Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-138/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Helene Vlahov-Kozomara predsjednice vijeća, te Milene Vukelić-Margan sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnici Ljiljani Maravić-Pirš, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička 50, zastupane po punomoćnici Tihani Svetec, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenim protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-377/2019-29 od 20. prosinca 2021., u sjednici vijeća održanoj 15. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se kao neosnovane žalbe stranaka i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-377/2019-29 od 20. prosinca 2021.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, u točki I. izreke, je odbijen tužbeni zahtjev radi utvrđenja da je ništetan Ugovor o kreditu broj 9011694990 sklopljen 24. srpnja 2006. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora te zahtjev za isplatu iznosa os 50.896,97 kuna sa zateznom kamatom od 12. srpnja 2013. do isplate, u točki II. izreke su utvrđene ništetnima odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržane u čl. 4. i čl. 5. istog Ugovora o kreditu, u točki III. izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 7.924,07 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na svaki pojedini iznos specificiran u toj točki izreke, od dospijeća do isplate, u točki IV. izreke su utvrđene ništetnima odredbe čl.1 i čl.6. istog Ugovora o kreditu kojima se glavnica kredita veže za promjenu ugovorene valute švicarskog franka (CHF), u točki V. izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 18.949,93 kn sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako je to specificirano u toj točki izreke, dok je u točki VI. izreke naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 13.780,50 kn sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate, sve u roku od 15 dana.

2. Protiv presude su žalbu podnijele obje stranke, pozivajući se na sve žalbene razloge propisane čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP).

3. Tužitelj u žalbi navodi da je pobijana presuda arbitrarna i nerazumljiva, da nije utvrđeno što se traži tužbenim zahtjevom te na temelju koje argumentacije, da sporni ugovor o kreditu sadrži ništetne bitne sastojke ugovora te da sud nema pravo zakonom propisane posljedice ništetnosti diskrecijski ocjenjivati. Navodi da je tužbeni zahtjev postavio sukladno mjerodavnim odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine" broj: 35/05 , 41/08 , 125/11 , 78/15 , 29/18 , 126/21 , 114/22 , 156/22 , 145/23 , 155/23 – dalje: ZOO) kojima je regulirana ništetnost ugovora, da je sud vezan interpretativnim presudama Suda Europske unije kojima je postavljen standard u tumačenju potrošačkih ugovora i zaštiti potrošača. U žalbi ukazuje na sadržaj određenih presuda tog suda te zaključuje da je sud prvog stupnja propustio provesti test transparentnosti, iako je to bio dužan učiniti temeljem obvezujućih stavova izraženih u presudi C-186/16, V te C-118/17, Ž u kojoj je izneseno tumačenje o ništetnosti ugovora o kreditu kao cjeline. Navodi da je predložio provođenje dokaza financijskim vještačenjem radi utvrđenja razlike između ugovorenih i stvarno plaćenih mjesečnih anuiteta kredita, međutim da je taj dokazni prijedlog odbijen uz obrazloženje da je stav suca da sporni ugovor o kreditu nije ništetan u cijelosti, zbog čega da je tražio izuzeće suca. Naglašava da je Županijski sud u Varaždinu u jednoj odluci potvrdio prvostupanjsku presudu kojom je utvrđena ništetnost cijelog ugovora, pritom se pozivajući i na presudu suda Europske unije C-118/17 pa je predložio pozivanje sudskog vještaka na dopunu nalaza kako bi mogao urediti glavni i eventualni tužbeni zahtjev, međutim taj višekratno ponovljeni prijedlog je odbijen, što predstavlja povredu prava na sud i na pristup sudu te pravo na jednakost oružja zajamčeno Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ – Međunarodni ugovori broj 18/97, 8/89, 14/02, 1/06 i 13/17- dalje; Konvencija ).

4. Tužitelj smatra da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer da su razlozi nejasni i kontradiktorni, a o odlučnim činjenicama nema razloga. Tvrdi da je sud prvog stupnja prije svega bio dužan voditi računa o zaštiti tužitelja kao potrošača, da sud nije ovlašten zamijeniti nepoštenu odredbu nekom drugom odredbom nacionalnog prava, uz izuzetak slučaja kada bi to bilo u interesu potrošača. Ponavlja da su mu zbog neadekvatnog tumačenja materijalnopravnih odredbi ZOO-a povrijeđena ustavna prava i jamstva te odredbe članka 6. stavak 1. i članka 13. Konvencije, koja je po pravnoj snazi iznad zakona, a provedeni postupak da je izravno protivan zabrani arbitrarnog postupanja. Smatra da tuženik mora snositi posljedice budući da je kriv za ništetnost ugovora, da je člankom 1. Protokola 1 uz Konvenciju zajamčena zaštita prava vlasništva na način da se nitko ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu, a da pobijana odluka predstavlja neopravdano miješanje u njegovo pravo vlasništva, pri čemu ukazuje na praksu Europskog suda za ljudska prava glede postupka preispitivanja povrede prava vlasništva. Naglašava da opće pravilo da Europski sud nije nadležan za nadzor nad tumačenjem domaćeg prava koje su dali domaći sudovi ne vrijedi onda kada utvrdi da su ocjene nacionalnih sudova o činjenicama ili domaćem pravu bile očito nerazumne, samovoljne ili izrazito nedosljedne s temeljnim načelima Konvencije. Ističe da nije imao osiguran pošteni postupak, jer nije mogao učinkovito iznijeti sve činjenice koje mu idu u korist te mu nije omogućeno iznošenje dokaza, da mu je povrijeđeno pravo na procesnu ravnopravnost te pristup sudu, koje pravo ne obuhvaća samo pravo pokretanja postupka, već obuhvaća i pravo na donošenje konačne odluke u skladu s pravnim europskim standardima, o čemu da se izjasnio i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojim odlukama kroz primjenu članka 29. stavak 1. Ustava RH.

5. Tužitelj osporava i zakonitost odluke o troškovima postupka navodeći prije svega da nije obrazložena, pri čemu ocjena da su pojedine radnje nepotrebne za vođenje spora da predstavlja također povredu prava na pristup sudu, s obzirom na činjenicu da je bio prisiljen pokrenuti ovaj parnični postupak, jer da je tuženik uporno zanemarivao primjenu članka 502.c ZPP-a. Smatra da je time što mu nije priznao parnični trošak u cijelosti, sud počinio povredu prava na pošteno suđenje zajamčeno člankom 29. stavak 1. Ustava RH te povredu članka 6. Konvencije.

6. Predlaže u pobijanom dijelu presudu preinačiti i prihvatiti tužbeni zahtjev, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje, pred drugim sucem i obvezati tuženika da mu nadoknadi trošak žalbenog postupka.

7. Tuženik u žalbi također ukazuje da je počinjena bitna postupovna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer da su razlozi presude nejasni i proturječni, a o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika.

8. Glede presuda na koje se poziva sud prvog stupnja u pobijanoj odluci, ističe da u presudi Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 nije utvrđeno da je odredba o promjenjivoj kamati ništetna niti da je povrijeđen konkretan individualni interes bilo kojeg potrošača. Naglašava da je promjenjiva kamatna stopa zakonom dozvoljeni institut kod svih ugovora o kreditu koje plasira banka te da u vrijeme sklapanja prijepornog ugovora nije postojala zakonska obveza definirati parametre promjenjivosti kamatne stope u postojećim ugovorima o kreditu. Stoga tvrdi da je prilikom zaključenja prijepornog ugovora poštivao tada važeću zakonsku regulativu te postupao u skladu s Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. koja regulira pitanje nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ističe da je kamatna stopa u razdoblju otplate kredita uvijek bila niža od najviše zakonom dopuštene kamatne stope. Glede primjene čl.502.c ZPP-a, ukazuje da ovo nije parnica radi naknade štete pa da se narečena odredba ne primjenjuje. Stoga da pozivanje suda na utvrđenja iz presude trgovačkog suda nije relevantno, a sama činjenica pokretanja tog postupka ne može biti radnja tužitelja koja je dovela do prekida zastare. Naglašava da je prijeporni ugovor o kreditu zatvoren ,a da bi prekid zastare bio moguć samo pod pretpostavkom da zastarni rok još uvijek teče, što ovdje nije slučaj. Ukazuje da zastarni rok počinje teći od trenutka kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, sukladno čl. 215. st. 1. ZOO-a, da kolektivna tužba na koju se sud poziva nije prekinula zastaru tražbine tužitelja, budući da tužitelj nije bio stranka u tom postupku, pa da stoga ne postoji ni jedna radnja tužitelja usmjerena na ostvarenje njegovih konkretnih prava koja bi prekinula tijek zastare. Navodi da nema posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava pa da se mogu primijeniti isključivo važeća zakonska rješenja.

9. Glede valutne klauzule, ističe da je takva klauzula propisana čl. 22. ZOO-a, dakle da je dopuštena te je nužna u poslovanju banaka, da jednako djeluje prema svim sudionicima, a tužitelj je slobodnom voljom ušao u takav ugovorni odnos sa tuženikom. Tuženik osporava i odluku o parničnom trošku, ne navodeći određene razloge osporavanja.

10. Predlaže u pobijanom dijelu presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje, sve uz nadoknadu troškova prvostupanjskog i žalbenog postupka.

11. Tužitelj u odgovoru na žalbu tuženika osporava izložene žalbene navode te predlaže žalbu tuženika odbiti i obvezati ga da tužitelju nadoknadi trošak sastava tog podneska.

12. Žalbe stranaka nisu osnovane.

13. Sud prvog stupnja je na potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je odbio prvopostavljeni te prihvatio eventualni tužbeni zahtjev tužitelja. Pritom nije počinjena bitna postupovna povreda iz čl. 354. st. 2. toč.11. ZPP-a, na koju povredu ovaj sud pazi i po službenoj dužnosti, jer su razlozi presude jasni, u njima nema proturječja te je presudu moguće ispitati.

14. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu koji je sklopljen između stranaka 19. srpnja 2006., kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula te zahtjev za isplatu iznosa od 50.896,97 kn sa zateznom kamatom od 12. srpnja 2013. do isplate te zahtjev (postavljen u eventualnoj kumulaciji) za utvrđenje ništetnima odredbi o jednostranoj promjeni kamatne stope te odredbi Ugovora o kreditu kojima se glavnica kredita veže za promjenu valute švicarskog franka (točke II. i IV.) te zahtjev za isplatu iznosa od 7.924,07 kn te iznosa od 18.949,93 kn sa zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa specificiranog u točkama III. i V. izreke.

15. Na temelju provedenih dokaza, sud prvog stupnja je utvrdio da je između stranaka 19. srpnja 2006. sklopljen Ugovor o kreditu kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 23.193,01 CHF, da je u čl. 4. Ugovora navedeno da se korisnik kredita obvezuje plaćati banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva, sukladno Odluci banke o kreditiranju građana, dok je člankom 6. Ugovora određena obveza otplate kredita u 84 jednaka mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti švicarskog franka (CHF), uz pristanak korisnika kredita da banka povisi ili snizi iznos anuiteta u slučaju izmjene kamatne stope, da je početna kamatna stopa iznosila 4,99 % godišnje te da je tuženik tijekom trajanja ugovora na temelju svojih odluka u više navrata mijenjao kamatnu stopu.

16. Prema stajalištu suda prvog stupnja, prijeporni Ugovor nije ništetan u cijelosti, budući da može opstati bez djelomično ništetnih odredbi u smislu čl. 324. ZOO-a, pri čemu je odlučujuća pobuda tužitelja za sklapanje ugovora ispunjena, budući da je tužitelj dobio sredstva za kupnju vozila. Istovremeno, odlučujući o zahtjevu istaknutom u eventualnoj kumulaciji, ocjenjuje da je postupanje tuženika u odnosu na ugovaranje promjenjive kamatne stope te valutne klauzule suprotno načelu savjesnosti i poštenja, budući da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja. Glede primjene materijalnog prava, ocjenjuje da se u nazočnom slučaju primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ("Narodne novine" broj 96/03, 46/07- dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora pa utvrđuje da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odlučeno da su banke (između ostalih i tuženik) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditu koristeći u ugovorima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te su postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03, a od 7. kolovoza 2007. suprotno čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12, 56/13 – dalje ZZP/07).

17. Sud prvog stupnja ocjenjuje da je temeljem čl. 502.c ZPP-a vezan za utvrđenja suda iz kolektivnog spora pa tako i za utvrđenja o ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli i jednostranoj izmjeni kamatne stope pa zaključuje da je tuženik dužan vratiti tužitelju sve što je stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi, primjenom čl. 323. st.1. ZOO-a.

18. S obzirom na utvrđenje da su odredbe prijepornog ugovora o kreditu ništetne, protivne prisilnim propisima, sud prvog stupnja ocjenjuje da je tuženik stekao bez osnove iznos kojeg je tužitelj prema ugovoru platio, pa da je sukladno čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a dužan te iznose vratiti sa zateznom kamatom od svakog pojedinačnog stjecanja, budući da je ocijenjeno da je tuženik nesavjestan stjecatelj.

19. Stoga je prvopostavljeni tužbeni zahtjev odbijen, a drugopostavljeni zahtjev prihvaćen, a odluka o trošku je donesena primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a te je tužitelju priznat trošak zastupanja odvjetnika, primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika(„Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 - dalje Tarifa),uz trošak vještačenja i sudskih pristojbi, u ukupnom iznosu od 13.780,50 kn.

20. Prije svega treba navesti da je tužitelj podnio tužbu na način da je tužbeni zahtjev postavio u eventualnoj kumulaciji, primjenom čl. 188. ZPP-a i to prvopostavljeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti prijepornog Ugovora o kreditu te isplate iznosa od 50.896,97 kn sa zakonskom zateznom kamatom, dok je u drugom (eventualnom) zahtjevu zatražio utvrđenje da su ništetne odredbe čl.1. i čl.6. Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te posljedično tome zahtijevao isplatu preplaćenih iznosa. Tužitelj je glavni zahtjev postavio uz obrazloženje da su ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, kao odredbe o cijeni kao bitnom sastojku ugovora bez kojih ugovor ne može opstati, što da ga čini ništetnim.

21. Stoga je u ovom postupku, za donošenje odluke o prvopostavljenom zahtjevu, prije svega trebalo ocijeniti može li prijeporni Ugovor o kreditu opstati bez ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi te primjeni valutne klauzule, sve polazeći od domašaja narečenih presuda koje su donesene u kolektivnom sporu.

22. Naime, člankom 324. ZOO-a je propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen (stavak 1.). Ugovor će ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje (stavak 2.). Na istovjetan način propisuje i čl. 87. ZZP/ 03, prema kojemu je nepoštena ugovorna odredba ništetna (stavak 1.), ali ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost samog ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe (stavak 2.).

23. Dakle, postavlja se pitanje ima li ništetnost odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli za posljedicu ništetnost ugovora u cjelini.

24. Kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja, prijepornim Ugovorom o kreditu je bila ugovorena početna kamatna stopa od 4,99 %, koju stopu je dopušteno primijeniti za cijelo razdoblje otplate kredita, budući da u tom dijelu ugovor nije ništetan. Glede valutne klauzule, treba istaći da je prema čl. 22. ZOO-a dopuštena ugovorna odredba prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Međutim, iako je načelno dopušteno ugovaranje valutne klauzule, u nazočnom slučaju je ugovaranje valutne klauzule koje nije posljedica pojedinačnog pregovaranja o tome, pravilno ocijenjeno ništetnim primjenom čl. 81. ZZO/03. Naime, u kolektivnoj tužbi je odlučeno o pitanju ništetnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope na temelju jednostranih odluka banke, te ugovaranja valutne klauzule vezane uz valutu CHF, bez prethodnog upoznavanja korisnika kredita o mogućim posljedicama izmjene odnosa tih valuta pa pravomoćna odluka koja je donesena u tom postupku obvezuje sud.

25. Prema odredbi čl. 1021. ZOO-a ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

26. Prema stajalištu ovog suda, pravilna je ocjena suda prvog stupnja da se ništetnost pojedinih odredbi prijepornog Ugovora o kreditu ne odnosi na bitne elemente ugovora iz čl. 1022. st. 2. u vezi s čl. 1021. ZOO-a, a to su iznos kredita te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita, neovisno o činjenici što su odredbe o načinu izmjene kamatne stope te izmjene anuiteta u skladu s izmjenom odnosa valuta vezane uz uvjete vraćanja kredita. Kako je ugovorna odredba o visini početno ugovorene kamatne stope valjana, kao što je valjana i odredba o kunskom iznosu kojeg je banka stavila na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita, proizlazi da ugovor o kreditu može opstati unatoč ništetnosti narečenih ugovornih odredbi pa je pravilno ocijenjen neosnovanim tužbeni zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnosti cijelog ugovora.

27. Kao što je već rečeno, bitni sastojci ugovora o kreditu (čl.1021. ZOO) jesu iznos koji banka stavlja na raspolaganje korisniku kredita, kamata koju se korisnik kredita obvezuje plaćati banci, te obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca.

28. U konkretnom slučaju, banka se obvezala staviti na raspolaganje tužitelju navedene iznose CHF u protuvrijednosti u kunama prema tečaju na dan korištenja kredita, a nije sporno da je banka svoje obveze ispunila na ugovoreni način.

29. Treba navesti da valutna klauzula ima za cilj osiguranje stabilnosti obveza ugovornih strana, ali ugovor može opstati bez te sporedne odredbe ugovora, pri čemu ugovori ostaju na snazi kao da su obveze ugovornih strana određene u kunama.

30. Stoga činjenica što je odredba o valutnoj klauzuli u ugovorima o kreditu s obvezama stranaka vezanim uz tečaj CHF ništetna, nije razlog zbog kojeg ti ugovori ne bi mogli opstati (čl. 324. ZOO).

31. Glede utvrđenja ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi prema odluci banke, u skladu s narečenom pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, treba istaći da uklanjanjem odredbe o promjenjivosti kamatne stope ostaje na snazi odredba o početnoj kamatnoj stopi za cijelo vrijeme za koje je ugovor sklopljen pa ugovor može opstati bez te odredbe.

32. Dakle, izmjenom ugovora o kreditu s valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom u ugovore bez valutne klauzule, s početnom kamatnom stopom kao fiksnom, nije postupljeno suprotno odredbama čl. 324. st. 1. i 2. ZOO i odredbama Zakona o zaštiti potrošača, jer je valuta ispunjenja od početka ovih ugovornih odnosa hrvatska kuna, a i ugovorena kamata je početno određena stopama naznačenim u predmetnim ugovorima pa je na dopušten način umjesto ništetnih odredaba unesen sadržaj koji odgovara volji ugovornih strana u vrijeme sklapanja ugovora. Ništetnost odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ustanovljena je na temelju odredaba ZZP i ZOO, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a u toj presudi su izneseni, između ostalog i razlozi zbog kojih taj sud smatra da sporni ugovori o kreditu mogu ostati na snazi bez ništetnih odredaba, kao ugovori u kojima će glavnica kredita biti određena u kunama uz fiksnu kamatu.

33. Treba naglasiti da u kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, nije istaknuta tvrdnja o ništetnosti narečenih ugovora o kreditu u cijelosti, niti je u tom smislu tužitelju pružena sudska zaštita.

34. Konačno, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u više odluka izrazio pravno shvaćanje da ugovor o kreditu sklopljen između kreditne institucije i potrošača, kada sud utvrdi da su odredbe o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule nepoštene i ništetne, može opstati na temelju čl. 324. st. 1. i 2. ZOO, te da zapreke za to ne postoje niti u odredbama ZZP-a (primjerice Rev 259/2022).

35. Na žalbene navode tužitelja glede sudske prakse Suda Europske unije, treba odgovoriti da odluke tog suda na koje tužitelj ukazuje u žalbi ne daju osnove za zaključak da bi ugovor o kreditu u usporedivim slučajevima bio ništetan u cijelosti.

35.1. Glede odluke o parničnom trošku, treba navesti da je u tom dijelu odluka suda prvog stupnja pravilno utemeljena na čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP-a, što znači da je sud bio ovlašten odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje ove parnice, čime nije počinio povredu čl. 6. st. 1. Konvencije, pa tako ni pravo tužitelja na pristup sudu.

36. Zbog izloženog je valjalo žalbe stranaka odbiti i pobijanu presudu potvrditi, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a.

U Rijeci,15. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Helena Vlahov Kozomara