REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

P-2035/2023-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sudcu ovog suda Branku Malenici, u pravnoj stvari tužiteljice BT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Marin Mlačić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tužene OTP banke d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB 52508873833, koju zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Anić i Anić u Splitu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 15. srpnja 2025. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice ČT, odvjetničkog vježbenika u Odvjetničkom društvu Višić & Višić u Splitu i punomoćnika tužene ŠT, odvjetnika u [adresa], na ročištu radi objave 15. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženoj OTP banci d.d. iz Splita, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici BT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 623,10 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja na pojedine iznose teče kako slijedi:

- 1,91 EUR od dana 12.03.2008.

- 2,97 EUR od dana 11.10.2008.

- 6,42 EUR od dana 12.11.2008.

- 5,05 EUR od dana 11.12.2008.

- 12,05 EUR od dana 10.01.2009.

- 14,72 EUR od dana 11.02.2009.

- 18,00 EUR od dana 11.03.2009.

- 12,25 EUR od dana 11.04.2009.

- 11,22 EUR od dana 12.05.2009.

- 10,65 EUR od dana 11.06.2009.

- 10,56 EUR od dana 15.09.2009.

- 8,74 EUR od dana 13.10.2009.

- 20,14 EUR od dana 11.12.2009.

- 6,64 EUR od dana 13.01.2010.

- 17,21 EUR od dana 11.02.2010.

- 19,04 EUR od dana 15.04.2010.

- 9,75 EUR od dana 11.05.2010.

- 3,11 EUR od dana 11.06.2010.

- 9,75 EUR od dana 13.07.2010.

- 81,74 EUR od dana 21.07.2010.

- 32,72 EUR od dana 21.08.2010.

- 35,93 EUR od dana 14.09.2010.

- 30,99 EUR od dana 12.10.2010.

- 35,93 EUR od dana 12.11.2010.

- 26,61 EUR od dana 14.12.2010.

- 48,90 EUR od dana 11.01.2011.

- 39,61 EUR od dana 11.02.2011.

- 36,29 EUR od dana 11.03.2011.

- 39,61 EUR od dana 12.04.2011.

- 14,59 EUR od dana 11.05.2011.

do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5 (pet) postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri (3) postotna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri (3) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine.

II Nalaže se tuženoj, u roku od 15 dana, naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 562,50 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri (3) postotna poena.

Obrazloženje

1. Dana 19. svibnja 2023. zaprimljena je tužba kojom je tužiteljica ustala protiv tužene radi isplate 658,08 eur osnovom više plaćenih iznosa temeljem ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 43246/06 od 24. svibnja 2006. kojim je tužena kao kreditor, odobrila tužiteljici kao korisniku, kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 11.000,00 CHF po srednjem tečaju za devize HNB na dan isplate. Navodi kako je u dijelu točke 10. ugovorena otplata kredita u istim mjesečnim anuitetima u iznosu od 217,63 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora te jedan anuitet u iznosu od 219,30 CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će korisniku kredita biti uručen po isplati kredita. Smatra kako je navedena odredba nepoštena i ništetna te se poziva na parnični postupak koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 radi kolektivne zaštite interesa potrošača. U tom predmetu je Visoki Trgovački sud RH presudom broj Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018. potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tužena u vremenu od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima u kojima su sadržane ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta švicarski franak uz koju je vezana glavnica, a da se prije i u vrijeme zaključenja ugovora potrošače nije u cijelosti informiralo o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Slijedom iznijetog, zahtjeva povrat novčanog iznosa koji je u tijeku otplate kredita platila tuženoj na ime neosnovano naplaćenog iznosa temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, jer je takvim postupanjem tužena stekla nepripadajuću imovinsku korist.

2. U svom odgovoru od 14. lipnja 2023. tužena je u cijelosti osporila osnovu i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva, prigovarajući i zastari potraživanja. U bitnom navodi kako je predmetni ugovor sklopljen na temelju prethodnih pregovora kada je tužiteljica upoznata sa svim rizicima ugovaranja valutne klauzule, kako je pristupila njegovom sklapanju dragovoljno, kako ugovorne odredbe nisu u suprotnosti s važećim zakonskim propisima, kako je sadržaj ugovora jasan i razumljiv te kako tužena nije mogla utjecati na promjene koje su nastajale u tijeku otplate kredita, jer nema utjecaja na promjenu tečaja valute CHF niti je ta promjena istodobno relevantna za ocjenu nepoštenosti i ništetnosti. Osporava da bi postupala suprotno načelima savjesnosti i poštenja te da bi prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama na štetu korisnika, a pored svega smatra kako bi prilikom financijskog vještačenja trebalo cijeniti i razliku iznosa koje je banka imala pravo naplatiti po početnom otplatnom planu u odnosu na iznose koje je stvarno naplatila prema provedenom otplatnom planu. S tim u vezi, tužena je podneskom od 16. svibnja 2025. postavila prigovor prijeboja u iznosu od 34,98 CHF kao razlike nastale u vrijeme kada je tužiteljica otplaćivala kredit po tečaju koji je bio niži od onog u vrijeme njegovog plasmana.

3. Na ročištu održanom 15. srpnja 2025. tužiteljica je uvažila prigovor radi prijeboja i konačno postavila tužbeni zahtjev radi isplate glavnice u iznosu od 623,10 eur sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svake pojedine mjesečne tražbine, a sve na način koji je sadržajno praktički istovjetan izreci ove presude. Nakon toga, tužena je povukla prigovor prijeboja, bez daljnjeg osporavanja tužbenog zahtjeva.

4. U tijeku postupka izvedeni su dokazi pregledom Ugovora o kreditu broj 43246/06 od 24. svibnja 2006. (dalje Ugovor), početnog otplatnog plana i provedenog otplatnog plana.

5. Tužiteljica je zatražila naknadu parničnog troška.

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

7. Među strankama je kao sporno valjalo utvrditi pitanje osnovanosti tužbe i visine tužbe tužbenog zahtjeva te prigovora zastare potraživanja.

8. Pregledom Ugovora razvidno je kako je tužiteljica, kao korisnik kredita, sklopila s pravnim prednikom tužene HVB Splitskom bankom d.d., kao kreditorom, kredit koji joj je u skladu s člankom 1. odobren u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 11.000,00 CHF prema kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja, dok je odredbom iz članka 10. ugovoreno kako se kredit otplaćuje u 59 mjesečnih anuiteta u iznosu od 217,63 CHF te jednom anuitetu u iznosu od 219,30 CHF, koji se plaćaju u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora za valutu ugovora prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća

9. Odredbama iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, propisano je kako se smatra nepoštenom ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca tako da potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Trgovac je dužan dokazati da se pojedinačno pregovaralo o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru. Nepoštena ugovorna odredba je ništava, a ništavost pojedine odredbe ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe, kako to propisuju odredbe iz čl. 87. ZZP/03.

10. Odredbom iz čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO) propisano je kako činidba, kao objekt ugovorne obveze, mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Po odredbi iz čl. 272. činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su sudionici ugovora ostavili trećoj osobi da ju odredi, a ukoliko je činidba nemoguća, nedopuštena ili neodređena, odnosno neodrediva, ugovor je ništetan, kako propisuje odredba iz čl. 270. st. 1. ZOO.

11. Uzimajući u obzir sporno pitanje osnovanosti tužbe, odnosno jesu li odredbe iz ranije označenog članaka Ugovora, kojima se kredit odobrava u iznosu koji je vezan za valutnu klauzulu nepoštene, odnosno ništetne i s tim u vezi ne proizvode pravne učinke, prije svega valja navesti kako je zbog istovjetnog postupanja protiv pravnog prednika tužene i niza drugih banaka s područja Republike Hrvatske, a radi zaštite potrošača, odnosno korisnika kredita, vođen postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 koji je pravomoćno okončan presudama Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske. Presudom broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske utvrdio je kako je Societe Generale Splitska banka d.d. (označena kao tužena pod 7) u vremenu od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima i nepoštene ugovorne odredbe u ugovornom potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je švicarski franak ugovoren kao valuta uz koju je vezana glavnica, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, kao trgovac nije u cijelosti informirala potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene o potpunoj obavijesti, a u tijeku pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time postupala suprotno odredbama iz članaka 81., 82. i 90. ZZP/03, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama iz članaka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 i 133/09) te suprotno odredbama ZOO. S tim u vezi, Visoki trgovački sud RH naložio je svim tuženima u tom postupku pa tako i pravnim prednicima ovdje tužene, prekinuti s gore opisanim postupanjem i u roku od 60 dana ponuditi potrošačima izmjenu ugovornih odredbi kojima je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti presuda te zabranio svim tuženima pa tako i pravnim prednicima tužene, svako takvo ili slično buduće postupanje.

12. Nadalje, valjalo je cijeniti odredbu iz čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 dalje ZPP) po kojoj se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe udruga, tijela, ustanova ili drugih organizacija koje su osnovane u skladu sa zakonom, a koje se u sklopu svoje registrirane djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, a kojom su utvrđena postupanja i propuštanja te povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba pozvati. S tim u vezi, valjalo je cijeniti i sadržaj odredbe iz čl. 138.a ZZP (Narodne novine broj 79/09) po kojoj odluka, donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, jasno je kako su odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli bile sastavni dio standardnog, unaprijed formuliranog ugovora o kreditu, sastavljenog od banke koja o tim odredbama nije pregovarala sa svakim pojedinim potrošačem, odnosno budućim korisnikom kredita koji nije imao utjecaj na njihov sadržaj, već mu je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta obveza koju objektivno nije mogao sagledati u kontekstu cjeline ugovora u vrijeme njegovog sklapanja, tako da su te ugovorne odredbe imale za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita, kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku kao drugu ugovornu stranu, a što je svakako suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zloupotrebe prava.

13. U konkretnom slučaju utvrđen je istovjetan način postupanja tužene, jer je predmetni ugovor unaprijed formulirala i standardizirala te tužiteljici, kao budućem korisniku kredita, po službenim osobama dala na uvid osnovne uvjete sklapanja kredita, poput odobrenja ukupnog iznosa, roka njegove isplate i iznosa mjesečnih anuiteta, bez posebnih uputa ili informacija o švicarskom franku, a svakako bez mogućnosti posebnog pregovaranja o ključnim elementima budućeg pravnog posla pa tako i vezivanja odobrenog iznosa uz valutu CHF, čime je utjecala na neravnopravan odnos ugovornih strana. Na temelju takvih ugovornih odredbi i nedostatka jasno definiranih parametara za promjenu valutnog tečaja koji bi pritom bili razumljivi prosječnom potrošaču, osim precizno određenog tečaja u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduće ugovorne obveze nisu bile određene niti odredive. U svakom slučaju, korisnik kredita nije bio upoznat o parametrima koji utječu na te promjene, niti je na njih imao kakvog utjecaja.

14. Slijedom iznijetog, odredbe predmetnog ugovora o valutnoj klauzuli, a prije svega ona iz točke 10., imale su za posljedicu značajnu neravnotežu odnosa i položaja njegovih sudionika i to na štetu tužiteljice kao korisnika kredita, odnosno potrošača, stoga su bile nepoštene, a pored toga, činidba kao objekt ugovorne obveze neodređena i nerazumljiva, tako da ih primjenom citiranih odredbi ZZP/03 i ZOO sud smatra ništetnim.

15. Na okolnost utvrđenja osnovanosti visine tužbenog zahtjeva nije bilo potrebe izvoditi dokaz financijskim vještačenjem nakon što je tužiteljica uvažila prigovor tužene i smanjila glavno potraživanje te zahtjev postavila radi isplate iznosa od 623,10 eur sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svake pojedine mjesečne tražbine i pored toga smanjila posljednji mjesečni dospjeli iznos od 11. svibnja 2011. te zatražila isplatu 14,59 eur. Naime, tužena je nakon toga povukla prigovor radi prijeboja i učinila nespornom visinu tužbenog zahtjeva, stoga nije bilo potrebe vještačenjem utvrđivati posljedice ništetnih ugovornih odredbi. Što se tiče prigovora zastare potraživanja, valja navesti kako se on drži neutemeljenim i proizvoljnim. U smislu odredbe iz čl. 241. ZOO tijek zastarnog roka od pet godina prekinut je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača tako da zastara pojedinačnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka i to od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je parnični postupak koji je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vođen pod poslovnim brojem P-1401/2012, u odnosu na valutnu klauzulu pravomoćno okončan presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., rok za zastaru potraživanja od pet godina počinje teći od označenog dana, što znači da u odnosu na predmetnu tužbu zaprimljenu 19. svibnja 2023. nije nastupila zastara potraživanja.

16. Na kraju svega je za navesti kako je posljedica ništetnosti vraćanje onog što je stečeno bez osnove, kako to propisuje odredba iz čl. 323. st. 1. ZOO, stoga tužba ima valjano činjenično i zakonsko uporište, radi čega je osnovan zahtjev tužiteljice za vraćanjem, odnosno isplatom nesporno preplaćenog iznosa od 623,10 eur. U skladu s odredbom iz čl. 1115. ZOO pripada joj i pravo na plaćanje zatezne kamate koja teče od dospijeća svake pojedine mjesečne preplate, a sve na način propisan odredbom iz čl. 29. st. 2. ZOO, radi čega je i odlučeno kao u točki I izreke presude.

17. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi iz čl. 154. st. 1. ZPP. Uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora, tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe od 19. svibnja 2023. i obrazloženog podneska od 15. rujna 2023., kao i zastupanja na ročištu održanom 15. srpnja 2025. u iznosu od 150,00 eur za svaku nabrojanu radnju, sve prema Tbr. 7. toč. 1., Tbr. 8. toč. 1., Tbr. 9. toč. 1. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 37/2023). Priznati trošak u iznosu od 450,00 eur uvećan je za 25% PDV, tako da je tuženoj valjalo naložiti naknadu parničnog troška tužiteljice u iznosu od 532,50 eur sa zateznom kamatom koja na označeni iznos teče od donošenja ove odluke do isplate, u skladu s odredbom iz čl. 29. st. 2. ZOO, kako je i odlučeno u točki II izreke presude.

Split, 15. rujna 2025.

Sudac

Branko Malenica

PRAVNA POUKA: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave njezinog pisanog otpravka. Žalba se podnosi Županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

DNA

- pun. tužiteljice

- pun. tužene