temelju koje je svaki potrošač mogao donijeti informiranu odluku te je na taj način razumljivost same odredbe dodatno naglašena. Guverneri Hrvatske narodne banke su u više navrata u svojim javnim nastupima upozoravali javnost o rizicima vezanim za kredite vezane za valutnu klauzulu u CHF. Budući nisu ispunjenje pretpostavke za utvrđivanje nepoštenosti, i posljedično ništetnosti, predmetne ugovorne odredbe te da ništetnost ne proizlazi ni iz nekog drugog osnova tužbeni zahtjev je neosnovan. Utvrđenje ništetnosti odredbe o načinu promjene kamatne stope i valutne klauzule na način kako to traži tužitelj dovelo bi do posljedice kao da je među ugovornim stranama ugovorena fiksna kamatna stopa, a da se ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka ispunjava kao ugovor o kreditu u kunama, primjenjujući pritom na njega kamatnu stopu koja vrijedi za ugovor o kreditu u švicarskim francima. Prihvaćanje financijskog vještačenja tužitelja i usvajanje tužbenog zahtjeva kako ga tužitelj predlaže značilo bi zanemarivanje činjenice da je, sukladno tržišnim uvjetima koji su vrijedili u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kamatna stopa na kredite koji su odobravani u kunama bila znatno viša od one koja je vrijedila za kredit odobren u valutnoj klauzuli CHF. Navedeno bi dovelo tužitelja u pravnu i činjeničnu poziciju tako da za njega vrijedi ugovor o kreditu u HRK i najniža kamatna stopa koja je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu vrijedila na tržištu, a odnosila se na ugovor o kreditu u CHF. Tužena smatra da bi pravilnom primjenom materijalnog prava sud, a samo ako bi našao da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, ugovor o kreditu kojega je sklopio tužitelj trebao primijeniti kamatnu stopu koja je vrijedila za ugovor o kreditu u HRK. Predlaže da se financijsko vještačenje provede primjenom kamatne stope koja je vrijedila za ugovore o kreditu u HRK na dan sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, a iznosila je 10,12%, te da se prilikom vještačenja uzme u obzir i manjak kao i da se prilikom vještačenja predloženog po tužitelju uzme u obzir i manjak koji je tuženoj nastao kao posljedica tečaja nižeg od onog važećeg na dan isplate kredita i kamatne stope niže od početno ugovorene. Premda se u konkretnom slučaju ne radi o ugovoru o kreditu za koji bi tužitelj sklopio Aneks uz Ugovor o kreditu sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.; dalje u tekstu: ZIDZPK) navedenu činjenicu je vrednovao i imao u vidu i sam zakonodavac prilikom donošenja spomenutog zakona. Navedenim ZIDZPK, a u slučaju da korisnik kredita prihvati konverziju ugovora o kreditu, kamatna stopa izračunavala se tako da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Ni sam tužitelj u sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, konačno postavljenim tužbenim zahtjevom nije tražio da se promjenjiva kamatna stopa u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF zamijeni fiksnom kamatnom stopom već je upravo ustrajao na promjenjivoj kamatnoj stopi, za koju je tražio da se definiraju parametri i metoda izračuna.

Tužena ističe i prigovor zastare kao i da podnošenjem kolektivne tužbe nije mogla biti prekinuta zastara za povrat pojedinih preplaćenih iznosa, budući je takvo tumačenje u suprotnosti s člankom 241. ZOO, odnosno podnošenje tužbe u kolektivnom sporu ne može se smatrati radnjom vjerovnika usmjerenom na ostvarivanje, utvrđivanje ili osiguranje tražbine prema dužniku. Tužena je prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupala savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe. Predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja te obvezati tužitelja da naknadi tuženoj troškove postupka sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude do isplate, u roku od petnaest dana.

3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, ovaj sud je pročitao Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2006 od 12. travnja 2006. (stranica 6-12 spisa), otplatni plan (stranica 13-14 spisa), specifikaciju uplata (stranica 15-16 spisa), pregled prometa za klijenta (stranica 17- 24 spisa), obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu (stranica 25 spisa), iskaz tužitelja (stranica 86-87 spisa), nalaz i mišljenje sudskog vještaka Dubravke Herceg od 24. ožujka 2025. (stranica 90-99 spisa), iskaz sudskog vještaka (stranica 146-147 spisa), i drugu spisu priležeću dokumentaciju, te izvršio uvid u spis ovoga suda posl.br. P-1077/2019.

3.1. Nije saslušan svjedok, radnik tužene AL niti javna bilježnica Lidija Perić iz Osijeka, budući je tužena u podnesku od 15. siječnja 2025. odustala od izvođenja tih dokaznih prijedloga.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za djelomičnim utvrđenjem ništetnim ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka (članak 3.) kao i zahtjev tužitelja za povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, po Ugovoru o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2006 od 12. travnja 2006. (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) sklopljenom sa Slavonskom bankom d.d.

5. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su 12. travnja 2006. tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik tužene Slavonska banka d.d. kao kreditor zaključili Ugovor o kreditu kojim je kreditor stavio tužitelju na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 14.200,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita,

- da je kredit odobren kao stambeni za adaptaciju,

- da je ugovoren rok vraćanja kredita 7 (sedam) godina (članak 3.),

- da će se kredit otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje se u kunama obračunanim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja (članak 3.),

- da prvi anuitet dospijeva do 1. lipnja 2006. (članak 3.),

- da se za trajanja otplate kredita mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu.

6. Nadalje je nesporno:

- da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valutu CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., i presudom VSRH broj: Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.,

- da je izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno i ista glasi: da je ovdje tužena Addiko bank d.d. (ranije Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

7. Među strankama je sporno je li ništetna odredba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka odnosno ima li tužitelj pravo na povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, te je s tim u vezi sporna i visina tužbenog zahtjeva. Spornim se ukazuje i je li nastupila zastara potraživanja.

8. Uvidom u podatke iz Sudskog registra, Trgovačkog suda u Zagrebu, proizlazi (a što je uostalom i među strankama nesporno) da je tužena pravni slijednik Slavonske banke d.d. i Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., budući je 2009. godine došlo do pripajanja Slavonske banke d.d. i tužene, koja je tada imala naziv Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. Takozvanom kolektivnom presudom obuhvaćeno je razdoblje u kojem je zaista Slavonska banka d.d. postojala kao pravni subjekt, no u vrijeme podnošenja tzv. kolektivne tužbe i kasnijih presuđenja, Slavonska banka d.d. ne postoji, jer se fuzirala s tuženom, te je tužena u predmetu po kolektivnoj tužbi mogla isticati da Ugovori koje je zaključila Slavonska banka d.d. nisu ništetni, međutim, prema presudama VSRH Rev-2221/18 te presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. to nije tako, pa se stoga učinak citiranih presuda proteže na tuženu neovisno je li ih zaključila Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili Slavonska banka d.d., obzirom na pravnu osobnost koja je postojala u vrijeme vođenja postupka po kolektivnoj tužbi. Naime, sukladno odredbi članka 522. stavka 3. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ br. 111/93., 34/99., 121/99., 52/00., 118/03., 107/07., 146/08., 137/09., 111/12., 125/11., 68/13., 110/15., 40/19., 34/22., 114/22., 18/23., 130/23.), upisom pripajanja u Sudski registar u kojemu je upisano društvo preuzimatelj, imovina pripojenog društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja, a društvo preuzimatelj je sveopći pravni slijednik pripojenog društva, te time stupa u sve pravne odnose pripojenog društva. Stoga je tužena pasivno legitimirana u ovoj pravnoj stvari.

9. Neosnovan je prigovor tužene da pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovorne odredbe o valutnoj, ne obvezuje stranke u ovom postupku.

9.1. Naime, u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14., 110/15. i 14/19. – dalje u tekstu: ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

9.2. Identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje u tekstu: ZZP/07)

– koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. člankom 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

9.3. Također je i odredbom članka 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 82/22., 114/22. i 155/23. – dalje u tekstu: ZPP) propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

9.4. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

9.5. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranaka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama članka 138.a ZZP/07, članka 118. ZZP/14 i članka 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

10. Tužitelj je potrošač u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.), kojom je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Iz Ugovora o kreditu proizlazi da ga je sklopio tužitelj kao fizička osoba, da je namjena kredita stambeni za adaptaciju, dok iz iskaza tužitelja proizlazi da mu je kredit bio potreban za obnovu kuće (centralno grijanje, fasada, parket, radijatori i dr.), da kuća služi za stanovanje, njemu i obitelji, kao i da u vrijeme podizanja kredita nije bio vlasnik obrta niti tvrtke, niti je kuću unio u imovinu obrta niti tvrtke. Tužena pak tijekom postupka nije dokazala da je ugovor sklopljen u okviru tužiteljeve poslovne aktivnosti ili poduzetničke djelatnosti. Dakle, tužitelj je potrošač u smislu citirane odredbe članka 3. ZZP-a, a tužena trgovac te se radi o potrošačkom ugovoru, pa se u konkretnom slučaju radi o sporu koji je obuhvaćen kolektivnom zaštitom.

11. Prema stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III- 4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tužena ima pravo dokazivati da odredba kojom je ugovorena valuta u CHF nije nepoštena jer su stranke o njoj pojedinačno pregovarale.

11.1. Tužena je iznijela da je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, tužitelj obaviješten prilikom sklapanja Ugovora.

11.2. Na okolnosti pojedinačnog pregovaranja saslušan je tužitelj koji je iskazao da je digao kredit 2006. godine u Slavonskoj banci u iznosu od 14.200,00 CHF, da su mu u banci ponudili samo kredit u CHF, nije bilo druge ponude, bilo je uzmi ili ostavi. Rečeno mu je u banci da je kredit u CHF najbolji, da je kamatna stopa najmanja. Nisu mu rekli da može doći do promjene tečaja, nisu mu rekli niti koji elementi utječu na promjenu tečaja. Ugovor o kreditu sačinila je banka, on je pročitao ono što je njemu bilo bitno a to je da dobije novac u iznosu koji mu je trebao, drugo je pročitao ali nije razumio, po struci je vozač. U početku mu je rata kredita iznosila 800,00 kn da bi s vremenom narasla na 1.600,00 čak 1.800,00 kn. Da je u početku znao da će doći do takve promjene tečaja ne bi dizao kredit u CHF, jer ga ne bi mogao otplaćivati. Kredit je prijevremeno otplatio. Sam je otplaćivao kredit i to na način da mu je sa plaće poslodavac svaki mjesec skidao ratu kredita. Na pitanje punom. tužene odgovorio je da u trenutku potpisivanja ugovora o kreditu nije znao što znači valutna klauzula. Nakon što mu je rata kredita počela rasti i dosegla visinu do 1.800,00 kn otišao je u banku s namjerom da kredit zatvori, i prilikom zatvaranja pomogle su mu i supruga i kćerka. Kuća koju je obnovio sredstvima kredita i dalje služi za stanovanje njega i njegove obitelji.

11.3. Cijeneći iskaz tužitelja ovaj sud utvrđuje da se nije moglo pregovarati oko uvjeta kreditiranja, kao i da tužitelj nije upozoren na moguću promjenu tečaja CHF. Naime, kreditiranje je bilo po principu „uzmi ili ostavi“, nije bilo nikakvog pregovaranja i nije bilo nikakvog objašnjavanja. Iz predmetnih odredbi Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora. Stoga iz tako provedenih dokaza ovaj sud smatra da nije dokazano da su među strankama vođeni bilo kakvi stvarni pregovori o uvjetima kredita, pa tako niti u pogledu valutne klauzule, već se radilo o uvjetima koje je odredila tužena, a prosječni klijent mogao ih je uzeti ili ostaviti. Obzirom na tuženoj leži teret dokaza da je prilikom sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu tužitelja obavijestila o rizicima fluktuacije tečaja, a tu okolnost tužena nije dokazala, to se taj prigovor tužene u cijelosti ukazuje neosnovanim.

11.4. Iz pisane izjave koju je BLF dala 24. kolovoza 2020., je vidljivo da ista u vrijeme kad je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu s pravnim prednikom tužene, nije radila na poslovima kreditiranja na strani pravnog prednika tužene, odnosno nije s tužiteljem neposredno pregovarala pri zaključenju Ugovora o kreditu, već je u to vrijeme bila zaposlena na radnom mjestu regionalnog managera za poslovanje s građanstvom (Zagreb i centralna Hrvatska). Iako iz izjave BLF proizlazi da tužena nije mogla predvidjeti kretanje tečaja CHF, ta okolnost, a obzirom na naprijed iznijeta utvrđenja nije odlučena za ovaj postupak.

11.5. Test poštenosti te ugovorne odredbe proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači, korisnici kredita, nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi ta odredba imala za njihove financijske obveze, što znači da tužena, kao profesionalac i banka, nije dala tužitelju, kao korisniku kredita, sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama (članak 81. do 88. ZZP/03).

12. Nije osnovan prigovor zastare istaknut po tuženoj. Prema obvezujućem pravnom shvaćanju VSRH sa sjednice Građanskog odjela br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., a vezano uz shvaćanje Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. - dalje: ZOO) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

12.1. Presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je utvrđena ništetnom odredba ugovora o valutnoj klauzuli, pa zastarni rok za isplatu novčanog iznosa preplaćenih kamata s tog osnova počinje teći 14. lipnja 2018. a ističe 14. lipnja 2023. Kako je tužba podnesena 2. lipnja 2023., ista je podnesena unutar općeg zastarnog roka od pet godina iz odredbe članka 225. ZOO-a za isplatu novčanog iznosa s osnova valutne klauzule, pa zahtjev tužitelja, kojim potražuje povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, nije u zastari.

13. Na okolnost utvrđenja visine zahtjeva provedeno je financijsko – knjigovodstveno vještačenje po sudskom vještaku Dubravki Herceg iz Osijeka, a zadatak vještaka je bio utvrditi razliku između iznosa koji je tužitelj tuženoj uplatio obzirom na promjenjivi tečaj Švicarskog franka i iznosa koji bi tužitelj tuženoj uplatio u odnosu na tečaj na dan isplate kredita (prema prvom otplatnom planu) izraženo u kunama, u eurima, po mjesecima i ukupno. Zadatak vještaka je bio i da u obzir uzme i anuitete plaćene po nižem tečaju od onog na dan isplate kredita.

13.1. Iz nalaza vještaka od 24. ožujka 2025. proizlazi da:

- Negativna tečajna razlika u razdoblju od 1. lipnja 2006. do kraja otplate kredita iznosi -925,57 kuna / -122,84 EUR-a (stupac 13 i 16 tablice), tj. kad je na dan uplate anuiteta srednji tečaju CHF bio niži od tečaja CHF po kojem je isplaćen

(korišten) kredit (stupac br. 8.)

- Preplaćena tečajna razlika iznosi 10.781,86 kuna / 1.431,00 EUR (stupac 14 i 17.) u razdoblju od 1. lipnja 2006. do otplate kredita dana 16. srpnja 2012. Tužitelj je tijekom otplate kredita radi povećanja tečaja Švicarskog franka platio više ukupno 1.431,00 EUR-a.

13.2. Tužitelj je u podnesku od 15. travnja 2025. iznio da nema primjedbi na nalaz i mišljenje sudskog vještaka te je uredio tužbeni zahtjev na način da na ime preplaćene tečajne razlike za razdoblje od 1. studenoga 2008. do 16. srpnja 2012. potražuje ukupan iznos od 1.430,24 eura.

13.3. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz vještaka ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, jasnim i preciznim, te je nalaz i mišljenje izradio sukladno zadatku suda, time da stranke nisu imale primjedbi na matematički izračun sudskog vještaka, a prigovor tužene da je vještački nalaz u cijelosti zasnovan na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovoren fiksni tečaj, svodi se na prigovore pravne ocjene spora o kojima vještak ne odlučuje. Naime, vještak je nalaz i mišljenja dao u skladu i u okviru zadatka koji mu je postavio sud i prema pravnoj ocjeni koju je dao ovaj sud.

14. U odgovoru na tužbu, tužena je istaknula prigovor pravomoćno presuđene stvari jer da je u predmetu koji se vodi kod naslovnog suda pod posl.br. P-1077/2019 već odlučeno o dijelu zahtjeva koji se odnosi na isplatu stečenog na temelju porasta tečaja CHF u odnosu na kamatu koja je mijenjana odlukama tužene.

14.1. Prigovor „presuđene stvari“ ili „ne dva puta o istome“ može se s uspjehom istaknuti u smislu odredbe članka 333. stavka 2. ZPP-a, prema kojoj prvostupanjski sud tijekom cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi je li stvar pravomoćno presuđena, i ako utvrdi da je parnica među istim strankama pokrenuta o zahtjevu o kojemu je već pravomoćno odlučeno, odbacit će tužbu. Jednako tako, da bi se moglo govoriti o istovjetnosti dvaju zahtjeva, potrebno je postojanje njihovog subjektivnog (iste stranke) i objektivnog (isti predmet spora) identiteta, a traži se i da su oba zahtjeva utemeljena na identičnoj činjeničnoj osnovi.

14.2. Uvidom u spis ovoga suda posl.br. P-1077/2019 utvrđeno je.

- da je Općinski sud u Osijeku 19. srpnja 2023. donio presudu posl.br. P-1077 /2019-31, koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu, posl.br. Gž-3599 /2023-2 od 21. svibnja 2024., u kojoj je pod točkom I. utvrđeno da je ništetna odredba članka 4. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2006 sklopljenog 12. travnja 2006. između tužitelja GL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 kao kreditora i pravnog sljednika Slavonske banke d.d. Osijek, potvrđenog 18. travnja 2006. po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka, pod brojem OV-9696/2006, u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke.

- da je pod točkom II. izreke navedene presude naloženo tuženoj da isplati tužitelju na ime preplaćenih iznosa kamata iznos od 359,20 eura, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, za razdoblje od 1. listopada 2007. do 16. srpnja 2012., sve u roku 15 dana,

- da je pod točkom III. izreke navedene presude naloženo tuženoj platiti tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.184,91 euro, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 19. srpnja 2013. pa sve do isplate, sve u roku od 15 dana.

14.3. Iz iskaza sudskog vještaka danog na ročištu 3. rujna 2025. proizlazi da je u izračunu u nalazu izvršio umanjenje po presudi od 19. srpnja 2023., kada je priznata preplata po kamatama, zato što je u izračunatim kamatama bio i dio tečajne razlike, što je vidljivo iz stupca 12. gdje je od tečajne razlike odbijena priznata kamata po presudi.

14.4. Obzirom je sudski vještak prilikom izrade nalaza i mišljenja uzeo u obzir i porast tečaja CHF u odnosu na kamatu koja je mijenjana odlukama tužene, na način da je odbio tečajnu razliku priznatu na kamate po presudi od 19. srpnja 2023., a sukladno kojem nalazu je tužitelj i uredio tužbeni zahtjev, to prigovor presuđene stvari nije osnovan.

15. Na ročištu 23. siječnja 2025. je odbijen i prijedlog tužene za provođenjem financijsko - knjigovodstvenog vještačenja primjenom kamatne stope koja je vrijedila za ugovor o kreditu u kunama na dan sklapanja kreditnog ugovora, jer takovo što nije ugovoreno predmetnim ugovorom o kreditu. Pri tome ovaj sud ukazuje da je Vrhovni sud RH u svojoj presudi i rješenju Rev-1172/2018 od 19. ožujka 2019. zauzeo stav da se u ovakvim slučajevima mora primijeniti početna kamatna stopa sve dok se na zakonom propisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakonit mehanizam primjene kamatne stope ili dok se odlukom suda ili druge vlasti ne intervenira u predmetni odnos i tako utvrde parametri za izračun promjenjive kamatne stope. Budući među strankama nije sporno da nisu ugovorile parametre za promjenu kamatne stope, da zakonom nije propisan mehanizam promjene te stope, a ne postoji ni odluka suda ili druge vlasti kojom bi se tako nešto odredilo, ovaj je tuženikov prigovor neosnovan. Stoga se u slučaju ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi valja primijeniti ona početno ugovorena kamatna stopa između stranaka koje je rezultat njihove volje prilikom sklapanja ugovora.

16. Nije osnovan navod tužene da bi trebalo umanjivati preplaćene iznose za iznose kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate kredita, odnosno kada je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene. Naime odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023., je prošireno vijeće toga suda izrazilo stav da u situacijama kao što je predmetna (kada se zahtjeva djelomično utvrđenje ništetnim odredbi ugovora) sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate, osim ukoliko u tom pravcu nije istaknut prigovor radi prebijanja ili materijalno pravni prigovor prijeboja ili protutužbeni zahtjev, a što je u predmetnom slučaju izostalo.

17. Tužena je u podnesku od 9. svibnja 2025. iznijela da se protivi preinaci tužbe iz podneska tužitelja od 15. travnja 2025., budući je istim tužitelj povećao tužbeni zahtjev tako da umjesto prvotnih 1.384,78 eura sada potražuje iznos od 1.430,24 eura. Iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj nakon provedenog financijsko – knjigovodstvenog vještačenja po osnovi ništetne ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli potraživao ukupno isplatu iznosa od 1.430,24 eura. Međutim, u situaciji kada je tužitelj već u tužbi utužio tečajnu razliku, dakle i taj iznos koji je konačnim zahtjevom nešto veći od onoga u tužbi, a kojega je naknadno izračunala financijska vještakinja, imajući u vidu da se tako preinačeni tužbeni zahtjev zasniva na istom činjeničnom stanju, time nije došlo do promjene činjeničnih navoda u tužbi, već je tužbeni zahtjev preinačen nakon vještačenja provedenog u ovoj pravnoj stvari, to se tužena takvoj preinaci (neprava preinaka) u smislu odredbe članka 191. stavka 2. ZPP-a ne može niti protiviti. Uostalom sud je na raspravnom zapisniku 3. rujna 2025., a u skladu sa odredbom članka 190. stavka 3. ZPP, dopustio preinaku tužbe iz podneska od 15. travnja 2025. smatrajući je svrsishodnom za konačno rješenje odnosa između stranaka.

17.1. U odnosu na zastaru povišenog dijela tužbenog zahtjeva, ovaj sud navodi da zastara nije nastupila. Naime, prema pravnom shvaćanju zauzetom na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/24) održanoj 27. svibnja 2024., broj: Su-IV-123/2024-5 Zagreb, u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“

18. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Odredbom članka 1115. ZOO je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tužena je nepoštena od dana stjecanja svakog obroka jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu. Tužitelj je potraživao kamatu počev od datuma koji su uslijedili nakon datuma uplate, pa mu je ista dosuđena sukladno traženju.

18.1. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11.) od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. sukladno odredbi članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22.) i Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/22.), a od 30. prosinca 2023. do isplate stopa kamate je dosuđena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23.).

19. Odluka suda o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a i članka 155. ZPP-a, te su tužitelju priznati i dosuđeni troškovi sukladno Tarifi o naknadama i nagradama za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. – dalje u tekstu: Tarifa). Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku, i to za:

- sastav tužbe u iznosu 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1. Tarife)

- sastav obrazloženog podneska od 23. siječnja 2024. u iznosu 200,00 eura

(Tbr. 8. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 23. siječnja 2025. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 18. veljače 2025. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- sastav podneska od 15. travnja 2025. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1. Tarife),

- sastav podneska od 2. lipnja 2025. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 16. srpnja 2025. u iznosu 50,00 eura (Tbr. 9. točka 5. Tarife),

- zastupanje na ročištu 3. rujna 2025. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

ukupno 1.450,00 eura. Tužitelju je dosuđen i trošak sudske pristojbe za tužbu i iznosu 26,55 eura i trošak predujma za vještačenje u iznosu 265,45 eur. Dakle, tužitelju je dosuđen ukupan trošak u iznosu 1.742,00 eura na koji iznos mu je dosuđena pripadajuća zakonska zatezna kamata počevši od 15. rujna 2025., kao dana presuđenja, pa do isplate.

20. Obzirom na sve naprijed iznijeto valjalo je odlučiti kao izreci presude.

U Osijeku 15. rujna 2025.

Sutkinja: Ljiljana Jakša

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP).

O žalbi odlučuje županijski sud.

Dostavljeno:

1. Branko Nenadić, odvjetnik u Osijeku

2. Odvjetničko društvo Kožul & Petrinović d.o.o. u Zagrebu