Republika Hrvatska
Općinski sud u Rijeci
Stalna služba u Malom Lošinju
Riva lošinjskih kapetana 14
51550 Mali Lošinj
Poslovni broj: P-315/2021-71
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Rijeci, (OIB:54566384631), Stalna služba u Malom Lošinju, po sucu ovog suda Gordani Holer kao sucu pojedincu, na prijedlog više sudske savjetnice Patricie Sablić Havić, u pravnoj stvari tužitelja EŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Vesni Šnur, odvjetnici iz Vinkovaca, protiv prvotužene MŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i drugotuženika ĆŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje zastupani po punomoćnicima iz ZOU Adela Budinić – Kušeta, Adrijana Antičević i Lucija Kušeta iz Malog Lošinja, radi isplate, nakon održane glavne rasprave 24. srpnja 2025. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, 15. rujna 2025.
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženima MŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i ĆŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da isplate tužitelju EŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 10.862,23 EUR sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 6. listopada 2017. pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za 3% poena, time da od 1.1.2023. do konačne isplate prema kamatnoj stopi Europske središnje banke primijenjene na posljednje operacije refinanciranja, objavljene prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, uvećane za tri (3) postotna poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja dok se u preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.
II. Nalaže se tuženima da naknade tužitelju parnične troškove u iznosu od 1.433,34 EUR (tisućučetiristotridesetitrieuraitridesetičetiricenta) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja presude pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja dok se u preostalom zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka odbija kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi u bitnome navodi da su tužitelji i tuženi u odnosu sin i roditelji. Tužitelj da je imao dogovor s roditeljima da će im slati novčana sredstva obzirom da je moreplovac, te da će tuženi pristupiti građenju apartmana u [adresa]. Kada je tužitelj prestao ploviti i htio se skrasiti da se obratio roditeljima u lipnju 2017. i tada utvrdio da oni od apartmana u koje je on uložio svoja novčana sredstva ostvaruju korist, pa je zatražio od njih da mu isplate iznos od 20.000,00 kn, na što je dobio odgovor da se oni muče i da ne vide zašto bi mu išta dali od novčanih sredstava koja su zaradili. Tuženi da su odbili tužitelju dati navedeni iznos, te iskazali da će mu vratiti ono što mu duguju, ali da mu do dana podnošenja tužbe nisu vratili cjelokupni iznos. Tužitelj u tužbi navodi da je tuženima sveukupno dao 358.348,00 kn dok su tuženi tužitelju do dana podnošenja tužbe vratili 260.778,79 kn, pa da je ostala razlika u iznosu od 97.569,21 kn koju da su tuženi dužni vratiti tužitelju. Tužitelj nadalje navodi da je roditeljima kupio i automobil koji su oni upotrebljavali i koristili ga, kako oni tako i tužiteljev brat, a obzirom da su ga vratili tužitelju, da su umanjili navedeni iznos duga za 2.000,00 EUR, iako je tužitelj za navedeni automobil izvršio isplatu iznosa od 11.000,00 EUR, a vraćen mu je nakon nekoliko godina upotrebe, amortiziran. Tužitelj je nadalje podneskom od 4. siječnja 2023. specificirao tužbeni zahtjev kojim od tuženika potražuje iznos od 6.195,03 EUR obzirom da je naknadno zaprimio uplatu tuženika u iznosu od 6.754,63 EUR, da bi podneskom od 11. srpnja 2025. tužitelj u konačnici specificirao tužbeni zahtjev, usklađujući ga s nalazom i mišljenjem vještaka, na način da od tuženika potražuje iznos od 23.754,66 EUR sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 6. listopada 2017.
2. Tuženici su se u odgovoru na tužbu u cijelosti usprotivili tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu kao neosnovanom navodeći da je točno da su isti pristupili gradnji apartmana i ulaganjima sa vlastitim financijskim sredstvima i djelomično financijskim sredstvima, koje je tužitelj darovao roditeljima kao pomoć pri gradnji, budući da je postojao dogovor u obitelji da će svatko od njihovo troje djece jednog dana naslijediti jedan apartman. Budući da je tužitelju trebao pripasti najveći apartman, izrazio je želju da roditeljima daruje novac, a ne da u zajam, kako to u tužbi tvrdi tužitelj. Do narušavanja međusobnih odnosa da je došlo tijekom 2017. godine, kada je tužitelj upoznao svoju izvanbračnu suprugu FŽ i kada se isti naglo otuđio od svoje obitelji, odselio i promijenio prezime, nakon čega da su tuženici samoinicijativno odlučili izvršiti povrat novca i osobnog automobila i tada da je dogovorena dinamika isplate, s time da tuženi nisu pristajali vratiti zakonsku zateznu kamatu, budući da nisu bili u obvezi vratiti ni glavnicu. Tuženi da su ukupno do dana podnošenja odgovora na tužbu izvršili uplatu od ukupno 273.463.25 kn, izravno uplatom na račun tužitelja, a iznos od 17.403, kn da su uplatili u ime i za račun tužitelja na ime doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje u iznosu od 17.403,00 kn, što tuženi dokazuju potvrdama o uplatama od dana 12.6.2014., a što sve ukupno iznosi 290.866,25 kn. Tuženi da će dana 1.10.2021. izvršiti još uplatu tužitelju u iznosu od 51.899,75 kn, te da će tada ukupni iznos svih uplata tužitelju iznositi 342.766,00 kn. Tužitelj da je tuženima dao ukupno 324.598,00 kn, obzirom da je omaškom u pisanju u tužbi dva puta naveo isti iznos od 33.750,00 kn, te da će tuženi sa posljednjom uplatom vratiti tužitelju i više novca nego li su sami primili. Nadalje ističu prigovor promašene pasivne legitimacije i zastare.
3. Dakle, među strankama je sporno jesu li tuženici u obvezi vratiti tužitelju novac i u kojem iznosu, te da li tužitelj ima pravo na zakonske zatezne kamate i od kada teku zakonske zatezne kamate.
4. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva sud je proveo dokaze uvidom u izvadak iz zemljišne knjige zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]-grad, rješenje Ureda državne uprave u Vukovarsko-srijemskoj županiji služba za opću upravu Ispostava Vinkovci, Klasa: UP/I-222-02/19-02/29, Urbroj: 2196-01-05-06/1-19-4 od 21. kolovoza 2019., potvrde o uplatama i isplatama na listu 11-22 spisa, izvod prometa po računu Erste & Steiermaerkische bank d.d. na listu 23-52 spisa, potvrde o uplatama na listu 61-75, dopis punomoćnika tuženika od 26. kolovoza 2019., dopis punomoćnika tužitelja od 9. rujna 2019., e-mail dopis pun tuženika od 17. rujna 2019., e-mail dopis pun. tužitelja od 15. listopada 2019., e-mail dopis punomoćnika tuženika od 3. prosinca 2019., izvod prometa po računu Erste & Steiermaerkische bank d.d. na listu 81-95, naloge klijenta Privredne banke Zagreb d.d. na listu 99-106 spisa, SMS poruke na listu 112-117 spisa, Ugovor o kupoprodaji nekretnine od 18. rujna 2014., uplatnice i dnevnik plaćanja troškova za gradnju na listu 124-128 spisa, prometnu dozvolu na listu 129-130 spisa, prepisku putem društvenih mreža na listu 136-154 spisa, e-mail poruku od 29. srpnja 2019. na listu 155 spisa, dokumentaciju Privredne banke Zagreb d.d. na listu 170 i 174 spisa, dokumentaciju Erste & Steiermaerkische bank d.d. na listovima 175-347 spisa, dokumentaciju Privredne banke Zagreb d.d. na listu 366-386 spisa, potvrdu o uplati na listu 418 spisa, nalaz i mišljenje vještaka Tomislava Prpića od 23. ožujka 2025., podnesak vještaka Tomislava Prpića od 24. lipnja 2025., te je proveden dokaz saslušanjem svjedoka HŽ, LŽ, BŽ, FŽ, EŽŽ, ČŽ i stranaka.
5. Sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (dalje ZPP, Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01/ 113/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22) sud je prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, tužbeni zahtjev tužitelja nalazi djelomično osnovanim.
6. Sud je u postupka, a osobito iz iskaza samih stranaka nedvojbeno utvrdio da su se tužitelj i tuženici u početku sporazumjeli da će tužitelj tuženicima dati novac za izgradnju apartmana, a tuženici će tužitelju za uzvrat ostaviti u nasljedstvo najveći apartman. To osobito proizlazi iz dijela iskaza tužitelja u kojem navodi cit. "Na upit pun. tuženika da li je u početku bio postignut dogovor u obitelji da će meni nakon smrti tuženika pripasti najveći apartman, iskazujem da je takav dogovor među nama bio postignut, ali je tuženica kasnije počela mijenjati priču pa sam se ja htio od toga ograditi i osigurati svoj život. U početku nije bio dogovor da će mi tuženici vraćati novac koji sam dao." Isto su u svom iskazu potvrdili tuženici i to tuženica u dijelu u kojem iskazuje cit. "2014. kada smo počeli gradnju apartmana, ja sam tražila od EŽ da financira iskop s obzirom da su ti troškovi bili veliki, i ja sam mu tada obećala da će njemu pripasti najveći apartman", te iskaza tuženika u dijelu u kojem iskazuje "Ja sam mislio graditi samo polovicu kuće, a on je forsirao, stalno me zvao i tjerao da sagradimo sve da se radovi nastave. Mislim da je to bilo negdje 2014. Ti dogovori između mene i EŽ su se vodili u tijeku izvođenja radova." Dakle, na temelju iskaza samih stranaka utvrđeno je da su oba tuženika osobno s tužiteljem postigli sporazum oko financiranja gradnje apartmana, slijedom čega sud nalazi neosnovanim prigovor promašene pasivne legitimacije u odnosu na II. tuženika, osobito imajući u vidu da su oba tuženika u zemljišnim knjigama upisani kao suvlasnici predmetne nekretnine.
7. Suprotno navodima tuženika, postignuti sporazum između stranaka ne može se smatrati darovanjem, upravo iz razloga što činjenica da je tužitelju zauzvrat trebao pripasti najveći apartman, a što je u svom iskazu potvrdila I. tuženica, predstavlja protučinidbu.
8. Sud je nadalje u postupku utvrdio da je navedeni sporazum stranaka nedvojbeno raskinut u listopadu 2017. kada su se odnosi između stranaka poremetili, te su tuženici tužitelju započeli vračati novac. Da se tužitelj s time suglasio, sud je utvrdio upravo iz iskaza samog tužitelju u dijelu u kojem navodi cit. "Nakon što su se naši odnosi poremetili postigli smo dogovor da mi mama vrati dugovani iznos koji sam joj dao, ali s kamatama, na što je ona prvotno pristala, i počela vraćati prvo glavnicu, a kamate da će isplatiti kasnije."
9. Odredbom čl. 368., st. 1., 2. i 5. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO, Narodne novine broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23.) propisano je da su raskidom ugovora obje strane oslobođene svojih obveza, osim obveze na naknadu štete. Ako je jedna strana ispunila ugovor potpuno ili djelomično, ima pravo na povrat onoga što je dala. Strana koja vraća novac dužna je platiti zatezne kamate od dana kad je isplatu primila.
10. Obzirom da je među strankama sporan ukupan iznos novaca kojeg je tužitelj dao tuženicima odnosno koji iznos novaca su tuženici dužni vratiti tužitelju sukladno citiranoj zakonskoj odredbi, to je sud na prijedlog tužitelja odredio knjigovodstveno-financijsko vještačenje na okolnost dinamike uplata koje je tužitelj izvršio na račun tuženika, uzimajući u obzir i uplate koje je u ime i za račun tužitelja izvršio GŽ, u vremenskom razdoblju od siječnja 2014. do danas, te dinamiku isplata koje su tuženici izvršili na račun tužitelja u vremenskom razdoblju od siječnja 2014. do danas po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću.
11. Iz nalaza i mišljenja vještaka od 23. ožujka 2025. proizlazi da je u tužbi specificiran iznos od 358.348,00 kn (posljednji stupac) kao uplaćen tuženiku. Od navedenog iznosa 33.750,00 kn na dan 18.12.2014. duplicira se, te je zapravo riječ o iznosu od 324.598,00 kn. Uvidom u podatke o uplatama (promete po računima i potvrdama o uplatama) vještak je utvrdio da je za navedene datume/iznose izvršena uplata od 325.138,00 kn prema tuženiku (pretposljednji stupac, označeno zeleno), te da ista uključuje i uplate koje je vršio GŽ na ime EŽ. Osim navedenih iznosa, vještak je utvrdio da je ŽŽ izvršio daljnje uplate prema MŽ u iznosu od 180.600,00 kn za koje se ne specificira potraživanje u tužbi, a iz opisa plaćanja i inače nije razvidno na što se uplate odnose. Ukupno utvrđena uplata tako iznosi 505.738,00 kn. Nadalje, vještak je utvrdio da je MŽ uplatila iznos od 309.355,54 kn EŽ, odnosno iznos od 326.758,54 kn ukoliko se promatra i iznos uplaćen na ime zdravstvenog i mirovinskog osiguranja za tužitelja. Zaključno prema mišljenju vještaka tužitelj je izvršio prema tuženoj uplate u iznosu od 505.738,00 kn, od čega 325.138,00 kn korespondira utuženom iznosu i datumima (iz opisa plaćanja nije razvidna namjena). Tužena je izvršila prema tužitelju uplate u iznosu od 326.758,54 kn, odnosno 309.355,54 kn ako se isključi iznos koji nije uplaćen direktno tužitelju, već na ime zdravstvenog i mirovinskog osiguranja za tužitelja. Nakon izvršenog jednostavnog prijeboja plaćenih iznosa rezultat je slijedeći. Ukoliko se promatraju iznosi uplata tužene koji ne uključuju uplate na ime zdravstvenih i mirovinskih doprinosa za tužitelja, tužitelj je platio prema tuženiku iznos od 15.782,46 kn / 2.094,69 EUR više ako promatramo uplate koje korespondiraju utuženim iznosima i datumima, odnosno 196.382,46 kn / 26.064,43 EUR više ako promatramo ukupne uplate. Ukoliko se promatraju iznosi uplata tužene koji uključuju uplate na ime zdravstvenih i mirovinskih doprinosa za tužitelja, tužitelj je platio prema tuženiku iznos od 1.620,54 kn / 215,08 EUR manje ako promatramo uplate koje korespondiraju utuženim iznosima i datumima, odnosno 178.979,46 kn / 23.754,66 € više ako promatramo ukupne uplate.
12. U očitovanju na prigovor tuženika od 24. lipnja 2025. vještak navodi da da tuženi točno navode da za sporne uplate EŽ prema MŽ od 18.12.2014. u iznosu od 12.808.00 kn, 18.12.2014. u iznosu od 34.290,00 kn, 19.12.2014. u iznosu od 4.040,00 kn, 27.12.2014. u iznosu od 5.000,00 kn, 26.06.2015. godine u iznosu od 35.000,00 kn i 28.07.2015. u iznosu od 6.000,00 kn, sveukupno 97.138,00 kn postoje samo isplatnice, tj potvrde o podizanju sa računa. Dakle, spisu ne prileže potvrde da su navedeni iznosi, iako podignuti, položeni na račun tužene, dok račun tužene nije vidljiv prije 2018., te je u tom slučaju, tj. ako se smatra da ih treba izuzeti, iz tablica vidljivo da je u tužbi specificiran iznos od 358.348,00 kn (posljednji stupac) kao uplaćen tuženiku. Tuženi iznos ne podudara se sa utvrđenim. Ukupno utvrđena uplata tako iznosi 408.600,00 kn. U slijedećoj tablici prikazuju se uplate tužene prema tužitelju, kako su utvrđene prema potvrdama u spisu, a iz tablice slijedi da je MŽ uplatila iznos od 309.355,54 kn EŽ, odnosno iznos od 326.758,54 kn ukoliko se promatra i iznos uplaćen na ime zdravstvenog i mirovinskog osiguranja za tužitelja. Prema mišljenju vještaka tužitelj je izvršio prema tuženoj uplate u iznosu od 408.600,00 kn, ukoliko se ne uzimaju u obzir sporne isplate, a računa za koje ne prileže potvrde o polaganju/uplatama prema tuženima. Tužena je izvršila prema tužitelju uplate u iznosu od 326.758,54 kn, odnosno 309.355,54 kn ako isključi iznos koji nije uplaćen direktno tužitelju, već na ime zdravstvenog i mirovinskog osiguranja za tužitelja. Nakon izvršenog jednostavnog prijeboja plaćenih iznosa rezultat je slijedeći. Ukoliko se promatraju iznosi uplata tužene koji ne uključuju uplate na ime zdravstvenih i mirovinskih doprinosa za tužitelja, tužitelj je platio prema tuženiku iznos od 15.782,46 kn / 2.094,69 EUR više ako promatramo uplate iz tužbe, odnosno 99.244,46 kn / 13.172,00 EUR više ako promatramo ukupne uplate. Ukoliko se promatraju iznosi uplata tužene koji uključuju uplate na ime zdravstvenih i mirovinskih doprinosa za tužitelja, tužitelj je platio prema tuženiku iznos od 1.620,54 kn / 215,08 EUR manje ako promatramo uplate iz tužbe, odnosno 81.841,46 kn / 10.862,23 EUR više ako promatramo ukupne uplate.
13. Obzirom da stranke, nakon što je vještak dopunio svoj nalaz i mišljenje, nisu imale daljnjih primjedbi, to je sud ocijenio nalaz vještaka kao stručan i istinit, te detaljno obrazložen osobito imajući u vidu da istinitost i stručnost nalaz i mišljenja vještaka nisu dovedeni u pitanje drugim dokazima.
14. Tužitelj je podneskom od 11. srpnja 2025. konačno specificirao tužbeni zahtjev usklađujući isti sa nalazom vještaka potražujući od tuženika iznos od 23.754,66 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 6. listopada 2017.
15. Tuženici su se protivili preinaci tužbenog zahtjeva.
16. Međutim, odredbom čl. 191. st. 2. Zakon o parničnom postupku (dalje ZPP, Narodne novine broj 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23.) propisano je da ako tužitelj preinačuje tužbu tako da, zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, zahtijeva iz iste činjenične osnove drugi predmet ili novčanu svotu, tuženik se takvoj preinaci ne može protiviti.
17. Ovdje valja također ukazati na pravno shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske u odluci U-III/4474/2019 od 29. ožujka 2022., koje je prihvatio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3158/2018-2 od 22. studenog 2023., a u kojoj je Ustavni sud problematizirao procesno postupanje sudova kroz zaštitu ustavnog prava na pravično suđenje. Ustavni sud je u navedenoj odluci izrazi mišljenje da je pravo na pravično suđenje, zajamčeno čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10, 5/14, dalje: Ustav), skup postupovnih jamstava kojima se osigurava pravičnost postupka. Ono ima tako važno mjesto u demokratskom društvu da ne može biti nikakvog opravdanja za restriktivno tumačenje tih jamstava. Čl. 29. st. 1. Ustava, između ostalog, osigurava svakome pravo da od suda zatraži i dobije djelotvornu sudsku zaštitu u vezi sa svojim pravima ili obvezama. Riječ je o "pravu na sud", kojemu je važan aspekt i pravo na pristup sudu. Bilo bi nezamislivo da se u pravnom poretku utemeljenom na vladavini prava strankama priznaju postupovna jamstva u postupku koji je u tijeku, a da se pritom ne štiti ono što u osnovi omogućuje korištenje tim jamstvima, a to je pristup sudu. Pravo na pristup sudu ne uključuje samo pravo pokrenuti postupak već i pravo na "rješavanje" spora od strane suda. Pri tome je nesporno je da pravo na pristup sudu nije i ne može biti apsolutno. Ono je podvrgnuto ograničenjima (osobito kad je riječ o pretpostavkama koje se tiču dopuštenosti ulaganja pravnih sredstava) jer po samoj svojoj naravi zahtijeva regulaciju države koja u tom pitanju ima izvjesnu slobodu procjene. Ta ograničenja, međutim, ne smiju umanjiti pristup sudu na takav način ili do takve mjere da time bude narušena sama bit "prava na sud". Nadalje, ograničenje neće biti spojivo s pravom na pošteno suđenje ako ne teži legitimnom cilju te ako ne postoji razuman odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i legitimnog cilja koji se nastoji ostvariti. Ustavni sud Republike Hrvatske istaknuo je da nema dvojbe da čl. 190. ZPP kojim su propisane pretpostavke pod kojima je dopuštena preinaka tužbe, predstavlja ograničenje prava na pristup sudu, te da je svrha tog postupovnog ograničenja prije svega poštovanje načela pravne sigurnosti, ali i ubrzanje postupka te osiguranje pravilnog djelovanja pravosudnog sustava. Međutim, ocjenjuje da strogo formalističko stajalište da preinaka tužbe nije dozvoljena nakon zaključenja prethodnog postupka neovisno o ostalim odredbama ZPP i okolnostima konkretnog slučaja, nije razmjerno legitimnom cilju kojem čl. 190. ZPP teži čime je narušena sama bit prava na pristup sudu zajamčena čl. 29. st. 1. Ustava.
18. Stoga ovaj sud, uzimajući u obzir navedeno stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske koje je prihvatio i Vrhovni sud Republike Hrvatske, nalazi da je u konkretnom slučaju konačno specificirana tužba u vezi sa svim predloženim dokazima u tužbi, da nakon specifikacije tužbenog zahtjeva nisu utvrđivane nove činjenice, niti izvođeni novi dokazi, te da je tužitelj tek nakon provođenja financijskog vještačenja, koji je po sudu određen i izveden nakon zaključenja prethodnog postupka i kojim je vještak utvrdio ukupni iznos novaca kojeg je tužitelj isplatio tuženicima, mogao postaviti konačni tužbeni zahtjev. Naime, isplate tužitelja prema tuženicima vršene su u razdoblju od 28. travnja 2014. sve do 23. ožujka 2017., i to ponekad izravno sa računa tužitelja, a ponekad putem uplatnica na šalteru banke, a sve putem punomoćnika tužitelja NŽ. Valja također uzeti u obzir činjenicu da je u to vrijeme tužitelj plovio, dakle bio je fizički odsutan, a budući da je u to vrijeme bio u dobrim odnosima s obitelji, životno je i logično da nije vodio posebnu evidenciju o svakoj izvršenoj uplati. Sve i da je tužitelj naknadno, dakle prije podnošenja tužbe, pribavio izvode prometa po računima od banaka, iz istih nije moguće na jednostavan način utvrditi sve isplate koje je tužitelj izvršio tuženicima, osobito s odmakom od 8-10 godina, iz razloga što se primjerice u izvodima iz prometa po računima Erste banke kod prijenosa novca sa računa na račun ne navodi ime korisnika računa na koji se uplata vrši.
19. Iz svega navedenog sud nalazi da se u konkretnom slučaju tuženici ne mogu protiviti konačno uređenom tužbenom zahtjevu, te da su ispunjene pretpostavke za donošenje odluke po navedenoj tužbi, odnosno da u konkretnom slučaju ograničenje prava tužitelju na preinaku tužbe do zaključenja prethodnog postupka ne bi bila razmjerna naravi potrebe u konkretnom slučaju.
20. Nadalje, sud nalazi da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara. Naime, pravo ugovorne strane da nakon raskida ugovora zahtijeva vraćanje onoga što je dala zastarijeva u općem zastarnom roku (pet godina) sukladno odredbi čl. 225 ZOO, zastara počinje teći prvog dana nakon dana raskida ugovora u smislu odredbe čl. 215. st. 1. ZOO, a zastara nastupa kada istekne posljednji dan zakonom određenog vremena sukladno odredbi čl. 216. istog zakona.
21. Prema mišljenju suda do raskida ugovora u konkretnom slučaju je došlo 6. listopada 2017. osobito imajući u vidu da je to dan kada su tuženici započeli s vračanjem tražbine tužitelju, te ujedno i datum kojeg je tužitelj naveo kao početak tijeka zateznih kamata, pa sud nalazi da su se tada obje stranke konkludentnim radnjama usuglasile o raskidu ugovora.
22. Obzirom da je tužba podnesena 2. ožujka 2021., a imajući u vidu petogodišnji rok zastare, to proizlazi da nije nastupila zastara za predmetno potraživanje. Ovdje valja napomenuti da naknadna specifikacija tužbenog zahtjeva prema nalazu vještaka nema karakter novog zahtjeva glede početka i tijeka roka zastare u odnosu na prvobitni zahtjev, čijim podnošenjem je došlo do prekida zastarijevanja tražbine tužitelja. Naime, primjena zastarnog roka na dio tužbenog zahtjeva koji je preinačen nakon primljenog nalaza i mišljenja vještaka predstavljala bi primjenu prava koja je suprotna ciljevima pravne sigurnosti i poštenog suđenja. Takav stav zauzet je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 27. svibnja 2024.
22. Tužitelj dakle u ovom parničnom postupku potražuje od tuženika iznos od ukupno 23.754,66 EUR / 178.979,46 kn[1] , a koji iznos preostaje kada se od ukupnog iznosa uplata koje je tužitelj izvršio na račun tuženika (505.738,00 kn) oduzmu uplate koje su tuženici izvršili na račun tužitelja zajedno s uplatama za doprinose (326.758,54 kn).
23. Međutim, iz nalaza vještaka, nedvojbeno proizlazi da za uplate koje su prema navodima tužitelja izvršene u korist tuženika dana 18.12.2014. u iznosu od 12.808.00 kn, 18.12.2014. u iznosu od 34.290,00 kn, 19.12.2014. u iznosu od 4.040,00 kn, 27.12.2014. u iznosu od 5.000,00 kn, 26.06.2015. u iznosu od 35.000,00 kn i 28.07.2015. u iznosu od 6.000,00 kn, sveukupno 97.138,00 kn, nema dokaza da su upravo navedeni iznosi položeni na račun tuženika. Naime, u spisu prileže samo isplatnice, odnosno potvrde o podizanju novca s računa tužitelja, ali ne i uplatnice odnosno potvrde o uplati upravo navedenih iznosa na račun tuženika, niti drugi dokazi iz kojih bi proizlazilo da je novac doista predan tuženicima.
24. Svjedok GŽ je u svom iskazu naveo da je imao punomoć za tužiteljev račun u Erste banci te da je po njegovoj uputi podizao novac s tog računa i u njegovo ime vršio plaćanja, nešto je uplaćivao na tužiteljev račun u Privrednoj banci za tužiteljeve troškove American kartice i sl., a nešto je uplaćivao na račun tuženice, sve prema uputi tužitelja koji bi ga najčešće dan ranije porukom obavijestio i dao uputu točno koliko novaca treba podići i dati tuženici ili uplatiti na njezin račun. Obzirom na takav iskaz svjedoka, nije moguće utvrditi da su upravo navedeni iznosi dani tuženici, a ne primjerice utrošeni za plaćanje nekih drugih računa tužitelja.
25. Sud nadalje, nije prihvatio ni navode tuženika da bi uplate koje je GŽ vršio na PBZ račun tužitelja i to 29.4.2014., 12.6.2014., 3.7.2014, 12.8.2014., 4.11.2014., 13.11.2014., 28.7.2015 i 31.10.2015. u ukupnom iznosu od 86.200,00 kn, valjalo odbiti od ukupnog iznosa duga iz razloga što nije vidljivo da su te uplate izvršene u ime tužene. Naprotiv, prije svake navedene uplate na PBZ račun tužitelja, prethodila je isplata sa Erste računa tužitelja u istoj visini, pa se može zaključiti da je u konkretnom slučaju riječ o transferu po vlastitom računu.
26. Sukladno navedenom, sud je nedvojbeno utvrdio da je tužitelj tuženicima u razdoblju od 28. travnja 2014. do 23. ožujka 2017. uplatio ukupno iznos od 408.600,00 kn, a da su tuženici tužitelju vratili sveukupno 326.758,54 kuna, odnosno da je tužitelj uplatio tuženicima 81.841,46 kn / 10.862,23 EUR više nego što su mu tuženici dosad vratili, pa je stoga valjalo djelomično udovoljiti tužbenom zahtjevu tužitelja i odlučiti kao u točki I. izreke presude. Ovdje valja napomenuti da tuženici nisu dokazali da bi tužitelj osim za gradnju apartmana sukladno postignutom sporazumu, na njihov račun vršio uplate po nekoj drugoj osnovi pa je stoga sud zaključio da je cjelokupni iznos novaca kojeg je tužitelj uplatio na račun tuženika sukladno nalazu i mišljenju vještaka, bilo upravo temeljem sporazuma stranaka koji je naknadno raskinut njihovom voljom.
27. Tužitelju, uz glavnu tražbinu, pripada pravo i na zakonsku zateznu kamatu sukladno odredbi čl. 29. st. 1. ZOO, time da je prema odredbi čl. 368. st. 2. ZOO. strana koja vraća novac dužna platiti zatezne kamate od dana kad je isplatu primila. Međutim tužitelj tužbenim zahtjevom potražuje kamatu tekuću od 6. listopada 2017., pa je sud tužitelju dosudio zatezne kamate sukladno postavljenom zahtjevu.
28. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku (dalje ZPP, Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01/ 113/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22), a imajući u vidu vrijednost predmeta spora u vrijeme poduzimanja svake radnje. Tako je tužitelju kao opravdani trošak sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje Tarife, Narodne novine broj 13. st. 8/23), priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR, zatim sukladno Tbr. 8. toč. 3. Tarife trošak sastava podnesaka od 1. rujna 2021. u iznosu 100,00 EUR, 2. listopada 2021. u 100,00 EUR, 4. siječnja 2023. u iznosu 100,00 EUR i 11. srpnja 2025. u iznosu od 250,00 EUR, zatim trošak zastupanja na ročištima 14. lipnja 2021., 1. rujna 2021., 1. listopada 2021., 8. travnja 2022., 19. listopada 2022. u iznosu od 200,00 EUR po ročištu, kao i trošak zastupanja na ročištu 24. srpnja 2025. u iznosu od 500,00 EUR, sve sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, što ukupno iznosi 2.250,00 EUR, potom troškove vještačenja u iznosu od 500,00 EUR, kao i sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 131,96 EUR, kao i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 303,24 EUR, sukladno Tar. br. 1. toč. 1. i Tar. br. 2. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine broj 37/23) i čl. 7. st. 1. i 3. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 118/18, 51/23). Obzirom da je tužitelj djelomično uspio u sporu sud je pristupio izračunu postotka uspjeha u sporu, pa je tako utvrđeno da je tužitelj s visinom tužbenog zahtjeva uspio u sporu sa 45 %, dok je s osnovom tužbenog zahtjeva u cijelosti uspio u sporu, odnosno 100 %. Uzimajući u obzir navedene postotke, sud je utvrdio da ukupan omjer uspjeha tužitelja u parnici iznosi 72,50 % dok omjer tuženika iznosi 27,50%. Kad se od postotka tužitelja, 72,5 %, koji je u većoj mjeri uspio oduzme postotak uspjeha tuženika od 27,5 %, dobije se postotak od 45 %, pa tuženik treba tužitelju naknaditi 45 % opravdanog i potrebnog troška. Slijedom navedenog tužitelju je valjalo dosuditi troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 1.433,34 EUR, dok je u preostalom dijelu valjalo odbiti zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka kao neosnovan.
U Malom Lošinju 15. rujna 2025.
S u d a c
Gordana Holer
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka ovjerenog prijepisa istog. Žalba se podnosi pismeno u tri primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.
DNA:
1. Punomoćnik tužitelja – Vesna Šnur, odvjetnik
2. Punomoćnik tuženika – Adrijana Antičević, odvjetnica
