REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli-Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-1743/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Marije Sošić, kao predsjednice vijeća, Igora Rakića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Helene Poropat, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Matku Novincu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika PORSCHE LEASING d.o.o., OIB: 90275854576, Zagreb, Velimira Škorpika 21, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Stefanović & Vrdelja, odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6514/2022-19 od 30. rujna 2024., u sjednici vijeća održanoj 15. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbijaju se kao neosnovane žalbe tužitelja i tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6514/2022-19 od 30. rujna 2024.

II. Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi tužitelja i tuženika za naknadu troškova žalbenog dijela postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja suda suđeno je:

"I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o operativnom leasingu br. 21147 od dana 18. kolovoza 2006. kao i odredba čl. 20. st. 1. i 2. Općih uvjeta tuženika za zaključenje ugovora o operativnom leasingu s ugovorenom visinom ostatka vrijednosti koji su sklopili tužitelj ZS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao primatelj leasinga i tuženik Porsche leasing d.o.o., Zagreb, Velimira Škorpika 21, OIB:90275854576, kao davatelj leasinga, u dijelu u kojem je ugovorena otplata leasinga uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.921,74 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od :

- 1,45 EUR od dana 01.10.2006.g.

- 15,52 EUR od dana 01.1.2008.g.

- 0,32 EUR od dana 01.12.2008.g.

- 18,19 EUR od dana 01.01.2009.g.

- 21,82 EUR od dana 01.02.2009.g.

- 25,66 EUR od dana 01.03.2009.g.

- 19,43 EUR od dana 01.04.2009.g.

- 18,61 EUR od dana 01.05.2009.g.

- 14,40 EUR od dana 01.06.2009.g.

- 9,28 EUR od dana 01.07.2009.g.

- 11,00 EUR od dana 01.08.2009.g.

- 14,12 EUR od dana 01.09.2009.g.

- 11,53 EUR od dana 01.10.2009.g.

- 14,10 EUR od dana 01.12.2009.g.

- 17,17 EUR od dana 01.01.2010.g.

- 22,13 EUR od dana 01.02.2010.g.

- 20,87 EUR od dana 01.03.2010.g.

- 27,70 EUR od dana 01.04.2010.g.

- 26,31 EUR od dana 01.05.2010.g.

- 29,19 EUR od dana 01.06.2010.g.

- 50,76 EUR od dana 01.07.2010.g.

- 45,79 EUR od dana 01.08.2010.g.

- 60,14 EUR od dana 01.09.2010.g.

- 55,07 EUR od dana 01.10.2010.g.

- 46,42 EUR od dana 01.11.2010.g.

- 63,72 EUR od dana 01.12.2010.g.

- 83,39 EUR od dana 01.01.2011.g.

- 70,70 EUR od dana 01.02.2011.g.

- 74,52 EUR od dana 01.03.2011.g.

- 66,19 EUR od dana 01.04.2011.g.

- 68,36 EUR od dana 01.05.2011.g.

- 94,28 EUR od dana 01.06.2011.g.

- 95,12 EUR od dana 01.07.2011.g.

- 120,82 EUR od dana 01.08.2011.g.

- 2.587,65 EUR od dana 01.09.2011.g. i to do 31. prosinca 2007. sukladno Zakonu o kamatama i Uredbi o visini stope zakonske zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o operativnom leasingu br. 21147 od dana 18. kolovoza 2006. koji su sklopili tužitelj ZS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao primatelj leasinga i tuženik Porsche leasing d.o.o., Zagreb, Velimira Škorpika 21, OIB:90275854576, kao davatelj leasinga u dijelu u kojem je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati troškove zaključenja ugovora u iznosu od 310,54 CHF

IV. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 193,58 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana 1. rujna 2006. pa do isplate, određenim do 31. prosinca 2007. sukladno Zakonu o kamatama i Uredbi o visini stope zakonske zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

V. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za isplatom daljnjeg iznosa od 1.252,96 EUR uvećano za zakonske zatezne kamate.

VI. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.312,50 EUR zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana 30. rujna 2024. pa do isplate, obračunatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana

2. Protiv toč. V. i VI. navedene presude žalbu, pravovremeno, podnosi tužitelj navodeći da je podnosi zbog svih žalbenih razloga. Žalbeni je prijedlog tužitelja da se pobijana odluka preinači u toč. V. na način da se ista ukine u cijelosti, a u toč. VI. na način da se tužitelju priznaju zatraženi troškovi u cijelosti.

3. Protiv navedene presude (u njenim toč. I., II., IIII. IV. i VI.) žalbu, pravovremeno, podnosi i tuženik navodeći da je podnosi zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primijene materijalnog prava. Žalbeni je prijedlog tuženika da se pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbije kao neosnovan uz naknadu troškova postupka ili da se ona ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a traži i trošak žalbe.

4. Sa žalbama tužitelja i tuženika postupljeno je na temelju odredbe čl. 359. Zakona o parničnom postupku ( „Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP).

5. Na žalbe nije odgovoreno.

6. Žalbe tužitelja i tuženika nisu osnovane.

7. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tome

– dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredbi parničnog postupka (čl. 365. ZPP), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda zakonita i pravilna.

7.1. Prije svega u ovom postupku, obzirom na žalbene navode tuženika, kao žalitelja, valja istaknuti da sud prvog stupnja nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP na koju ukazuje ovaj žalitelj obzirom da su u pobijanoj presudi navedeni dovoljno jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje navedene presude nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.

7.2. Pri tome, u odnosu na ove žalbene navode tuženika u kojima ukazujući na ovu bitnu povredu odredba parničnog postupka ističe da sud prvog stupnja ne obrazlaže status tužitelja kao potrošača prema odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 79/07 i 125/07- dalje: ZZP/07), valja istaknuti da sud prvog stupnja ovu bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP nije počinio niti u ovom dijelu, obzirom da tuženik tijekom ranije provedenog prvostupanjskog postupka nije osporavao tužiteljev status potrošača, već je ovom njegovom statusu prvi puta prigovorio u ovoj žalbi, a što je u ovom dijelu postupka nedopušteno obzirom na sadržaj odredbe čl. 352. ZPP, pa posljedično tome nije ni bilo potrebno posebno obrazlagati takav status tužitelja, sve imajući pri tome u vidu da prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u svojoj odluci poslovni broj Rev- 18/2018 od 26. svibnja 2018. teret dokaza da tužitelji nisu potrošači je na tuženiku, a ne tužitelju, pa je posljedično tome tuženik u ovom postupku na te okolnosti trebao predlagati određene dokaze temeljem kojih bi bilo moguće utvrditi da tužitelj nema status potrošača u smislu navedene zakonske odredbe, radi čega je i iz ovog razloga žalbu tuženika, u ovom dijelu, valjalo ocijeniti neosnovnom.

7.3. Posljedično tome neosnovano je pozivanje tuženika na pravna shvaćanja nekih drugih županijskih sudova jer su ona izražena u odnosu na nešto drugačija činjenično pravna i materijalno pravna utvrđenja.

7.4. Osim toga, sud prvog stupnja nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP, pa je žalbu tuženika, kao žalitelja u dijelu u kojem ukazuju na bitne povrede odredaba parničnog postupka, valjalo ocijeniti u cijelosti neosnovanom.

8. Suprotno žalbenim navodima tuženika, nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s obzirom na to da je sud prvog stupnja raspravio sve tvrdnje na kojima su stranke temeljile svoje zahtjeve i prigovore, te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama (članak 7. i 8. ZPP), pravilno utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva, a za što je ovom sudu dao u svemu vrlo jasne i na zakonu osnovane razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni tuženik u svojoj žalbi.

9. U ovom postupku, suprotno žalbenim navodima tuženika, kao žalitelja, niti materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

10. Predmet ovog spora, je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli te u dijelu u kojem je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati ttroškove zaključenja ugovora, sadržanih u Ugovoru o operativnom leasingu broj: 21147 od 18. kolovoza 2006., sklopljenog između tužitelja, kao primatelja leasinga i tuženika, kao davatelja leasinga i posljedično tome njegov zahtjev za isplatu iznosa od 3.921,74 eura na ime više plaćenog s osnove ništetne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli, zatim iznosa od 310,54 CHF na ime plaćenog s osnova troška zaključenja ugovora, kao i iznos od 193,58 € na ime plaćenog troška zaključenja i obrade kredita sve to sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, smatrajući da je te iznose tuženik stekao bez osnove budući je u utuženom razdoblju, ove novčane iznose od tužitelja naplatio temeljem ovih ništetnih ugovornih odredbi, utemeljen na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018) te presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-2379/2021 od 1. lipnja 2021.

11. U ovom postupku nije sporno da je između tužitelja, kao primatelja operativnog leasinga i tuženika, kao davatelja leasinga 18. kolovoza 2006. sklopljen Ugovor o operativnom leasingu broj: 21147, temeljem kojeg se tuženik, obvezao za potrebe tužitelja pribaviti osobno vozilo Seat Leon 1.9. TDI za nabavnu vrijednost od 31.053,64 CHF sa obavezom tužitelja plaćati mjesečnu ratu leasinga u iznosu od 447,35 CHF u 60 mjesečnih anuiteta. Nije sporno niti da je između njih ugovorena valutna klauzula, te da je tužitelj kredit otplatio.

12. Sporno je, jesu li ove ugovorne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli (i o plaćanju troškova ugovora) ništetne i posljedično tome ima li tužitelj osnovano pravo od tuženika zahtijevati isplatu navedenih novčanih iznosa koje je tuženik od njega naplatio temeljem takvih ništetnih odredbi po pravilima o stjecanju bez osnove (članak 1111. i članak 1115. Zakona o obveznim odnosima - „Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO). Sporna je i osnovanost tuženikova prigovora zastare.

13. Odlučujući o ovim spornim pitanjima i posljedično tome osnovanosti zahtjeva tužitelja sud prvog stupnja je nakon ocjene provedenih dokaza (članak 8. ZPP), kao osnovan prihvatio takav njegov zahtjev zaključujući, u bitnome, da se u konkretnom slučaju ne mogu temeljem odredbe članka 502.c ZPP izravno primijeniti pravna shvaćanja o ništetnosti ovih ugovornih odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli koja proizlaze iz navedenih shvaćanja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske na koje se u tužbi poziva tužitelja, obzirom da tuženik nije bio stranka predmetnih kolektivnih sporova. Međutim, u bitnome, smatra da su te odredba o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene (u smislu odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača „Narodne novine“, broj 96/03, 46/07, 79/07,125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13 – dalje: ZZP/03) budući u navedenom ugovoru nije sadržan precizan način obračunavanja mjesečnih anuiteta u valuti CHF, te njihove naplate u kunskoj protuvrijednosti, nisu određeni nikakvi egzaktni i jasno definirani parametri, a niti se o njenom sadržaju pregovaralo, a niti je na sadržaj te odredbe tužitelj mogao utjecati, što tuženik tijekom postupka nije ni tvrdio, pa se u konkretnom slučaju radilo o unaprijed formuliranom ugovoru, odnosno tipskom ugovoru, posljedično čemu teret dokaza da je sadržaj i značaj te ugovorne odredbe tužitelju bio poznat je na tuženiku, koji nije dokazao suprotno, pa posljedično tome sud prvog stupnja zaključuje da su te ugovorne odredba ništetne (u smislu odredbe članka 87. st. 1. ZZP/03) budući su one, kao takve uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, koja niti je bio dovoljno stručan da u trenutku sklapanja ugovora o kreditu shvati značenje navedenih ugovornih odredbi, a niti mu je tuženik objasnio uvjete pod kojima može doći do promjene kamatne stope odnosno promjene tečaja valute. Pri tome, za potrebe takvog utvrđenja sud prvog stupnja je proveo i test poštenja spornih ugovornih odredaba, koji se sastoji od dva dijela koja moraju kumulativno biti zadovoljena da bi se neka ugovorna odredba proglasila nepoštenim i to od procjene uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i uzrokuju li takve ugovorne odredbe znatnu neravnotežu „suprotno načelu savjesnosti i poštenja“ i tek za slučaj ako su oba ova uvjeta poštenja zadovoljena određena ugovorna odredba se može utvrditi nepoštenom i stoga ništetnom, a što je slučaj i u ovom konkretnom predmetu.

13.1. Posljedično tome, sud prvog stupnja, nadalje, zaključuje da tužitelju pripada pravo na zahtijevanu isplatu razlike koju je tuženiku isplatio na temelju takvih ništetnih odredbi o ugovorenoj valutnoj klauzuli sadržanih u navedenom ugovoru o leasingu, pri čemu je kao neosnovan odbio i tuženikov prigovor zastare.

14. Ovakva pravna shvaćanja suda prvog stupnja i posljedično tome primjenu materijalnog prava, u bitnome, prihvaća i ovaj sud drugog stupnja jer je za to sud prvog stupnja dao ovom sudu dovoljno jasne i na zakonu osnovane razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni tuženik, kao žalitelj svojom žalbom.

15. Na temelju odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom stavka 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok prema stavku 4. istoga članka ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

16. Odredbom članka 87. stavak 2. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a stavkom 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

17. Cijeneći sadržaj navedenih zakonskih odredbi i činjenična utvrđenja suda prvog stupnja (članak 8. ZPP) posebno ona koja proizlaze iz sadržaja navedenog ugovora o leasingu i ona utemeljena na iskazu samog tužitelja, da u predmetnom ugovoru o leasingu nije bio sadržan precizan način obračunavanja mjesečnih anuiteta u valuti CHF, te njihove naplate u kunskoj protuvrijednosti, da nisu bili određeni nikakvi egzaktni i jasno definirani parametri, a niti se o sadržaju navedene ugovorne odredbe pregovaralo, niti je na njen sadržaj tužitelj mogao utjecati (što tuženik tijekom postupka nije ni tvrdio), a radilo se o unaprijed formuliranom ugovoru (tipskom ugovoru) na čiji sadržaj tužitelj, kao slabija ugovorna strana nije mogao utjecati, a niti je značaj tih ugovornih odredbi tužitelju bio poznat, i po pravnom shvaćanju ovog suda drugog stupnja, sud prvog stupnja je pravilno zaključio da su navedene ugovorne odredbe nepoštena u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP/03 i posljedično tome sukladno odredbi članka 87. stavak 1. ZZP/03 ništetne, radi čega je žalbu žalitelja i u ovom dijelu valjalo ocijeniti neosnovanom.

17.1. Pri tome valja imati na umu i odredbu članka 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. prema kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora, odnosno odredbu članka 5. Direktive prema kojoj u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, a što iz prethodno navedenih razloga nije bilo slučaj, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja.

18. Posljedično tome, sud prvog stupnja je pravilnom primjenom odredbe članka 323. stavka 1. (u vezi odredbe članka 1111. i članka 1115. ZOO) pravilno odlučio i o zahtjevu tužitelja za isplatu navedenih novčanih iznosa, pravilno zaključujući da je temeljem navedenih ništetnih odredbi Ugovora o leasingu sklopljenog između stranaka u postupku, tuženik nepoštenom odredbom o ugovorenoj valutnoj klauzuli od tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti, upravo u presuđenim novčanim iznosima i da je posljedično tome te iznose sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa dužan platiti tužitelju, a za što je ovom sudu dao u svemu vrlo jasne i prihvatljive razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni tuženik, kao žalitelj svojom žalbom.

18.1. Pri tome je sud prvog stupnja, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, pravilno zaključio da je u konkretnom slučaju tuženik nepošten stjecatelj i da je, kao takav na ovaj primljeni iznos stečen bez osnove dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja (članak 1115. ZOO), a kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud jer je već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o leasingu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorenoj valutnoj klauzuli nepoštene i posljedično tome ništetne i da mu sve ono što temeljem tako ugovorenih odredbe bude primio ne pripada, pa je žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovom dijelu.

19. Žalba tuženika, kao žalitelja nije osnovana niti u dijelu u kojem ustraje na prigovoru zastare jer prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je u konkretnom slučaju ništetnost ovih ugovornih odredbi ustanovljena tek u ovoj parnici, to sud prvog stupnja pravilno zaključuje da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara ovih tužiteljevih novčanih tražbina, pa je posljedično tome žalba tuženika neosnovana i u ovom dijelu.

20. Suprotno žalbenim navodima oba žalitelja, sud prvog stupnja je uz pravilnu primjenu odredbe članka 154. stavak 2. u vezi odredbe članka 155. stavak 1. ZPP i sve u vezi odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23 – dalje: Odvjetnička tarifa) pravilno primijenio materijalno pravo i kada je odlučio o troškovima postupka, a za što je ovom sudu dao jasne i na zakonu osnovane razloge, uvjerljivost kojih nisu uspjeli umanjiti niti žalitelji u svojim žalbama, pa je posljedično tome žalbe oba žalitelja valjalo, kao neosnovane odbiti i u ovom dijelu.

20.1. Pri tome, u odnosu na žalbene navode tužitelja, u dijelu u kojem smatra da u ovome predmetu nije riječ o djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva za iznos od 1.252,96 €, već o preciziranju i konačno postavljenom tužbenom zahtjevu nakon provedenog financijskog vještačenja, valja istaknuti da je sud prvog stupnja pravilno zaključio da se radi o djelomičnom povlačenju tužbe u smislu čl. 193. ZPP. Navedeno iz razloga što je do djelomičnog povlačenja tužbe došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari i nakon što se usprotivio takvom povlačenju, pa je o njemu trebalo odlučiti presudom, kako je to i učinjeno odbijanjem tužbenog zahtjeva u tom dijelu (toč. V. presude). Tužitelju, a suprotno žalbenim navodima, opravdano nije priznat trošak iznad dosuđenog jer ga ne pripada pravilnom primjenom Odvjetničke tarife, a tužitelj nije dokazao da je platio sudsku pristojbu na tužbu i presudu, pa mu ne pripada pravo ni na taj zatraženi trošak.

21. Slijedom navedenog, kako je sud prvog stupnja na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i kako pri tome nije počinio one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, kao niti one na koje su u svojim žalbama ukazivali žalitelji, valjalo je žalbe oba žalitelja, kao neosnovane odbiti i na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP presuditi kao u izreci ove presude.

22. Odluka o troškovima žalbe tužitelja i tuženika temelji se na odredbi čl. 166. st. 1., a u svezi sa čl. 154. st. 1. ZPP-a.

U Puli – Pola 15. rujna 2025.

Predsjednica vijeća:

Marija Sošić