Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-920/2023-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji toga suda Heleni Topić Vuković, u pravnoj stvari tužitelja IĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Stanić & Zrno j.t.d. u Osijeku, protiv tuženika OTP BANKE d.d. iz Splita, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupanog po punomoćniku Belizaru Tomaiću, odvjetniku u Osijeku, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 1. rujna 2025., u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, te uz javnu objavu presude, 15. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se kako je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 070213153550 AE od 13. veljače 2007. godine sklopljenog između tuženika OTP BANKA d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833 kao kreditora i tužitelja ZĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita, a koja u članku 1. stavak 1. glasi: „... CHF u protuvrijednosti kuna, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate...“; u članku 1. stavak 3. glasi: „Ugovorne strane su suglasne da se iznosi isplata kredita i otplata (obveze) kredita u kunama obračunavaju primjenom valutne klauzule.“; u članku 1. stavak 4. glasi: „Svaki će se povrat, izvršen u kunama, obračunavati u CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan uplate anuiteta.“, u članku 2. stavak 3. glasi “Otplata kredita vršiti će se u 84 (osamdesetčetiri) jednakih mjesečnih anuiteta čiju visinu utvrđuje Banka planom otplate”."

II/ Nalaže se tuženiku OTP BANKE d.d. iz Splita, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 da tužitelju IĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da isplati novčani iznos od 4.360,72 EUR-a (četiritisućetristošezdeseteura- sedamdesetdvacenta), sa zakonskom zateznom kamatom računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa i to:

- na iznos od 3,29 EUR-a od 10.11.2008. pa do isplate

- na iznos od 6,48 EUR-a od 10.1.2009. pa do isplate

- na iznos od 9,21 EUR-a od 10.2.2009. pa do isplate

- na iznos od 16,84 EUR-a od 10.3.2009. pa do isplate

- na iznos od 6,52 EUR-a od 10.4.2009. pa do isplate

- na iznos od 6,42 EUR-a od 10.5.2009. pa do isplate

- na iznos od 0,50 EUR-a od 10.7.2009. pa do isplate

- na iznos od 0,71 EUR-a od 10.9.2009. pa do isplate

- na iznos od 0,92 EUR-a od 10.11.2009. pa do isplate

- na iznos od 1,47 EUR-a od 10.12.2009. pa do isplate

- na iznos od 8,25 EUR-a od 10.1.2010. pa do isplate

- na iznos od 12,99 EUR-a od 10.2.2010. pa do isplate

- na iznos od 12,01 EUR-a od 10.3.2010. pa do isplate

- na iznos od 18,79 EUR-a od 10.4.2010. pa do isplate

- na iznos od 22,38 EUR-a od 10.5.2010. pa do isplate

- na iznos od 32,00 EUR-a od 10.6.2010. pa do isplate

- na iznos od 38,99 EUR-a od 10.7.2010. pa do isplate

- na iznos od 31,99 EUR-a od 10.8.2010. pa do isplate

- na iznos od 56,06 EUR-a od 10.9.2010. pa do isplate

- na iznos od 46,30 EUR-a od 10.10.2010. pa do isplate

- na iznos od 52,78 EUR-a od 10.11.2010. pa do isplate

- na iznos od 64,10 EUR-a od 10.12.2010. pa do isplate

- na iznos od 73,02 EUR-a od 10.1.2011. pa do isplate

- na iznos od 59,08 EUR-a od 10.2.2011. pa do isplate

- na iznos od 64,72 EUR-a od 10.3.2011. pa do isplate

- na iznos od 61,51 EUR-a od 10.4.2011. pa do isplate

- na iznos od 83,37 EUR-a od 10.5.2011. pa do isplate

- na iznos od 108,54 EUR-a od 10.7.2011. pa do isplate

- na iznos od 109,28 EUR-a od 10.7.2011. pa do isplate

- na iznos od 105,32 EUR-a od 10.8.2011. pa do isplate

- na iznos od 96,33 EUR-a od 10.9.2011. pa do isplate

- na iznos od 89,52 EUR-a od 10.10.2011. pa do isplate

- na iznos od 92,63 EUR-a od 10.11.2011. pa do isplate

- na iznos od 97,28 EUR-a od 10.12.2011. pa do isplate

- na iznos od 100,67 EUR-a od 10.1.2012. pa do isplate

- na iznos od 107,27 EUR-a od 10.2.2012. pa do isplate

- na iznos od 104,05 EUR-a od 10.3.2012. pa do isplate

- na iznos od 105,04 EUR-a od 10.4.2012. pa do isplate

- na iznos od 104,59 EUR-a od 10.5.2012. pa do isplate

- na iznos od 107,41 EUR-a od 10.6.2012. pa do isplate

- na iznos od 108,85 EUR-a od 10.7.2012. pa do isplate

- na iznos od 108,68 EUR-a od 10.8.2012. pa do isplate

- na iznos od 104,32 EUR-a od 10.9.2012. pa do isplate

- na iznos od 112,21 EUR-a od 10.10.2012. pa do isplate

- na iznos od 113,11 EUR-a od 10.11.2012. pa do isplate

- na iznos od 111,28 EUR-a od 10.12.2012. pa do isplate

- na iznos od 106,65 EUR-a od 10.1.2013. pa do isplate

- na iznos od 108,92 EUR-a od 10.2.2013. pa do isplate

- na iznos od 111,08 EUR-a od 10.3.2013. pa do isplate

- na iznos od 116,79 EUR-a od 10.4.2013. pa do isplate

- na iznos od 109,48 EUR-a od 10.5.2013. pa do isplate

- na iznos od 105,22 EUR-a od 10.6.2013. pa do isplate

- na iznos od 113,90 EUR-a od 10.7.2013. pa do isplate

- na iznos od 113,24 EUR-a od 10.8.2013. pa do isplate

- na iznos od 115,11 EUR-a od 10.9.2013. pa do isplate

- na iznos od 119,15 EUR-a od 10.10.2013. pa do isplate

- na iznos od 120,00 EUR-a od 10.11.2013. pa do isplate

- na iznos od 124,17 EUR-a od 10.12.2013. pa do isplate

- na iznos od 122,71 EUR-a od 10.1.2014. pa do isplate

- na iznos od 129,89 EUR-a od 10.2.2014. pa do isplate

- na iznos od 129,24 EUR-a od 10.3.2014. pa do isplate

do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

III/ Nalaže se tuženiku OTP BANKE d.d. iz Splita, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 da tužitelju IĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], plati troškove ovoga parničnog postupka u iznosu od 1.500,00 EUR-a (tisućupetstoeura) sa zateznim kamatama koje teku od 15. rujna 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

IV/ Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadom troška.

i

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužba povučena u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužitelju plati iznos od 158,60 EUR-a sa zateznim kamatama.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi je sa OTP bankom d.d. 13. veljače 2007. sklopio Ugovor o kreditu broj 070213153550 AE temeljem kojeg Ugovora tuženik, kao kreditor daje tužitelju, kao korisniku kredita iznos od 28.132,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate na rok vraćanja 84 (osamdesetčetiri) mjeseca. Člankom 2. Ugovora o kreditu ugovoreno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima čiju visinu određuje Banka planom otplate. Člankom 3. Ugovora o kreditu ugovorena je kamatna stopa od 5,60% godišnje, te je određena promjenjivost kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatama Kreditora. Predmetni ugovor o kreditu tužitelj je u cijelosti podmirio. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelju nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka, kao i uvećanje mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja švicarskog franka. Dapače, tužitelju je ponuđen kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF kao najpovoljniji kredit, s najnižom kamatnom stopom. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što tužitelj kao prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka, nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora o kreditu prihvatila samo opći valutni rizik koji je u ovom slučaju još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Uslijed navedenih promjena, tuženik je temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, neosnovano stekao ukupan iznos od 4.519,32 EUR/ 34.050,82 kn. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj 26. P-1401/2012 od 04.srpnja 2013., a koja presuda je djelomično potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj 43. Pž-7129/13 od 13.lipnja 2014. utvrđeno je kako su poslovne banke, među kojima i ovdje tužena banka, odnosno njihovi pravni prednici : ” u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da su time banke postupile suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10.09.2004. do 06.08.2007. i to člancima 81.,82. i 90. , a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Kako to navodi Trgovački sud u Zagrebu u citiranoj pravomoćnoj presudi broj P-1401/12 od 04.srpnja 2013. drastični porast CHF u kombinaciji s promjenjivom kamatnom stopom koju je Banka mijenjala jednostranom odlukom doveo je do znatne stranačke neravnoteže ugovornih strana uslijed čega je tužitelj kao potrošač bio u znatno nepovoljnijoj situaciji. Sukladno navedenim odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske nedvojbeno je kako je tuženik na štetu tužitelja neosnovano naplatio, odnosno stekao bez osnove iznos od 3.103,38 EUR/ 23.382,42 kn, a sve na osnovu ništetnosti ugovornih odredbi koje uređuju valutnu klauzulu vezanu uz švicarski franak. S obzirom na sve prethodno navedeno u tužbi, kao i na pravna utvrđenja presuda proizašlih iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, a koje pretpostavljaju ništetnost ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi te valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, tužitelj drži početno ugovoreni anuitet jedinim mjerodavnim. Slijedom svega navedenog predložio je sudu da donese presudu kojom će usvojiti tužbeni zahtjev te potražuje naknadu troškova parničnog postupka zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude pa do isplate.

1.1. Tijekom postupka, a nakon izrade Nalaza i mišljenja, tužitelj je u podnesku od 4. travnja 2025. specificirao tužbeni zahtjev na način da je naveo odredbe ugovora o kreditu koje su ništetne, te u kondemnatornom dijelu na način da je potraživao isplatu ukupnog iznosa od 4.360,72 EUR-a, sa zateznim kamatama koje su tekle na svakomjesečne iznose.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da su tužba i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovani. Nije sporno da je tužitelj s tuženikom sklopio predmetni Ugovor o kreditu. Međutim, sporno je, je su li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne. Tuženik prvenstveno ističe prigovor zastare tužiteljevog novčanog potraživanja. Tuženik smatra da se ovom pojedinačnom predmetu ne primjenjuje utvrđenja iz kolektivne parnice u predmetu P- 1401/12 (Trgovački sud u Zagrebu) i Pž-6632/2017 (Visoki trgovački sud RH u Zagrebu), a iz razloga koje će izložiti u narednim točkama odgovora na tužbu. Tuženik navodi da ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 372. ZOO-a, koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod Ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su plaćeni tuženiku kao anuiteti, stoga sukladno članku 372. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužiteljici zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku. Nadalje, ako bi se zbog utvrđivanja ništetnosti utvrdilo da se radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla (dakle od 13.02.2007.g. kada je i sklopljen predmetni Ugovor), Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenutom pojedinačnom tužbom. Tužitelj je kao potrošač bio dužan dokazati da u ugovornom odnosu njega i tuženika postoje sve pretpostavke nepoštenosti valutne klauzule propisane člancima 84. i 81. ZZP-a. Kako je to nemoguće učiniti u ovom sporu, jasno proizlazi iz sljedećih okolnosti. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako uočljiva i razumljiva, slijedom čega osporavana ugovorna odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti (članak 84. ZZP-a). Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Slijedom navedenog, kako je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP-a nije dopuštena. Međutim, čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi kako jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP-a, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti: nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; a koja neravnoteža mora biti značajna. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke. Zaključno, tuženik je pravnog shvaćanja, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obvezati tužitelja naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka.

2.1. Tijekom postupka, podneskom od 5. studenog 2024., tuženik je naveo da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako uočljiva i razumljiva, slijedom čega osporavana ugovorna odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti (članak 84. ZZP-a). Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke, a to je da je ugovorna odredba o primjeni valutne klauzule jasna i lako uočljiva. Nadalje, naveo je da ako sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik osporava u cijelosti tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih anuiteta u iznosu od 65,48 € (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja) i to do dana 31.12.2007. po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. ZOO- a.

2.2. Nakon izrade Nalaza i mišljenja vještaka, tuženik je u podnesku od 21. ožujka 2025. naveo da tuženik izvješćuje sud da je zaprimio nalaz i mišljenje vještaka financijsko-knjigovodstvene struke Bernarde Hunjadi te se na isto u nastavku ovog podneska očituje kako slijedi. Na zaprimljeni nalaz i mišljenje cijenjenog računovodstvenog i financijskog vještaka tuženik nema primjedbi na matematički izračun (ukupnoj sumi više plaćenih i manje plaćenih anuiteta). Tuženik se i dalje protivi pravnoj osnovi kojom disponira tužitelj u ovom predmetu. Naime, već sama uputa za vještačenje prema stavu tuženika je bila pogrešna, pa iz navedenog razloga niti rezultat provedenog vještačenja nije mogao biti pravilan. Tuženik se u konkretnom slučaju protivi metodologiji izračuna vještaka. Nadalje, u podnesku od 14. travnja 2025., tuženik je naveo kako je tužitelj svojim podneskom od 04.04.2025. povukao svoj kondemnatorni dio tužbenog zahtjevan u pogledu svojeg novčanog potraživanja po osnovi navodne ništetnosti ugovorne odredbe kojim je reguliran način promjene kamatne stope. Tako je tužitelj umjesto prvotno zatraženih 4.519,32 € sada postavio zahtjev kojim od tuženika po kojem potražuje iznos od 4.360,72 €. Iz naprijed navedenog jasno proizlazi kako je tužitelj povukao svoj tužbeni zahtjev za 158,60 €. Navedenom povlačenju tužbenog zahtjeva tuženik se ne protivi, ali ističe da potražuje parnični trošak za povučeni iznos tužbe sukladno čl. 154. st. 2. ZPP-a.

3. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupan spis i svu priliježeću dokumentaciju te je pročitao Ugovor o kreditu (list spisa 9-12), Amortizacijski plan (list spisa 13-15), Obavijest o naplati interkalarne kamate (list spisa 16), Obavijest o dospijeću obroka i redovne kamate (list spisa17-19), ispis prometa po računu tužitelja (list spisa 20-35), Otplatni plan (list spisa 55-57), Nalaz i mišljenje vještaka (list spisa 65-71), očitovanje vještaka (list spisa 96-97), te je saslušao tužitelja.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja protiv tuženika radi isplate koju je tužitelj učinio tuženiku temeljem ništetnih ugovornih odredbi sadržanih u Ugovoru o kreditu broj 070213153550 AE od 13. veljače 2007.

6. Među parničnim strankama je sporna osnova i visina, te jesu li u konkretnom slučaju pojedine odredbe ugovora o kreditu nepoštene, a time i ništetne te je li tužiteljevo potraživanje u zastari i je li osnovan prigovor radi prebijanja.

7. Među strankama nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 13. veljače 2007. sklopili Ugovor o kreditu broj 070213153550 AE temeljem kojeg Ugovora je tuženik, kao kreditor, dao tužitelju, kao korisniku kredita, iznos od 28.132,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate na rok vraćanja 84 mjeseca. Nije sporno ni da je tužitelj predmetni ugovor o kreditu u cijelosti podmirio.

8. Iz Ugovora o kreditu broj 07213153550 AE (list spisa 9-12) od 13. veljače 2007. proizlazi da je tuženik kako kreditor stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos od 28.132,00 CHF-a na rok od 7 godina, a otplata se vrši na 7 jednakih mjesečnih anuiteta. Ugovoreno je da se tužitelju odobrava kredit za kupnju motornog vozila u iznosu od 28.132,00 CHF-a u protuvrijednosti kuna, obračunato pro srednjem tečaju HNB-a na dan isplate, pod uvjetima i rokovima dogovorenim i utvrđenim ovim ugovorom o kreditu.

9. Iz Amortizacijskog plana (list spisa 13-15) proizlazi obračun uplata po kojemu je tužitelj trebao vršiti uplate.

10. Iz Obavijesti o naplati interkalarne kamate (list spisa 16) proizlazi da je naplaćena interkalarna kamata u iznosu od 42,78 CHF-a i to za razdoblje do 28. veljače 2007. do 10. ožujka 2007.

11. Iz Obavijesti o dospijeću obroka i redovne kamate (list spisa17-19) proizlazi kad su dospijevali obroci i u kojim iznosima.

12. Iz prometa po računu tužitelja (list spisa 20-35) proizlazi kada su vršene uplate na račun tuženika od strane tužitelja na ime predmetnog ugovora o kredita

13. Iz Otplatnog plana (list spisa 55-57) proizlazi plan otplate kredita po mjesecima, s originalnim planom otplate i provedenom otplatom.

14. Iz Nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvene vještakinje Bernarde Hunjadi, dipl. oecc. (list spisa 65-71) proizlazi da je razlika više obračunatih i naplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja CHF od strane Banke iznosi 34.071,08HRK (kolona 24.1), odnosno 4.522,01 EUR (prema tečaju konverzije 1EUR = 7,53450 HRK). Uzimajući u obzir tzv. „negativne tečajne razlike“ razlika više obračunatih i naplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja CHF od strane Banke iznosi ukupno 32.855,88 HRK (tablica, kol.23.1), odnosno 4.360,72 EUR (prema tečaju konverzije 1EUR = 7,53450 HRK).

14.1. Tuženik nije prigovarao matematičkom izračunu vještaka nego samo metodologiji izračuna.

14.2. U pisanom očitovanju na prigovore vještaka, financijsko-knjigovodstvena vještakinja Bernada Hunjadi, dip.oecc., navela je da je podneskom prigovoreno kako je prilikom izračuna uzet kao fiksni parametar prodajni tečaj CHF u odnosu na HRK, koji je vrijedio na dan isplate kredita, te je istaknula da je prilikom izračuna uzet kao fiksni parametar srednji tečaj za CHF prema važećem srednjem tečaju HNB za CHF, kako je to ugovoreno i u Ugovoru o kreditu, a koji je na dan isplate kredita iznosio 4,557716 KN/CHF, te je navela da u cijelosti ostaje pri svom Nalazu i mišljenju.

14.3. Financijsko-knjigovodstvena vještakinja Bernarda Hunjadi dip.oecc., nije pristupila na ročište zakazano za 1. rujna 2025., a svoj dolazak nije ispričala. Međutim, punomoćnici parničnih stranaka, na ročištu koje je održano 1. rujna 2025., suglasno su naveli da nije potrebno ponovno pozivati vještakinju na ročište, jer nemaju pitanja za istu, a punomoćnik tuženika je naveo da ima primjedbu samo na metodologiju izračuna vještačkog nalaza, a na koju primjedbi se vještakinja pisano očitovala.

14.4. Nalaz i mišljenje vještakinje Bernarde Hunjadi sud je ocijenio vjerodostojnim, jer je izrađen stručno, objektivno i prema pravilima struke, a prigovor tuženika da je vještak prilikom izračuna koristio fiksni tečaj za cjelokupno razdoblje otplate kredita, a da ugovorne strane nisu ugovorile fiksni tečaj, svodi se na prigovore pravne ocjene spora o kojima vještak ne odlučuje. Naime, vještak je nalaz i mišljenja dao u skladu i u okviru zadatka koji mu je postavio sud i prema pravnoj ocjeni koju je dao ovaj sud. Potrebno je reći da je sud prilikom davanja zadatka vještaku odredio da vještak izračuna razliku za tečaj CHF-a tako da uzme u obzir tečaj na dan korištenja kredita i tečaj koji je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta, to stoga što je upravo na taj način se može utvrditi je li nastala pozitivna ili negativna tečajna razlika.

15. Iz iskaza tužitelja proizlazi da se sjeća da je Ugovor o kreditu sklopio 2007. Prvo je otišao kod Duo automobila da kupi automobil i tamo su mu ponudili jedino opciju kredita u CHF-u i nije imao drugih opcija. Uputili su ga da ode u banku. Kada je došao u banku, banka je sačinila Ugovor o kreditu koji je ima 5-6 str., pa ga nije čitao. Djelatnik u banci nije mu ništa objasnio o valutnoj klauzuli, samo mu je rekao da je dužan do određenog datuma plaćati rate, inače će ići prisilna naplata po sredstvima osiguranja koje su tada imali. Sjeća se da mu je najniža rata bila oko 1.000,00 kn, koja je narasla do oko 2.000,00 kn. Kada je vidio da rate stalno rastu, otišao je ranije otplatiti kredit, koji je u cijelosti otplatio. Da su mu objasnili da bi mu rata kredita mogla toliko rasti, ne bi sklopio Ugovor o kreditu. Ne sjeća se jesu li mu spominjali druge opcije, odnosno sklapanje ugovora u odnosu na euro ili u kunama, ali se sjeća da su mu rekli da mu je ova vrsta kredita najpovoljnija.

15.1. Iskaz tužitelja sud je ocijenio vjerodostojnim jer je detaljan, jasan, bez proturječnosti i nejasnoća.

16. Suprotno tuženikovim navodima tijekom postupka, pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, obvezuje stranke u ovom postupku.

16.1. Naime, u konkretnom slučaju sud je vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. te odlukom br. Revt-575/16 od 03.10.2017. kao i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., a kojima je, među ostalim, utvrđeno:

- da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 dalje u tekstu ZZP/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. u nastavku: ZZP/07), kao i člancima 96. i 97. ZZP-a, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 155/23., u nastavku: ZOO)

- da je tuženik u razdoblju 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio protivno odredbama tada važećeg ZZP/03, u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama ZOO-a .

16.2. Odluka suda donijeta u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1 ZZP/14, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106 st. 1. toga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP/14, a o čemu se radi u ovom konkretnom slučaju.

16.3. Naime, odredbom čl. 502. c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženice, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Pritom valja reći i da pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP-a treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, što potvrđuje i činjenica da je zakonodavac posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate.

16.4. Potrebno je reći da je teret dokazivanja činjenice da tužitelj prilikom sklapanja ugovora nije bio potrošač, je na tuženiku (Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci poslovni broj Rev-18/2018-2 od 26.4.2020. jasno naveo kako je teret dokazivanja činjenice da tužitelj nije potrošač upravo na banci, a ne na tužitelju).

16.5. Nadalje, s obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranaka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, i to odredbom članka 2. tog ugovora ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, te ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama članka 138.a ZZP/07, članka 118. ZZP/14 i članka 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

16.6. Isto tako, u postupku kolektivne zaštite povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno da su odredbe kojima je ugovorena promjena kamatne stope jednostranom odlukom banke, kao i odredba o valutnoj klauzuli, bile nejasne, nerazumljive i teško uočljive i da su uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno savjesnosti i poštenju.

17. Prema stavu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tuženik ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa odnosno valuta u CHF nisu nepoštene jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.

17.1. Tuženik nije dokazao jesu li ugovorne strane pojedinačno pregovarale o valuti kredita. Iz iskaza tužitelja proizlazi da nisu pregovarali s tuženikom u vezi spornih odredbi Ugovora o kreditu, odnosno o valutnoj klauzuli. Naime, tužitelj u svom iskazu navodi da mu djelatnici banke nisu obrazložili ništa u vezi valutne klauzule, te da je ugovor o kreditu sačinila banka. Pri tome treba reći da prema stavu ovoga suda sam izbor valute iz zahtjeva za kredit nikako ne predstavlja pojedinačno pregovaranje. Potrebno je još jednom naglasiti da teret dokazivanja na tuženiku da je potrošač odnosno tužitelj bio u predugovornoj fazi sklapanja ugovora obaviješten o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka, kao i da su ugovorne strane pregovarale o valuti kredita i promjenjivoj kamatnoj stopi.

17.2. Nadalje i iskaza tužitelja proizlazi da tužitelj ima status potrošača jer je su im sredstva iz kredita bila potrebna za kupnju motornog vozila. Slijedom navedenog, a budući da tuženik, na kojem je kao kreditoru teret dokazivanja činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača i da se radi o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, nije niti dokazao, a niti je učinio vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužitelja u smislu odredaba ZZP-a, to se nedvojbenim utvrđuje status potrošača (pravni stav zauzet u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 18/2018 od 26 svibnja 2020.).

17.3. Dakle, slijedom svega navedenoga, iz izvedenih dokaza ne proizlazi da je tuženik informirao tužitelja o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF, a to su rizik "valute utočišta" (siguran za tuženika kao ulagača, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a rizičan je za potrošača, jer postoji mogućnost povećanja njegove vrijednosti), kao i rizik zbog činjenice da HNB ne provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti CHF, dok provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti EUR.

17.4. Stoga, a budući da je Ugovor o kreditu sklopljen 13. ožujka 2007. dakle u razdoblju obuhvaćenom naprijed navedenim presudama s ugovorenom valutom uz koju je vezana glavnica CHF i ugovorenom redovnom kamatnom stopom promjenjivom u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika, to se tužitelj na spomenute odluke i pozvao, a tuženik, s druge strane, nije iznosio, pa time ni dokazao, nikakve posebne okolnosti, mimo onih iznijetih u kolektivnom sporu, a iz kojih bi se moglo zaključiti da zbog tih specifičnih okolnosti na predmetni Ugovor o kreditu nisu primjenjive naprijed navedene odluke (tako VSRH u Rev 18/2018-2 od 26.5.2020.).

18. Nadalje, a unatoč nespornoj činjenici kako je tužitelj u cijelosti otplatio kredit, navodi se kako tužitelj ima pravni interes za vođenje ovog konkretnog postupka. Ovo iz razloga što ništetan ugovor, odnosno ništetna odredba ugovora ne može protekom vremena konvalidirati, pa tako niti ispunjenjem ugovora već je tuženik temeljem čl. 323. st. 1. ZOO-a dužan vratiti sve što je primio s osnova ispunjenja ništetne ugovorne odredbe. Naime, odredbom čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetosti ne gasi iz čega slijedi da svaka zainteresirana osoba (čl. 327. st. 1. ZOO-a) može uvijek isticati ništetnost bez obzira na je li ugovor ispunjen, odnosno u ovom slučaju, je li kredit otplaćen.

19. Budući da se nije pojedinačno pregovaralo odnosno da su slijedeće odredbe Ugovora o kreditu bile unaprijed formulirane od strane tuženika i da tužitelj nije imao utjecaja na njihov sadržaj, uzrokovalo je znatnu neravnotežu i pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, pa je stoga ovaj sud utvrdio da su odredbe o Ugovora kreditu u odnosu na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu sukladno čl. 81. st. 1. u vezi čl. 87. st. 1. ZZP-a nepoštene, te ništetne. Slijedom svega navedenog, ovaj sud je utvrdio ništetnost odredbe čl. 1. st. 1. Ugovora o kreditu koja glasi:" CHF u protuvrijednosti kuna, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate...“; u članku 1. stavak 3. glasi: „Ugovorne strane su suglasne da se iznosi isplata kredita i otplata (obveze) kredita u kunama obračunavaju primjenom valutne klauzule.“; u članku 1. stavak 4. glasi: „Svaki će se povrat, izvršen u kunama, obračunavati u CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan uplate anuiteta.“, u članku 2. stavak 3. glasi “Otplata kredita vršiti će se u 84 (osamdesetčetiri) jednakih mjesečnih anuiteta čiju visinu utvrđuje Banka planom otplate”." Slijedom navedenoga, odlučeno je kao pod toč. I/ izreke.

20. Dakle, budući je navedena odredba Ugovora o kreditu ništetna u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Stoga, a sukladno odredbi čl. 323. st. 1. i 1111. st. 1. ZOO-a, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta na ime razlike koja proizlazi iz promjene tečaja CHF sa zateznom kamatom od dana plaćanja pojedinog iznosa razlike do isplate, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, budući da se tuženika, koji je sastavio predmetne, nepoštene odredbe, ne može smatrati poštenim stjecateljem.

21. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, sud je proveo financijsko vještačenje po sudskoj vještakinji Bernardi Hunjadi, a iz kojeg Nalaza i mišljenja proizlazi da je razlika više obračunatih i naplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja CHF od strane Banke iznosi 34.071,08HRK (kolona 24.1), odnosno 4.522,01 EUR (prema tečaju konverzije 1EUR = 7,53450 HRK). Uzimajući u obzir tzv. „negativne tečajne razlike“ razlika više obračunatih i naplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja CHF od strane Banke iznosi ukupno 32.855,88 HRK (tablica, kol.23.1), odnosno 4.360,72 EUR (prema tečaju konverzije 1EUR = 7,53450 HRK).

22. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

23. Slijedom navedenog, osnovano je potraživanje tužitelja na ime razlike između stvarno plaćenih anuiteta na način kako je to navedeno u izreci presude, a što je u skladu s Nalazom i mišljenjem vještaka, odnosno tijekom otplate kredita uslijed CHF valutne klauzule preplaćeno tečajnih razlika 4.522,01 EUR-a, a uzimajući u obzir tzv. „negativne tečajne razlike“ razlika više obračunatih i naplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja CHF od strane Banke iznosi ukupno 4.360,72 EUR, pa je stoga tužitelj dužan tuženiku platiti iznos od 4.360,72 EUR-a sa zateznim kamatama koje su tekle na svaki preplaćeni mjesečni iznos, pa je stoga odlučeno kao pod toč. II/ izreke.

24. Tužitelju na preplaćeni iznos pripadaju zatezne kamate sukladno čl. 1114. u vezi odredbe čl. 1115. i čl. 29. ZOO-a. Navedeno iz razloga što je tuženik kao ugovorna strana bio dužna prilikom promjene kamatnih stopa i tečaja rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, što nije učinio iako je toga morao biti svjestan. Stoga u svakom slučaju od trenutka uplate iznosa većeg od ugovorenog moralo je tuženiku biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada. U vezi s navedenim potrebno je reći da je tuženik bio nepošteni stjecatelj tijekom ugovornog odnosa od odobravanja i stavljanja kredita na raspolaganje korisniku kredita (čl. 1115. ZOO-a) pa do uplate svakog anuiteta. Naime, tuženik je povrijedio prava potrošača ugovarajući korisnicima kredita nepoštene (ništetne) odredbe o valutnoj klauzuli i koja pri zaključenju ugovora nije omogućio pojedinačno pregovaranje o tim odredbama, pa se stoga smatra nepoštenim stjecateljem.

25. Dakle, budući da je tuženik primitkom uplata svakog anuiteta bio nepošteni stjecatelj (čl. 1115. ZOO-a) tužitelju pripada pravo na isplatu zateznih kamata od uplate svakog anuiteta, jer je s tim danom dolazilo do uvećanja imovine tuženika.

26. Nadalje, u vezi početka i tijeka zastarnog roka u vezi zahtjeva za isplatom pretplaćenih iznosa zbog promjenjive kamatne stope i valutne klauzule potrebno je reći da prema shvaćanju Vrhovnog suda RH iz presude Rev-2245/17 od 20.03.2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04.07.2013.:

- u odnosu na nepoštenost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna 13.06.2014., jer je ista u tom dijelu potvrđena Presudom Visokog Trgovačkog suda od 13.06.2014. posl.br. Pž-7129/13

- u odnosu na nepoštenost odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14.06.2018. godine kada je potvrđena u tom dijelu Presudom Visokog Trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. to je zastara restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetnosti promjenjive kamatne stope počela teći 13.06.2014., a po osnovi ništetnosti valutne klauzule 14.06.2018. Navedeno proizlazi i iz pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela Su-IV-33/2022 od 31. siječnja 2022.

27. Dakle, nije osnovan prigovor zastare restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetnosti valutne klauzule. Naime, vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO. Zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Budući da je zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počela teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04.07.2013. u odnosu na nepoštenost odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14.06.2018. kada je potvrđena u tom dijelu Presudom Visokog Trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018., odnosno zastara za restitucijske zahtjeve po osnovi ništetnosti valutne klauzule počela je teći 14. lipnja 2018., a tužba je podnesena 13. lipnja 2023., odnosno unutar zastarnog roka od 5 godina.

28. Nadalje, potrebno je reći i da je tuženik je tijekom postupka postavio zahtjev glede utvrđenog iznosa tzv. negativne razlike, a za koji iznos je tužitelj odbio svoje potraživanje prema tuženiku (da je tužbeni zahtjev umanjen za iznos negativne razlike proizlazi i iz Nalaza i mišljenja vještaka koji je naveo koliko iznosi tužiteljevo potraživanje umanjeno za tzv. negativne tečajne razlike).

29. Tužitelj je tijekom postupka djelomično povukao tužbu za iznos od 158,60 EUR-a, a tuženik je pristao na povlačenje (a potraživao je naknadu troška za povučeni dio tužbe), pa je stoga ovaj sud sukladno čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22., u nastavku: ZPP) odlučio kao u izreci rješenja.

30. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu po tužbenom zahtjevu od 4. travnja 2025. pa mu sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 155. st. 1. ZPP-a pripada naknada troška postupka. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR-a sukladno Tbr. 7. toč.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23., u nastavku: Tarifa), trošak zastupanja na ročištu 12. studenog 2024., 11. ožujka 2025., 1. rujna 2025. u iznosu od 200,00 EUR-a za svako ročište sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, trošak zastupanja na ročištu 22. travnja 2025. u iznosu od 100 bodova sukladno Tbr. 9. toč. 2. Tarife, trošak sastava podneska od 4. travnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR-a sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, što sveukupno iznosi 1.100,00 EUR-a uvećano za 25% PDV-a iznosi 1.375,00 EUR-a. Navedenom trošku pridodan je trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR-a uvećano za 25% PDV-a što iznosi 125,00 EUR-a sukladno Tbr. 9. toč.3. Tarife, što sveukupno iznosi 1.500,00 EUR-a sa zateznim kamatama koje teku od 9. lipnja 2025. pa do isplate sukladno čl. 29. st. 1. 2. ZOO-a u vezi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („ Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 94/14., 55/16., 73/17. i 131/20. i 114/22., u nastavku: OZ). Stoga je odlučeno kao pod toč. III/ izreke.

31. Tuženik u sporu nije uspio pa mu ne pripada naknada troška postupka, te je stoga odlučeno kao pod toč. IV/ izreke.

31.1. Iako je tužitelj djelomično povukao tužbu, isto povlačenje je nastupilo nakon provedenog vještačenja, a tuženiku zbog povučenog dijela nisu nastali posebni troškovi, pa stoga ovaj sud tuženiku nije dosudio naknadu troška postupka na povučeni dio tužbenog zahtjeva.

Osijek, 15. rujna 2025.

Sutkinja

Helena Topić Vuković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika