Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-926/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Dijane Hofer predsjednice vijeća, sutkinje Lane Putrić izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Tanje Novak-Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĐO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Miji Kladariću, odvjetniku u Slavonskom Brodu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenima protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu – Stalna služba u Novoj Gradiški, broj P-647/2023-16 od 9. svibnja 2024., dana 30. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika odbija se kao djelomično neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu – Stalna služba u Novoj Gradiški, broj P- 647/2023-16 od 9. svibnja 2024.

- u dijelu pod stavkom I. kojim su utvrđene ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 3207705274/06, Kreditna partija: 7103362495 od 20. listopada 2006., koji je solemniziran po Javnom bilježniku Draženu Zima iz Nove Gradiške br. OU-424/2006, sklopljenog između tužiteljice ĐO, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, kao kreditora, u dijelu čl. 2., čl. 6. st. 1., čl. 6.st. 2. te čl. 17. toč. R.

II. Prihvaća se žalba tuženika kao djelomično osnovana te se preinačuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu – Stalna služba u Novoj Gradiški, broj P-647/2023-16 od 9. svibnja 2024. u dijelu pod stavkom I. izreke kojim su utvrđene ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 3207705274/06, Kreditna partija: 7103362495 od 20. listopada 2006., koji je solemniziran po Javnom bilježniku Draženu Zima iz Nove Gradiške br. OU-424/2006, sklopljenog između tužiteljice ĐO, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, kao kreditora,

- u dijelu čl. 1. koja glasi: “…u kunskoj protuvrijednosti od 20.114,22 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita..“

-u čl. 17. toč. K. koja glasi :"Na prava i obveze ugovornih strana primjenjuju se Opći Uvjeti poslovanja Zagrebačke banke d.d. Potpisom ovoga Ugovora ugovorne strane izjavljuju da su upoznate s Općim uvjetima poslovanja Zagrebačke banke d.d. i pristaju na njihovu primjenu te izrijekom potvrđuju da im je pri sklapanju ovoga Ugovora uručen primjerka istih. Ugovorne strane pristaju da se u skladu s Općim uvjetima poslovanja Zagrebačke banke d.d na ovaj ugovorni odnos primjene i sve izmjene i dopune navedenih općih uvjeta poslovanja koje budu donesene za vrijeme trajanja ovoga Ugovora.", te se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija.

III. Presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu – Stalna služba u Novoj Gradiški, broj P-647/2023-16 od 9. svibnja 2024. u nepobijanom dijelu pod stavkom II. i IV. izreke ostaje neizmijenjena.

r i j e š i o  j e

I. Odbijaju se žalbe stranaka kao neosnovane te se potvrđuje odluka o troškovima postupka sadržana pod stavkom III. izreke presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu – Stalna služba u Novoj Gradiški, broj P-647/2023-16 od 9. svibnja 2024.

II. Odbacuje se dopuna žalbe tužiteljice od 16. lipnja 2025. kao nepravovremena.

III. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom utvrđene su ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 3207705274/06 sklopljenog između stranaka 20. listopada 2006. u dijelu čl. 1., čl. 2., čl. 6. st. 1., čl. 6.st. 2. te čl. 17. toč. K i čl. 17. toč. R. (stavak I. izreke), naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 2.543,62 EUR, i to sa pripadajućim zateznim kamatama preciziranim kao u izreci (stavak II. izreke), naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.502,25 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama preciziranim kao u izreci, a tekućim od presuđenja do isplate (stavak III. izreke), dok je odbijen tužbeni zahtjev u dijelu kojim bi se naložilo tuženiku da tužiteljici isplati po osnovi preplaćenih kamata iznos od 480,03 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama (stavak IV. izreke).

2.1. Prvostupanjsku presudu u dijelu odluke o troškovima (stavak III. izreke) kojim nije prihvaćen zahtjev tužiteljice za naknadu parničnih troškova, pravovremenom i dopuštenom žalbom pobija tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže ovaj sud pobijano rješenje preinači uz naknadu troškova žalbenog postupka.

2.2. Tužiteljica je podnijela i dopunu žalbe u dijelu odluke o troškovima (stavak III. izreke) kojim nije prihvaćen zahtjev tužiteljice za naknadu parničnih troškova.

2.3. Odgovor na žalbu tužiteljice nije podnesen.

3.1. Prvostupanjsku presudu u dijelu pod stavkom I. i III. izreke pravovremeno izjavljenom žalbom, pobija tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da ovaj sud preinači predmetnu presudu na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, te naloži tužiteljici da tuženiku naknadi trošak postupka uključujući i trošak sastava žalbe, a podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3.2. U odgovoru na žalbu tuženika tužiteljica sadržajno predlaže žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijani dio prvostupanjske presude.

4. Žalba tužiteljice nije osnovana, dopuna žalbe tužiteljice je nepravovremena, a žalba tuženika je djelomično osnovana.

5. Nesporno je da su stranke 20. listopada 2006. sklopile Ugovor o kreditu broj 3207705274/06 na iznos u kunskoj protuvrijednosti od 20.114,22 CHF na dan korištenja kredita, da je ugovorena redovna kamatna stopa koja se tijekom postojanja obveze može mijenjati u skladu s promjenom tržišnih uvjeta, a na temelju Odluke o kamatnim stopama tuženika i da je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,20%, kao i da se redovna kamatna stopa mijenjala na više od početno ugovorene, a da je rok otplate kredita bio 7 godina, u 84 mjesečna anuiteta.

6. Sporno je ima li se tužiteljica pravo pozivati na presude iz postupka radi zaštite kolektivnih prava i interesa, radi li se o nepoštenim ugovornim odredbama s obzirom da je tužiteljica bila upoznata da se radi o ugovaranju s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, te je li u odnosu na utuženi iznos nastupila zastara.

7.1. Prvostupanjski sud ističe da je vođen postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa koji je okončan presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. a u kojem postupku je utvrđeno da su tuženici (među kojima i ovdje tuženik) povrijedili kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o kreditima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako što je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, pri čemu prije zaključenja takvog ugovora tuženik kao trgovac i tužiteljica kao potrošač, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna a koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, a što ima za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatne stope. Na taj je način tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača "Narodne novine" br. 96/03, 46/07, 79/07, dalje ZZP/03) i to čl. 81., 82. i 90. istog, odnosno suprotno odredbama ZZP iz 2007. ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13 dalje: ZZP/07) i to odredbama čl. 96. i 97. istog. Tom presudom odbijene su revizije u odnosu na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014.

7.2. Što se tiče valutne klauzule u pogledu ugovorene valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF) Trgovački sud u Zagrebu je presudom pod brojem P-1401/12 od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a u odnosu na koju su odbijene revizije presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog, utvrdio da je tuženik upravo u razdoblju na koje se odnosi i ovaj predmetni ugovor o kreditu povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima te u istima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, dakle u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnog ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, i to tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to člancima 96. i 97. ZZP/07 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. U tom postupku je od strane sudova obrazloženo da takva odredba nije bila razumljiva za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po njih kao potrošače, time da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredite kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, te da su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

8. Prvostupanjski sud pozivom na odredbe čl. 502. a i 502. c. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 26/91, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 43/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje u tekstu: ZPP) zaključuje da tužiteljica ostvaruje pravo na zaštitu svog potrošačkog interesa pa u tom dijelu prigovor tuženika ocjenjuje neosnovanim.

9. U odnosu na prigovor zastare prvostupanjski sud ističe da je odredbom čl. 215. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje: ZOO) propisano da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, odnosno u konkretnom slučaju a za dio tražbine koji se odnosi na pretplatu na ime tečaja u CHF, koja je nastupila donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a za dio tražbine koji se odnosi na pretplatu na ime promjenjive kamatne stope od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je nastupila donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., te kako se primjenjuje opći zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO, to je tužba od 13. lipnja 2023. u odnosu na pretplatu na ime tečaja u CHF podnesena unutar zastarnog roka, dok je zahtjev za povrat pretplate na ime promjenjive kamatne stope u zastari.

10. Radi utvrđenja visine pretplaćenih iznosa prvostupanjski sud je proveo knjigovodstveno financijsko vještačenje iz kojeg proizlazi da preplata na ime tečaja u CHF iznosi 2.543,62 EUR.

11. U žalbi tuženik opširnim žalbenim navodima u bitnom tvrdi da nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo u pogledu statusa tužiteljice kao potrošača . Nadalje, ističe da se prvostupanjski sud ne može pozivati na utvrđenja iz presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Navodi da se sud u obrazloženju pobijane presude poziva na članak 502.c. ZPP kojim je određeno da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 502. a. ZPP obvezuje ostale sudove u postupku koji tužitelj osobno pokrene radi naknade štete koju mu je prouzrokovao tuženik, a da prvostupanjski sud nije utvrdio konkretne pojedinosti ovog slučaja. Osporava ništetnost odredbe čl. 17. toč. K Ugovora. Zaključno, osporava i odluku o troškovima postupka, te traži trošak žalbenog postupka.

12.1. Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u okviru odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

12.2. Nije ostvarena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koju tuženik ističe u žalbi, jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, presuda ima razloge o odlučnim činjenicama, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

12.3. Prvenstveno, valja istaknuti da su neosnovni žalbeni navodi da se u konkretnom slučaju ne radi o potrošačkom ugovoru. Naime, prema odredbama ZZP/03 za status potrošača bitno je da se radi o fizičkoj osobi i da pravni posao nije zaključen u svrhu namijenjenoj njegovoj poslovnoj djelatnosti, niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. U konkretnom slučaju tužiteljica se već u tužbi na jasan način i činjeničnim navodima i zahtjevom tužbe, te priloženim ugovorom o kreditu, deklarirala kao potrošač, a isto je potvrdila i u svom iskazu. Navedeno proizlazi i iz sadržaja predmetnog ugovora iz kojeg je razvidno da je tužiteljica kao fizička osoba koristila dobiveni kredit za kupnju automobila, s time da iz ugovora ne proizlazi da bi tužiteljica istog zaključila kao obrtnik, pravna osoba ili osoba koja obavlja slobodnu djelatnost ili profesiju ili za potrebe obavljanja takvih djelatnosti. Pored toga tuženik tijekom postupka nije iznio nikakve razloge zbog kojih tužiteljica u konkretnom ugovornom odnosu ne bi imala svojstvo potrošača, već je njegov prigovor paušalan i neodređen. Stoga je po stavu ovog suda, prvostupanjski sud pravilno utvrdio da tužiteljica ima status potrošača, dok tuženik tijekom postupka nije doveo u sumnju svrhu i cilj sklapanja predmetnog ugovora koja se odnosila na zadovoljavanje tužiteljičinih privatnih potrošačkih potreba.

12.4. U odnosu na žalbeni razlog relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 502.c ZPP, tuženiku se ukazuje da postoji ustaljena sudska praksa oko učinka odluke u kolektivnom sporu koja obvezuje sud i u ovom parničnom postupku, na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, na temelju čl. 502.c ZPP vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022).

12.5. S druge strane, u postupku kolektivne zaštite od nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje se u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u kojem sud ne uzima u obzir specifičnosti konkretnog slučaja, tj. konkretnog ugovornog odnosa stranaka, dok je u postupku individualne zaštite kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe sud dužan raspraviti s obzirom na osobu potrošača koja je pokrenula postupak i s obzirom na sve okolnosti tog pojedinačnog slučaja, a to stoga što se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja se u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na specifične okolnosti pojedinačnog slučaja. Stoga je prema ovome sudu tuženik mogao tvrditi, te mu je sud morao omogućiti dokazivanje da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nije utvrdio konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) na drugi način dao odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Međutim, iako to ne ističe u žalbi, tuženik nije predložio izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka djelatnike banke koji je sklopio konkretni ugovor, pa nije dokazao da bi tužiteljici bile dane potpune i jasne obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF i promjenjivu kamatnu stopu.

13.1. No pazeći povodom izjavljene žalbe na pravilnost primijenjenog materijalnog prava (u okviru ovlasti iz odredbe čl. 365. st.2. ZPP), ovaj sud žalbu tuženika nalazi osnovanom u odnosu na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe čl.1. Ugovora, koja definira iznos kredita i glasi “…u kunskoj protuvrijednosti od 20.114,22 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita..“

13.2. Naime, za proglašenje i tog dijela ugovora o kreditu koji određuje iznos kredita kao glavnu obvezu kreditora prema tečaju CHF na dan korištenja kredita, nema uporišta ni u utvrđenjima sadržanim u presudi Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018. niti u sadržaju provedenog postupka.

13.3. Polazeći pri tom od izreke pravomoćne presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. evidentno je da odredba čl.1. u dijelu u kojem na njezinu ništetnosti ukazuje tužiteljica u predmetnom postupku, nije obuhvaćena niti pravnim učinkom citirane presude proizašle iz kolektivnog spora, niti je tužiteljica tijekom postupka dokazala njezinu ništetnost. Naime, sporni dio ugovorne odredbe definira glavnicu kredita izraženu u valuti CHF, prema tečaju CHF na dan korištenja kredita, što znači da definira obvezu tuženika, prema odredbi čl.1021. ZOO važećeg u času sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, a ne obvezu tužitelja kao potrošača.

13.4 Iz cjelovitog sadržaja presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018. jasno proizlazi da se utvrđena ništetnost ugovornih odredbi, kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, vezuje uz utvrđenje da je kredit odobren u kunskoj protuvrijednosti određenog iznosa u švicarskim francima prema određenom tečaju važećem na dan korištenja kredita, a da se otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa u švicarskim francima po određenom tečaju na dan plaćanja i da je upravo na taj način ugovorena zaštitna klauzula valute u kojoj je izražena glavnica kredita, čime da je potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku.

13.5. Kao što je to ranije navedeno, čl.1. predmetnog ugovora u kojim je definirana glavna obveza kreditora ni na koji način potrošača nije stavila u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora, to više što u istome nije ustanovljena nikakva obveza potrošača.

14.1. Također, osnovano tuženik ukazuje da se tužiteljica ne može s uspjehom pozivati na primjenu čl. 502.c ZPP u pogledu zahtjeva za utvrđenje ništetnosti odredbe predmetnog Ugovora o kreditu od 20. listopada 2006. iz čl. 17. toč. K o primjeni Općih uvjeta poslovanja tuženika.

14.2. Kako je prethodno navedeno, direktni se učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava primjenom čl. 502.c. ZPP odnosi na odredbe o kamatnoj stopi promjenjivoj jednostranim odlukama tuženika kao kreditora i o valutnoj klauzuli u CHF.

14.3. Iako se temeljem čl. 81. st. 2. mjerodavnog ZZP/03 smatra da se o unaprijed sastavljenoj spornoj odredbi čl. 17. toč. K Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo jer tuženik ne dokazuje suprotno, to ne podrazumijeva da su se ujedno ostvarile i pretpostavke nepoštenosti ugovorne odredbe. Stoga zaključak suda prvog stupnja o nepoštenosti tih odredbi i njihovoj posljedičnoj ništetnosti nije moguće prihvatiti.

14.4. Naime, da bi se određene ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo mogle smatrati nepoštenima i posljedično ništetima, potrebno je da one suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03). Teret dokaza ovih činjenica je na onome tko se na ništetnost poziva, dakle na tužiteljici.

14.5. Prema odredbi čl. 2. st. 1. ZPP sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Sadržaj sudske presude uvjetovan je sadržajem činjenične osnove i pravne norme koje na nju treba primijeniti, pri čemu pravna osnova zahtjeva predstavlja pravnu kvalifikaciju spornog pravnog odnosa i pravna pravila koja opravdavaju ili, kao u ovom slučaju, ne opravdavaju traženje da sud donese odluku određenog sadržaja.

14.6. U okolnostima predmetnog slučaja u kojem tužiteljica, suprotno čl. 7. st. 1., čl. 219. st. 1. i čl. 299. st. 1. ZPP nije navela činjenice ni ponudila dokaze za osnovanost zahtjeva za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 17. toč. K Ugovora o kreditu, nisu ostvarene pretpostavke za primjenu čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 1. ZZP/03.

15.1. Nadalje, na utvrđenu visinu potraživanja tuženik je istaknuo prigovor zastare koji je prvostupanjski sud pravilno ocijenio. U konkretnom slučaju riječ je o restitucijskom zahtjevu za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora iz čl. 323. st. 1. ZOO, pa u obzir dolazi opći petogodišnji rok zastare iz čl. 225. ZOO, a koji u konkretnom slučaju teče od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe pa do podnošenja tužbe.

15.2. Naime, izneseno pravno shvaćanje podudarno je s već izraženim, ustaljenim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske u pogledu početka tijeka roka zastare zauzetom na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su- IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i izraženom u brojnim revizijskim odlukama (Rev 953/2020-2 od 11. siječnja 2023., Rev 1053/2022-2 od 31. siječnja 2023., Rev 210/2023-2 od 20. rujna 2023., Rev- 425/2022-2 od 11. listopada 2023. i dr.), a prema kojem:

„Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora“.

15.3. Treba istaknuti da je navedeno pravno shvaćanje reafirmirano i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/3202/2023 od 26. rujna 2024. u kojoj je među ostalim istaknuto da „sudsko tumačenje domaćih pravila o zastari nije dovelo do njihova dokidanja jer su sudovi primijenili postojeći zakonom propisani rok, ali na način da se računa od onoga trenutka koji tužitelju omogućuje da ostvari pravo na pristup sudu.“

15.4. U konkretnom slučaju, u skladu s navedenim pravnim shvaćanjem, zastara je počela teći za dio tražbine koji se odnosi na pretplatu na ime tečaja u CHF, donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a za dio tražbine koji se odnosi na pretplatu na ime promjenjive kamatne stope donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., te kako se primjenjuje opći zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO, to je tužba od 13. lipnja 2023. u odnosu na pretplatu na ime tečaja u CHF podnesena unutar zastarnog roka, dok je zahtjev za povrat pretplate na ime promjenjive kamatne stope u zastari.

16. Slijedom navedenog, nije doveden u sumnju zaključak suda da tužiteljica kao potrošač ima pravo na povrat preplaćenih iznosa kredita na ime promjene tečaja u CHF jer ih je platila bez pravne osnove (članak 1111. ZOO), kako je to i zaključio prvostupanjski sud te pravilno primijenio materijalno pravo. U vezi tijeka kamata i primjenu odredbe 1115. ZOO postoji ustaljena sudska praksa redovnih sudova, reafirmirana i odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-5475/2021 od 30. lipnja 2022., U-III-4613/2021 od 30. lipnja 2022. i U-III-3540/2021 od 30. lipnja 2022., prema kojem s obzirom na to da je u konkretnom slučaju utvrđena ništetnost (nepoštenost) ugovorne odredbe zbog povrede načela savjesnosti i poštenja koja se dogodila već u predugovornoj fazi (propustom banke da potrošaču da odgovarajuće obavijesti o spornoj ugovornoj odredbi prije sklapanja ugovora), Ustavni sud Republike Hrvatske ne nalazi ništa proizvoljno u tumačenju sudova da je banka nesavjesni stjecatelj koji duguje zatezne kamate od dana stjecanja.

17. Cijeneći naprijed navedeno, valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 373. ZPP odlučiti kao pod stavkom I. i II. izreke ove drugostupanjske presude.

18. Prvostupanjska presuda u nepobijanom dijelu pod stavkom II. i IV. izreke ostaje neizmijenjena, te je u smislu čl. 365. st. 1. odlučeno kao pod stavkom III. izreke ove drugostupanjske odluke.

19. O troškovima postupka prvostupanjski sud je odlučio pravilnom primjenom čl. 154. st. 2. ZPP, kao i primjenom čl. 155. ZPP. Nisu osnovani žalbeni navodi tužiteljice da je joj je u cijelosti trebalo dosuditi troškove parničnog postupka, jer je i s obzirom na osnov i s obzirom na visinu djelomično uspjela u sporu, dok tuženik pobija odluku o troškovima navodeći da prvostupanjski sud nije od uspjeha tužiteljice odbio uspjeh tuženika što je suprotno obrazloženju prvostupanjske presude. Stoga je ovaj sud odbio žalbe stranaka i na temelju čl. 380. toč. 2. ZPP potvrdio odluku o troškovima postupka sadržanu u dijelu pod stavkom III. prvostupanjske presude.

20. Dopuna žalbe tužiteljice od 16. lipnja 2025. odbačena je kao nepravovremena, obzirom da je tužiteljica putem punomoćnika zaprimila pobijanu presudu 9. svibnja 2024., a dopunu žalbe žalitelj je ovlašten izvršiti samo unutar prekluzivnog roka za podnošenje žalbe koji je propisan čl. 348. st. 1. ZPP, a koji iznosi prema toj zakonskoj odredbi, odnosno prema uputi o pravnom lijeku, petnaest dana.

21. Tužiteljici nisu priznati troškovi žalbenog postupka jer sa žalbom nije uspjela, dok odgovor na žalbu tuženika nije bila radnja potrebna za vođenje ovog postupka (čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. u vezi čl. 166. st. 1. ZPP). Tuženiku također nisu priznati troškovi žalbenog postupka jer je sa žalbom uspio samo u neznatnom dijelu svog zahtjeva zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi (čl. 154. st. 5. u vezi čl. 166. st. 1. ZPP).

U Varaždinu, 30. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer