REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-1173/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Dolores Peruško kao predsjednica vijeća, Alenka Paus kao sutkinja izvjestiteljica i članica vijeća i Iva Kancijanić, kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik ABC, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, koju zastupa punomoćnica ABC, odvjetnici u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-9369/2023-8 od 27. ožujka 2025., na sjednici vijeća 15. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženice kao dijelom neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-9369/2023-8 od 27. ožujka 2025., u točkama I. i II. izreke.

II Uvažava se dijelom žalba tuženice te se preinačuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-9369/2023-8 od 27. ožujka 2025. u točki III. izreke, na način da se odbija zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu 62,50 eura, a u preostalom dijelu u iznosu 539,81 eura sa zateznim kamatama odbija se žalba kao neosnovana i potvrđuje navedena odluka.

III Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odlučeno je:

„I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 3 ugovora o kreditu, broj ugovora: broj: 228- 50-3625871, potpisanog/sklopljenog dana 28. kolovoza 2006. godine od strane tuženika, kao kreditora, tužitelja, kao korisnika kredita i davatelja osiguranja, te ŽG, kao sudužnika, kojom je određeno da se (tužitelju) naplaćuje naknada od 3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, prilikom prvog korištenja kredita.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 451,69 eur/3.402,51, sa zateznim kamatama, tekućim od dana 31. kolovoza 2006. godine do isplate, prema stopi propisanoj odredbom čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22), koja se do 31. srpnja 2015. godine određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do isplate se određuje uvećanjem kamatne stope koju je europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju prouzročene parnične troškove u iznosu od 602,31 eur, sa zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, prema stopi propisanoj odredbom čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22), koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.“

2. Protiv presude pravovremenu žalbu podnosi tuženica zbog svih zakonom predviđenih razloga. Ukazuje na nepravilnu primjenu odredbe čl. 326.a u vezi sa čl. 186.c ZPP, bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, da izostanak pojedinačnog pregovaranja ne čini postupanje trgovca suprotno načelu savjesnosti i poštenja; da je temeljno načelo obveznih odnosa sloboda uređenja međusobnih odnosa, da se neravnoteža ne može sastojati u nametanju obveze koja nije predviđena pozitivnim propisima, da je pogrešan zaključak suda da su nerazmjerni troškovi ulazne naknade u odnosu na visinu troškova koji su stvarno nastali tuženici, da je tužitelj iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade koja iznosi 3,30% od iznosa kredita mogao shvatiti financijske obveze koje za njega proizlaze i procijeniti je li za njega takva odredba prihvatljiva ili nije; da je sud propustio utvrditi je li tužitelj prosječni potrošač, da se stav o nepoštenosti odredbe ne može ispitati jer nije adekvatno obrazložen u odnosu na svaki pojedini element, da sud nije utvrdio je su li odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, da nedostaju i razlozi zbog čega je tuženica nesavjesni stjecatelj, da se radi o naknadi naplaćenoj 17 godina prije podnošenja tužbe, da zatezne kamate u tom razdoblju predstavljaju značajan iznos; da sud propušta utvrditi je li sporna odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača niti utvrđuje činjenično stanje u odnosu na navodno postupanje tuženika suprotno načelu savjesnosti i poštenja; da su pogrešno primijenjene i odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 79/07, 75/09, dalje u testu ZZP) koje se odnose na nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima; da je valjalo primijeniti odredbe čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača (čl. 81. st. 1 i čl. 84. ZZP/03.); da nije proveo test poštenosti, da je tek od 1. siječnja 2014. stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju „Narodne novine“ 143/13 propisano da naknada na odobrene kredite mora biti vezana uz stvarni trošak odobravanja kredita, ali i to bez obveze banke da propiše iste troškove. Nadalje, tek Zakon o stambenom potrošačkom kreditiranju „Narodne novine“ 101/17 , a koji je na snazi od 20. listopada 2017., bankama zabranjuje naplatu naknade za obradu kredita i to isključivo u odnosu na stambene potrošačke kredite, da suđenje nije bilo pravično te je tuženici povrijeđeno pravo na pravično suđenje povredom prava na obrazloženu sudsku odluku i povredom zahtjeva pravne predvidivosti, pravne sigurnosti i legitimnih očekivanja pravnih subjekata. Ustraje u prigovoru zastare; da tražbina još nje dospjela, da je tužba preuranjena i nedopuštena. Ukazuje i da je ugovor u cijelosti ispunjen, pa je pravilnom primjenom odredbe čl. 326. st. 2. ZOO valjalo tužbeni zahtjev odbiti jer se ništetnost više ne može isticati. Osporava i odluku o trošku, određeno glede troška za sastav podneska od 5. prosinca 2023. i pristupa na ročište za objavu. Predlaže preinaku presude, podredno ukidanje presude i vraćanje na ponovni postupak. Potražuje i trošak sastava žalbe i pristojbe na žalbu sa zateznim kamatama.

3. Žalba je dostavljena na odgovor primjenom odredbe čl. 359. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP).

Odgovor na žalbu nije dostavljen.

4. Žalba tuženice nije osnovana.

5. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenjem ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 228-50-3625871 od 28. kolovoza 2006. (dalje: Ugovor), sklopljenim između tužitelja i tuženice i to odredba čl. 3. Ugovora o kreditu, kojom je određeno da se tužitelju naplaćuje naknada od 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita te zahtjev za isplatu osnovom ništetnosti te odredbe iznosa od 451,69 eura sa zateznim kamatama od 31. kolovoza 2006.

6. Nije sporno u postupku da su stranke sklopile predmetni Ugovor o kreditu za iznos od 22.250,52 CHF u kunskoj protuvrijednosti za kupnju vozila, da je dana 30. kolovoza 2006. tužitelju naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu 3.402,51 kn/451,69 eura (fiksni tečaj konverzije 1 euro= 7,53450 kuna).

6.1. Sporno je, je li navedena odredba iz čl. 3. Ugovora o kreditu ništetna i nastavno pravo tužitelja na isplatu.

6.2. Pobijanom odlukom sud prvog stupnja usvojio je zahtjev tužitelja utvrdivši da predmetni ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, da ti troškovi nisu samorazumljivi niti su troškovi koje je opisala tuženica (operativni troškovi rada djelatnike banke uključivo IT zaposlenika, materijalni troškovi uredskog materijala, informatičke opreme, energenata, razmjene podataka, poštarine…) takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu; da je ugovor bio unaprijed odštampan; da tužitelj nije mogao pregovarati niti išta mijenjati vezano za tu odredbu; da mu u banci nisu znali odgovoriti zašto se plaća ta naknada; iz čega zaključuje da tužitelju odredba nije razumljiva, da je takvo ponašanje banke neprihvatljivo, da odredba stoga nije poštena; da tuženica pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovala s tužiteljem nije mogla razumno očekivati da bi tužitelj bio prihvatio takvu ugovornu odredbu, da se o njoj pojedinačno pregovaralo; da odredba ne sadrži podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koja se ona odnosi, da je tužitelju za iznos naknade umanjen iznos kredita koji mu je stoga stavljen na raspolaganje u manjem iznosu nego je ugovoreno; da se ne može zaključiti da je tuženica mogla razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu, da se o istoj moglo pregovarati, da odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka jer dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj tužitelja; slijedom čega zaključuje da je odreda ništetna primjenom odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03; dalje: ZZP). Pritom zaključuje i da je neosnovan prigovor zastare primjenom pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020. Kako je tuženica nepošteni stjecatelj zatezne kamate dosuđene su od dana stjecanja, odnosno 21. srpnja 2007., čl. 1111. i čl. 1115. ZOO.

7. Ispitujući pobijanu presudu u granicama određenih žalbenih navoda, pazeći i po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka i pravilnu primjenu materijalnog prava, čl. 365. st. 2. ZPP, utvrđenje je ovoga suda da je pobijana presuda pravilna i zakonita. Činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno te je na isto pravilno primijenjeno materijalno pravo.

8. Nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP jer presuda sadrži razloge o bitnim činjenicama i nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Tuženica ne prihvaća činjenična utvrđenja i pravne zaključke suda prvog stupnja, ali to ne znači da je počinjena navedena bitna povreda. Presuda sadrži obrazloženje o svim bitnim činjenicama, pa i znatnoj neravnoteži koju sud prvog stupnja obrazlaže kada navodi da u ocjenjivanju iste nije od značaja samo kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje usporedbom iznosa transakcije i troškova koji na temelju sporne odredbe teret potrošača, već i činjenice da se ozbiljno i dovoljno oštećuje pravni položaj u koji je stavljen tužitelj kao potrošač; također, iako sud prvog stupnja ne spominje izričito test transparentnosti, nedvojbeno je i da je isti proveo kada navodi da je tužitelju odredba morala biti poznata u trenutku sklapanja ugovora jer je u istom sadržana, a iz čega nedvojbeno slijedi da zaključuje da je odredba lako uočljiva, ali da kako nije bila protumačena tužitelju (što slijedi iz iskaza tužitelja), niti su djelatnici tuženice na pitanje tužitelja znali odgovoriti na što se konkretno ista odnosi, to ista nije bila jasna niti lako razumljiva. Dakle, iz ukupnosti obrazloženja odluke jasno je da sud prvog stupnja zaključuje da je tužitelju trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora (čl. 3.), kako bi mogao predvidjeti posljedice koje proizlaze za njega, a nije bio u poziciji pregovarati, nije imao utjecaja na sadržaj odredbe; dakle da stoga odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

9. Nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi sa čl. 326. st. 1. i čl. 186.c ZPP jer te odredbe nisu primjenjive u konkretnom slučaju. U predmetnom slučaju ne radi se o situaciji da predmetna tražbina tužitelja nije dospjela jer je ista dospjela u trenutku plaćanja iznosa na ime predmetne naknade. Radi se o ništetnoj odredbi, dakle od početka. Ovdje se ukazuje primjerenim navesti i da zato nije osnovan prigovor zastare jer zastara navedene tražbine počinje teći tek od pravomoćnosti sudske odluke (ovdje pobijana odluka) kojom je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe osnovnom koje je predmetna tražbina plaćena. Upravo na to ukazuje, kako pravilno navodi i sud prvog stupnja, stav Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje VSRH) na sjednici 30. siječnja 2020. Takvo shvaćanje VSRH u duhu je prava Europske unije - presude Suda Europske unije broj C-485/19 od 22. travnja 2021. u kojoj je taj sud odlučio da „načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive Vijeća 93/13/EZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ primjenjuje rok zastare (...) koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove. Stoga su i u tom dijelu žalbeni navodi neosnovani.

10. Nisu počinjene bitne povrede postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP niti je počinjena povreda prava tuženice na pravično suđenje i obrazloženu sudsku odluku jer je odluka rezultat razumnog razmatranja utvrđenih činjenica kroz relevantne propise.

11. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03; dalje: ZZP; koji se primjenjuje s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora, pa tuženica neosnovano ukazuje da se primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača/07) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 84. ZZP propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom čl. 85. ZZP propisano je da ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

12. U predmetnom slučaju sud prvog stupnja je utvrdio da je predmetna odredba ništetna jer je bila nepoštena budući je sadržana u ugovoru unaprijed odštampanom, pripremljenom od strane tuženice, da se o istoj nije pregovaralo, a iz čega slijedi da tužitelj nije imao nikakav utjecaj na sadržaj Ugovora, niti sadržaj predmetne odredbe.

13. Takvo utvrđenje nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima, niti je proturječno stanju spisa, niti nedostatno. Time što je iznos naknade određen na način da iznosi 3,30% od iznosa kredita ne znači da je tako napisana odredba jasna, razumljiva i određena. Naime, da bi odredba bila takva valjalo je tužitelju jasno, razumljivo i određeno navesti o kakvim se točno troškovima radi koji se pokrivaju navedenom naknadom; zašto isti nastaju i zašto ih mora platiti tužitelj upravo u tom iznosu. Dakle, za tužitelja je ostala nepoznanica zašto tu naknadu mora platiti i zašto baš u tom postotku, iznosu, a osim toga upravo zbog te naknade tužitelju je na raspolaganje stavljen iznos kredita u manjem iznosu nego li je to ugovoreno. Stoga, pravilno zaključuje sud prvog stupnja da tuženi nije mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu da je mogao o odredbama pojedinačno pregovarati. Iz toga slijedi i da sud prvog stupnja tuženika smatra nepoštenim stjecateljem koji je propustio postupati sukladno načelu savjesnosti i poštenja, a slijedom čega tužitelju odmjerava zatezne kamate od dana stjecanja, primjenom odredbe čl. 1115. ZOO. Stoga niti u tom segmentu nije ostvarena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP.

14. Pritom nije odlučan, kako obrazlaže sud prvog stupnja, niti od značaja samo iznos te naknade, već i činjenica da o odredbama Ugovora, pa niti predmetnoj nije bilo mogućnosti pregovaranja, ali i da je u osnovi tužitelj stavljen u pravni položaj koji nije u razini, nivou položaja koji mu je bio zajamčen tada zakonskim odredbama. Ovdje valja navesti da tuženica neosnovano u žalbi ukazuje da tužitelj ne bi imao svojstvo prosječnog potrošača jer to nije isticao u tijeku prvostupanjskog postupka, pa ne može niti u žalbi čl. 352. st. 1. ZPP, a u tijeku postupka nije bilo sporno niti svojstvo potrošača tužitelja.

15. Dakle, postoji značajna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, a tuženica suprotno nije dokazala.

16. Glede navoda tuženice u smislu da je odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva valja dodati i da je odredbom čl. 85. ZZP propisano da ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive. Dakle, odredbe moraju biti ne samo na taj način napisane već mora biti moguće i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Dakle, ne samo razumljivost odredbi na formalnoj i gramatičkoj razini, već na sadržajnoj, dakle uvažavajući činjenicu da je potrošač u odnosu na trgovca u slabijem položaju, osobito u pogledu obaviještenosti, utjecajnosti. U konkretnom slučaju tužitelj je znao koliko ta naknada iznosi, ali za što se ona konkretno plaća, koji to troškovi nastaju tuženiku, a koji opravdavaju istu (u tom iznosu), o čemu ovisi visine iste, kojim parametrima, kriterijima, niti je bilo jasno, niti razumljivo, niti se o tome pregovaralo, niti se moglo pregovarati. Stoga, osim što neosnovano tuženica ukazuje da nije proveden test poštenosti, pravilno je zaključio sud prvog stupnja da je odredba nepoštena, ništetna čl. 87. st. 1. ZZP. Pritom neosnovano tuženica ukazuje da je tek nastavno pozitivnim propisima propisano da naknada na odobrene kredite mora biti vezana uz stvarni trošak odobravanja kredita jer odredba nije ništetna zato što nije vezana uz stvarni trošak odobravanja kredita (što se u konkretnom slučaju nije niti utvrdilo, niti je tuženik na te okolnosti npr. predlagao vještačenje) već zato što prilikom ugovaranja iste tuženica nije postupala u dobroj vjeri, odnosno u ponašanju primjenjivala načelo savjesnosti i poštenja, a to je obveza koja je postojala u vrijeme sklapanja ugovora.

17. S obzirom na žalbene navode valja navesti i da pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi, čl. 328. ZOO, dakle ne zastarijeva; pa zbog toga neosnovano tuženica smatra da je i činjenica da je Ugovor ispunjen od značaja za predmetnu pravnu stvar, a ne radi se niti o zabrani manjeg značaja jer je odredbom povrijeđen i javni interes s obzirom na općepoznati broj potrošačkih kredita koje korisnici sklapaju s tuženom i drugim bankama.

18. Slijedom navedenog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP valjalo je odlučiti kao u izreci.

19. Odluku o trošku je valjalo preinačiti. Tužitelj nije pristupio na ročište za objavu, pa mu ne pripada niti traženi trošak 25 bodova plus PDV. Trošak za sastav podneska od 5. prosinca 2023. je pravilno odmjeren primjenom Tbr. 8/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ 138/23) jer se radi o obrazloženom podnesku kojim je tužitelj odgovorio na navode odgovora na tužbu. Slijedom navedenog, odluku o trošku tužitelja valjalo je preinačiti na način da tužitelju ne pripada trošak u iznosu 62,50 eura za zastupanje na ročištu za objavu.

20.. Kako je žalba neosnovana u dijelu glavnog zahtjeva, odbijen je zahtjev tuženice za naknadu troška žalbenog postupka, čl. 166. st. 1. ZPP u svezi sa čl. 154. st. 1. ZPP.

U Puli-Pola 15. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Dolores Peruško